Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze ( „Rim II” )

(1)

Zajednica je postavila za svoj cilj održavanje i razvoj područja slobode, sigurnosti i pravde. Za postupnu uspostavu takvog područja, Zajednica donosi mjere u području pravosudne suradnje u građanskim stvarima s prekograničnim učinkom i to u opsegu potrebnom za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(2)

U skladu s člankom 65. točkom (b) Ugovora, te mjere trebaju uključiti one koje promiču usklađenost propisa koji se primjenjuju u državama članicama vezano uz sukob zakona i sukob nadležnosti.

(3)

Na sastanku Europskog vijeća u Tampereu 15. i 16. listopada 1999. potvrđeno je načelo uzajamnog priznavanja sudskih odluka i ostalih odluka sudskih tijela kao temelj pravosudne suradnje u građanskim stvarima te su pozvani Vijeće i Komisija da donesu program mjera za provedbu načela uzajamnog priznavanja.

(4)

Vijeće je 30. studenoga 2000. usvojilo zajednički program mjera Komisije i Vijeća za primjenu načela uzajamnog priznavanja odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (3). Program utvrđuje mjere u vezi s usklađivanjem pravila o sukobu zakona kao što su one koje omogućuju uzajamno priznavanje presuda.

(5)

Haški program (4), koji je Europsko vijeće donijelo 5. studenoga 2004., pozvao je na aktivni nastavak rada u vezi s pravilima u vezi sa sukobom zakona koji se tiču izvanugovornih obveza („Rim II”).

(6)

Pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta stvara potrebu za tim da pravila o sukobu zakona u državama članicama određuju isto nacionalno pravo neovisno o državi suda pred kojim je pokrenut postupak, kako bi se poboljšala predvidivost ishoda parnice, pravna sigurnost u pogledu propisa koji se primjenjuju i slobodno kretanje sudskih odluka.

(7)

Područje primjene u materijalnom smislu i odredbe ove Uredbe bi trebale biti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (5) („Bruxelles I”) te s instrumentima koji uređuju koje se pravo primjenjuje na ugovorne obveze.

(8)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati bez obzira na vrstu suda pred kojim se vodi postupak.

(9)

Tužbe koje se podnose na temelju acta iure imperii trebaju obuhvaćati i tužbe protiv službenika koji nastupaju u ime države i odgovornost za radnje tijela vlasti, uključujući odgovornost javno imenovanih dužnosnika. Stoga bi ti predmeti trebali biti izuzeti iz opsega ove Uredbe.

(10)

Obiteljski odnosi bi trebali pokrivati roditeljstvo, brak, tazbinske i rodbinske veze. Pozivanje u članku 1. stavku 2. na odnose koji proizvode učinke usporedive s brakom i ostalim obiteljskim odnosima tumači se u skladu s pravom države članice pred čijim se sudom vodi postupak.

(11)

Pojam izvanugovorne obveze razlikuje se od jedne države članice do druge. Stoga bi za potrebe ove Uredbe izvanugovornu obvezu trebalo shvatiti kao autonoman pojam. Pravila o sukobu zakona navedena u ovoj Uredbi također bi trebala obuhvaćati izvanugovorne obveze koje proistječu iz objektivne odgovornosti.

(12)

Važeći propisi također uređuju pitanje sposobnosti preuzimanja odgovornosti u slučaju protupravnog postupanja.

(13)

Jedinstvena pravila koja se primjenjuju bez obzira na propise čiju upotrebu određuju, mogu spriječiti opasnost od narušavanja tržišnog natjecanja između stranaka Zajednice u parnici.

(14)

Zahtjev za pravnom sigurnošću i potreba za donošenjem presuda u pojedinačnim slučajevima bitni su elementi svakog pravosudnog područja. Ova Uredba utvrđuje povezujuće čimbenike koji su najprimjereniji za postizanje tih ciljeva. Stoga, ova Uredba utvrđuje opće pravilo, kao i posebna pravila te u određenim odredbama i klauzulu o odstupanju koja dopušta odstupanje od tih pravila kada je iz svih okolnosti slučaja jasno da je nezakonito postupanje očito jače povezano s nekom drugom državom. Ova pravila stoga stvaraju fleksibilan okvir pravila o sukobu zakona. Jednako tako, omogućuju sudu pred kojim se vodi postupak da pojedinačne slučajeve rješava na odgovarajući način.

(15)

Načelo lex loci delicti commissi osnovno je rješenje za izvanugovorne obveze u gotovo svim državama članicama, no praktična se primjena tog načela u slučaju raspršenosti elemenata slučaja na nekoliko država razlikuje. To stanje stvara nesigurnost u pogledu propisa koji se primjenjuju.

(16)

Jedinstvena bi pravila trebala povećati predvidljivost sudskih odluka te osigurati odgovarajuću ravnotežu između interesa osobe kojoj se odgovornost utvrđuje i osobe koja je pretrpjela štetu. Veza s državom u kojoj je nastala neposredna šteta (lex loci damni) uspostavlja pravednu ravnotežu između interesa osobe kojoj je utvrđena odgovornost i osobe koja je pretrpjela štetu te također odražava suvremeni pristup građanskoj odgovornosti i razvoju sustava objektivne odgovornosti.

(17)

Propise koji se primjenjuju trebalo bi odrediti na temelju toga gdje je šteta nastala, bez obzira na državu ili države u kojima može doći do posrednih posljedica. Prema tomu, u slučajevima tjelesnih ozljeda ili materijalne štete, država u kojoj je došlo do štete trebala bi biti ona država u kojoj je osobna tjelesna ozljeda zadobivena ili ona država gdje je nastala materijalna šteta.

(18)

Opće pravilo u ovoj Uredbi trebalo bi biti lex loci damni iz članka 4. stavka 1. Članak 4. stavak 2. trebalo bi smatrati iznimkom ovog općeg načela, budući da stvara posebnu vezu ako stranke imaju uobičajeno boravište u istoj državi. Članak 4. stavak 3. trebalo bi tumačiti kao „klauzulu o odstupanju” od članka 4. stavka 1. i članka 4. stavka 2., ako je iz okolnosti slučaja jasno da je protupravno postupanje očito jače povezano s nekom drugom državom.

(19)

Trebalo bi odrediti konkretna pravila za konkretna protupravna postupanja kada opće pravilo ne omogućuje odgovarajuću ravnotežu između interesa koji su u pitanju.

(20)

Pravilo o sukobu zakona bi u slučajevima odgovornosti za proizvode trebalo osigurati pravednu raspodjelu rizika koja je svojstvena suvremenom društvu visoke tehnologije, zaštitu zdravlja potrošača, poticanje inovacija, osiguranje nenarušenog tržišnog natjecanja i olakšavanja trgovine. Uravnoteženo rješenje u vezi s tim ciljevima stvaranje je kaskadnog sustava povezujućih čimbenika, zajedno s klauzulom o predvidljivosti. Prvi element koji treba uzeti u obzir propisi su države u kojoj je oštećenik imao uobičajeno boravište u trenutku nastanka štete, ako je proizvod bio prodavan u toj državi. Ostali se elementi u kaskadnom sustavu primjenjuju ako proizvod nije bio stavljen na tržište u toj državi, ne dovodeći u pitanje članak 4. stavak 2. i mogućnost očite jače veze s nekom drugom državom.

(21)

Posebno pravilo iz članka 6. nije iznimka od općeg pravila iz članka 4. stavka 1., već njegovo pojašnjenje. U slučajevima nelojalne konkurencije, kolizijsko pravilo bi trebalo zaštititi konkurente, potrošače i široku javnost te osigurati pravilno funkcioniranje tržišnoga gospodarstva. Veza s pravom države u kojoj je došlo do djelovanja na odnose između konkurenata ili zajedničke interese potrošača, općenito je u skladu s tim ciljevima.

(22)

Izvanugovorne obveze nastale zbog ograničavanja tržišnog natjecanja iz članka 6. stavka 3., trebale bi obuhvatiti kršenja nacionalnog prava o tržišnom natjecanju i prava o tržišnom natjecanju Zajednice. Pravo koje se primjenjuje na takve izvanugovorne obveze, trebalo bi biti pravo države u kojoj tržište jest ili bi moglo biti ugroženo. U slučajevima kada tržište jest ili bi moglo biti ugroženo u više država, oštećenik bi trebao moći temeljiti svoj zahtjev, pod određenim okolnostima, na pravu države članice u kojoj se postupak vodi.

(23)

U smislu ove Uredbe, pojam ograničavanja tržišnog natjecanja trebao bi obuhvaćati zabrane dogovora između poduzetnika, odluka udruženja poduzetnika i usklađenih praksi čiji je cilj ili posljedica sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja u državi članici ili na unutarnjem tržištu, kao i zabranu zloupotrebe vladajućeg položaja u državi članici ili na unutarnjem tržištu, ako su takvi dogovori, odluke, usklađene prakse ili zloupotrebe zabranjeni člancima 81. i 82. Ugovora ili propisima države članice.

(24)

„Šteta za okoliš” trebala bi značiti neželjenu promjenu prirodnih resursa, kao što su voda, zemlja ili zrak, ugrožavanje funkcije koju taj resurs izvršava u korist drugog prirodnog resursa ili javnosti, ili ugrožavanje raznolikosti živih organizama.

(25)

U vezi sa štetom za okoliš, članak 174. Ugovora, koji predviđa viši stupanj zaštite temeljen na načelu opreza i načelu preventivnih radnji, načelu prioriteta smanjivanja štete na njenom izvoru te na načelu da onečišćivač plaća, u potpunosti opravdava primjenu načela diskriminacije u korist oštećenika. Pitanje, kada osoba koja traži naknadu štete može odabrati pravo koje se primjenjuje, trebalo bi biti određeno u skladu s pravom države članice pred čijim se sudom vodi postupak.

(26)

U vezi s kršenjem prava intelektualnog vlasništva, trebalo bi očuvati opće priznato načelo lex loci protectionis. U smislu ove Uredbe, pojam „prava intelektualnog vlasništva” trebalo bi tumačiti u smislu, na primjer, autorskih prava, prava sui generis za zaštitu baza podataka i prava industrijskog vlasništva.

(27)

Točna koncepcija pojma industrijske akcije, kao što su štrajk ili isključenje s rada, razlikuje se između država članica te je uređeno u skladu s unutarnjim propisima svake države članice. Stoga, ova Uredba općim načelom smatra da bi se trebalo primjenjivati pravo države u kojoj se odvijala industrijska akcija, u svrhu zaštite prava i obveza radnika i poslodavaca.

(28)

Posebno pravilo o industrijskoj akciji iz članka 9. ne dovodi u pitanje uvjete koji se odnose na provedbu takve akcije u skladu s nacionalnim propisima i ne dovodi u pitanje pravni položaj sindikata ili organizacija koje zastupaju radnike, kao što je predviđeno propisima države članice.

(29)

Trebalo bi predvidjeti posebna pravila za slučajeve kada štetu prouzroči neka druga radnja osim protupravnog postupanja, kao što je neopravdano bogaćenje, poslovodstvo bez naloga i predugovorna odgovornost.

(30)

Predugovorna odgovornost u smislu ove Uredbe autonoman je pojam i ne bi ga nužno trebalo tumačiti u okviru nacionalnog prava. Trebao bi obuhvatiti kršenje obveze iznošenja podataka i prestanak pregovora o ugovoru. Članak 12. obuhvaća samo izvanugovorne obveze koje predstavljaju izravnu vezu s radnjama koje su prethodile sklapanju ugovora. To znači da ako osoba tijekom pregovora o ugovoru pretrpi tjelesnu povredu, trebao bi se primjenjivati članak 4. ili druge mjerodavne odredbe ove Uredbe.

(31)

Kako bi se poštovalo načelo autonomije stranaka i ojačala pravna sigurnost, strankama bi trebalo biti dozvoljeno izabrati pravo koje će se primjenjivati na izvanugovorne obveze. Taj bi izbor trebao izričito proizlaziti ili biti nedvojbeno razvidan iz okolnosti slučaja. Pri utvrđivanju postojanja sporazuma, sud mora uzeti u obzir namjere stranaka. Slabije bi stranke trebalo zaštititi predviđanjem mogućnosti izbora prava pod određenim uvjetima.

(32)

Poštovanje javnog interesa opravdava mogućnost sudova država članica da, u iznimnim slučajevima, primjenjuju iznimke temeljene na javnom redu te da se ne obaziru na prevladavajuće obvezne odredbe. Posebno, primjena odredbe o pravu koje je regulirano u ovoj Uredbi koja bi dovela do izricanja nerazmjernog poravnanja za nastalu štetu naknadom štete s ograničenim učinkom ili naknadom štete na temelju kaznenih odredaba, može se, ovisno o okolnostima slučaja i pravnom poretku države članice pred čijim se sudom vodi postupak, smatrati protivnom javnom poretku (ordre public) te države članice.

(33)

Kada se nezgoda dogodi u državi u kojoj žrtva nema uobičajeno boravište, sud pred kojim se vodi parnica, trebao bi prema važećim nacionalnim propisima o naknadi koja se dodjeljuje žrtvama prometnih nesreća pri procjeni štete u slučaju tjelesnih povreda uzeti u obzir sve relevantne stvarne okolnosti konkretne žrtve, uključujući posebno stvarne gubitke i troškove naknadne njege i medicinske skrbi.

(34)

Kako bi se postigla pravedna ravnoteža između stranaka, mora se, koliko god je to primjereno, voditi računa o sigurnosnim pravilima i pravilima o postupanju u državi u kojoj je počinjena protupravna radnja, čak i ako se na izvanugovorne obveze primjenjuju propisi druge države. Pojam „sigurnosna pravila i pravila o postupanju” trebalo bi tumačiti kao pravila koja se odnose na sve uredbe koje imaju bilo kakvu vezu sa sigurnošću i postupanjem, uključujući, na primjer, pravila o sigurnosti na cestama u slučaju nezgode.

(35)

Trebalo bi izbjegavati raspršenost kolizijskih pravila u više instrumenata i postojanje razlika između tih pravila. Međutim, ova Uredba ne isključuje mogućnost uključivanja kolizijskih pravila koja se odnose na izvanugovorne obveze u odredbe prava Zajednice u vezi s posebnim pitanjima.

Ova Uredba ne bi trebala dovesti u pitanje primjenu drugih instrumenata koji određuju odredbe određene da doprinesu pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta, ako se ne mogu primijeniti zajedno s pravom određenim pravilima ove Uredbe. Primjena odredbi prava, koje se primjenjuje koje je određeno pravilima ove Uredbe, ne bi trebala ograničiti slobodno kretanje roba i usluga, kako je uređeno instrumentima Zajednice, kao što je Direktiva 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (6).

(36)

Zbog poštovanja međunarodnih obveza koje su preuzele države članice, ova Uredba ne bi trebala utjecati na međunarodne konvencije kojih su jedna ili više država članica stranke u trenutku donošenja ove Uredbe. Kako bi pravila bila dostupnija, Zajednica bi u Službenom listu Europske unije trebala na temelju informacija pruženih od strane država članica objaviti popis relevantnih konvencija.

(37)

Komisija će Europskom parlamentu i Vijeću uputiti prijedlog u vezi s postupcima i uvjetima prema kojima će države članice u pojedinačnim i iznimnim slučajevima imati pravo u svoje ime pregovarati i zaključivati sporazume s trećim zemljama koji se tiču sektorskih pitanja, a uključuju odredbe o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze.

(38)

Budući da države članice ne mogu u dovoljnoj mjeri postići cilj ove Uredbe, a zbog opsega i učinaka ove Uredbe moguće ga je bolje postići na razini Zajednice, Zajednica može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti izloženom u članku 5. Ugovora. U skladu s načelom proporcionalnosti iz tog članka, ova Uredba ne prekoračuje ono što je potrebno za postizanje tog cilja.

(39)

U skladu s člankom 3. Protokola o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske, dodanom Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru osnivanju Europske zajednice, Ujedinjena Kraljevina i Irska sudjeluju u donošenju i primjeni ove Uredbe.

(40)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske dodanom Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe, koja zbog toga za nju nije obvezujuća te se na nju ne primjenjuje,

(a)

izvanugovorne obveze nastale na temelju obiteljskih odnosa i odnosa za koje se prema pravu koje se primjenjuje na takve odnose smatra da imaju usporedive učinke, uključujući obvezu uzdržavanja;

(b)

izvanugovorne obveze nastale na temelju bračnog imovinskog stanja, imovinskog stanja odnosa koji imaju prema pravu koje se primjenjuje na te odnose usporediv učinak s brakom te na temelju oporuka i nasljeđivanja;

(c)

izvanugovorne obveze nastale na temelju mjenica, čekova i zadužnica te ostalih prenosivih instrumenata plaćanja do te mjere da obveze iz tih drugih prenosivih instrumenata plaćanja nastaju zbog njihove prenosive naravi;

(d)

izvanugovorne obveze nastale na temelju prava trgovačkih društava i ostalih pravnih osoba u vezi s pitanjima kao što je osnivanje, registracija ili na neki drugi način, pravna i poslovna sposobnost, unutarnje ustrojstvo ili likvidacija trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, osobna odgovornost članova trgovačkih društava i organa za obveze trgovačkog društva ili druge pravne osobe te osobna odgovornost revizora trgovačkom društvu ili njegovim članovima pri obveznim revizijama računovodstvenih dokumenata;

(e)

izvanugovorne obveze nastale zbog odnosa između osnivača, upravitelja i uživatelja dobrovoljno osnovane zaklade;

(f)

izvanugovorne obveze nastale zbog nuklearne štete;

(g)

izvanugovorne obveze nastale zbog kršenja privatnosti i osobnih prava, uključujući klevetu.

(a)

štetni događaj uključuje događaje koji uzrokuju štetu, a za koje je vjerojatno da će se dogoditi, i

(b)

štetu uključuje štetu za koju je vjerojatno da će nastati.

(a)

pravo je one države u kojoj je osoba koja je pretrpjela štetu imala uobičajeno boravište kada je šteta nastala, ako je proizvod bio prodavan u toj državi; ili, ako to nije tako,

(b)

pravo države u kojoj je proizvod kupljen, ako je proizvod bio prodavan u toj državi; ili, ako to nije tako,

(c)

propisi države u kojoj je šteta nastala, ako je proizvod bio prodavan u toj državi.

3.

(a)

pravo države u kojoj se dogodila šteta, bez obzira na državu u kojoj se dogodio događaj koji je prouzročio štetu i bez obzira na državu ili države u kojoj su nastale indirektne posljedice tog događaja; ili

(b)

ako su stranke u trenutku kada se dogodio događaj koji je prouzročio štetu imale uobičajeno boravište u istoj državi, primjenjuje se pravo te države; ili

(c)

ako je iz okolnosti slučaja jasno da je izvanugovorna obveza, nastala zbog radnji koje su prethodile sklapanju ugovora, očito jače povezana s državom koja nije navedena u točkama (a) i (b), primjenjuje se pravo te druge države.

(a)

sporazumom sklopljenim po događaju koji je prouzročio nastalu štetu;

ili

(b)

ako obje stranke obavljaju poslovnu djelatnost, i sporazumom koji su stranke slobodno sklopile prije događaja koji je prouzročio nastalu štetu.

(a)

temelj i opseg odgovornosti, uključujući određivanje osoba koje se mogu smatrati odgovornima za djela koja su počinile;

(b)

razloge za izuzeće od odgovornosti, svako ograničenje odgovornosti te svaku podjelu odgovornosti;

(c)

postojanje, prirodu i procjenu štete ili zatražene odštete;

(d)

u okviru svojih procesnih ovlaštenja, sud može odrediti mjere radi sprečavanja ili prestanka štetne radnje ili naknade štete;

(e)

pitanje može li pravo na odštetu ili popravljanje štete biti prenosivo, uključujući i prijenos nasljeđivanjem;

(f)

osobe ovlaštene na naknadu štete zbog toga što su osobno pretrpjele štetu;

(g)

odgovornost za postupke druge osobe;

(h)

način prestanka obveze te pravila zastare i preskripcije prava, uključujući pravila koja se odnose na početak, prekid i suspenziju zastarnog ili preskripcijskog roka.

i.

popis konvencija iz stavka 1.;

ii.

otkazivanja konvencija iz stavka 1.

i.

studiju o učincima načina na koji se strano pravo tretira u različitim sudskim praksama te u kolikoj mjeri sudovi država članica u praksi primjenjuju strane propise u skladu s ovom Uredbom;

ii.

studiju o učincima članka 28. ove Uredbe u vezi s Haškom konvencijom od 4. svibnja 1971. o propisima koji se primjenjuju na prometne nezgode.