Uredba (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva

REGISTAR ZAKONODAVSTVA EU - EU19 Područje slobode, sigurnosti i pravde

Službeni link: 32013R0604 verzija: 11.06.2024. na snazi od 19.07.2013. do 01.07.2024.

M1         Uredba (EU) 2024/1351

Uredba (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegov članak 78. stavak 2. točku (e),

uzimajući u obzir prijedlog Europske komisije,

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora (1),

uzimajući u obzir mišljenje Odbora regija (2),

u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom (3),

budući da:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DONIJELI SU OVU UREDBU:

POGLAVLJE I.   PREDMET I DEFINICIJE

Članak 1.

Predmet

Ovom se Uredbom utvrđuju kriterije i mehanizme za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koju je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (dalje u tekstu: odgovorna država članica).

Članak 2.

Definicije

Za potrebe ove Uredbe:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

POGLAVLJE II.   OPĆA NAČELA I ZAŠTITNE MJERE

Članak 3.

Pristup postupku za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu

1.   Države članice razmatraju svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice, uključujući granicu ili područje tranzita. Zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna.

2.   Kada na temelju kriterija navedenih u ovoj Uredbi nije moguće odrediti nijednu odgovornu državu članicu, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je prva država članica u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

Kada podnositelja zahtjeva nije moguće poslati u državu članicu, koja je prvobitno određena kao odgovorna, zbog utemeljenih razloga za pretpostavku da postoje sustavni nedostaci u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositelja zahtjeva u toj državi članici, koji bi mogli izazvati opasnost neljudskog i ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice i dalje razmatra kriterije iz poglavlja III. da utvrdi može li se koju drugu državu članicu odrediti kao odgovornu.

Kada transfer u skladu s ovim stavkom nije moguće obaviti ni u jednu državu članicu određenu na temelju kriterija iz poglavlja III. ili u prvu državu članicu u kojoj je zahtjev podnesen, država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice postaje odgovorna država članica.

3.   Svaka država članica pridržava pravo da, podložno pravilima i zaštitnim mjerama koje su utvrđene u Direktivi 2013/32/EU, podnositelja zahtjeva pošalje u sigurnu treću zemlju.

Članak 4.

Pravo na informacije

1.   Čim je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesena u smislu članka 20. stavka 2. u državi članici, njezina nadležna tijela obavješćuju podnositelja zahtjeva o primjeni ove Uredbe, a posebno o:

 

 

 

 

 

2.   Informacije iz stavka 1. osiguravaju se u pisanom obliku i na jeziku koji podnositelj zahtjeva razumije ili se opravdano pretpostavlja da ga razumije. Države članice upotrebljavaju zajedničku brošuru koja je u tu svrhu sastavljena na temelju stavka 3.

Kada je to potrebno za pravilno razumijevanje podnositelja zahtjeva, informacije se daju i usmeno, na primjer prilikom osobnog intervjua iz članka 5.

3.   Komisija na temelju provedbenih akata sastavlja zajedničku brošuru, te posebnu brošuru za maloljetnike bez pratnje, koja sadržava barem informacije iz stavka 1. ovog članka. Ta brošura sadržava također informacije o primjeni Uredbe (EU) br. 603/2013 i posebno svrhu u koju se podaci podnositelja zahtjeva mogu razmatrati u okviru Eurodaca. Zajednička brošura sastavlja se tako da se državama članicama omogući da je dopune posebnim dodatnim informacijama države članice. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2. ove Uredbe.

Članak 5.

Osobni intervju

1.   Da se olakša postupak određivanja odgovorne države članice, država članica koja provodi taj postupak s podnositeljem zahtjeva vodi osobni intervju. Intervju također omogućuje da podnositelj zahtjeva ispravno razumije informacije koje dobiva u skladu s člankom 4.

2.   Osobni se intervju može izostaviti ako:

 

3.   Osobni se intervju provodi pravodobno, u svakom slučaju prije donošenja bilo kakve odluke o transferu podnositelja zahtjeva u odgovornu državu članicu u skladu s člankom 26. stavkom 1.

4.   Osobni se intervju provodi na jeziku koji podnositelj zahtjeva razumije ili se opravdano pretpostavlja da ga razumije i na kojem se može sporazumijevati. Kada je to potrebno, države članice mogu uzeti tumača koji je sposoban osigurati odgovarajuće sporazumijevanje između podnositelja zahtjeva i osobe koja vodi osobni intervju.

5.   Osobni se intervju vodi pod uvjetima koji osiguravaju odgovarajuću povjerljivost. Vodi ga osoba koja je za to osposobljena u skladu s nacionalnim pravom.

6.   Država članica koja vodi osobni intervju sastavlja pisani sažetak koji sadrži sve glavne informacije koje je podnositelj zahtjeva tijekom intervjua dao. Taj sažetak može biti u obliku izvješća ili na standardnom obrascu. Država članica podnositelju zahtjeva ili pravnom zastupniku koji ga zastupa pravodobno osigurava pristup sažetku.

Članak 6.

Zaštitne mjere za maloljetnike

1.   Pri provedbi svih postupaka iz ove Uredbe, najbolji interes djeteta primarna je briga država članica.

2.   Države članice osiguravaju da zastupnik zastupa i/ili pomaže maloljetniku bez pratnje u svim postupcima iz ove Uredbe. Zastupnik je osposobljen i ima stručno znanje da osigura poštovanje najboljih interesa maloljetnika u postupcima koji se provode na temelju ove Uredbe. Takav zastupnik ima pristup sadržaju odgovarajućih dokumenata iz dosjea podnositelja zahtjeva, uključujući posebnu brošuru za maloljetnike bez pratnje.

Ovaj stavak ne dovodi u pitanje odgovarajuće odredbe iz članka 25. Direktive 2013/32/EU.

3.   Pri ocjeni najboljih interesa djeteta, države članice tijesno međusobno surađuju i posebno uzimaju u obzir sljedeće čimbenike:

 

 

 

4.   Za potrebe primjene članka 8., država članica u kojoj je maloljetnik podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, što je prije moguće poduzima odgovarajuće mjere da identificira članove obitelji, braću i sestre ili rođake maloljetnika bez pratnje na državnom području država članica i pritom štiti najbolje interese djeteta.

U tu svrhu ta država članica može zatražiti pomoć međunarodnih ili drugih odgovarajućih organizacija te maloljetniku olakšati pristup uslugama takvih organizacija za traženje osoba.

Osoblje nadležnih tijela iz članka 35. koja obrađuju zahtjeve maloljetnika bez pratnje odgovarajuće je osposobljeno, i nadalje se mora odgovarajuće osposobljavati, o posebnim potrebama maloljetnika bez pratnje.

5.   S ciljem olakšavanja odgovarajućih mjera za identifikaciju članova obitelji, braće i sestara ili rođaka maloljetnika bez pratnje koji žive na području druge države članice, u skladu sa stavkom 4. ovog članka, Komisija donosi provedbene akte uključujući standardni obrazac za razmjenu odgovarajućih podataka među državama članicama. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

POGLAVLJE III.  KRITERIJI ZA ODREĐIVANJE ODGOVORNE DRŽAVE ČLANICE

Članak 7.

Hijerarhija kriterija

1.   Kriteriji za određivanje odgovorne države članice primjenjuju se redoslijedom kojim su navedeni u ovom poglavlju.

2.   Odgovorna država članica u skladu s kriterijima navedenim u ovom poglavlju, određuje se na temelju položaja koji je postojao kada je podnositelj zahtjeva prvi put podnio svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu u državi članici.

3.   U vezi s primjenom kriterija iz članaka 8., 10. i 16., države članice uzimaju u obzir sve raspoložive dokaze o prisutnosti članova obitelji, rođaka ili članova drugih rodbinskih odnosa podnositelja zahtjeva na državnom području države članice, pod uvjetom da su takvi dokazi predočeni prije nego što država članica primi zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe, u skladu s člankom 22. odnosno 25., i da o prethodnim zahtjevima za međunarodnu zaštitu podnositelja molbe nije donesena prva odluka o sadržaju zahtjeva.

Članak 8.

Maloljetnici

1.   Kada je podnositelj zahtjeva maloljetnik bez pratnje, odgovorna država članica je ona u kojoj je zakonito prisutan član obitelji ili brat ili sestra maloljetnika bez pratnje, pod uvjetom da je to u najboljem interesu maloljetnika. Kada je podnositelj zahtjeva maloljetnik u braku čiji bračni drug nije prisutan na državnom području država članica, odgovorna država članica je država članica u kojoj je zakonito prisutan otac, majka ili druga odrasla osoba odgovorna za maloljetnika, u skladu s pravom ili praksom te države članice, ili brat ili sestra.

2.   Kada je podnositelj zahtjeva maloljetnik bez pratnje koji ima rođaka koji je zakonito prisutan u drugoj državi članici i kada se na temelju pojedinačnog razmatranja utvrdi, da se rođak može brinuti za maloljetnika, ta država članica spaja maloljetnika s njegovim rođakom i odgovorna je država članica, pod uvjetom da je to u najboljem interesu maloljetnika.

3.   Kada članovi obitelji, braća ili sestre ili rođaci iz stavaka 1. i 2. borave u više od jedne države članice, odgovorna država članica određuje se na temelju najboljih interesa maloljetnika.

4.   U odsutnosti člana obitelji, brata ili sestre ili rođaka iz stavaka 1. i 2., odgovorna je ona država članica u kojoj je maloljetnik bez pratnje podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, pod uvjetom da je to u najboljem interesu maloljetnika.

5.   Komisija je ovlaštena donositi delegirane akte u skladu s člankom 45. o identifikaciji članova obitelji, braće i sestara ili rođaka maloljetnika bez pratnje; kriterije za utvrđivanje postojanja dokazanih rodbinskih veza; kriterije za ocjenu sposobnosti rođaka da se skrbe za maloljetnika bez pratnje, uključujući kada članovi obitelji, braća i sestre ili rođaci maloljetnika bez pratnje borave u više od jedne države članice. Komisija pri ostvarivanju svojih ovlasti u donošenju delegiranih akata ne prelazi područje primjene najboljih interesa djeteta kako je predviđeno člankom 6. stavkom 3.

6.   Komisija provedbenim aktima uspostavlja jedinstvene uvjete za savjetovanje i razmjenu podataka među državama članicama. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

Članak 9.

Članovi obitelji koji su korisnici međunarodne zaštite

Kada podnositelj zahtjeva ima člana obitelji, neovisno o tome je li obitelj prethodno zasnovana u zemlji podrijetla, kojem je kao korisniku međunarodne zaštite dopušten boravak u državi članici, ta država članica odgovorna je za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pod uvjetom da dotične osobe pisanim putem izraze tu želju.

Članak 10.

Članovi obitelji koji su podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu

Kada podnositelj zahtjeva ima člana obitelji u državi članici, o čijem zahtjevu za međunarodnu zaštitu u toj državi članici nije donesena prva odluka o sadržaju, ta država članica odgovorna je za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pod uvjetom da dotične osobe pisanim putem izraze tu želju.

Članak 11.

Obiteljski postupak

Kada više članova obitelji i/ili maloljetne braće ili sestara koji nisu u braku, istodobno podnese zahtjeve za međunarodnu zaštitu u istoj državi članici, ili na datume koji su dovoljno blizu da se postupci za određivanje odgovorne države članice vode zajedno, i kad bi primjena kriterija iz ove Uredbe dovela do njihova razdvajanja, odgovorna država članica određuje se na temelju sljedećih odredaba:

 

Članak 12.

Izdavanje dokumenata o boravku ili viza

1.   Kada podnositelj zahtjeva posjeduje važeći dokument o boravku, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica koja je izdala dokument.

2.   Kada podnositelj zahtjeva ima važeću vizu, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica koja je izdala vizu, osim ako je viza izdana u ime druge države članice u skladu s rješenjem o zastupanju kako je određeno u članku 8. Uredbe (EZ) br. 810/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o uspostavi Zakonika Zajednice o vizama (14). U tom slučaju zastupana država članica odgovorna je za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

3.   Kada podnositelj zahtjeva ima više od jednog važećeg dokumenta o boravku ili vize koje su izdale različite države članice, odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu preuzimaju države članice prema sljedećem redoslijedu:

 

 

4.   Kada podnositelj zahtjeva posjeduje samo jedan ili više dokumenata o boravku kojima je važenje isteklo prije manje od dviju godina ili jednu ili više viza kojima je važenje isteklo prije manje od šest mjeseci i koji su mu stvarno omogućili ulazak na državno područje države članice, za vrijeme koje podnositelj zahtjeva ne napušta državno područje država članica, primjenjuju se stavci 1., 2. i 3.

Kada podnositelj zahtjeva posjeduje jedan ili više dokumenata o boravku kojima je važenje isteklo prije više od dviju godina ili jednu ili više viza kojima je važenje isteklo prije više od šest mjeseci i koji su mu stvarno omogućili ulazak na državno područje države članice i kada podnositelj zahtjeva nije napustio državno područje država članica, odgovorna je država članica u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

5.   Činjenica da su dokument o boravku ili viza izdani na temelju lažnog ili preuzetog identiteta ili podnošenja krivotvorenih, lažnih ili nevažećih dokumenata, ne sprečava da se odgovornost dodijeli državi članici koja ga je izdala. Međutim, država članica koja je izdala dokument o boravku ili vizu nije odgovorna, ako se utvrdi da je prijevara počinjena nakon što su dokument ili viza izdani.

Članak 13.

Ulazak i/ili boravak

1.   Kada se utvrdi na temelju dokaza ili dokaza na osnovu indicija kako je navedeno u dva popisa iz članka 22. stavka 3. ove Uredbe, uključujući podatke iz Uredbe (EU) br. 603/2013, da je podnositelj zahtjeva pri dolasku iz treće zemlje nezakonito prešao granicu države članice kopnom, morem ili zrakom, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica u koju je na taj način ušao. Ta odgovornost prestaje 12 mjeseci od datuma nezakonitog prijelaza granice.

2.   Kada državu članica nije moguće, ili više nije moguće, smatrati odgovornom u skladu sa stavkom 1. ovog članka i kada se na temelju dokaza ili dokaza na osnovu indicija kako je navedeno u oba popisa iz članka 22. stavka 3. utvrdi da je podnositelj zahtjeva – koji je nezakonito ušao na državno područje država članica ili za koga nije moguće utvrditi okolnosti ulaska – prije podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u državi članici živio neprekidno najmanje pet mjeseci, ta je država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

Ako je podnositelj zahtjeva živio u razdobljima od najmanje pet mjeseci u više država članica, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je posljednja država članica u kojoj je živio.

Članak 14.

Ulazak bez vizne obveze

1.   Ako državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva uđe na državno područje države članice u kojoj za ulazak ne važi vizna obveza, ta država članica odgovorna je za razmatranje njegovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

2.   Načelo iz stavka 1. ne primjenjuje se ako državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva podnese svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici u kojoj za ulazak na njezino državno područje također ne važi vizna obveza. U tom slučaju ta druga država članica odgovorna je za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

Članak 15.

Zahtjev na međunarodnom tranzitnom području zračne luke

Kada zahtjev za međunarodnu zaštitu na međunarodnom tranzitnom području zračne luke države članice podnese državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, za razmatranje zahtjeva odgovorna je ta država članica.

POGLAVLJE IV.   UZDRŽAVANE OSOBE I DISKRECIJSKE KLAUZULE

Članak 16.

Uzdržavane osobe

1.   Kada je podnositelj zahtjeva zbog trudnoće, novorođenog djeteta, teške bolesti, teške invalidnosti ili starosti, ovisan o pomoći djeteta, brata ili sestre ili roditelja koji zakonito borave u jednoj od država članica, ili je dijete, brat ili sestra ili roditelj koji zakonito boravi u jednoj od država članica ovisan o pomoći podnositelja zahtjeva, države članice uobičajeno zadržavaju zajedno ili spajaju podnositelja zahtjeva s djetetom, bratom ili sestrom ili roditeljem, pod uvjetom da su rodbinske veze postojale u zemlji podrijetla, da se dijete, brat ili sestra ili roditelj ili podnositelj zahtjeva može skrbiti za ovisnu osobu i da dotične osobe pisanim putem izraze tu želju.

2.   Kada dijete, brat ili sestra ili roditelj iz stavka 1. zakonito boravi u drugoj državi članici, ali ne u onoj u kojoj je prisutan podnositelja zahtjeva, odgovorna je ona država članica u kojoj dijete, brat ili sestra ili roditelj zakonito boravi, osim ako podnositelj zahtjeva zbog svojega zdravstvenog stanja tijekom duljeg razdoblja ne može putovati u tu državu članicu. U tom slučaju odgovorna država članica je ona u kojoj je prisutan podnositelj zahtjeva. Takva država članica nije obvezna dovesti dijete, brata ili sestru ili roditelja podnositelja zahtjeva na svoje državno područje.

3.   Komisija je ovlaštena donositi delegirane akte u skladu s člankom 45. o elementima koji se uzimaju u obzir u vezi s ocjenjivanjem veze ovisnosti, kriterija za utvrđivanje postojanja dokazanih rodbinskih veza, kriterije za ocjenjivanje sposobnosti predmetne osobe da se skrbi za ovisnu osobu te elemente koji se uzimaju u obzir za ocjenu nesposobnosti za putovanje tijekom duljeg razdoblja.

4.   Komisija provedbenim aktima uspostavlja jedinstvene uvjete za savjetovanje i razmjenu podataka između država članica. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

Članak 17.

Diskrecijske klauzule

1.   Iznimno od članka 3. stavka 1. svaka država članica može odlučiti da razmotri zahtjev za međunarodnu zaštitu koji u njoj podnese državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva i onda kada takvo razmatranje nije njezina odgovornost na temelju kriterija iz ove Uredbe.

Država članica koja odluči razmotriti zahtjev za međunarodnu zaštitu u skladu s ovim stavkom postaje odgovorna država članica i preuzima obveze povezane s takvom odgovornošću. Kada je to prikladno, odgovorna država članica putem elektroničke komunikacijske mreže „DubliNet”, uspostavljene u skladu s člankom 18. Uredbe (EZ) br. 1560/2003, obavješćuje prethodno odgovornu državu članicu, državu članicu koja vodi postupak za određivanje odgovorne države članice ili državu članicu od koje je zatraženo da prihvati ili ponovno prihvati podnositelja zahtjeva.

Država članica koja postane odgovorna u skladu s ovim stavkom, tu činjenicu odmah navodi u Eurodacu u skladu s Uredbom (EU) br. 603/2013, s tim da dodaje datum kada je donesena odluka da se zahtjev razmotri.

2.   Država članica u kojoj je podnesen zahtjeva za međunarodnu zaštitu i koja provodi postupak za određivanje odgovorne države članice, ili odgovorna država članica, može bilo kada prije donošenja prve odluke o sadržaju zatražiti od druge države članice da prihvati podnositelja zahtjeva i da se tako osigura spajanje bilo kojih osoba u rodbinskom odnosu iz humanitarnih razloga, posebno na temelju obiteljskih ili kulturnih aspekata, i onda kada ta druga država članica nije odgovorna na temelju kriterija iz članaka od 8. do 11. i članka 16. Predmetne osobe moraju dati svoj pristanak u pisanom obliku.

Zahtjev za prihvat sadrži svu dokumentaciju koju posjeduje država članica moliteljica, koja zamoljenoj državi članici omogućuje da ocijeni stanje.

Zamoljena država članica provodi potrebne provjere da ispita navedene humanitarne razloge i državi članici moliteljici u roku dva mjeseca od primitka zahtjeva odgovori putem elektroničke komunikacijske mreže „DubliNet” uspostavljene u skladu s člankom 18. Uredbe (EZ) br. 1560/2003. U slučaju odbijanja zahtjeva, navode se razlozi na kojima se odbijanje temelji.

Kada zamoljena država članica prihvati zahtjev, na nju se prenosi odgovornost za razmatranje zahtjeva.

POGLAVLJE V.   OBVEZE ODGOVORNE DRŽAVE ČLANICE

Članak 18.

Obveze odgovorne države članice

1.   Odgovorna država članica u skladu s ovom Uredbom obvezna je da:

 

 

 

2.   U slučajevima iz područja primjene stavka 1. točke (a) i točke (b), odgovorna država članica razmatra ili završava razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je podnio podnositelj zahtjeva.

U slučajevima iz područja primjene stavka 1. točke (c), kada je odgovorna država članica nakon što je podnositelj zahtjeva zahtjev povukao, prekinula njegovo razmatranje prije donošenja prvostupanjske odluke o sadržaju, ta država članica osigurava da podnositelj zahtjeva ima pravo zatražiti da se razmatranje njegovog zahtjeva završi ili podnijeti novi zahtjev za međunarodnu zaštitu, koji se neće tretirati kao naknadni zahtjev kako je određeno u Direktivi 2013/32/EU. U takvim slučajevima, države članice osiguravaju da se razmatranje zahtjeva okonča.

U slučajevima iz područja primjene stavka 1. točke (d) u kojima je zahtjeva odbijen samo u prvom stupnju, odgovorna država članica osigurava da predmetna osoba ima, ili da je imala, mogućnost primjene učinkovita pravnog lijeka u skladu s člankom 46. Direktive 2013/32/EU.

Članak 19.

Prestanak obveza

1.   Kada država članica podnositelju zahtjeva izda dokument o boravku, obveze navedene u članku 18. stavku 1. prenose se na tu državu članicu.

2.   Obveze navedene u članku 18. stavku 1. prestaju kada odgovorna država članica može, na zahtjev da prihvati ili ponovno prihvati podnositelja zahtjeva ili drugu osobu iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d), utvrditi da je predmetna osoba napustila državno područje država članica najmanje tri mjeseca, osim ako predmetna osoba posjeduje valjan dokument o boravku koji je izdala odgovorna država članica.

Zahtjev podnesen nakon razdoblja odsutnosti iz prvog podstavka smatra se novim zahtjevom koji zahtijeva novi postupak za određivanje odgovorne države članice.

3.   Obveze navedene u članku 18. stavku 1. točkama (c) i (d) prestaju kada odgovorna država članica može, na zahtjev da prihvati ili ponovno prihvati podnositelja zahtjeva ili drugu osobu iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d), utvrditi da je predmetna osoba napustila državno područje država članica u skladu s odlukom o vraćanju ili nalogom za udaljavanje koji su izdani nakon povlačenja ili odbijanja zahtjeva.

Zahtjev podnesena nakon učinkovita udaljavanja smatra se novim zahtjevom koji zahtijeva novi postupak za određivanje odgovorne države članice.

POGLAVLJE VI.   POSTUPCI ZA PRIHVAT I PONOVNI PRIHVAT

ODJELJAK I.   Početak postupka

Članak 20.

Početak postupka

1.   Postupak za određivanje odgovorne države članice započinje čim je u državi članici prvi put podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

2.   Smatra se da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen kada obrazac koji je podnio podnositelj zahtjeva, ili izvješće koje su pripremila tijela, dođe do nadležnih tijela predmetne države članice. Kada se zahtjev ne podnosi u pisanom obliku, vrijeme između izjave o namjeri i pripreme izvješća mora biti što je moguće kraće.

3.   Za potrebe ove Uredbe položaj maloljetnika koji prati podnositelja zahtjeva, i u skladu je s definicijom člana obitelji, nerazdvojiv je od položaja člana obitelji i predmet razmatranja u državi članici koja je odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu tog člana obitelji, i kada maloljetnik sam po sebi nije podnositelj zahtjeva, pod uvjetom da je to u najboljem interesu maloljetnika. Isti se postupak primjenjuje na djecu rođenu nakon dolaska podnositelja zahtjeva na državno područje država članica, bez potrebe da se započne novi postupak za njihov prihvat.

4.   Kada zahtjev za međunarodnu zaštitu kod nadležnih tijela države članice podnese podnositelj zahtjeva koji je na državnom području druge države članice, odgovornu državu članicu određuje država članica na čijem je državnom području podnositelj zahtjeva prisutan. Tu državu članicu odmah obavješćuje država članica koja je zaprimila zahtjev i zatim se, za potrebe ove Uredbe, smatra državom članicom u kojoj je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen.

Podnositelja zahtjeva obavješćuje se pisanim putem o toj promjeni određivanja države članice i o datumu kada je promjena izvršena.

5.   Podnositelja zahtjeva, koji je prisutan u drugoj državi članici bez dokumenta o boravku ili koji u toj državi članici podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu nakon povlačenja prvog zahtjeva koji je podnesen u drugoj državi članici tijekom postupka određivanja odgovorne države članice, država članica u kojoj je najprije bio podnesen taj zahtjev za međunarodnu zaštitu, ponovno prihvaća, pod uvjetima iz članaka 23., 24., 25. i 29., s namjerom okončanja postupka za određivanje odgovorne države članice.

Ta obveza prestaje kada država članica koja je zamoljena da okonča postupak za određivanje odgovorne države članice, može utvrditi da je podnositelj zahtjeva u međuvremenu napustio državno područje država članica za razdoblje u trajanju od najmanje tri mjeseca ili je pribavio dokument o boravku od druge države članice.

Zahtjev podnesen nakon razdoblja odsutnosti iz drugog podstavka, smatra se novim zahtjevom koji zahtijeva novi postupak za određivanje odgovorne države članice.

ODJELJAK II.   Postupak za zahtjeve za prihvat

Članak 21.

Podnošenje zahtjeva za prihvat

1.   Kada država članica, u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva, može što je prije moguće, a u svakom slučaju u roku tri mjeseca od datuma na koji je zahtjev podnesen u smislu članka 20. stavka 2., zatražiti od druge države članice da prihvati podnositelja zahtjeva.

Neovisno o prvom podstavku, u slučaju pronađenog podatka u sustavu Eurodac evidentiranog u skladu s člankom14. Uredbe (EU) br. 603/2013, zahtjev se šalje u roku dva mjeseca od zaprimanja tog pronađenog podatka u skladu s člankom 15. stavkom 2. te Uredbe.

Kada se zahtjev za prihvat podnositelja ne podnese u rokovima utvrđenim u prvom i drugom podstavku, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica u kojoj je zahtjev podnesen.

2.   Država članica moliteljica može zatražiti žuran odgovor u slučajevima kada je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesena nakon odbijanja dozvole za ulazak ili daljnji boravak, nakon uhićenja zbog nezakonita boravka ili nakon uručenja ili izvršenja naloga za udaljavanje.

U zahtjevu se navode utemeljeni razlozi za žuran odgovor i rok u kojem se odgovor očekuje. Taj je rok barem jedan tjedan.

3.   U slučajevima iz stavaka 1. i 2. zahtjev za prihvat od strane druge države članice daje se uporabom standardnog obrasca i uključuje dokaze ili dokaze na osnovu indicija kako je navedeno u oba popisa iz članka 22. stavka 3. i/ili odgovarajuće elemente iz izjave podnositelja zahtjeva, koji tijelima zamoljene države članice omogućuju da provjeri je li odgovorna na temelju kriterija iz ove Uredbe.

Komisija provedbenim aktima donosi jedinstvene uvjete o pripremi i podnošenju zahtjeva za prihvat. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

Članak 22.

Odgovor na zahtjev za prihvat

1.   Zamoljena država članica obavlja potrebne provjere i donosi odluku o zahtjevu za prihvat podnositelja zahtjeva u roku dva mjeseca od zaprimanja zahtjeva.

2.   U postupku određivanja odgovorne države članice koriste se elementi dokaza ili dokaza na osnovu indicija.

3.   Komisija provedbenim aktima uspostavlja i redovito pregledava oba popisa s navedenim odgovarajućim elementima dokaza ili dokaza na osnovu indicija u skladu s kriterijima navedenim u točkama (a) i (b) ovog stavka. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

 

4.   Uvjet dokaza ne smije prelaziti ono što je potrebno za ispravnu primjenu ove Uredbe.

5.   Ako ne postoje formalni dokazi, zamoljena država članica priznaje svoju odgovornost, ako su dokazi na osnovu indicija koherentni, provjerljivi i dovoljno detaljni za utvrđivanje odgovornosti.

6.   Kada država članica moliteljica traži žuran odgovor u skladu s odredbama iz članka 21. stavka 2., zamoljena država članica ulaže sve napore da zadovolji traženi rok. U iznimnim slučajevima kada se može pokazati da je razmatranje zahtjeva za prihvat podnositelja zahtjeva posebno složeno, zamoljena država članica može dati odgovor nakon traženog roka, ali u svakom slučaju u okviru jednog mjeseca. U takvim slučajevima zamoljena država članica mora priopćiti svoju odluku o odgađanju odgovora državi članici moliteljici u prethodno traženom roku.

7.   Propust djelovanja u dvomjesečnom razdoblju iz stavka 1. i jednomjesečnom razdoblju iz stavka 6. jednak je prihvaćanju zahtjeva i ima za posljedicu obvezu prihvata osobe, uključujući i obvezu osiguranja odgovarajućih priprema za dolazak.

ODJELJAK III.   Postupak za zahtjeve za ponovni prihvat

Članak 23.

Podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat kada je podnesen novi zahtjev u državi članici moliteljici

1.   Kada država članica, u kojoj je osoba iz članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) ili (d) podnijela novi zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna u skladu s člankom 20. stavkom 5. i člankom 18. stavkom 1. točkama (b), (c) ili (d), može zahtijevati da tu osobu ponovno prihvati druga država članica.

2.   Zahtjev za ponovni prihvat podnosi se što je brže moguće, a u svakom slučaju u roku dva mjeseca od zaprimanja pronađenog podatka u sustavu Eurodac, u skladu s člankom 9. stavkom 5. Uredbe (EU) br. 603/2013.

Ako se zahtjev za ponovni prihvat temelji na dokazima koji nisu pribavljeni iz sustava Eurodac, zamoljenoj državi članici šalje se u roku tri mjeseca od datuma kada je u smislu članka 20. stavka 2. podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

3.   Kada se zahtjev za ponovni prihvat ne podnese u rokovima utvrđenim u stavku 2., za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica u kojoj je novi zahtjev podnesen.

4.   Zahtjev za ponovni prihvat daje se na temelju standardnog obrasca i uključuje dokaze ili dokaze na osnovu indicija, kako je navedeno u dva popisa iz članka 22. stavka 3., i/ili odgovarajuće elemente iz izjava predmetne osobe, koji tijelima zamoljene države članice omogućuju da provjeri je li odgovorna na temelju kriterija iz ove Uredbe.

Komisija provedbenim aktima donosi jedinstvene uvjete za pripremu i podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

Članak 24.

Podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat kada nije podnesen novi zahtjev u državi članici moliteljici

1.   Kada država članica, na čijem državnom području osoba iz članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) ili (d) boravi bez dokumenta o boravku i u kojoj nije podnesen novi zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna u skladu s člankom 20. stavkom 5. i člankom 18. stavkom 1. točkama (b), (c) ili (d), može zahtijevati da tu osobu ponovno prihvati druga država članica.

2.   Kada država članica, na čijem državnom području boravi osoba bez dokumenta o boravku, odluči da u skladu s člankom 17. Uredbe (EU) br. 603/2013 potraži podatke u sustavu Eurodac, iznimno od članka 6. stavka 2. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima u državama članicama vezanim uz vraćanje državljana trećih zemalja koji nezakonito borave (15), zahtjev za ponovni prihvat osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (b) ili (c) ove Uredbe ili osobe iz članka 18. stavka 1. točke (d) čiji zahtjev za međunarodnu zaštitu nije odbijen konačnom odlukom, podnosi se što je brže moguće, a u svakom slučaju u roku dva mjeseca od zaprimanja pronađenog podatka u sustavu Eurodac, u skladu s člankom 17. stavkom 5. Uredbe (EU) br. 603/2013.

Ako se zahtjev za ponovni prihvat temelji na dokazima koji nisu pribavljeni iz sustava Eurodac, zamoljenoj državi članici šalje se u roku tri mjeseca od datuma na koji je država članica moliteljica utvrdi da druga država članica može biti odgovorna za predmetnu osobu.

3.   Kada se zahtjev za ponovni prihvat ne podnese u rokovima utvrđenim u stavku 2., država članica, na čijem državnom području boravi predmetna osoba bez dokumenta o boravku, toj osobi omogućuje da podnese novi zahtjev.

4.   Kada se osoba iz članka 18. stavka 1. točke (d) ove Uredbe, čiji je zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijena konačnom odlukom u jednoj državi članici nalazi na državnom području druge države članice bez dokumenta o boravku, ta druga država članica može od prve države članice zatražiti da ponovno prihvati predmetnu osobu ili da provede postupak vraćanja u skladu s Direktivom 2008/115/EZ.

Kada druga država članica odluči zatražiti od prve države članice da ponovno prihvati predmetnu osobu, primjenjuju se pravila iz Direktive 2008/115/EZ.

5.   Zahtjev za ponovni prihvat osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) ili (d) daje se na temelju standardnog obrasca i uključuje dokaze ili dokaze na osnovu indicija, kako je navedeno u oba popisa iz članka 22. stavka 3., i/ili odgovarajuće elemente iz izjava osobe, koji tijelima zamoljene države članice omogućuju da provjeri je li odgovorna na temelju kriterija iz ove Uredbe.

Komisija provedbenim aktima uspostavlja i redovito pregledava oba popisa s navedenim odgovarajućim elementima dokaza ili dokaza na osnovu indicija u skladu s kriterijima navedenim u članku 22. stavku 3. točkama (a) i (b) i donosi jedinstvene uvjete za pripremu i podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

Članak 25.

Odgovor na zahtjev za ponovni prihvat

1.   Zamoljena država članica na odgovarajući način provjerava i donosi odluku o zahtjevu za ponovni prihvat što je prije moguće, a najkasnije jedan mjesec od datuma kada je zahtjev zaprimljen. Kada se zahtjev temelji na podacima pribavljenim iz sustava Eurodac, taj se vremenski rok skraćuje na dva tjedna.

2.   Nepostupanje u jednomjesečnom razdoblju ili razdoblju od dva tjedna iz stavka 1. jednako je prihvaćanju zahtjeva i ima za posljedica obvezu ponovnog prihvata predmetne osobe, uključujući i obvezu osiguranja odgovarajućih priprema za dolazak.

ODJELJAK IV.   Postupovne zaštitne mjere

Članak 26.

Obavijest o odluci o transferu

1.   Kada zamoljena država članica pristane prihvatiti ili ponovno prihvatiti podnositelja zahtjeva ili drugu osobu iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d), država članica moliteljica obavješćuje predmetnu osobu o odluci o njezinu transferu u odgovornu državu članicu i, kada je to prikladno, o odluci da njezin zahtjev za međunarodnu zaštitu ne razmatra. Ako pravni ili drugi savjetnik zastupa predmetnu osobu, država članica može odlučiti da o odluci obavijesti pravnog ili drugog savjetnika umjesto predmetnu osobu a, kada je to prikladno, priopći odluku predmetnoj osobi.

2.   Odluka iz stavka 1. sadrži informaciju o raspoloživim pravnim lijekovima, uključujući pravo da se zatraži suspenzivni učinak, kada je to prikladno, te o rokovima koji važe za traženje takvih pravnih lijekova te provedbu transfera i, ako je to prikladno, sadrži informacije o mjestu u koje osoba treba doći te o datumu kada tamo mora doći, ako ta osoba putuje u odgovornu državu članicu svojim sredstvima.

Države članice osiguravaju da se informacije o osobama ili subjektima koji predmetnoj osobi mogu pružiti pravnu pomoć priopće predmetnoj osobi zajedno s odlukom iz stavka 1., ako ta informacija već nije priopćena.

3.   Ako predmetnoj osobi ne pomaže ili je ne zastupa pravni ili drugi savjetnik, države članice je na jeziku koji predmetna osoba razumije ili se opravdano pretpostavlja da ga razumije, obavješćuju o glavnim elementima odluke, koja u svakom slučaju uključuje informacije o raspoloživim pravnim lijekovima i važećim rokovima za ulaganje takvih pravnih lijekova.

Članak 27.

Pravni lijekovi

1.   Podnositelj zahtjeva ili druga osoba iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) ima pravo na učinkovit pravni lijek, u obliku žalbe ili odluke o transferu ili ponovnog stvarnog ili pravnog pregleda te odluke pred sudom.

2.   Države članice osiguravaju razumno razdoblje u kojem predmetna osoba može ostvariti svoje pravo na učinkovit pravni lijek u skladu sa stavkom 1.

3.   Za potrebe žalbe ili ponovnog pregleda odlukâ o transferu, države članice u svom nacionalnom pravu određuju da:

 

 

4.   Države članice mogu odrediti da nadležna tijela po službenoj dužnosti mogu odlučiti o odgodi izvršenje odluke o transferu, do zaključenja postupka žalbe ili ponovnog pregleda.

5.   Države članice osiguravaju da predmetna osoba ima pristup pravnoj pomoći i, kada je to potrebno, jezičnoj pomoći.

6.   Države članice osiguravaju da se na zahtjev odobrava besplatna pravna pomoć kada predmetna osoba ne može pokriti s tim povezane troškove. Države članice mogu odrediti da tretman podnositelja zahtjeva, u vezi s naknadama i drugim troškovima, ne bude povoljniji od tretmana koji je općenito namijenjen njihovim državljanima u stvarima koje se odnose na pravnu pomoć.

Bez samovoljnog ograničavanja pristupa pravnoj pomoći, države članice mogu odrediti da se besplatna pravna pomoć i zastupanje ne odobrava ako, prema mišljenju nadležnog tijela ili suda, žalba ili ponovni pregled nemaju stvarnih izgleda za uspjeh.

Kada odluku o neodobravanju besplatne pravne pomoći i zastupanja u skladu s ovim stavkom donese tijelo koje nije sud, države članice osiguravaju pravo na djelotvoran pravni lijek za osporavanje odluke pred sudom.

Pri osiguranju usklađenosti sa zahtjevima iz ovog stavka države članice osiguravaju da pravna pomoć i zastupanje nisu samovoljno ograničeni i da podnositelju zahtjeva nije onemogućen stvarni pristup pravnoj zaštiti.

Pravna pomoć uključuje barem pripremu zahtijevanih postupovnih dokumenata i zastupanje pred sudom i može biti ograničena na pravne ili druge savjetnike koji su u nacionalnom pravu posebno određeni za osiguranje pomoći i zastupanja.

Postupci za pristup pravnoj pomoći utvrđuju se u nacionalnom pravu.

ODJELJAK V.   Zadržavanje u svrhu transfera

Članak 28.

Zadržavanje

1.   Države članice ne smiju zadržati osobu samo stoga jer se u vezi s njom provodi postupak određen ovom Uredbom.

2.   Kada postoji velika opasnost od bijega, države članice mogu, na temelju ocjene svakog pojedinog slučaja, zadržati predmetnu osobu da omoguće izvršenje postupaka za transfer u skladu s ovom Uredbom, samo ako je mjera zadržavanja razmjerna i ako se ne mogu primijeniti druge manje prisilne mjere.

3.   Zadržavanje mora biti što je kraće moguće i ne smije trajati dulje nego što je to razumno potrebno da se s dužnom pažnjom izvrše potrebni upravni postupci sve do izvršenja transfera u skladu s ovom Uredbom.

Kada je osoba zadržana u skladu s ovim člankom, rok za podnošenje zahtjeva za prihvat ili ponovni prihvat ne smije prelaziti jedan mjesec od podnošenja zahtjeva. Država članica koja vodi postupak u skladu s ovom Uredbom u takvim slučajevima traži žuran odgovor. Takav se odgovor mora dati u roku dva tjedna od zaprimanja zahtjeva. Ako se u roku dva tjedna ne odgovori, to je jednakovrijedno prihvaćanju zahtjeva i ima za posljedicu obvezu prihvata ili ponovnog prihvata osobe, uključujući i obvezu osiguranja odgovarajućih priprema za dolazak.

Kada je osoba zadržana u skladu s ovim člankom, transfer te osobe iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu izvršava se koliko je to praktički najbrže moguće, a najkasnije u roku šest tjedana nakon što je druga država članica, implicitno ili eksplicitno, odobrila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili od trenutka kada prestaje važiti suspenzivni učinak žalbe ili ponovnog pregleda u skladu s člankom 27. stavkom 3.

Kada država članica moliteljica ne podnese zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat u propisanom roku ili kada se ne izvrši transfer u roku od šest tjedana iz trećeg podstavka, osoba se više ne smije zadržavati. U skladu s tim, članci 21., 23., 24. i 29. na odgovarajući se način i dalje primjenjuju.

4.   U vezi s uvjetima zadržavanja i zaštitnim mjerama koje važe za zadržane osobe, zbog osiguranja postupaka transfera u odgovornu državu članicu primjenjuju se članci 9., 10. i 11. Direktive 2013/33/EU.

ODJELJAK VI.   Transferi

Članak 29.

Modaliteti i rokovi

1.   Transfer podnositelja zahtjeva ili druge osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja s predmetnim državama članicama, koliko je to praktički najbrže moguće, a najkasnije u roku šest mjeseci nakon što druga država članica odobri prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili ponovnom pregledu, ako u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivni učinak.

Ako se transferi u odgovornu državu članicu provode u obliku nadziranog odlaska ili uz pratnju, države članice osiguravaju da se provedu na human način i uz puno poštovanje temeljnih prava i ljudskog dostojanstva.

Ako je potrebno, država članica moliteljica podnositelju zahtjeva daje propusnicu. Komisija provedbenim aktima utvrđuje oblik propusnice. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

Odgovorna država članica obavješćuje državu članicu moliteljicu, kako je to prikladno, o sigurnom dolasku predmetne osobe ili o činjenici da u roku koji je bio određen nije došla.

2.   Ako se transfer ne izvrši u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu. Taj se rok može produljiti do najviše jedne godine, ako transfer nije bio moguć jer je predmetna osoba u zatvoru, ili do najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.

3.   Ako je do transfera došlo pogreškom ili je odluka o transferu poništena na temelju žalbe ili ponovnog pregleda nakon što je transfer obavljen, država članica koja je obavila transfer tu osobu odmah ponovno prihvaća.

4.   Komisija provedbenim aktima uspostavlja jedinstvene uvjete za savjetovanje i razmjenu podataka među državama članicama, posebno u slučaju odgođenih transfera ili transfera sa zakašnjenjem, transfera prema implicitnom prihvatu, transfera maloljetnika ili uzdržavanih osoba i nadziranih transfera. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

Članak 30.

Troškovi transfera

1.   Troškovi potrebni za transfer podnositelja zahtjeva ili druge osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) u odgovornu državu članicu, pokriva država članica koja obavlja transfer.

2.   Kada treba ponovno obaviti transfer premetne osobe u državu članicu jer je transfer obavljen pogreškom ili je odluka o transferu poništena na temelju žalbe ili ponovnog pregleda nakon što je transfer obavljen, troškove ponovnog transfera predmetne osobe na njezino državno područje pokriva država članica koja je prvotno obavila transfer.

3.   Od osoba koje treba predati na temelju ove Uredbe, ne zahtijeva se pokrivanje troškova takvih transfera.

Članak 31.

Razmjena bitnih informacija prije obavljanja transfera

1.   Država članica koja obavlja transfer podnositelja zahtjeva ili druge osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) odgovornoj državi članici priopćuje takve osobne podatke o osobi koju treba predati, kako je to primjereno, relevantno i nepretjerano s jedinim ciljem da osigura da nadležna tijela, u skladu s nacionalnim pravom, u odgovornoj državi članici toj osobi mogu pružiti odgovarajuću pomoć, uključujući pružanje trenutačne zdravstvene skrbi potrebne za zaštitu njezinih životnih interesa i osiguranje neprekidne zaštite i prava osigurana ovom Uredbom i drugim odgovarajućim pravnim instrumentima u području azila. Ti se podaci odgovornoj državi članici priopćuju u razumnom razdoblju prije transfera tako da se osigura da nadležna tijela u skladu s nacionalnim pravom imaju dovoljno vremena poduzeti potrebne mjere.

2.   Država članica koja obavlja transfer odgovornoj državi članici dostavlja sve informacije, s kojima nadležno tijelo raspolaže, u skladu s nacionalnim pravom koje su važne za zaštitu prava i neposrednih posebnih potreba osobe čiji se transfer obavlja, a posebno:

 

 

 

3.   Informacije u skladu s ovim člankom razmjenjuju samo tijela o kojima je u skladu s 35. ove Uredbe obaviještena Komisija putem elektroničke komunikacijske mreže „DubliNet”, uspostavljene u skladu s člankom 18. Uredbe (EZ) br. 1560/2003. Razmijenjene informacije upotrebljavaju se samo za potrebe iz stavka 1. ovog članka i ne smiju se dalje obrađivati.

4.   Da se olakša razmjena informacija među državama članicama, Komisija provedbenim aktima oblikuje standardni obrazac za prijenos potrebnih podataka u skladu s ovim člankom. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

5.   Pravila iz članka 34. stavaka od 8. do 12. primjenjuju se na razmjenu informacija u skladu s ovim člankom.

Članak 32.

Razmjena zdravstvenih podataka prije obavljanja transfera

1.   Samo za osiguranje zdravstvene skrbi ili liječenja, posebno za osobe s invaliditetom, starije osobe, trudnice, maloljetnike i osobe koje su bile mučene, silovane ili izvrgnute drugim teškim oblicima psihološkog, fizičkog ili spolnog nasilja, država članica koja obavlja transfer odgovornoj državi članici dostavlja sve informacije, s kojima nadležno tijelo raspolaže u skladu s nacionalnim pravom, o svim posebnim potrebama osobe koja se čiji se transfer obavlja, koje u posebnim slučajevima mogu uključiti informacije o fizičkom i mentalnom zdravlju te osobe. Te se informacije prenose u obliku zajedničkog zdravstvenog certifikata kojem se prilažu odgovarajući dokumenti. Odgovorna država članica osigurava da su te potrebe na odgovarajući način zadovoljene, uključujući posebno svaku bitnu medicinsku skrb koja može biti potrebna.

Komisija provedbenim aktima oblikuje zajednički zdravstveni certifikat. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

2.   Država članica koja obavlja transfer prenosi odgovornoj državi članici samo informacije iz stavka 1. tek nakon što pribavi izričitu suglasnost podnositelja zahtjeva i/ili osobe koja ga zastupa ili, ako je podnositelj zahtjeva fizički ili pravno nesposoban dati svoj pristanak, kada je takav prijenos potreban za zaštitu vitalnih interesa podnositelja zahtjeva ili druge osobe. Nedostatak suglasnosti, uključujući odbijanje davanja suglasnosti, nije prepreka za transfer.

3.   Obradu osobnih zdravstvenih podataka iz stavka 1. obavlja zdravstveni djelatnik, za koga u skladu s nacionalnim pravom ili pravilima koja određuju nacionalna nadležna tijela važi obveza čuvanja službene tajne, ili druga osoba koja je jednako tako obvezna čuvati službenu tajnu.

4.   Razmjena informacija iz ovog članka obavlja se samo između zdravstvenih djelatnika ili drugih osoba iz stavka 3. Razmijenjene informacije upotrebljavaju se samo za potrebe iz stavka 1. i ne smiju se dalje obrađivati.

5.   Komisija provedbenim aktima donosi jedinstvene uvjete i praktična rješenja za razmjenu informacija iz stavka 1. ovog članka. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

6.   Pravila iz članka 34. stavaka od 8. do 12. primjenjuju se na razmjenu informacija u skladu s ovim člankom.

Članak 33.

Mehanizam za rano upozoravanje, pripravnost i upravljanje krizom

1.   Kada Komisija, posebno na temelju informacija koje je EASO prikupio u skladu s Uredbom (EU) br. 439/2010, utvrdi da primjena ove Uredbe može biti ugrožena jer je utvrđeno da postoji velika opasnost od posebnog pritiska na sustav azila države članice i/ili zbog poteškoća u funkcioniranju sustava azila države članice, Komisija u suradnji s Europskim uredom za azil (EASO) daje preporuke toj državi članici i poziva je da pripremi preventivni akcijski plan.

Predmetna država članica obavješćuje Vijeće i Komisiju namjerava li predstaviti preventivni akcijski plan kako bi prevladala pritisak i/ili poteškoće u funkcioniranju svog sustava azila i pritom osigurati zaštitu temeljnih prava podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

Država članica može, po vlastitom nahođenju i na vlastitu inicijativu, pripremiti preventivni akcijski plan i naknadne revizije tog plana. Pri pripremi preventivnog akcijskog plana, država članica može zatražiti pomoć Komisije, drugih država članica, ureda EASO i drugih odgovarajućih agencija Unije.

2.   Kada predmetna država članica pripremi preventivni akcijski plan, taj plan podnosi Vijeću i Komisiji i redovito ih izvješćuje o njegovoj provedbi. Komisija zatim o ključnim elementima preventivnog akcijskog plana obavješćuje Europski parlament. Komisija podnosi izvješća o njegovoj provedbi Vijeću i dostavlja izvješća o njegovoj provedbi Europskom parlamentu.

Predmetna država članica poduzima sve potrebne mjere za suočavanje sa stanjem posebnog pritiska na njezin sustav azila ili za osiguranje uklanjanja utvrđenih nedostataka prije nego li se stanje pogorša. Kada preventivni akcijski plan uključuje mjere za uklanjanje posebnog pritiska na sustav azila države članice, koji može ugroziti primjenu ove Uredbe, Komisija prije izvješćivanja Europskog parlamenta i Vijeća traži savjet od EASO-a.

3.   Kada Komisija na temelju analize EASO-a utvrdi da utvrđeni nedostaci nisu uklonjeni provedbom preventivnog akcijskog plana ili da postoji velika opasnost da se stanje s azilom u predmetnoj državi članici razvije u krizu koju vjerojatno neće biti moguće spriječiti preventivnim akcijskim planom, Komisija prema potrebi uz suradnju s EASO-om, može od predmetne države članice zahtijevati da pripremi akcijski plan za upravljanje krizom i, prema potrebi, revizije tog plana. Akcijskim se planom za upravljanje krizom tijekom cjelokupnog postupka osigurava usklađenost s pravnom stečevinom Unije u području azila, posebno poštovanje temeljnih prava podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

Nakon zahtjeva da pripremi akcijski plan za upravljanje krizom, predmetna država članica, u suradnji s Komisijom i EASO-om, čini to odmah, a najkasnije u roku tri mjeseca od zahtjeva.

Predmetna država članica podnosi akcijski plan za upravljanje krizom te Komisiju i druge važne zainteresirane strane, kao što je EASO, ako je to prikladno, izvješćuje najmanje svaka tri mjeseca o njegovoj provedbi.

Komisija o akcijskom planu za upravljanje krizom, mogućim revizijama i njegovoj provedbi obavješćuje Europski parlament i Vijeće. Predmetna država članica u tim izvješćima navodi podatke koji omogućuju praćenje provedbe kao što su trajanje postupka, uvjete zadržavanja i kapacitete za prihvat u odnosu na priljev podnositelja zahtjeva.

4.   Vijeće tijekom čitavog postupka za rano upozoravanje, pripravnost i upravljanje krizom uspostavljenog ovim člankom, pozorno prati stanje te može zatražiti dodatne informacije i davati političke smjernice, posebno kada je riječ o nužnosti i ozbiljnosti stanja u vezi s tim mora li država članica pripremiti preventivni akcijski plan ili, ako je to potrebno, akcijski plan za upravljanje krizom. Europski parlament i Vijeće mogu se tijekom cjelokupnog postupka savjetovati i davati smjernice o svim mjerama solidarnosti koje smatraju prikladnima.

POGLAVLJE VII.   UPRAVNA SURADNJA

Članak 34.

Zajednička uporaba informacija

1.   Svaka država članica priopćuje bilo kojoj drugoj državi članici, koja to zahtijeva, takve osobne podatke kako je to primjereno, bitno i nepretjerano za:

 

 

2.   Informacija iz stavka 1. može sadržavati samo:

 

 

 

 

 

 

3.   Osim toga, pod uvjetom da je to potrebno za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odgovorna država članica može od druge države članice zahtijevati da joj priopći razloge na kojima podnositelj zahtjeva temelji svoj zahtjev i, kada je to primjereno, razloge za donesene odluke u vezi s podnositeljem zahtjeva. Druga država članica može odbiti odgovor na zahtjev koji joj je podnesen, ako priopćenje takve informacije najvjerojatnije može štetiti njezinim bitnim interesima ili zaštiti sloboda i temeljnih prava predmetne osobe ili drugih osoba. Država članica moliteljica, u svakom slučaju, mora od podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu dobiti pisano odobrenje za priopćavanje zahtijevanih informacija. U tom slučaju podnositelj zahtjeva mora znati za koje informacije daje svoje odobrenje.

4.   Svaki zahtjev za informacije šalje se samo u vezi s pojedinim zahtjevom za međunarodnu zaštitu. U njemu se navode razlozi na kojima se temelji i, ako je namjera provjeriti postoji li kriterij koji vjerojatno može obuhvatiti odgovornost zamoljene države članice, navodi se na kojim dokazima, uključujući odgovarajuće informacije iz pouzdanih izvora o načinima i sredstvima kojima podnositelji zahtjeva ulaze na državna područja država članica ili na kojem se konkretnom i provjerljivom dijelu izjava podnositelja zahtjeva taj zahtjev temelji. Smatra se da takve relevantne informacije iz pouzdanih izvora nisu same po sebi dovoljne za određivanje odgovornosti i nadležnosti države članice na temelju ove Uredbe, ali mogu doprinijeti ocjeni drugih navoda u vezi s pojedinim podnositeljem zahtjeva.

5.   Zamoljena država članica mora odgovoriti u roku pet tjedana. Moguća kašnjenja s odgovorom valjano se opravdavaju. Nepridržavanje roka od pet tjedana ne oslobađa zamoljenu državu članicu od obveze da odgovori. Ako istraživanje provedeno od strane zamoljene države članice, koja nije poštovala najdulji rok, dobije informacije koje pokazuju da je odgovorna, ta država članica kao razlog za odbijanje ispunjavanja zahtjeva za prihvat ili ponovni prihvat ne smije navesti istek rokova iz članaka 21., 23. i 24. U tom slučaju rokovi iz članaka 21., 23. i 24. za podnošenje zahtjeva za prihvat ili ponovni prihvat produljuju se za razdoblje koje je jednako kašnjenju s odgovorom zamoljene države članice.

6.   Razmjena informacija obavlja se na zahtjev države članice i može se odvijati samo između tijela o čijem je određivanju svaka država članica obavijestila Komisiju u skladu s člankom 35. stavkom 1.

7.   Razmijenjene informacije mogu se upotrebljavati samo za potrebe iz stavka 1. U svakoj državi članici takve informacije, ovisno o vrsti i ovlastima tijela primatelja, mogu se priopćiti samo tijelima i sudovima ovlaštenima za:

 

 

8.   Država članica koja prosljeđuje informacije osigurava da su točne i ažurne. Ako se pokaže da je proslijedila netočne informacije ili informacije koje nije smjela proslijediti, država članica primateljica odmah se o tom obavješćuje. Takve se informacije moraju ispraviti ili brisati.

9.   Podnositelj zahtjeva ima pravo da ga se, na zahtjev, obavijesti o svim podacima koji su u vezi s njim obrađeni.

Ako podnositelj zahtjeva utvrdi da su podaci obrađeni kršenjem ove Uredbe ili Direktive 95/46/EZ, posebno ako su podaci nepotpuni ili netočni, ima pravo da se na njegov zahtjev podaci isprave ili brišu.

Tijelo koje podatke ispravlja ili briše obavješćuje, kada je to prikladno, državu članicu koja prenosi ili prima te informacije.

Podnositelj zahtjeva ima pravo pokrenuti postupak ili podnijeti žalbu nadležnim tijelima ili sudovima države članice koja je odbila pravo na pristup njegovim podacima ili pravo na ispravak ili brisanje podataka koji se na njega odnose.

10.   U svakoj se predmetnoj državi članici u pojedinom spisu za predmetnu osobu i/ili registru vodi evidencija o prijenosu i prijemu razmijenjenih informacija.

11.   Razmijenjeni podaci čuvaju se tijekom razdoblja koje nije dulje nego što je to potrebno za potrebe zbog kojih su razmijenjeni.

12.   Kada podaci nisu automatski obrađeni ili nisu sadržani u spisu ili nisu namijenjeni ulaganju u spis, svaka država članica poduzima odgovarajuće mjere da osigura usklađenost s ovim člankom s pomoću učinkovitih provjera.

Članak 35.

Nadležna tijela i sredstva

1.   Svaka država članica odmah obavješćuje Komisiju o posebnim tijelima koja su nadležna za ispunjavanje obveza koje proizlaze iz ove Uredbe i svih njezinih izmjena. Države članice osiguravaju da ta tijela imaju potrebna sredstva za obavljanje svojih zadaća, a posebno za davanje odgovora u propisanim rokovima na zahtjeve za informacijama, zahtjeve za prihvat i zahtjeve za ponovni prihvat podnositelja zahtjeva.

2.   Komisija objavljuje konsolidirani popis tijela iz stavka 1. u Službenom listu Europske unije. Kada se popis mijenja Komisija jedanput godišnje objavljuje ažurirani konsolidirani popis.

3.   Tijela iz stavka 1. odgovarajuće se osposobljavaju u vezi s primjenom ove Uredbe.

4.   Komisija provedbenim aktima uspostavlja kanale za siguran elektronički prijenos između tijela iz stavka 1. za prijenos zahtjeva, odgovora, i pisane korespondencije te osiguranje da pošiljatelji automatski dobiju elektronički dokaz o dostavi. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom razmatranja iz članka 44. stavka 2.

Članak 36.

Upravni dogovori

1.   Države članice mogu na bilateralnoj osnovi međusobno sklapati dogovore u vezi s praktičnim detaljima provedbe ove Uredbe, da olakšaju njezinu primjenu i povećaju učinkovitost. Takvi se dogovori mogu odnositi na:

 

2.   Države članice mogu također primjenjivati upravne dogovore sklopljene na temelju Uredbe (EZ) br. 343/2003. Ako ti dogovori nisu spojivi s ovom Uredbom, predmetne države članice izmjenjuju dogovore tako da uklone sve uočene neusklađenosti.

3.   Prije sklapanja ili izmjene dogovora iz stavka 1. točke (b), predmetne države članice o spojivosti dogovora s ovom Uredbom savjetuju se s Komisijom

4.   Ako Komisija smatra da su dogovori iz stavka 1. točke (b) nespojivi s ovom Uredbom, o tome, u razumnom roku, obavješćuje predmetne države članice. Države članice čine sve što je potrebno da izmijene predmetni dogovor u razumnom roku tako da uklone sve uočene neusklađenosti.

5.   Države članice o svim dogovorima iz stavka 1. te o svim otkazivanjima i izmjenama tih dogovora obavješćuju Komisiju.

POGLAVLJE VIII.   MIRENJE

Članak 37.

Mirenje

1.   Kada države članice ne mogu riješiti spor o bilo kojoj stvari koja se odnosi na primjenu ove Uredbe, mogu primijeniti postupak mirenja predviđen stavkom 2.

2.   Postupak mirenja pokreće se zahtjevom jedne od država članica u sporu predsjedniku Odbora iz članka 44. Predmetne države članice prihvaćanjem uporabe postupka mirenja obvezuju se da će u najvećoj mogućoj mjeri poštovati predloženo rješenje.

Predsjednik Odbora imenuje tri člana odbora koji predstavljaju tri države članice koje nisu povezane s predmetom spora. Stranke u sporu podnose dokaze u pisanom ili usmenom obliku i, nakon rasprave, u roku jednog mjeseca, prema potrebi glasovanjem, predlažu rješenje.

Raspravu vodi predsjednik Odbora ili njegov zamjenik. Može dati svoje mišljenje, ali nema pravo glasa.

Predloženo rješenje konačno je i neopozivo, neovisno o tome donesu li ga stranke ili odbiju.

POGLAVLJE IX.   PRIJELAZNE ODREDBE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 38.

Sigurnost i zaštita podataka

Države članice poduzimaju sve potrebne mjere da osiguraju sigurnost prenesenih osobnih podataka, a posebno da spriječe nezakonit i neovlašten pristup ili otkrivanje, izmjenu ili gubitak osobnih podataka koji se obrađuju.

Svaka država članica osigurava da državna nadzorna tijela, ili tijela određena u skladu s člankom 28. stavkom 1. Direktive 95/46/EZ, u skladu s nacionalnim pravom, neovisno prate zakonitost obrade osobnih podataka, u skladu s ovom Uredbom, koju obavlja predmetna država članica.

Članak 39.

Tajnost

Države članice osiguravaju da tijela iz članka 35. obvezuju pravila o tajnosti utvrđena nacionalnim pravom u vezi sa svim informacijama koje dobiju tijekom obavljanja svojeg posla.

Članak 40.

Kazne

Države članice poduzimaju potrebne mjere kojima osiguravaju da se za svaku zloporabu podataka obrađenih u skladu s ovom Uredbom određuju kazne, uključujući upravne i/ili kaznene sankcije u skladu s nacionalnim pravom, koje su učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

Članak 41.

Prijelazne mjere

Kada je zahtjev podnesen nakon datuma iz članka 49. drugog stavka, događaji čija je posljedica najvjerojatnije odgovornost države članice na temelju ove Uredbe, uzimaju se u obzir iako su se dogodili prije tog datuma, s iznimkom događaja iz članka 13. stavka 2.

Članak 42.

Izračun rokova

Svako razdoblje propisano ovom Uredbom izračunava se:

 

 

Članak 43.

Teritorijalno područje primjene

Za Francusku Republiku ova se Uredba primjenjuje samo za europsko državno područje.

Članak 44.

Odbor

1.   Komisiji u radu pomaže odbor. Taj odbor je odbor u smislu Uredbe (EU) br. 182/2011.

2.   Kod upućivanja na ovaj stavak primjenjuje se članak 5. Uredbe (EU) br. 182/2011.

Kada odbor ne donese mišljenje, Komisija ne donosi nacrt provedbenog akta i primjenjuje se članak 5. stavak 4. treći podstavak Uredbe (EU) br. 182/2011.

Članak 45.

Postupak delegiranja

1.   Ovlast za donošenje delegiranih akata prenosi se na Komisiju prema uvjetima iz ovog članka.

2.   Ovlast za donošenje delegiranih akata iz članka 8. stavka 5. i članka 16. stavka 3. prenosi se na Komisiju za razdoblje od 5 godina od datuma stupanja na snagu ove Uredbe. Komisija priprema izvješće u vezi s delegiranjem ovlasti najkasnije devet mjeseci prije isteka petogodišnjeg razdoblja. Delegiranje ovlasti prešutno se produljuje za jednako razdoblje, osim ako se Europski parlament ili Vijeće suprotstavi tom produljenju najkasnije tri mjeseca prije isteka svakog razdoblja.

3.   Delegiranje ovlasti iz članka 8. stavka 5., članka 16. stavka 3. Europski parlament ili Vijeće može opozvati u bilo kojem trenutku. Odlukom o opozivu prestaje važiti delegiranje ovlasti navedeno u toj odluci. Odluka proizvodi pravni učinak sljedećeg dana od dana objave u Službenom listu Europske unije ili na kasniji datum koji je u njoj određen. Ona ne utječe na valjanost delegiranih akata koji su već na snazi.

4.   Čim Komisija donese delegirani akt, ona o njemu istodobno obavješćuje Europski parlament i Vijeće.

5.   Delegirani akt donesen u skladu s člankom 8. stavkom 5. i člankom 16. stavkom 3. stupa na snagu samo ako Europski parlament ili Vijeće ne izrazi prigovor u roku četiri mjeseca od obavijesti o tom aktu Europskom parlamentu i Vijeću ili ako, prije isteka tog razdoblja, Europski parlament i Vijeće obavijeste Komisiju da neće uložiti prigovor. Taj se rok na inicijativu Europskog parlamenta i Vijeća produljuje za dva mjeseca.

Članak 46.

Praćenje i ocjenjivanje

Komisija do 21. srpnja 2016. izvješćuje Europski parlament i Vijeće o primjeni ove Uredbe i, prema potrebi, predlaže potrebne izmjene. Države članice prosljeđuju Komisiji sve informacije potrebne za pripremu navedenog izvješća, najmanje šest mjeseci prije isteka tog roka.

Nakon podnošenja tog izvješća, Komisija izvješćuje Europski parlament i Vijeće o primjeni ove Uredbe istodobno s podnošenjem izvješća o provedbi sustava Eurodac iz članka 40. Uredbe (EU) br. 603/2013.

Članak 47.

Statistika

U skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe (EZ) br. 862/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o statistici Zajednice o migraciji i međunarodnoj zaštiti (16), države članice priopćuju Komisiji (Eurostat), statističke podatke u vezi s primjenom ove Uredbe i Uredbe (EZ) br. 1560/2003.

Članak 48.

Stavljanje izvan snage

Uredba (EZ) br. 343/2003 stavlja se izvan snage.

Članak 11. stavak 1., članci 13., 14. i 17. Uredbe (EZ) br. 1560/2003 stavljaju se izvan snage.

Upućivanja na Uredbu ili članke stavljene izvan snage smatraju se upućivanjima na ovu Uredbu i tumače se u skladu s korelacijskom tablicom u Prilogu II.

Članak 49.

Stupanje na snagu i primjena

Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Primjenjuje se na zahtjeve za međunarodnu zaštitu podnesene od prvog dana šestog mjeseca od njezina stupanja na snagu i od tog će se datuma primjenjivati na sve zahtjeve za prihvat ili ponovni prihvat podnositelja zahtjeva, neovisno o datumu na koji je zahtjev podnesen. Država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnesenog prije tog datuma, određuje se u skladu s kriterijima navedenim u Uredbi (EZ) br. 343/2003.

Upućivanja iz ove Uredbe na Uredbu (EU) br. 603/2013, Direktivu 2013/32/EU i Direktivu 2013/33/EU smatraju se, do datuma njihove primjene, upućivanjima na Uredbu (EZ) br. 2725/2000 (17), Direktivu 2003/9/EZ (18) odnosno Direktivu 2005/85/EZ (19).

Ova je Uredba u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama u skladu s Ugovorima.

Sastavljeno u Bruxellesu 26. lipnja 2013.

Prijelazne i završne odredbe iz 32024R1351

Članak 83.

Stavljanje izvan snage Uredbe (EU) br. 604/2013

Uredba (EU) br. 604/2013 stavlja se izvan snage s učinkom od 1. srpnja 2026.

Upućivanja na Uredbu stavljenu izvan snage smatraju se upućivanjima na ovu Uredbu i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom iz Priloga II.

Uredba (EZ) br. 1560/2003 ostaje na snazi osim ako i dok se ne izmijeni provedbenim aktima donesenima na temelju ove Uredbe.

Članak 84.

Prijelazne mjere

1.   Ako je namjera za podnošenje zahtjeva registrirana nakon 1. srpnja 2026., svi događaji koji mogu dovesti do odgovornosti države članice na temelju ove Uredbe uzimaju se u obzir iako su se dogodili prije tog datuma.

2.   Država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu registriranog prije 1. srpnja 2026. utvrđuje se u skladu s kriterijima utvrđenima u Uredbi (EU) br. 604/2013.

3.   Komisija do 12. rujna 2024. u bliskoj suradnji s relevantnim tijelima, uredima i agencijama Unije i državama članicama, predstavlja zajednički provedbeni plan Vijeću kako bi se osiguralo da su države članice na odgovarajući način pripremljene za provedbu ove Uredbe do 1. srpnja 2026., procjenjujući nedostatke i potrebne operativne korake, te o tome obavješćuje Europski parlament.

Na temelju tog zajedničkog provedbenog plana svaka država članica do 12. prosinca 2024., uz potporu Komisije i relevantnih tijela, ureda i agencija Unije, uspostavlja nacionalni provedbeni plan kojim se utvrđuju djelovanja i vremenski okvir za njihovu provedbu. Svaka država članica dovršava provedbu svojeg plana do 1. srpnja 2026.

Za potrebe provedbe ovog članka države članice mogu se koristiti potporom relevantnih tijela, ureda i agencija Unije, a fondovi Unije mogu pružiti financijsku potporu državama članicama, u skladu s pravnim aktima kojima se uređuju ta tijela, uredi, agencije i fondovi.

Komisija pomno prati provedbu nacionalnih provedbenih planova iz drugog podstavka.

Komisija u prva dva izvješća iz članka 9. navodi aktualno stanje provedbe zajedničkog plana provedbe i nacionalnih planova provedbe iz ovog stavka.

Do izvješćâ iz petog podstavka ovog stavka Komisija svakih šest mjeseci obavješćuje Europski parlament i Vijeće o aktualnom stanju provedbe zajedničkog plana provedbe i nacionalnih planova provedbe iz ovog stavka.

Članak 85.

Stupanje na snagu i primjena

Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Primjenjuje se od 1. srpnja 2026.

Međutim, članci od 7. do 15., članak 22. stavak 1. četvrti podstavak, članak 23. stavak 7., članak 25. stavci 6. i 7., članak 34. stavci 3. i 4., članak 39. stavak 3., drugi podstavak, članak 40. stavak 4., članak 40. stavak 8. drugi podstavak, članak 41. stavak 5., članak 46. stavak 1. peti podstavak, članak 46. stavak 4., članak 48. stavak 4., članak 50. stavak 1. drugi podstavak, članak 50. stavak 5., članak 52. stavak 4., članci 56. i 57., članak 64. stavak 3., članak 67. stavak 14. i članci 78. i 84. primjenjuju se od 11. lipnja 2024.

Ova je Uredba u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama u skladu s Ugovorima.

 

 

(1)  SL C 317, 23.12.2009., str. 115.

(2)  SL C 79, 27.3.2010., str. 58.

(3)  Stajalište Europskog parlamenta od 7. svibnja 2009. (SL C 212 E, 5.8.2010., str. 370.) i Stajalište Vijeća u prvom čitanju od 6. lipnja 2013. (još nije objavljeno u Službenom listu). Stajalište Europskog parlamenta od 10. lipnja 2013. (još nije objavljeno u Službenom listu).

(4)  SL L 50, 25.2.2003., str. 1.

(5)  SL L 132, 29.5.2010., str. 11.

(6)  SL L 337, 20.12.2011., str. 9.

(7)  SL L 180, 29.6.2013., str. 96.

(8)  SL L 180, 29.6.2013., str. 60.

(9)  SL L 222, 5.9.2003., str. 3.

(10)  SL L 281, 23.11.1995., str. 31.

(11)  SL L 180, 29.6.2013., str. 1.

(12)  SL L 218, 13.8.2008., str. 60.

(13)  SL L 55, 28.2.2011., str. 13.

(14)  SL L 243, 15.9.2009., str. 1.

(15)  SL L 348, 24.12.2008., str. 98.

(16)  SL L 199, 31.7.2007., str. 23.

(17)  Uredba Vijeća (EZ) br. 2725/2000 od 11. prosinca 2000. o uspostavi sustava „Eurodac” za usporedbu otisaka prstiju zbog učinkovite primjene Konvencije iz Dublina (SL L 316, 15.12.2000., str. 1.).

(18)  Direktiva Vijeća 2003/9/EZ od 27. siječnja 2003. o minimalnim standardima za prihvat tražitelja azila (SL L 31, 6.2.2003., str. 18.).

(19)  Direktiva Vijeća 2005/85/EZ od 1. prosinca 2005. o minimalnim standardima u vezi s postupcima za priznavanje i oduzimanje statusa izbjeglice (SL L 326, 13.12.2005., str. 13.).

PRILOG I.

Uredbe stavljene izvan snage (iz članka 48.)

Uredba Vijeća (EZ) br. 343/2003.

(SL L 50, 25.2.2003., str. 1.)

Uredba Komisije (EZ) br. 1560/2003, samo članak 11. stavak 1., članci 13., 14. i 17.

(SL L 222, 5.9.2003., str. 3.)

PRILOG II.

Korelacijska tablica

 

IZJAVA VIJEĆA, EUROPSKOG PARLAMENTA I KOMISIJE

Vijeće i Europski parlament pozivaju Komisiju da razmotri, ne dovodeći u pitanje njezino pravo na inicijativu, mogućnost revidiranja članka 8. stavka 4. preinačene Uredbe iz Dublina kada Sud odluči o predmetu C-648/11 MA i drugi protiv Secretary of State for the Home Department, a najkasnije u roku određenom u članku 46. Uredbe iz Dublina. Europski parlament i Vijeće tad će izvršiti svoje zakonodavne nadležnosti, uzimajući u obzir najbolje interese djeteta.

Komisija, koja želi omogućiti žurno donošenje prijedloga u duhu kompromisa, suglasna je s time da razmotri ovaj poziv, koji tumači kao poziv koji je ograničen samo na te posebne okolnosti i kojim se ne stvara presedan.