Zakon o trgovačkim društvima čl. 3

Zakon o obveznim odnosima čl. 14, 225

Zakon o udrugama čl 4

 

Poslovni broj Gž-1130/2022

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 P R E S U D A

 I

 R J E Š E N J E

  

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Filki Pejković, u pravnoj stvari tužitelja R. D. d.o.o., sa sjedištem u Z., OIB ..., zastupanih po odvjetnicima iz odvjetničkog društva S., K., B. i P. iz Z., protiv tuženika N. K. "Š." S. M. sa sjedištem u S. M., OIB ..., zastupani po punomoćnicima M. G. i H. Š. odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. & Š. iz V., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Povrv-31/2019 od 7. lipnja 2022. godine, dana 27. rujna 2022.

  

p r e s u d i o  j e

 

 Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se preinačuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Povrv-31/2019 od 7. lipnja 2022., i sudi:

 

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. V. iz V., poslovni broj Ovrv-4033/17 od 13. rujna 2017. kojem je naloženo tuženiku N.K. "Š." S. M. sa sjedištem u S. M., OIB ..., da plati tužitelju R. D. d.o.o., sa sjedištem u Z., OIB ..., iznos od 795,33 eur/5.992,38 kn sa zateznim kamatama koje teku od 27. 6. 2013. do 31. 7. 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskonte stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi troškove postupka tužitelju u iznosu od 1.188,25 eur/8.952,88 kn u roku od 8 dana.

 

 r i j e š i o   j e

  

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Povrv-31/2019 od 7. lipnja 2022

 

 Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke ukinut je platni nalog te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 795,33 eur/5.992,38 kn uvećano za zakonske zatezne kamate te naknadu troška postupka pred javnim bilježnikom u u iznosu od 161,72 eur/1.218,50 kn uvećano za zakonske zatezne zatezne kamate. U točki II izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 646,03 eur/4.687,50 kn. Dalje je rješenjem odbijen prijedlog tužitelja radi osiguranja novčane tražbine osiguranjem prethodne mjere, pljenidbom novčane tražbine tuženika kao neosnovan.

 

2. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

2.1. U žalbi navodi da nije jasna korelacija između tuženikovog prigovora stvarne nenadležnosti i odredbe čl. 10. Zakona o športu budući da ista propisuje tko se ima smatrati osobom osposobljenom za rad u sportu (instruktor, voditelj i sl.) kao što je nejasno i koja bi bila poveznica između namjene naručene robe i sudske nadležnosti. Nadalje sud navodi kako je predmetna tražbina zastarjela jer je roba isporučena 2013. godine, a prijedlog podnesen 2017. godine, sve sukladno odredbi čl. 228. Zakona o obveznim odnosima  (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) kojom je propisano da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

 

2.2. Ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz razloga što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude proturiječi razlozima presude, odnosno presuda nema uopće razloga i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasno i proturječni te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Takva proturječnost je za posljedicu imala i pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da sud na predmetni ugovorni odnos primjenjuje odredbe koje normiraju trgovačke ugovore, ali bez pojašnjenja temeljem čega je zaključio da bi stranke ovog postupka bili trgovci, odnosno da bi ugovor bio trgovački, a što je pretpostavka za primjenu trogodišnjeg umjesto općeg, petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO-a.

 

2.3. Dalje ističe da su trgovački ugovori, sukladno čl. 14. st. 2. ZOO-a, ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da je za kvalifikaciju ugovora kao trgovačkog nužno ispunjenje subjektivnog kriterija, odnosno da obje ugovorne strane moraju biti trgovci. Člankom 3. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (NN br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11. - službeni pročišćeni tekst, 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., dalje u tekstu ZTD) dana je definicija trgovca kao osobe koja samostalno i trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu. Budući da je tuženik po pravnom obliku udruga, sasvim je jasno da ne spada u u pojam trgovca po subjektivnom kriteriju, kao ni po objektivnom kriteriju budući da za njega nisu ispunjene kumulativne pretpostavke iz čl. 3. st. 1. ZTD-a, budući da je udruga definirana kao svaki oblik slobodnog ili dobrovoljnog udruživanja više fizičkih, odnosno pravnih osoba koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, zaštitu okoliša i prirode i održivi razvoj te za humanitarna, socijalna, odgojno obrazovna, znanstvena, sportska, zdravstvena, tehnička, informacijska, strukovna i druga uvjerenja i ciljeve koji nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonom, a bez namjere stjecanja dobiti ili drugih gospodarski procjenjivih koristi podvrgavaju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje tog oblika udruživanja. Djelovanje udruge temelji se na načelu neprofitnosti što znači da se udruga ne osniva sa svrhom stjecanja dobiti, iako može obavljati gospodarsku djelatnost, sukladno zakonu i statutu. Udruge po svojoj pravnoj prirodi nemaju za cilj stjecanje dobiti ili drugih gospodarskih koristi, što je temeljna odrednica pojma trgovca, pa slijedom navedenog, udruga, ovdje tuženik, nije trgovac. Ukazuje na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske  posl. br. Gr1-274/2010 i Gr-719/2001 te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7274/07 kojima je među ostalim jasno utvrđeno da udruge nisu trgovci, slijedom čega je za sporove koji proizađu iz ugovora sklopljenih od strane udruga stvarno su nadležni općinski sudovi, kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio. Iz navedenog proizlazi da predmetni ugovor nije trgovački ugovor kako pogrešno tvrdi prvostupanjski sud. Kako tuženik nije trgovac, tako ni ugovori koje on sklapa nisu trgovački ugovori pa se na predmetni ugovor ima primijeniti opća odredba o zastari koja propisuje petogodišnji, a ne trogodišnji zastarni rok. Budući da je tražbina dospjela 2013. godine, a prijedlog za ovrhu nedvojbeno podnesen 2017. godine, sasvim je razvidno da ista nije zastarjela te nema osnove za odbijanje tužbenog zahtjeva.

 

2.4. Dalje navodi da je razvidno da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže drugostupanjskom sudu u cijelosti usvojiti žalbu tužitelja te preinačiti pobijanu presudu i rješenje na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i prijedlog za osiguranje uz nalog tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka. Podredno predlaže usvojiti žalbu tužitelja, ukinuti presudu te predmet vratiti na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. dalje u tekstu ZPP), na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. osim povrede iz čl. 354. st. t.3., ovaj sud utvrđuje da donošenjem pobijane presude nije učinjena nijedna od tih postupovnih povreda.

 

6. U obrazloženju osporavane presude prvostupanjski sud navodi da je rješenjem od 4. listopada 2018. godine sud odbio tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti iako je naknadno utvrđeno da je prigovor tuženika bio osnovan, s time da je postupak nastavljen pred tim sudom u smislu čl. 17. st. 4. ZPP-a. Naime i nogometni klub može biti osoba koja obavlja trgovačku djelatnost, ali to samo onda kada radi ostvarivanja svojih ciljeva i zadaća neposredno obavlja gospodarske i druge djelatnosti sukladno odredbi čl. 10. Zakona o športu. Sud je temeljem iskaza svjedoka D. I. i I. B. zaključio da je roba navedena u otpremnici bila namijenjena isključivo za potrebe turnira koji je organizirao tuženik pa sadržaj takve obveze iz spornog računa predstavlja trgovački ugovor.

 

6.1. U odnosu na prigovor zastare primjenjuje odredbu čl. 228. ZOO-a koji propisuje da se na međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju u roku od tri godine. dok st. 2. istog članka propisuje da zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Budući je iz otpremnice vidljivo da je roba tuženiku isporučena 21. lipnja 2013., da je tražbina tužitelja dospjela na naplatu 28. lipnja 2013., a prijedlog za ovrhu je podnesen javnom bilježniku N. V. u V. dana 7. rujna 2017. to je sukladno citiranom čl. 228. ZOO-a, nastupila zastara potraživanja predmetne tražbine, temeljem čega je sud rješenje o ovrsi ukinuo u cijelosti.

 

7. Ovakvo stajalište ne prihvaća ovaj sud jer su osnovani žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, prema prema odredbi čl. 3. st. 1. ZTD je propisano da je trgovac pravna ili fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu. Tuženik je udruga, a udruga je prema odredbi čl. 4. st. 1. Zakona o udrugama (NN broj:  74/14., 70/17.) svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih, odnosno pravnih osoba koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, zaštitu okoliša i prirode i održivi razvoj, te za humanitarna, socijalna, kulturna, odgojno-obrazovna, znanstvena, sportska, zdravstvena, tehnička, informacijska, strukovna ili druga uvjerenja i ciljeve koji nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonom, a bez namjere stjecanja dobiti ili drugih gospodarski procjenjivih koristi, podvrgavaju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje toga oblika udruživanja.

 

7.1. Kako udruga u smislu navedene zakonske odredbe Zakona o trgovačkim društvima ne predstavlja trgovca koji obavlja trgovačku djelatnost, to znači da je za odlučivanje o nastupu zastare trebalo primijeniti čl. 225. ZOO-a, kojim je propisan opći rok zastare od pet godina.

 

7.2. Sportska organizacija, odnosno udruga može biti osoba koja obavlja trgovačku djelatnost, ali to samo onda kad radi ostvarivanja svojih ciljeva i zadaća neposredno obavlja gospodarske i druge djelatnosti u skladu s propisima, što konkretno nije slučaj, odnosno tuženik nije dokazao da je organizacija sportskog natjecanja predstavlja gospodarsku djelatnost sportske organizacije, odnosno udruge.

 

8. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 5., u svezi s čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a. Tužitelju je sud priznao nastali odvjetnički trošak pred javnim bilježnikom 75 bodova, u iznosu od 99,54 eur/750,00 kn, trošak dostave od 3,98 eur/30,00 kn, javnobilježnički trošak za javnobilježničku nagradu 21,24 eur/160,00 kn te trošak dostave u iznosu od 4,62 eur/34.80 kn, sve uvećano za PDV što ukupni trošak pred javnim bilježnikom iznosi 161,72 eur/1.218,50 kn. Za trošak za zastupanje po punomoćniku određen sukladno odvjetničkoj tarifi i to za odgovor na prigovor od 21. ožujka 2018. u visini 75 bodova, odnosno 750,00 kn, za pristup ročištima 21. ožujka 2018., 4. listopada 2018., 18. lipnja 2019., 11. ožujka 2020., 24. studenog 2020. te 10. svibnja 2022., ukupno šest ročišta svaki u visini 75 bodova što ukupno uvećano za PDV iznosi 870,99 eur/6.562,50 kn. Tužitelju je priznat i trošak sastava žalbe uvećan za PDV u iznosu od 155,54 eur/1.171,88 kn. Stoga je tužitelju dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.188,25 eur/8.952,88 kn.

 

9. Iz navedenih razloga, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je primjenom čl. 373 t. 3. ZPP-a odlučiti kao u točki I. i II. izreke presude.

 

10. Neosnovana je žalba u dijelu u kojem se tužitelj žali i na rješenje prvostupanjskog suda kojim je odbijen prijedlog tužitelja radi osiguranja novčane tražbine osiguranjem prethodne mjere, pljenidbom novčane tražbine tuženika kao neosnovan, budući da nisu ostvareni uvjeti iz čl. 332. i 333. Ovršnog zakona (NN br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., dalje-OZ). Naime, prethodna mjera određuje se radi osiguranja tražbine na temelju odluke suda koja nije postala ovršna a u vrijeme donošenja rješenja o odbijanju prijedloga rješenje o ovrsi navedenog javnog bilježnika nije postalo ovršno. Nadalje, daljnja pretpostavka za određivanje prethodne mjere je ako predlagatelj učini vjerojatnim opasnost da bi se bez tog osiguranja onemogućilo ili znatno otežalo ostvarenje tražbine, a pretpostavljena opasnost sukladno čl. 333. st.1. t. 1. OZ-a postoji kad je određivanje prehodne mjere predloženo na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koji su izdani na temelju javne ili javno ovjerovljene isprave, protiv koje je podnesen prigovor.

 

11. U konkretnom slučaju rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave protiv kojeg je tuženik uložio prigovor doneseno je na temelju računa kojeg je izdao tužitelj što predstavlja vjerodostojnu ispravu, ali ne i javnu ili javno ovjerovljenu ispravu, pa stoga tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi se bez predložene mjere osiguranja onemogućilo ili otežalo ostvarenje tražbine, stoga je primjenom čl. 380 t. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

U Rijeci, 27. rujna 2023.

 

Sutkinja
Filka Pejković, v.r.