449

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Branko Brkić, predsjednik Vijeća, te suci Andrej Abramović, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko i Goran Selanec, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Adnan Bogunić iz Sarajeva, Bosna i Hercegovina, kojeg zastupaju Radojica Vučković i Marko Cerovac, odvjetnici u Osijeku, na sjednici održanoj 7. veljače 2024. jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se djelomično usvaja.

II. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Kž-1172/2022-7 od 21. veljače 2023. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj: K-146/2021-37 od 29. rujna 2022. pod točkom II. izreke u odnosu na podnositelja Adnana Bogunića, te se u tom dijelu predmet vraća Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje.

III. U preostalom dijelu ustavna tužba se odbija.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Adnan Bogunić iz Sarajeva, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: podnositelj) kojeg zastupaju Radojica Vučković i Marko Cerovac, odvjetnici u Osijeku, podnio je ustavnu tužbu u povodu presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Kž-1172/2022-7 od 21. veljače 2023.

1.1. Tom presudom potvrđena je presuda Općinskog suda u Osijeku broj: K-146/2021-37 od 29. rujna 2022. kojom su optuženi I. Š. i optužena pravna osoba L. K. d.o.o. iz Majške Međe oslobođeni od optuže da bi počinili kazneno djelo protiv opće sigurnosti – teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 4. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.) točka I. izreke presude. Presudom je ujedno naloženo podnositelju, zajedno s preostalim oštećenicima kao tužiteljima, solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka (točka II. izreke presude).

1.2. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su mu osporenom presudom povrijeđena prava zajamčena člancima 3., 14., 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

1.3. Za potrebe ustavnosudskog postupka, a na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) pribavljen je spis Općinskog suda u Osijeku broj: K-146/2021.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

2. I. B., otac podnositelja, smrtno je stradao 4. srpnja 2020. kada je prilikom izmjene salonitnih ploča krovišta, na objektu u Majškim Međama, pao s krovišta na tlo i zadobio teške tjelesne ozljede uslijed kojih je preminuo na mjestu događaja.

2.1. Nakon provedene istrage Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku je 30. listopada 2020. pred Općinskim sudom u Osijeku podiglo optužnicu protiv I-okrivljenog I. Š. i II-okrivljenog trgovačkog društva L. K. d.o.o. zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo – teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 4. u vezi s člankom 215. stavcima 2. i 3. Kaznenog zakona, i to okrivljeni I. Š. kao odgovorna osoba u pravnoj osobi jer nije postupio po propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, što je prouzročilo smrt jedne osobe, a okrivljena pravna osoba zbog povrede dužnosti provođenja mjera zaštite na radu. Optužnica je potvrđena rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj: Kov-398/2020-7 od 1. veljače 2021.

2.2. Tijekom postupka pred Općinskim sudom u Osijeku održane su rasprave 4. studenoga 2021., 25. siječnja 2022., 11. travnja 2022., 30. lipnja 2022. i 27. rujna 2022.

Na raspravi održanoj 27. rujna 2022. nije bilo prijedloga za dopunu dokaznog postupka te su ispitani I-okrivljeni I. Š. i predstavnik okrivljene pravne osobe, nakon čega je zamjenik općinskog državnog odvjetnika naveo da odustaje od kaznenog progona te su oštećenici (podnositelj Adnan Bogunić, te R. B. i R. B.) preuzeli i nastavili kazneni progon protiv okrivljenika. Nakon što su oštećenici izjavili da preuzimaju progon nije bilo novih dokaznih prijedloga za dopunu dokaznog postupka, predsjednica vijeća je na istoj raspravi objavila da je dokazni postupak završen te se prešlo na završne govore stranaka, nakon čega je rasprava zaključena.

2.3. Općinski sud u Osijeku je 29. rujna 2022. donio i objavio presudu broj: K-146/2021 (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda) kojom je (pod točkom I. izreke) okrivljene oslobodio optužbe za kazneno djelo koje im je stavljeno na teret, uz sljedeće obrazloženje:

»6. Tijekom postupka nije bilo sporno da je pokojni I. B. bio radnik II. optuženog trgovačkog društva L. k. d.o.o. Majške Međe, te da je I. optuženi I. Š. bio voditelj poslovanja imenovanog trgovačkog društva i ovlaštenik zaštite na radu. Također, nije bilo sporno niti da je I. B. živio na imanju u na adresi ..., a da se nesreća prilikom koje je pokojni I. B. poginuo dogodila također u ..., na farmi u vlasništvu A. Š. Nije bilo sporno niti da je pokojni I. B.4. srpnja 2020. vršio radove na krovu pomoćnog objekta – izmjenu salonitnih ploča, te je preminuo od posljedica pada s visine.

7. U postupku je bilo sporno je li pokojni I. B. izmjenu salonitnih ploča obavljao kao radnik trgovačkog društva L. k. d.o.o. Majške Međe, odnosno je li to obavljao kao radni zadatak za svog poslodavca – je li mu I. optuženi I. Š. u svojstvu poslodavca, odnosno nadređenog naložio da obavi izmjenu salonitnih ploča, ne postupivši pri tom po propisima i tehničkim pravilima o zaštitinim mjerama, zbog čega je prouzročena smrt pokojnog I. B.

(...)

12. Sud je iskaze svjedoka M. V., B. D., Z. M. i T. S. ocijenio vjerodostojnim. Naime, točno je da svi imenovani svjedoci poznaju I. optuženog I. Š., međutim isto tako poznavali su i pokojnog I. B., koji im je bio poznanik i susjed, te zbog toga sud smatra da njihovi iskazi nisu usmjereni na pogodovanje optuženicima. Njihovi su iskazi okolnosni i detaljni, te suglasni u pogledu bitnih činjenica – a niti jedan od svjedoka nije zaposlen u II. optuženoj pravnoj osobi L. k. d.o.o. Majške Međe. M. V. i T. S. suglasno su iskazali da su pomagali pokojnom I. B. u izmjeni salonitnih ploča na farmi A. Š. u svojstvu susjeda, odnosno poznanika, time da je B. D. također susjed, kod kojega su otišli niti salonit ploče. Također, svjedoci su suglasno iskazali da je M. V. telefonskim putem kontaktirao I. optuženog I. Š. da ga pita mogu li ići zamijeniti salonit ploče kod susjeda B. D. I M. V. i Z. J. potvrdili su da se kritičnog dana na farmi nisu izvodili nikakvi drugi građevinski radovi.

(...)

29. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve zajedno, sud drži da tijekom postupka nije dokazano da je I. optuženi I. Š. počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, a time ni da je II. optužena pravna osoba L. k. d.o.o. Majške Međe odgovorna za kazneno djelo koje joj se optuženicom stavlja na teret.

30. Neovisno o tome što je nesporno da je pokojni I. B. preminuo od posljedica pada s visine, te neovisno o tome jesu li i koje zaštitne mjere primijenjene prilikom obavljanja posla izmjene salonitnih ploča, ključno je to što optužba tijekom postupka nije dokazala da je I. B. kritičnog dana obavljao radni zadatak za svog poslodavca trgovačko društvo L. k. d.o.o. Majške Međe, po nalogu svog nadređenog I. optuženog Ivice Šimuneca, a sve imajući u vidu da se optuženici terete da su povrijedili dužnost provođenja mjera zaštite na radu, odnosno da se I. optuženi I. Š. tereti da je postupio protivno članku 41. ZZR-a i time prouzrokovao smrt I. B.

31. Kao prvo, iz evidencije radnog vremena proizlazi da je 4. srpnja 2020. za pokojnog I. B. bio neradan dan, a što je u svojem iskazu potvrdio i svjedok Z. M. koji je naveo da je tog dana Izudin trebao ići s njim u Osijek, u posjet svojoj partnerici i djetetu, međutim da su se oni posvađali te je zbog toga Izudin ostao na farmi.

31.1. Nadalje, nedvojbeno je da je pokojni I. B. živio na imanju A. Š., što proizlazi iz materijalne dokumentacije, ali i iz iskaza svjedoka Z. Mu. koji je naveo da je Izudin živio s njim u istom objektu, ‘u sklopu’ farme. Također, utvrđeno je kako trgovačko društvo L. k. d.o.o. Majške Međe na predmetnoj farmi, odnosno gospodarskim objektima u sklopu iste, nije imalo nikakvo gradilište, o čemu su suglasno iskazivali svjedoci, a što proizlazi i iz činjenice da na licu mjesta nije bio prisutan nitko od zaposlenika imenovanog trgovačkog društva (osim pokojnog I.B.), nego su I. B. u izmjeni salonitnih ploča pomagali susjed T. S. i poznanik M. V. (koji se zapravo na farmi našao da bi pomogao Z. M. potkivati konje, međutim Izudin ga je zamolio da mu pomogne podići koju salonitnu ploču na krov štale).

31.2. I. optuženi I. Š. u svojoj obrani je naveo da jest s pokojnim I. B. razgovarao o izmjeni salonitnih ploča na štali, međutim da nisu konkretizirali kada bi to bilo, niti je pokojnom I. B. bilo naloženo da on to čini. Kritičnog dana s I. optuženim I. Š., a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka M. V. i T. S., te iz same obrane I. optuženog I. Š., s I. Š. razgovarao je M. V., koji je upitao I. Š. mogu li ići zamijeniti salonit ploče kod susjeda B. D.

31.3. Imajući u vidu sve navedeno, nakon provedenog dokaznog postupka nije na nedvojben način utvrđeno da je pokojni I. B. mijenjao salonitne ploče po nalogu svog poslodavca, odnosno nadređenog I. optuženog I. Š., na mjestu rada i u okviru svog radnog zadatka, pa da bi I. optuženi I. Š., kao voditelj poslovanja trgovačkog društva L. k. d.o.o. Majške Međe i ovlaštenik zaštite na radu, imao obvezu postupati u skladu s člankom 41. ZZR-a.

31.4. Naime, sukladno članku 41. ZZR-a poslodavac je obvezan osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, u skladu s pravilima zaštite na radu, obvezan je prestati s radom u građevinama namijenjenima za rad na kojima nastanu promjene zbog kojih postoji opasnost za sigurnost i zdravlje radnika. Također, obvezan je osigurati da sredstva rada i osobna zaštitna oprema u uporabi budu u svakom trenutku sigurni, održavani, prilagođeni za rad i u ispravnom stanju te da se koriste u skladu s pravilima zaštite na radu, tehničkim propisima i uputama proizvođača tako da u vrijeme rada ne ugrožavaju radnike, te isključiti iz uporabe sredstva rada i osobnu zaštitnu opremu na kojoj nastanu promjene zbog kojih postoje rizici za sigurnost i zdravlje radnika. Kad organizacijskim mjerama, odnosno osnovnim pravilima zaštite na radu nije moguće otkloniti ili u dovoljnoj mjeri ograničiti rizike za sigurnost i zdravlje radnika, poslodavac je obvezan osigurati odgovarajuću osobnu zaštitnu opremu i osigurati da je radnici koriste na propisani način pri obavljanju poslova. Pri tome se napominje da je mjesto rada sukladno članku 3. stavku 1. točki 6. ZZR-a svako mjesto na kojemu radnici i osobe na radu moraju biti, ili na koje moraju ići, ili kojemu imaju pristup tijekom rada zbog poslova koje obavljaju za poslodavca, kao i svaki prostor, odnosno prostorija koju poslodavac koristi za obavljanje poslova i koja je pod njegovim izravnim ili neizravnim nadzorom.

31.5. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su I. optuženi I. Š. i pokojni I. B. imali ne samo odnos radnika i poslodavca (nadređenog), nego i odnos stanodavca i podstanara (pokojni Izudin je živio na imanju A. Š., sina I. optuženog I. Š.), te i jedan poznanički, prijateljski odnos.

31.6. Suprotno tezi optužbe, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je kritičnog dana pokojni I. B. obavljao poslove za svog poslodavca, naprotiv, dokazi govore u prilog tome da je isti obavljao izmjenu salonitnih ploča kao posao o kojem je nekad ranije razgovarao s I. Š. (kao poznanikom i stanodavcem), te je navedeni posao kritičnog dana odlučio obaviti samoinicijativno, bez da mu je obavljanje takvog posla itko naložio, a pogotovo ne na način na koji je isti obavljan, bez primjene ikakve zaštitne opreme radi zaštite s pada s visine.

32. Zbog navedenog, a kako se optužba temelji na tezi da je I. optuženi I. Š. kao voditelj poslovanja II. optuženog trgovačkog društva L. k. d.o.o. Majške Međe propustio postupiti sukladno članku 41. ZZR-a, odnosno da u tom svojstvu nije postupao po propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, što u postupku nije na nedvojben način dokazano, valjalo je I. optuženog I. Š., a posljedično i II. optuženu pravnu osobu trgovačko društvo L. k. d.o.o. Majške Međe osloboditi optužbe.«

2.4. Prvostupanjskom presudom (točkom II. izreke) naloženo je oštećenicima kao tužiteljima (podnositelju te R. B. i R. B.) solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 1.033,91 eura te trošak nužnih izdataka i nagrade branitelja okrivljenih. Mjerodavni dio obrazloženja prvostupanjske presude u odnosu na odluku o troškovima postupka glasi:

»33. Na temelju članka 149. stavka 3. ZKP/08. naloženo je oštećenicima kao tužiteljima Adnanu Boguniću, R. B. i R. B. solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1. i 6 ZKP/08. i to trošak obdukcije u iznosu od 4.000,00 kuna/530,89 eura, trošak provedenog vještačenja po vještaku stručnjaku zaštite na radu u iznosu od ukupno 3.220,00 kuna /427,37eura, trošak za svjedoka u iznosu od 70,00 kuna/9,29 eura, te paušalnu svotu u iznosu od 500,00 kuna/66,36 eura koja je odmjerena s obzirom na složenost i trajanje ovog kaznenog postupka, sukladno točki I. Rješenja o određivanju paušalnog iznosa za troškove kaznenog postupka (‘Narodne novine’ broj 101/12.). Navedene troškove oštećenici kao tužitelji dužni su uplatiti u državni proračun nakon pravomoćnosti presude, o čemu će primiti pisani poziv suda s uplatnicom. Također, oštećenici kao tužitelji dužni su solidarno naknaditi i trošak nužnih izdataka i nagrade branitelja, o čijoj će visini sud donijeti posebno rješenje (članak 148. stavak 4. ZKP/08.). ... Također, ističe se da je sud razmatrao sve mogućnosti kako bi eventualno obvezao oštećenike kao tužitelje na samo djelomičnu naknadu troškova kaznenog postupka (imajući u vidu da je državni odvjetnik odustao od optužbe tek na zadnjoj raspravi, prije završetka dokaznog postupka), međutim nije u odredbama ZKP/08. našao mogućnost obvezivanja oštećenika kao tužitelja na samo djelomičnu naknadu troškova, s obzirom da odredba članka 149. stavka 3. ZKP/08. jasno i nedvosmisleno propisuje da su oštećenici kao tužitelji, u slučaju donošenja oslobađajuće presude, dužni snositi troškove kaznenog postupka (zakon ne navodi da bi to eventualno moglo biti djelomično, dakle – dužni su ih snositi u cijelosti).«

2.5. Podnositelj Adnan Bogunić te R. B. i R. B., podnijeli su žalbu protiv prvostupanjske presude, koja je odbijena kao neosnovana presudom Županijskog suda u Zagrebu broj: Kž-1172/2022-7 od 21. veljače 2023. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda). U odnosu na ocjenu o odgovornosti okrivljenika za kazneno djelo koje im je stavljeno na teret, u obrazloženju drugostupanjske presude navedeno je:

»8. Suprotno tvrdnjama žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud savjesno ocijenio sve navedene dokaze u prvostupanjskoj presudi, kako svakog za sebe tako i u međusobnom odnosu, imajući u vidu navode optužnog akta te je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na odlučne činjenice kada je utvrdio da nije dokazano da bi 1. i 2. okrivljenici počinili inkriminirano im kazneno djelo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude.

9. Naime, prvostupanjski je sud na temelju iskaza okrivljenika te sadržaja ugovora o radu od 1. srpnja 2019. i 28. veljače 2020., zapisnika o očevidu od 4. srpnja 2020., zapisnika o obdukciji i uvjerenju o privremenom boravku na području Republike Hrvatske za oštećenika, pravilno utvrdio da je pokojni I. B. bio radnik 2. okrivljenog trgovačkog društva L. K. d.o.o., Majške Međe, da je 1. okrivljenik bio voditelj poslovanja imenovanog trgovačkog društva i ovlaštenik zaštite na radu te da je pokojni I. B. živio na imanju na adresi ..., a da se nesreća prilikom koje je I. B. poginuo dogodila također u Majškim Međama, ali na adresi ..., na farmi u vlasništvu A. Š. Također je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je pokojni I. B. 4. srpnja 2020. vršio radove na krovu pomoćnog objekta – izmjenu salonitnih ploča te je preminuo od posljedica pada s visine.

10. Prvostupanjski sud je savjesno i kritički analizirao iskaze 1. i 2. okrivljenika u dijelu kada negiraju počinjenje inkriminiranog im kaznenog djela, odnosno, kada 1. okrivljenik negira da je u konkretnom slučaju naložio oštećeniku kao radniku trgovačkog društva L. K. d.o.o. da obavi izmjenu salonitnih ploča te je pravilno utvrdio da svjedoci M. V. i T. S. u tom dijelu potvrđuju iskaz 1. okrivljenika. Pravilno je prvostupanjski sud njihove iskaze ocijenio vjerodostojnima jer su iskazivali okolnosno i detaljno, poznaju 1. okrivljenika, a poznavali su i oštećenika te se prema načinu njihovog iskazivanja ne može se zaključiti da bi svojim iskazima imali namjeru na bilo koji način pogodovati 1. okrivljeniku. Isti su u konkretnom slučaju suglasno iskazali da su na poziv oštećenika pomagali mu kada je htio zamijeniti salonitne ploče na farmi A. Š. u svojstvu susjeda, da je M. V. telefonskim putem kontaktirao 1. okrivljenika kada je oštećenik rekao da salonitne ploče koje je imao namjeru postaviti na krov štale ne odgovaraju tome i da ih moraju zamijeniti, na što mu je 1. okrivljenik rekao da mogu otići zamijeniti te salonitne ploče za druge, ali da ih ne postavljaju na krov dok on ne dođe, odnosno, da ne diraju ništa na krovu dok on ne dođe. O tome je M. V. obavijestio oštećenika, a kada su zamijenili salonitne ploče za druge, oštećenik nije htio čekati 1. okrivljenika. Decidiran je u iskazu da mu je oštećenik rekao da to radi na vlastitu odgovornost. Identično iskazuje i svjedok T. S. kojeg je također oštećenik zamolio da mu pomogne zamijeniti ploče na krovu štale koja se nalazi na imanju gdje je živio. Isti je u iskazu naveo da nakon što je oštećenik utvrdio da salonitne ploče ne odgovaraju za postavljanje na krovu štale, da je Milan Vaskrsić nazvao 1. okrivljenika i o tome ga obavijestio, da je 1. okrivljenik rekao da kaže oštećeniku da siđe s krova i da ništa ne radi dok on ne dođe. Čuo je kada je M. V. to rekao oštećeniku.

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je pokojni I. B. živio na imanju A. Š. te da u inkriminirano vrijeme trgovačko društvo L. K. d.o.o., Majške Međe, na farmi gdje je živio oštećenik, odnosno gospodarskim objektima u sklopu iste, nije imalo nikakvo gradilište, da u inkriminirano vrijeme na licu mjesta nije bio prisutan nitko od zaposlenika imenovanog trgovačkog društva osim pokojnog I. B. i da su Izudinu Boguniću u izmjeni salonitnih ploča pomagali susjed T. S. i poznanik M. V.

12. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da iz svih provedenih dokaza ne proizlazi da je oštećenik inkriminiranog dana obavljao poslove po nalogu svog poslodavca, odnosno, da mu je nalog za obavljanje poslova dao 1. okrivljenik. Upravo suprotno, iz iskaza svjedoka M. V. i T. S. proizlazi da je oštećenik obavljao izmjenu salonitnih ploča samoinicijativno, iako mu je 1. okrivljenik preko M. V. poručio da ne radi ništa na tom krovu dok on ne dođe.

13. S obzirom na to da se u navodima žalbe oštećenici kao tužitelji pozivaju na zapisnik o inspekcijskom nadzoru, potrebno je napomenuti da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude pojasnio da je nadležni inspektor rada kod svojih utvrđenja polazio od pretpostavke da je pokojni I. B. obavljao posao izmjene salonitnih ploča u okviru svog radnog mjesta, na mjestu rada i kao svoj radni zadatak, a što u ovom kaznenom postupku nije utvrđeno.

14. Cijeneći navedeno, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nije dokazano da je oštećenik inkriminiranog dana obavljao radni zadatak svog poslodavca trgovačkog društva L. K. d.o.o., Majške Međe, po nalogu 1. okrivljenika, voditelja poslovanja tog trgovačkog društva i ovlaštenika zaštite na radu i da iz izvedenih dokaza proizlazi da je izmjenu salonitnitnih ploča na krovu odlučio oštećenik obaviti samoinicijativno, iako je 1. okrivljenik rekao da ne radi na krovu dok on ne dođe. Za takvo utvrđenje prvostupanjski sud je dao u svemu jasne i argumentirane razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje se žalitelj upućuje radi nepotrebnog ponavljanja.«

2.6. U odnosu na odluku o troškovima postupka, u obrazloženju drugostupanjske presude navedeno je:

»15. Okrivljenik se žali i na odluku o troškovima kaznenog postupka jer je prvostupanjski sud temeljem članka 149. stavka 3. ZKP/08 naložio oštećenicima kao tužiteljima naknaditi troškove kaznenog postupka. I u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka, prvostupanjski je sud dao jasne i argumentirane razloge zbog kojih je oštećenicima kao tužiteljima naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka, a to su da je odredbom članka 149. stavka 3. ZKP/08 propisano da su oštećenici kao tužitelji obvezni naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08 te nužne izdatke okrivljenika i nužne izdatke i nagradu njegovog branitelja, ako je postupak završen presudom kojom se okrivljenik oslobađa optužbe.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

3. Podnositelj u ustavnoj tužbi u bitnome osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja i ocjenu dokaza provedenih u postupku, smatrajući da su zaključci sudova i ocjena o neodgovornosti okrivljenika za kazneno djelo koje im je stavljeno na teret proizvoljni i arbitrarni, bez činjeničnog utemeljenja u sadržaju izvedenih dokaza.

Osim toga podnositelj osporava odluku o troškovima postupka. Ističe da je tijekom cijelog kaznenog postupka u položaju ovlaštenog tužitelja bilo Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku koje je provodilo sve radnje u predistražnom, istražnom i sudskom postupku, a da je tek neposredno prije završnih govora državni odvjetnik odustao od kaznenog progona. Smatra da je nalog za plaćanje troškova postupka rezultat formalističkog tumačenja mjerodavnih zakonskih odredbi, i da je u okolnostima konkretnog slučaja nepravično sve troškove prebaciti u cijelosti na teret oštećenicima.

Podnositelj smatra da mu je zbog navedenoga osporenim odlukama povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje te ustavno jamstvo jednakosti pred zakonom. Stoga je predložio usvojiti ustavnu tužbu, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti sudovima na ponovno odlučivanje.

IV. MJERODAVNO PRAVO

4. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka USRH broj: U-I-448/2009 i dr., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.) glase:

»Članak 56.

(1) Kad državni odvjetnik odustane od optužbe na raspravi, oštećenik je dužan odmah se očitovati hoće li nastaviti progon. Ako oštećenik ne dođe na raspravu, a uredno je pozvan, ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, smatrat će se da ne želi nastaviti progon.

(...)«

»Članak 145.

(1) Troškovi kaznenog postupka su izdaci od započinjanja do njegova završetka, izdaci za dokazne radnje prije početka kaznenog postupka, te izdaci za pružanje pravne pomoći.

(2) Troškovi kaznenog postupka obuhvaćaju:

1) troškove za svjedoke, vještake, tumače i stručne osobe, troškove tehničkog snimanja, troškove prepisivanja zvučnih snimki i troškove očevida, troškove kopiranja ili snimanja spisa ili dijela spisa,

2) podvozne troškove okrivljenika,

3) izdatke za dovođenje okrivljenika ili uhićene osobe,

4) podvozne i putne troškove službenih osoba,

5) troškove liječenja okrivljenika koji nema pravo na zdravstvenu zaštitu dok se nalazi u pritvoru ili istražnom zatvoru ili zdravstvenoj ustanovi na temelju odluke suda te troškove porođaja,

6) paušalnu svotu,

7) nagradu i nužne izdatke branitelja, nužne izdatke privatnog tužitelja i oštećenika kao tužitelja i njihovih zakonskih zastupnika te nagradu i nužne izdatke njihovih opunomoćenika,

8) nužne izdatke oštećenika i njegova zakonskog zastupnika te nagradu i nužne izdatke njegova opunomoćenika.

(3) Paušalna svota utvrđuje se u okviru svota određenih posebnim propisom s obzirom na složenost i trajanje izvida i kaznenog postupka.

(4) Troškovi iz stavka 2. točaka 1. do 5. ovoga članka, osim onih koji su nastali u tijelima koja se financiraju iz državnog proračuna, te nužni izdaci i nagrada postavljenog branitelja, postavljenog opunomoćenika oštećenika kao tužitelja u postupku zbog kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti i postavljenog opunomoćenika djeteta žrtve kaznenog djela isplaćuju se iz sredstava tijela koje vodi kazneni postupak, a naplaćuju poslije od osoba koje su ih dužne naknaditi prema odredbama ovoga Zakona. Postavljeni branitelj i postavljeni opunomoćenik mogu i tijekom postupka podnijeti zahtjev za podmirenje troškova na ime nagrade i nužnih izdataka, o čemu će tijelo koje vodi postupak donijeti posebno rješenje u roku od tri mjeseca od postavljenog zahtjeva.«

»Članak 149.

(1) Kad se obustavi kazneni postupak ili kad se donese presuda kojom se okrivljenik oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ovog Zakona te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava, osim u slučajevima određenim u stavku 2. do 5. ovog članka.

(...)

(3) Privatni tužitelj i oštećenik kao tužitelj obvezni su naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ovog Zakona, nužne izdatke okrivljenika te nužne izdatke i nagradu njegova branitelja ako je postupak završen presudom kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, ili presudom kojom se optužba odbija, ili rješenjem o obustavi postupka, osim ako je postupak obustavljen, odnosno ako je donesena presuda kojom se optužba odbija zbog smrti okrivljenika ili zato što je nastupila zastara kaznenog progona zbog odugovlačenja postupka koje se ne može pripisati u krivnju oštećenika kao tužitelja ili privatnog tužitelja. Ako je postupak obustavljen zbog odustajanja od tužbe ili kaznenog progona, okrivljenik i privatni tužitelj ili oštećenik kao tužitelj mogu se nagoditi o svojim međusobnim troškovima. Ako ima više privatnih tužitelja ili oštećenika kao tužitelja, troškove će solidarno podnositi svi.

(...)«

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

a) U odnosu na osporene presude u dijelu u kojem se odnose na optužbu za kazneno djelo

5. Podnositelj navodima ustavne tužbe prije svega osporava ocjenu sudova o neodgovornosti okrivljenika za kazneno djelo koje im je stavljeno na teret, ističući da mu je zbog proizvoljnih i neutemeljenih zaključaka o odlučnim činjenicama povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje.

5.1. Ustavni sud ponavlja da ni Ustav ni Konvencija ne jamče pravo da se treće osobe osude (vidi rješenje Ustavnog suda broj: U-III-122/2019 od 10. veljače 2021., www.usud.hr, i primjerice, predmet Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ M. i M. protiv Hrvatske, br. 10161/13, § 191., presuda od 3. rujna 2015.).

5.2. Pravo na pravično suđenje ne jamči oštećenicima da se protiv trećih osoba pokrene kazneni postupak, odnosno da osobe u odnosu na koje je pokrenut kazneni postupak budu osuđene.

5.3. Stoga članak 29. Ustava i članak 6. Konvencije nisu primjenjivi u konkretnom predmetu u odnosu na istaknute prigovore kojima podnositelj osporava presudu u dijelu u kojem su okrivljeni oslobođeni optužbe koja im je stavljena na teret.

6. S obzirom na predmet kaznenog postupka – koji se vodio radi sumnje na počinjenje kaznenog djela čija je posljedica smrt pravnog prednika podnositelja – Ustavni sud je iznesene prigovore i navode podnositelja ispitao s aspekta eventualne povrede prava na život, zajamčenog člankom 21. Ustava i člankom 2. Konvencije.

6.1. Mjerodavni dio članka 21. Ustava glasi:

»Članak 21.

Svako ljudsko biće ima pravo na život.

(...)«

6.2. Mjerodavni dio članka 2. Konvencije glasi:

»Članak 2.

1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života ...

(...)«

6.3. U slučaju nenamjernih, nemarnih činova privatnih osoba koji dovedu do smrti osobe, članak 2. Konvencije i članak 21. Ustava zahtijevaju od države, između ostaloga, uspostavljanje učinkovitog i neovisnog pravosudnog sustava kako bi se osigurala pravna sredstva i postupak u kojem se mogu utvrditi relevantne činjenice, pozvati krivce na odgovornost i pružiti odgovarajuću zadovoljštinu žrtvi (vidi predmet ESLJP-a Sinim protiv Turske, br. 9441/10, § 59., presuda od 6. lipnja 2017.).

6.4. Ako kršenje prava na život nije prouzročeno namjerno, pozitivna obveza uspostavljanja djelotvornog pravosudnog sustava, osim u iznimnim okolnostima, ne zahtijeva nužno pokretanje kaznenog postupka u svakom slučaju. Država može ispuniti svoju obvezu tako da žrtvama omogući građanskopravno sredstvo, samo ili u kombinaciji s kaznenopravnim sredstvom, kojim se omogućuje utvrđivanje bilo kakve odgovornosti dotičnih pojedinaca i odgovarajuća zadovoljština (vidi predmete ESLJP-a Cevriođlu protiv Turske, br. 69546/12, § 54., od 4. listopada 2016.; Budayeva i dr. protiv Rusije, br. 15339/02 i dr., § 139., presuda od 20. ožujka 2008.). Izbor sredstava za osiguranje poštovanja takve obveze načelno je pitanje koje pripada u slobodu procjene države ugovornice. Međutim, da bi obveza bila ispunjena, ti postupci moraju ne samo postojati u teoriji nego i učinkovito djelovati u praksi (vidi predmete ESLJP-a Cevriođlu protiv Turske, navedeno, § 53. i 55.; i Lopes de Sousa Fernandes protiv Portugala [VV], br. 56080/13, § 216., presuda od 19. prosinca 2017.).

6.5. U tom smislu Ustavni sud ističe da hrvatski pravni sustav omogućuje utvrđivanje relevantnih činjenica i okolnosti smrtnog stradavanja, kao i odgovornosti zbog propusta poslodavca u osiguranju zaštitnih mjera na radu uslijed kojih je prouzročena smrt osobe, kako u kaznenom postupku tako i u građanskom postupku.

6.6. U konkretnom predmetu, a u svjetlu podnositeljevih prigovora da u kaznenom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku nisu pravilno utvrđene činjenice i okolnosti koje se odnose na odgovornost okrivljenih zbog smrtnog stradavanja njegovog pokojnog oca, zadaća je Ustavnog suda ocijeniti je li država ispunila svoju pozitivnu obvezu i osigurala podnositelju učinkovit postupak radi utvrđivanja okolnosti i odgovornosti zbog smrtnog stradavanja podnositeljevog oca, odnosno je li pravni sustav na odgovarajući način riješio predmet.

6.7. U konkretnom predmetu nadležno državno odvjetništvo je protiv poslodavca pokojnog podnositeljevog oca, i odgovorne osobe poslodavca, pokrenulo kazneni postupak zbog sumnje na počinjeno kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz članka 222. Kaznenog zakona. Okrivljenima je stavljeno da teret da je uslijed njihovih propusta u postupanju po propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama na radu (rad na visini bez zaštitne opreme) prouzročena smrt podnositeljevog oca.

6.8. Nakon provedenog kaznenog postupka sudovi su u bitnome utvrdili da u postupku nije nedvojbeno dokazano da je pokojni otac podnositelja sporne radove (izmjenu dotrajalih salonitnih ploča na krovu) obavljao po nalogu svog nadređenog (I-okrivljenog), odnosno da nije dokazano da je predmetne zgode izvršavao radni zadatak poslodavca.

6.9. Pomnom analizom razloga navedenih u obrazloženju osporenih presuda Ustavni sud ocjenjuje da su sudovi o utvrđenim odlučnim činjenicama, ocjeni provedenih dokaza (posebice iskaza saslušanih svjedoka) i o tome na temelju čega su ocijenili da iz provedenih dokaza nije bilo moguće nedvojbeno utvrditi da je sporne zgode podnositeljev prednik obavljao radni zadatak za svog poslodavca i po nalogu svog nadređenog, odnosno, na temelju čega su ocijenili da ne postoji odgovornost okrivljenih za kazneno djelo koje im je stavljeno na teret, dali jasne, dostatne i uvjerljive razloge na kojima su utemeljili svoje zaključke. Te razloge Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnim ni nerazumnim.

6.10. Ustavni sud ne nalazi osnovanim prigovore podnositelja da sudovi, donoseći svoje zaključke, nisu predmet podvrgli pažljivom ispitivanju, a kako to zahtijevaju članak 21. Ustava i članak 2. Konvencije.

b) U odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka

7. Što se tiče osporene odluke o troškovima kaznenog postupka, iako se podnositelj u ustavnoj tužbi formalno ne poziva na članak 48. stavak 1. Ustava i članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, iz ustavne tužbe proizlazi da sadržajno ističe prigovor povrede mirnog uživanja prava vlasništva, tvrdnjama da mu je neopravdano nametnut teret plaćanja troškova postupka.

7.1. Članak 48. stavak 1. Ustava glasi:

»Članak 48.

Jamči se pravo vlasništva

(...)«

7.2. Mjerodavni dio članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju glasi:

»Članak 1.

»Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva (...)«

7.3. Ustavni sud utvrđuje da nalog za plaćanje troškova postupka nedvojbeno predstavlja zadiranje u pravo vlasništva podnositelja (vidi predmet ESLJP-a Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, § 92., presuda od 6. rujna 2016.). Stoga je potrebno ispitati je li takvo zadiranje utemeljeno na zakonu, je li težilo legitimnom cilju te je li razmjerno legitimnom cilju kojem je težilo.

7.4. Osporena odluka kojom je podnositelju naloženo platiti troškove kaznenog postupka utemeljena je na članku 149. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku. Ta odredba – prema kojoj je oštećenik kao tužitelj, u slučaju da je postupak završen presudom kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe, obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka kao i nužne izdatke okrivljenika te nužne izdatke i nagradu njegovom branitelju – teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih odvraćanjem od vođenja postupaka u povodu neutemeljenih optužbi. Pravilo »gubitnik plaća«, sadržano u članku 149. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku, samo po sebi ne može se smatrati protivnim članku 48. stavku 1. Ustava i članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (usporedi s predmetom ESLJP-a Bursać i drugi protiv Hrvatske, br. 78836/16, §§ 79. – 81., presuda od 28. travnja 2022.).

7.5. Stoga preostaje ispitati je li zbog načina na koji je to pravilo primijenjeno u okolnostima konkretnog predmeta podnositelju nametnut prekomjeran individualni teret, odnosno je li postignuta »pravična ravnoteža« između općeg interesa i prava podnositelja na temelju članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi predmet ESLJP-a Cindrić i Bešlić, navedeno, § 98.).

7.6. U konkretnom predmetu, presudom kojom su okrivljeni oslobođeni optužbe koja im je stavljena na teret, odlučeno je da su oštećenici kao tužitelji, na temelju članka 149. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku, dužni snositi troškove postupka u ukupnom iznosu 1.033,91 eura (koji se odnosi na trošak obdukcije, trošak provedenog vještačenja po vještaku stručnjaku zaštite na radu, trošak za svjedoka te paušalni iznos za troškove kaznenog postupka) te trošak nužnih izdataka i nagrade branitelja okrivljenih.

7.7. Pritom valja istaknuti da je u kaznenom postupku sudjelovalo troje oštećenika kao tužitelja te je osporenom odlukom određeno da troškove snose solidarno, što znači da svaki dužnik odgovara za cijeli dug (članak 43. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.). Dakle i sam podnositelj odgovara za cjelokupne troškove postupka obuhvaćene osporenom odlukom.

7.8. U konkretnom predmetu radi se o kaznenom postupku koji se vodio radi sumnje na počinjenje kaznenog djela čija je posljedica smrt pravnog prednika podnositelja Izudina Bogunića koji je preminuo 4. srpnja 2020. uslijed višestrukih ozljeda nakon pada s visine, na kojoj je radio bez zaštitne opreme.

7.9. Ustavni sud utvrđuje je nakon spornog događaja od 4. srpnja 2020. proveden očevid, izvršena je obdukcija tijela pokojnog te je nadležno Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku provelo istragu nakon koje je 30. listopada 2020. podiglo optužnicu pred Općinskim sudom u Osijeku. Nakon što je optužnica potvrđena, pred Općinskim sudom u Osijeku provedeno je pet rasprava na kojima je između ostaloga, provedeno vještačenje po vještaku stručnjaku zaštite na radu te su saslušani brojni svjedoci, sve kako bi se utvrdile sporne činjenice – je li pokojni Izudin Bogunić izmjenu salonitnih ploča obavljao kao radnik društva Legacy Kap d.o.o., odnosno je li mu okrivljeni Ivica Šimunec u svojstvu poslodavca naložio da obavi izmjenu salonitnih ploča, kojom prilikom nije postupljeno u skladu s propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama.

7.10. Ustavni sud nadalje utvrđuje da je na posljednjoj raspravi pred Općinskim sudom u Osijeku održanoj 27. rujna 2022., nakon što su provedeni svi dokazi, zastupnik optužbe izjavio da odustaje od optužbe, nakon čega su podnositelj, kao i drugih dvoje oštećenika, u skladu s člankom 56. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku preuzeli postupak i nastavili progon kao ovlašteni tužitelji. Nakon što su oštećenici izjavili da nastavljaju progon, objavljeno je da je dokazni postupak dovršen, te je po iznošenju završnih govora stranaka rasprava zaključena (vidi t. 2.2.).

7.11. Iz navedenog proizlazi da nakon izjave oštećenika o preuzimanju kaznenog progona nisu provođeni daljnji dokazi, te nakon formalnog preuzimanja progona od strane oštećenika u postupku nisu poduzimane dodatne sudske radnje niti su nastali daljnji troškovi.

7.12. S druge strane, na što ukazuje i podnositelj u ustavnoj tužbi, sve dokazne radnje tijekom postupka, kako predistražne i istražne (obdukcija tijela pokojnog), tako i one izvedene tijekom dokaznog postupka pred Općinskim sudom u Osijeku (vještačenje po vještaku stručnjaku zaštite na radu, ispitivanje svjedoka) vršene su po nalogu, odnosno prijedlogu nadležnog Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku kao ovlaštenog tužitelja.

7.13. Imajući u vidu sve prethodno navedeno Ustavni sud nije uvjeren da je prebacivanjem na teret podnositelju cjelokupnih troškova postupka, nastalih prije preuzimanja progona od strane oštećenika (koji bi troškovi u slučaju da oštećenici formalno nisu preuzeli progon, u cijelosti pali na teret državnog proračuna – članak 149. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku) postignuta pravična ravnoteža između općeg interesa i prava podnositelja na temelju članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne nalazi da su osporena odluka i nalog za plaćanje troškova postupka razmjerni legitimnom cilju kojem teži pravilo iz članka 149. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku.

7.14. Stoga je došlo do povrede članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

8. Iz navedenih razloga, u odnosu na osporenu odluku o troškovima kaznenog postupka odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona.

8.1. Budući da je u preostalom dijelu Ustavni sud ocijenio neosnovanom ustavnu tužbu kojom je osporen dio presude o oslobađanju okrivljenih od optužbe za kazneno djelo, u tom dijelu je na temelju članka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno kao pod točkom III. izreke.

8.2. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona (točka IV. izreke).

Broj: U-IIIBi-2031/2023

Zagreb, 7. veljače 2024.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Branko Brkić, v. r.