Uredba (EU) br. 1257/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2012. o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite

(1)

Stvaranje pravnih uvjeta koji omogućuju poduzećima prilagodbu svojih djelatnosti u proizvodnji i trgovini proizvodima preko nacionalnih granica i osiguravaju im veći izbor i više mogućnosti doprinosi ostvarivanju ciljeva Unije, koji su utvrđeni u članku 3. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji. Jedinstvena patentna zaštita na unutarnjem tržištu ili barem na njegovom značajnom dijelu trebala bi biti jedan od pravnih instrumenata koje poduzeća imaju na raspolaganju.

(2)

Na temelju članka 118. stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) mjere koje treba poduzeti u kontekstu uspostave i funkcioniranja unutarnjeg tržišta uključuju stvaranje jedinstvene patentne zaštite diljem Unije te uspostavu centraliziranih mehanizama za odobravanje, koordinaciju i nadzor na razini Unije.

(3)

Vijeće je 10. ožujka 2011. donijelo Odluku 2011/167/EU kojom se odobrava pojačana suradnja u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite između Belgije, Bugarske, Češke, Danske, Njemačke, Estonije, Irske, Grčke, Francuske, Cipra, Latvije, Litve, Luksemburga, Mađarske, Malte, Nizozemske, Austrije, Poljske, Portugala, Rumunjske, Slovenije, Slovačke, Finske, Švedske i Ujedinjene Kraljevine (dalje u tekstu: „države članice sudionice”).

(4)

Jedinstvenom patentnom zaštitom osnažit će se znanstveni i tehnološki napredak i funkcioniranje unutarnjeg tržišta čineći pristup patentnom sustavu lakšim, povoljnijim i pravno sigurnim. Njome će se također poboljšati razina patentne zaštite omogućujući dobivanje jedinstvene patentne zaštite u državama članicama sudionicama te ukloniti troškove i složenost za poduzeća diljem Unije. Ona bi trebala biti dostupna nositeljima europskog patenta iz država članica sudionica i drugih država, bez obzira na njihovu državljanstvo, boravište ili mjesto poslovnog nastana.

(5)

Konvencijom o priznavanju europskih patenata od 5. listopada 1973., kako je revidirana 17. prosinca 1991. i 29. studenoga 2000. (dalje u tekstu: „EPK”), uspostavljena je Europska patentna organizacija i povjeren joj je zadaća priznavanje europskih patenata. Ovu zadaću obavlja Europski patentni ured (dalje u tekstu „EPU”). Europski patent koji prizna EPU trebao bi na zahtjev nositelja patenta imati jedinstveni učinak u državama članicama sudionicama na temelju ove Uredbe. Takav patent se dalje u tekstu naziva „europski patent s jedinstvenim učinkom”.

(6)

U skladu s dijelom IX. EPK-a, skupina ugovornih država ugovornica EPK-a može osigurati da europski patenti priznati za te države imaju jedinstveni učinak. Ova Uredba predstavlja posebni sporazum u smislu članka 142. EPK-a, regionalni patentni ugovor u smislu članka 45. stavka 1. Ugovora o suradnji na području patenata od 19. lipnja 1970., kako je zadnje izmijenjen 3. veljače 2001. i posebni sporazum u smislu članka 19. Konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva, potpisane 20. ožujka 1883. i zadnje izmijenjene 28. rujna 1979.

(7)

Jedinstvena patentna zaštita trebala bi se ostvariti davanjem jedinstvenog učinka europskim patentima u fazi nakon priznanja na temelju ove Uredbe i u pogledu svih država članica sudionica. Glavno svojstvo europskog patenta s jedinstvenim učinkom trebala bi biti njegova jedinstvenost, odnosno osiguranje jedinstvene zaštite i jednaki učinak u svim državama članicama sudionicama. Slijedom toga, europski patent s jedinstvenim učinkom trebao bi se moći ograničiti, prenijeti, opozvati ili istječi samo u svim državama članicama sudionicama. Trebala bi postojati mogućnost za europski patent s jedinstvenim učinkom da bude licenciran u pogledu cijelog ili dijeladržavnih područja država članica sudionica. Radi osiguranja jedinstvenog materijalnog opsega zaštite kojeg osigurava jedinstvena patentna zaštita, jedinstveni učinak trebali bi imati samo europski patenti koji su priznati u svim državama članicama sudionicama s istim zahtjevima. Konačno, jedinstveni učinak koji se pripisuje europskom patentu trebao bi biti dodatno svojstvo i trebalo bi smatrati da tog učinka nema ako je osnovni europski patent opozvan ili ograničen.

(8)

U skladu s općim načelima patentnog prava iz članka 64. stavka 1. EPK-a, jedinstvena patentna zaštita ima retroaktivni učinak u državama članicama sudionicama od dana objave podataka o priznavanju europskog patenta u Europskom patentnom glasniku. Kada jedinstvena patentna zaštita stupi na snagu, države članice sudionice trebale bi osigurati da europski patent nema učinak na njihovom državnom području kao nacionalni patent, kako bi se izbjeglo udvostručavanje patentne zaštite.

(9)

Europski patent s jedinstvenim učinkom trebao bi svojem nositelju dodijeliti pravo na sprečavanje bilo koje treće strane da počini djelo protiv kojeg patent pruža zaštitu. To bi trebalo ostvariti osnivanjem Jedinstvenog suda za patente. U pitanjima koja nisu obuhvaćena ovom Uredbom ili Uredbom Vijeća (EU) br. 1260/2012 od 17. prosinca 2012. o primjeni pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite u pogledu primjenjivih aranžmana prevođenja (3), trebalo bi primijeniti odredbe EPK-a, Sporazuma o Jedinstvenom sudu za patente, uključujući njegove odredbe vezane uz područje primjene tog prava i njegova ograničenja, te nacionalno pravo, uključujući propise međunarodnog privatnog prava.

(10)

Prisilne licencije za europske patente s jedinstvenim učinkom trebale bi biti uređene pravom država članica sudionica na svojim pojedinačnim državnim područjima.

(11)

U izvješću o provedbi ove Uredbe Komisija bi trebala procijeniti funkcioniranje važećih ograničenja, te prema potrebi, podnijeti prijedloge, vodeći računa o doprinosu patentnog sustava inovaciji i tehnološkom napretku, legitimnom interesu trećih strana i prevladavajućim interesima društva. Sporazum o Jedinstvenom sudu za patente ne sprečava Europsku Uniju da provodi svoje ovlasti u ovom području.

(12)

U skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije načelo iscrpljenja prava također bi trebalo primijeniti na europske patente s jedinstvenim učinkom. Stoga se prava dodijeljena europskim patentom s jedinstvenim učinkom ne bi trebala proširiti na radnjevezane za proizvode koje obuhvaća taj patent i koje se provode u državama članicama sudionicama nakon što je taj proizvod stavljen na tržište u Uniji od strane nositelja patenta.

(13)

Režim koji se primjenjuje na naknadu štete trebao bi biti uređen pravom država članica sudionica, osobito odredbama koje provode članak 13. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (4).

(14)

Europski patent s jedinstvenim učinkom trebalo bi kao predmet vlasništva obraditi u cijelosti u svim državama članicama sudionicama kao nacionalni patent države članice sudionice određen u skladu s posebnim kriterijima poput boravišta, glavnog mjesta poslovanja ili mjesta poslovanja podnositelja prijave patenta.

(15)

Radi poticanja i omogućavanja gospodarskog iskorištavanja izuma zaštićenog europskim patentom s jedinstvenim učinkom nositelj tog patenta trebao bi imati mogućnost ponuditi licenciju za patent u zamjenu za odgovarajuću naknadu. Radi navedenog nositelj patenta trebao bi imati mogućnost podnošenja izjave EPO-u da je pripravan dati licenciju u zamjenu za odgovarajuću naknadu. U tom slučaju nositelju patenta trebale bi se smanjiti pristojbe za produljenje trajanja od trenutka kada EPU zaprimi takvu izjavu.

(16)

Skupina država članica koja koristi odredbe dijela IX. EPK-a može dati zadaće EPU-u i uspostaviti uži odbor upravnog vijeća Europske patentne organizacije (dalje u tekstu: „uži odbor”).

(17)

Države članice sudionice trebale bi dati određene administrativne zadaće vezane za europske patente s jedinstvenim učinkom EPU-u, posebno u pogledu upravljanja zahtjevima za jedinstveni učinak, registracije jedinstvenog učinka te svakog ograničenja, licencije, prijenosa, opoziva ili isteka roka trajanja europskog patenta s jedinstvenim učinkom, prikupljanja i raspodjele pristojbi za produljenje trajanja, objave prijevoda u informativne svrhe tijekom prijelaznog razdoblja te upravljanja sustavom naknada troškova za prevođenje koje su ostvarili podnositelji prijave podnoseći prijave europskog patenta na jeziku koji nije jedan od službenih jezika EPU-a.

(18)

U okviru užeg odbora, države članice sudionice trebale bi osigurati upravljanje i nadzor nad aktivnostima vezanim uz zadaće koje su EPU-u dodijelile države članice sudionice, osigurati da se zahtjevi za jedinstveni učinak podnose EPU-u u roku od mjesec dana od dana objave podataka o priznanju u Europskom patentnom glasniku i osigurati da su takvi zahtjevi podneseni na jeziku postupka pri EPU-u zajedno s propisanim prijevodom, tijekom prijelaznog razdoblja, propisanog Uredbom (EU) br. 1260/2012. Države članice sudionice također bi trebale odrediti, u skladu s pravilima glasovanja utvrđenim u članku 35. stavku 2. EPK-a, visinu pristojbi za produljenje trajanja, te udio u raspodjeli pristojbi za produljenje u skladu s kriterijima određenim u ovoj Uredbi.

(19)

Nositelji patenta trebali bi plaćati jednokratnu godišnju pristojbu za produljenje trajanja za europski patent s jedinstvenim učinkom. Pristojbe za produljenje trebale bi se plaćati progresivno tijekom razdoblja zaštite patenta, zajedno s pristojbama koje se plaćaju Europskoj patentnoj organizaciji tijekom razdoblja prije priznanja, te bi trebale pokriti sve troškove vezane uz priznanje europskog patenta i upravljanje jedinstvenom patentnom zaštitom. Visina pristojbi za produljenje trajanja trebala bi se odrediti s ciljem omogućavanja inovacije i poticanja tržišnog natjecanja europskih poduzeća, vodeći računa o posebnim subjektima poput malih i srednjih poduzeća, primjerice u obliku nižih pristojbi. Ona bi također trebala odražavati veličinu tržišta obuhvaćenog patentom i biti slične visine kao nacionalne pristojbe za produljenje trajanja za prosječni europski patent koje se primjenjuju u državama članicama sudionicama u trenutku kada se prvi put utvrđuju pristojbe za produljenje trajanja.

(20)

Trebalo bi odrediti odgovarajuću visinu i raspodjelu pristojbi za produljenje trajanja kako bi se osiguralo, u pogledu jedinstvene patentne zaštite, da sredstva dobivena na temelju europskih patenata s jedinstvenim učinkom u potpunosti pokrivaju troškove svih zadaća koje su povjerene EPU-u, te da zajedno s pristojbama koje treba platiti Europskoj patentnoj organizaciji tijekom faze prije priznanja prihodi od pristojbi za produljenje trajanja osiguravaju uravnotežen proračun Europske patentne organizacije.

(21)

Pristojbe za produljenje trajanja plaćaju se Europskoj patentnoj organizaciji. EPU bi trebao zadržavati određeni iznos kako bi pokrio troškove EPU-a pri izvršavanju zadaća u vezi s jedinstvenom patentnom zaštitom u skladu s člankom 146. EPK-a. Preostali iznos trebao bi se ravnomjerno rasporediti među državama članicama sudionicama te bi ga trebalo koristiti u svrhu vezanu za patente. Udio u raspodjeli pristojbi trebao bi se uspostaviti na temelju pravednih, jednakih i odgovarajućih kriterija, posebno razine patentne aktivnosti i veličine tržišta, te bi trebao jamčiti najmanji iznos koji se može raspodijeliti svakoj državi članici sudionici kako bi se osiguralo uravnoteženo i održivo funkcioniranje sustava. Raspodjela bi trebala osigurati naknadu za službeni jezik koji nije službeni jezik EPU-a, te nerazmjerno nižu razinu patentne aktivnosti na temelju europske ljestvice uspjeha u inoviranju, te/ili razmjerno nedavno učlanjivanje u Europsku patentnu organizaciju.

(22)

Pojačano partnerstvo između EPU-a i središnjih ureda za industrijsko vlasništvo država članica trebalo bi omogućiti EPU-u redovito korištenje, prema potrebi, rezultata pretraživanja koje je proveo središnji ured za industrijsko vlasništvo u vezi s prijavom za nacionalni patent, za koji se zahtijeva priznanje prvenstva u naknadnoj prijavi europskog patenta. Svi središnji uredi za industrijsko vlasništvo, uključujući one koji ne provode pretraživanja u tijeku postupka priznanja nacionalnog patenta, mogu igrati ključnu ulogu u pojačanom partnerstvu, među ostalim, davanjem savjeta i podrškom potencijalnim podnositeljima prijave patenta, posebno malim i srednjim poduzećima, primanjem prijava, njihovim prosljeđivanjem EPU-u i širenjem informacija o patentima.

(23)

Ovu Uredbu dopunjava Uredba (EU) br. 1260/2012, koju je Vijeće donijelo u skladu s člankom 118. stavkom 2. UFUE-a.

(24)

Nadležnost u pogledu europskih patenata s jedinstvenim učinkom trebala bi se uspostaviti i biti uređena instrumentom koji utvrđuje jedinstveni sustav rješavanja sporova vezano za europske patente i europske patente s jedinstvenim učinkom.

(25)

Osnivanje Jedinstvenog suda za patente koji bi rješavao sporove vezane za europski patent s jedinstvenim učinkom ključno je za osiguranje pravilnog funkcioniranja tog patenta, dosljednosti sudske prakse i pravne izvjesnosti, te troškovne učinkovitosti za nositelje patenata. Stoga je od iznimne važnosti da države članice sudionice ratificiraju Sporazum o Jedinstvenom sudu za patente u skladu sa svojim ustavnim i parlamentarnim postupcima te da poduzmu neophodne korake kako bi sud počeo djelovati što je prije moguće.

(26)

Ovom Uredbom ne bi se trebalo dovoditi u pitanje pravo država članica sudionica na priznanje nacionalnih patenata te ne bi trebala zamijeniti zakone o patentima država članica sudionica. Podnositelji prijave patenta trebali bi moći slobodno ostvariti bilo nacionalni patent, europski patent s jedinstvenim učinkom, europski patent s učinkom u jednoj ili više država ugovornica EPK-a ili europski patent s jedinstvenim učinkom, koji je dodatno potvrđen u jednoj ili više država ugovornica EPK-a koje nisu države članice sudionice.

(27)

Budući da ciljeve ove Uredbe, tj. stvaranje jedinstvene patentne zaštite, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego ih se zbog opsega i učinaka ove Uredbe može bolje ostvariti na razini Unije, Unija može donositi mjere, kada je to prikladno putem pojačane suradnje, u skladu s načelom supsidijarnosti, kako je utvrđeno u članku 5. Ugovora o Europskoj Uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti iz navedenog članka ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja,

(a)

„država članica sudionica” znači država članica koja sudjeluje u pojačanoj suradnji u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite na temelju Odluke 2011/167/EU ili na temelju odluke donesene u skladu s člankom 331. stavkom 1. drugim ili trećim podstavkom UFEU-a, u trenutku podnošenja zahtjeva za jedinstveni učinak iz članka 9;

(b)

„europski patent” znači patent koji je priznao Europski patentni ured (dalje u tekstu: „EPU”) u skladu s pravilima i postupcima utvrđenim u EPK-u;

(c)

„europski patent s jedinstvenim učinkom” znači europski patent koji ima jedinstveni učinak u državama članicama sudionicama na temelju ove Uredbe;

(d)

„Registar europskih patenata” znači registar kojeg vodi EPO na temelju članka 127. EPK-a;

(e)

”registar jedinstvene patentne zaštite” znači registar koji čini dio Registra europskog patenta u kojem se registriraju svi jedinstveni učinci te sva ograničenja, licencije, prijenosi, opozivi ili isteci europskog patenta s jedinstvenim učinkom;

(f)

„Europski patentni glasnik” znači periodična publikacija predviđena u članku 129. EPK-a;

(a)

podnositelj prijave ima boravište ili glavno mjesto poslovanja na dan podnošenja prijave europskog patenta; ili

(b)

kada se ne primjenjuje točka (a) podnositelj prijave ima mjesto poslovanja na dan podnošenja prijave europskog patenta.

(a)

upravljanje zahtjevima za jedinstveni učinak koje podnose nositelji europskih patenata;

(b)

uključivanje registra jedinstvene patentne zaštite u Registar europskih patenata i upravljanje registrom jedinstvene patentne zaštite;

(c)

zaprimanje i registriranje izjava o licenciranju iz članka 8., te obveze vezane uz njihovo povlačenje i licenciranje koje je preuzeo nositelj europskog patenta s jedinstvenim učinkom u okviru međunarodnih normizacijskim tijelima;

(d)

objavljivanje prijevoda iz članka 6. Uredbe (EU) br. 1260/2012 tijekom prijelaznog razdoblja iz tog članka;

(e)

prikupljanje i upravljanje pristojbama za produljenje trajanja za europske patente s jedinstvenim učinkom, u pogledu sljedećih godina od godine u kojoj je u Europskom patentnom glasniku objavljen podatak o priznavanju; prikupljanje i upravljanje dodatnim pristojbama za kašnjenje pri plaćanju pristojbi za produljenje trajanja kada se to zakašnjelo plaćanje izvrši u roku od šest mjeseci od dana dospijeća, te raspodjelu dijela prikupljenih pristojbi za produljenje trajanja državama članicama sudionicama;

(f)

upravljanje sustavom naknada troškova prijevoda iz članka 5. Uredbe (EZ) br. 1260/2012;

(g)

osiguravanje da je nositelj europskog patenta podnio zahtjev za jedinstvenim učinkom na jeziku postupka, kako je utvrđeno u članku 13. stavku 3. EPK-a najkasnije mjesec dana od podataka o priznavanju u Europskom patentnom glasniku; te

(h)

osiguravanje da je jedinstveni učinak naveden u registru jedinstvene patentne zaštite, kada je zahtjev za jedinstveni učinak tijekom prijelaznog razdoblja predviđenog u članku 6. Uredbe (EU) br. 1260/2012 podnesen zajedno s prijevodima iz tog članka, te da je EPO obaviješten o svim ograničenjima, licencijama, prijenosima ili opozivima europskih patenata s jedinstvenim učinkom.

(a)

progresivne tijekom razdoblja jedinstvene patentne zaštite;

(b)

dovoljne za pokrivanje svih troškova vezanih uz priznanje europskog patenta i upravljanje jedinstvenom patentnom zaštitom;

(c)

dovoljne, zajedno s pristojbama koje se plaćaju Europskoj organizaciji za patente tijekom razdoblja prije priznanja, za osiguravanje uravnoteženog proračuna Europske patentne organizacije

(a)

omogućavanja inovacija i poticanja tržišnog natjecanja europskih poduzeća;

(b)

odražavanja veličine tržišta koje pokriva patent; te

(c)

ostvarivanja primjerenosti visini nacionalnih pristojbi za produljenje trajanja za prosječni europski patent koji ima učinak u državama članicama sudionicama u vrijeme kada se prvi put utvrđuju pristojbe za produljenje.

(a)

je istovjetna visini pristojbe za produljenje trajanja koja se plaća za prosječnu zemljopisnu pokrivenost sadašnjih europskih patenata;

(b)

odražava stupanj produljenja trajanja sadašnjih europskih patenata; te

(c)

odražava broj zahtjeva za jedinstveni učinak.

(a)

broj prijava patenta;

(b)

veličina tržišta, pri čemu se osigurava najmanji iznos za raspodjelu svakoj državi članici sudionici;

(c)

naknada državama članicama sudionicama ako: