Direktiva 2008/122/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. siječnja 2009. o zaštiti potrošača u odnosu na određene aspekte ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, o dugoročnim proizvodima za odmor, preprodaji i razmjeni

(1)

Od donošenja Direktive 94/47/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 1994. o zaštiti kupaca u odnosu na određene aspekte ugovora koji se odnose na kupnju prava za korištenje nepokretne imovine po načelu time-share  (3), promijenila se vremenski ograničena uporaba nekretnine i na tržištu su se pojavili novi slični proizvodi za odmor. Ti novi proizvodi za odmor i određene transakcije vezane za vremenski ograničenu uporabu nekretnine, kao što su ugovori o preprodaji i razmjeni, nisu obuhvaćeni Direktivom 94/47/EZ. Osim toga, iskustvo u primjeni Direktive 94/47/EZ pokazalo je da neke već obuhvaćene stvari treba ažurirati ili pojasniti radi onemogućivanja razvoja proizvoda kojima bi se zaobišla ova Direktiva.

(2)

Postojeći zakonski propusti znatno narušavaju tržišno natjecanje i uzrokuju potrošačima ozbiljne probleme, čime sprečavaju nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Stoga Direktivu 94/47/EZ treba zamijeniti novom, osuvremenjenom direktivom. Budući da turizam igra sve značajniju ulogu u gospodarstvima država članica, treba potaknuti veći rast i produktivnost u sektoru vremenski ograničene uporabe nekretnine i dugoročnih proizvoda za odmor usvajanjem neka zajedničkih pravila.

(3)

Da bi se povećala pravna sigurnost i potpuno ostvarile pogodnosti unutarnjega tržišta za potrošače i tvrtke, potrebno je daljnje usklađenje mjerodavnih zakona država članica. Zato bi trebalo potpuno uskladiti neke aspekte marketinga, prodaje i preprodaje vremenski ograničene uporabe nekretnine, dugoročnih proizvoda za odmor kao i razmjenu prava koja proizlaze iz ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine. Državama članicama ne bi smjelo biti dozvoljeno da u svom nacionalnom zakonodavstvu zadrže ili u njega uvedu odredbe koje odstupaju od odredaba ove Direktive. Ako ne postoje takve usklađene odredbe, države članice trebale bi zadržati slobodu da zadrže ili uvedu nacionalne propise u skladu s pravom Zajednice. Tako bi, na primjer, države članice smjele zadržati ili uvesti odredbe o posljedicama korištenja prava na odustajanje u pravnim odnosima koji su izvan područja primjene ove Direktive ili odredbe prema kojima nije moguće uspostaviti nikakvu obvezu između potrošača i ponuđača vremenski ograničene uporabe nekretnine ili dugoročnog proizvoda za odmor, niti je moguće izvršiti ikakvo plaćanje između tih osoba dokle god potrošač ne potpiše kreditni ugovor za financiranje kupovine tih usluga.

(4)

Ova Direktiva ne smije dovoditi u pitanje primjenu odredaba ove Direktive država članica u skladu s pravom Zajednice na područja koja nisu njome obuhvaćena. Tako bi države članice mogle zadržati ili uvesti nacionalno zakonodavstvo koje bi bilo sukladno odredbama ove Direktive ili njenim pojedinim odredbama u odnosu na transakcije koje nisu obuhvaćene ovom Direktivom.

(5)

Različiti ugovori obuhvaćeni ovom Direktivom trebaju biti jasno definirani tako da onemoguće zaobilaženje njenih odredaba.

(6)

U smislu ove Direktive ne bi trebalo smatrati da ugovori o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine obuhvaćaju višekratne rezervacije smještaja, uključujući hotelske sobe, ako višestruke rezervacije ne znače šira prava i obveze od onih koji proizlaze iz zasebnih rezervacija. Niti treba ugovore o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine shvatiti tako kao da uključuju obične ugovore o najmu jer se oni odnose na jedno neprekidno razdoblje boravka, a ne na višestruka razdoblja.

(7)

U smislu ove Direktive ne bi trebalo smatrati da ugovori o dugoročnim proizvodima za odmor obuhvaćaju uobičajene programe za stalne klijente koji uključuju popuste na buduće boravke u hotelima jednog hotelskog lanca, jer se članstvo u programu ne stječe plaćanjem naknade niti je naknada koju potrošač plaća prvenstveno namijenjena stjecanju popusta ili drugih pogodnosti vezanih za smještaj.

(8)

Ova Direktiva ne smije utjecati na odredbe Direktive Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket-aranžmanima  (4).

(9)

Direktivom 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu („Direktiva o nepoštenim poslovnim djelovanjima”)  (5) zabranjuju se obmanjujuće, agresivne i druge nepoštene poslovne prakse tvrtki prema potrošačima. Zbog prirode proizvoda i poslovnih praksi vezanih za vremenski ograničenu uporabu nekretnine, dugoročne proizvode za odmor, preprodaju i razmjenu, primjereno je donijeti detaljnije i specifičnije odredbe o zahtjevima u vezi s informacijama i o prodajnim događajima. Potrošačima bi trebalo pojasniti komercijalnu svrhu poziva na prodajne događaje. Odredbe o predugovornim informacijama i ugovoru trebalo bi pojasniti i ažurirati. Da bi se potrošačima dala prilika za upoznavanje s tim informacijama prije sklapanja ugovora, one im se moraju pružiti sredstvima koja su im lako dostupna u danome trenutku.

(10)

Potrošači bi trebali imati pravo, koje im trgovci ne bi smjeli uskratiti, dobiti predugovorne informacije i ugovor na jeziku po vlastitom izboru i koji dobro poznaju. Osim toga, radi lakšeg izvršenja i provedbe ugovora, državama članicama trebalo bi dozvoliti da utvrde da se potrošačima ponude i dodatne jezične verzije ugovora.

(11)

Kako bi potrošači dobili priliku potpuno se upoznati sa svojim pravima i obvezama koje proizlaze iz ugovora, trebalo bi im dati rok tijekom kojega mogu odustati od ugovora bez obveze objašnjenja svog odustanka i bez ikakvih troškova. Trenutačno se dužina toga roka razlikuje među državama članicama, a iskustvo pokazuje da dužina predviđena Direktivom 94/47/EZ nije dovoljna. Stoga bi rok trebalo produžiti da se postigne visoka razina zaštite potrošača te veća jasnoća za potrošače i trgovce. Treba uskladiti dužinu roka, načine i učinke korištenja prava na odustajanje.

(12)

Potrošači bi trebali imati na raspolaganju učinkovita pravna sredstva za slučaj da trgovci ne poštuju odredbe koje se odnose na predugovorne informacije ili ugovor, a posebno na odredbe kojima se propisuje da ugovor mora sadržavati sve tražene informacije i da potrošač mora dobiti jedan primjerak ugovora prilikom njegovoga potpisivanja. Osim pravnih sredstava predviđenih nacionalnim zakonodavstvom, potrošači bi trebali imati produženi rok za odustajanje u slučajevima kada im trgovci nisu dali informacije. Korištenje prava na odustajanje u tom produženom roku treba ostati besplatno neovisno o tome koje su usluge potrošači koristili. Po isteku roka za odustajanje potrošači nisu spriječeni tražiti pravna sredstva u skladu s nacionalnim pravom zbog kršenja zahtjeva u pogledu informiranja.

(13)

Uredba Vijeća (EEZ, Euratom) br. 1182/71 od 3. lipnja 1971. o utvrđivanju pravila koja se primjenjuju na razdoblja, datume i rokove  (6) trebala bi se primjenjivati na izračun rokova navedenih u ovoj Direktivi.

(14)

Potrebno je pojasniti zabranu avansnog plaćanja trgovcima ili nekoj trećoj strani prije isteka roka za odustajanje da bi se poboljšala zaštita potrošača. Kod ugovora o preprodaji, zabrana avansnog plaćanja morala bi važiti sve do stvarne prodaje ili raskida ugovora o preprodaji, ali države članice trebale bi zadržati slobodu uređivanja mogućnosti i načina konačnih plaćanja posrednicima ako budu raskinuti ugovori o preprodaji.

(15)

U slučaju ugovora o dugoročnim proizvodima za odmor, cijena koju se plaća u okviru plana obročne otplate mogla bi obuhvatiti mogućnost prilagode daljnjih iznosa nakon prve godine, kako bi se sačuvala stvarna vrijednost tih rata otplate, obzirom npr. na inflaciju.

(16)

U slučaju kada potrošač odustane od ugovora čija je cijena u potpunosti ili djelomično pokrivena kreditom koji je potrošaču odobrio trgovac ili treća strana na temelju dogovora između treće strane i trgovca, kreditni ugovor trebalo bi raskinuti bez ikakvih troškova za potrošača. Isto bi se trebalo odnositi i na ugovore za druge povezane usluge koje pruža trgovac ili treća strana na temelju dogovora između te treće strane i trgovca.

(17)

Potrošači se ne bi smjeli lišiti zaštite koja se osigurava ovom Direktivom ako je ugovor reguliran zakonima države članice. Pravo koje se primjenjuje na ugovor trebalo bi odrediti u skladu s pravilima Zajednice o međunarodnom privatnom pravu, a posebno Uredbom (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I.)  (7). Sukladno toj Uredbi može se primjenjivati pravo treće zemlje, posebno kada su potrošači ciljna skupina trgovaca dok su na godišnjem odmoru u državi koja nije država njihovoga boravišta. Budući da su takve poslovne prakse uobičajene na području koje je obuhvaćeno ovom Direktivom i da ugovori uključuju znatne novčane iznose, trebalo bi pružiti dodatnu zaštitu u određenih posebnim situacijama, a posebno kada su sudovi jedne države članice nadležni za ugovor, kako se potrošač ne bi lišio zaštite koja je zajamčena ovom Direktivom. Ovaj koncept odražava posebne potrebe za zaštitom potrošača koje proizlaze iz tipične složenosti, dugotrajnosti i financijskog značaja ugovora koji su obuhvaćeni ovom Direktivom.

(18)

Treba odrediti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima  (8) koji su sudovi nadležni za sporove čiji su predmeti obuhvaćeni ovom Direktivom.

(19)

Kako bi se osigurala potpuna učinkovitost zaštite koja je zajamčena potrošačima ovom Direktivom, a posebno u odnosu na poštivanje zahtjeva u vezi s informiranjem od strane trgovaca u predugovornoj fazi i u ugovoru, države članice moraju utvrditi učinkovite, razmjerne i odvraćajuće kazne za kršenje ove Direktive.

(20)

Treba osigurati da osobama ili organizacijama koje prema nacionalnom pravu imaju opravdani interes u takvom pitanju, budu na raspolaganju pravna sredstva za pokretanje postupaka zbog kršenja ove Direktive.

(21)

U državama članicama nužno je razviti prikladne i učinkovite postupke pritužbi za rješavanje sporova između potrošača i trgovaca. U tom cilju države članice trebale bi poticati osnivanje javnih ili privatnih tijela koja bi rješavala sporove izvansudskim putem.

(22)

Države članice trebaju osigurati da potrošači budu učinkovito obaviješteni o nacionalnim propisima kojima se ova Direktiva prenosi u nacionalno zakonodavstvo, te poticati trgovce i autore kodeksa da obavješćuju potrošače o svojim kodeksima ponašanja na tome području. S ciljem postizanja visoke razine zaštite potrošača, udruge potrošača mogle bi biti informirane o i uključene u izradu kodeksa ponašanja.

(23)

S obzirom na to da ciljeve ove Direktive ne mogu na zadovoljavajući način ostvariti same države članice, nego su lakše ostvarivi na razini Zajednice, Zajednica može usvojiti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti iz članka 5. Ugovora. Sukladno načelu razmjernosti iz navedenoga članka, ova Direktiva ne prelazi oni što je potrebno da se uklone barijere na unutarnjem tržištu i ostvari visoka zajednička razina zaštite potrošača.

(24)

Ova Direktiva poštuje temeljna prava i pridržava se načela koja su posebno priznata u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama te Poveljom Europske unije o temeljnim pravima.

(25)

U skladu s točkom 34. Međuinstitucionalnog sporazuma o boljem zakonodavstvu  (9), države članice potiču se da za svoje potrebe i u interesu Zajednice izrade i objave svoje tablice koje će u najvećoj mogućoj mjeri prikazivati korelaciju između ove Direktiva i mjera za prijenos u nacionalno pravo,

(a)

kojime se uređuju opća pravna sredstva u ugovornom pravu;

(b)

koje se odnosi na registraciju nepokretne ili pokretne imovine i prijenos nepokretne imovine;

(c)

koje se odnosi na uvjete za osnivanje ili režime davanja ovlaštenja ili zahtjeve za izdavanje licencija; i

(d)

koje se odnosi na utvrđivanje pravne prirode prava koja su predmet ugovora obuhvaćenih ovom Direktivom.

(a)

„ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine” znači ugovor koji traje duže od jedne godine i kojim potrošač, uz plaćenu naknadu, stječe pravo na korištenje jednog ili više prenoćišta duže od jednog razdoblja boravka;

(b)

„ugovor o dugoročnom proizvodu za odmor” znači ugovor koji traje duže od jedne godine i kojim potrošač, uz plaćenu naknadu, prvenstveno stječe pravo na popuste ili druge pogodnosti vezane za smještaj, odvojeno ili zajedno s putovanjem ili drugim uslugama;

(c)

„ugovor o preprodaji” znači ugovor kojim trgovac, za naknadu, pomaže potrošaču da proda ili kupi vremenski ograničenu uporabu nekretnine ili dugoročni proizvod za odmor;

(d)

„ugovor o razmjeni” znači ugovor kojim se potrošač, uz plaćenu naknadu, uključuje u sustav razmjene koji mu omogućava pristup smještaju za noćenje ili drugim uslugama, u zamjenu za ustupanje privremenog uživanja u pravima koja proizlaze iz potrošačevog ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine drugim osobama;

(e)

„trgovac” znači fizička ili pravna osoba koja djeluje u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te svakoga tko djeluje u ime trgovca ili po njegovome nalogu;

(f)

„potrošač” znači fizička osoba koja djeluje izvan okvira svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti;

(g)

„popratni ugovor” znači ugovor kojim potrošač dobiva usluge povezane s ugovorom o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine ili ugovorom o dugoročnom proizvodu za odmor, a koje trgovac ili treća strana pruža na temelju dogovora između te treće strane i trgovca;

(h)

„trajni medij” znači svaki instrument koji omogućava potrošaču ili trgovcu spremanje informacije koje su mu osobno namijenjene tako da budu dostupne za kasniju uporabu toliko dugo koliko je potrebno za svrhe tih informacija i koji omogućava nepromijenjeno prikazivanje pohranjenih informacija;

(i)

„kodeks ponašanja” znači sporazum ili skup pravila koji nisu nametnuti zakonom, propisom ili upravnim aktom države članice i kojim se definira ponašanje trgovaca koji se obvežu na pridržavanje kodeksa u odnosu na jednu ili više poslovnih praksi ili poslovnih sektora;

(j)

„autor kodeksa” znači svaki subjekt, uključujući trgovca ili skupinu trgovaca, koji je odgovoran za formuliranje i provjeru kodeksa ponašanja i/ili za praćenje kako se kodeksa ponašanja pridržavaju oni koji su se obvezali da će ga poštovati.

(a)

kod ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine: putem standardnog obrasca s informacijama koji se nalazi u Prilogu I. i informacije navedene u dijelu 3. tog obrasca;

(b)

kod ugovora o dugoročnom proizvodu za odmor: u obliku standardnog obrasca s informacijama iz Priloga II. i informacije navedene u dijelu 3. tog obrasca;

(c)

kod ugovora o preprodaji: u obliku standardnog obrasca s informacijama iz Priloga III. i informacije navedene u dijelu 3. tog obrasca;

(d)

kod ugovora o razmjeni: u obliku standardnog obrasca s informacijama iz Priloga IV. i informacije navedene u dijelu 3. tog obrasca.

(a)

se u svakom slučaju ugovor da potrošaču na jeziku ili jednom od jezika te države članice, ako je to jedan od službenih jezika Zajednice;

(b)

u slučaju ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine koji se odnosi na određenu nekretninu, trgovac da potrošaču ovjereni prijevod ugovora na jezik ili jedan od jezika države članice u kojoj se nalazi imovina, ako je to jedan od službenih jezika Zajednice.

(a)

identitet, boravište i potpis svake strane; i

(b)

datum i mjesto zaključenja ugovora.

(a)

od dana zaključenja ugovora ili nekog obvezujućeg predugovora; ili

(b)

od dana kad potrošač dobije ugovor ili obvezujući predugovor, ako je to nakon datuma iz točke (a).

(a)

nakon jedne godine i 14 kalendarskih dana od datuma iz stavka 2. ovog članka, ako trgovac nije popunio zasebni standardni obrazac za odustajanje, kao što se to zahtjeva u članku 5. stavku 4., te ga dao potrošaču u pisanom obliku na papiru ili nekom drugom trajnome mediju;

(b)

nakon tri mjeseca i 14 kalendarskih dana od dana iz stavka 2. ovog članka, ako informacije iz članka 4. stavka 1., uključujući prikladni standardni obrazac s informacijama naveden u prilozima I. do IV., nisu dane potrošaču u pisanom obliku, na papiru ili nekom drugom trajnome mediju.

—

je neka predmetna nekretnina smještena na državnom području države članice, ili

—

u slučaju ugovora koji se ne odnosi izravno na nepokretnu imovinu, trgovac obavlja svoje gospodarske ili stručne djelatnosti u državi članici ili na neki način usmjerava takve aktivnosti prema državi članici, a ugovor spada u okvir takvih djelatnosti.

(a)

javna tijela i službe ili njihovi predstavnici;

(b)

organizacije potrošača koje imaju zakonski interes zaštititi potrošače;

(c)

strukovne organizacije koje imaju zakonski interes poduzimati takve mjere.