Ustavni sud Republike Hrvatske

1660

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Ingrid Antičević Marinović, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Snježana Bagić, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom pokrenula B. A. iz R., koju zastupa T. K., odvjetnik u P., na sjednici održanoj 14. rujna 2023. jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Ustavnu tužbu podnijela je B. A. (u daljnjem tekstu: podnositeljica) u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: III Kr 51/2022 od 27. rujna 2022. Tom je presudom odbijen zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koji je podnositeljica podnijela protiv presude Županijskog suda u Z. broj: Kžzd-187/2021-4 od 12. listopada 2021. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda) i presude Općinskog suda u P. broj: Kzd-18/2020 od 2. srpnja 2021. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda).

2. Podnositeljica u ustavnoj tužbi pozivom na članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija) navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u P. broj: Kzd-113/21 (ranije broj: Kzd-18/20).

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

4. Općinsko državno odvjetništvo u P. donijelo je 6. listopada 2019. rješenje o provođenju istrage protiv supruga podnositeljice zbog sumnje da je počinio osam kaznenih djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; u daljnjem tekstu: KZ/11). Tijekom kriminalističkog istraživanja u njegovom je računalu i mobilnom telefonu pronađeno više desetaka fotografija koje prikazuju djecu u eksplicitno seksualnim položajima i s fokusom na njihove spolne organe. U istrazi je u svojstvu svjedoka ispitana i podnositeljica. Kako je tijekom ispitivanja u jednom trenutku izjavila da je ona zajedno sa suprugom fotografirala dijete X. Y. (u daljnjem tesktu: mlt. žrtva), golu i dok se dira, da su se tom prilikom međusobno dodirivali, te da je bila prisutna kad se njezin suprug samozadovoljavao pred djetetom, ispitivanje je prekinuto zbog osnovane sumnje da je podnositeljica počinila kazneno djelo iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavaka 1. i 2. KZ-a/11, na štetu mlt. žrtve. Rješenjem od 26. listopada 2019. Općinsko državno odvjetništvo u P. proširilo je istragu i na podnositeljicu.

5. U istrazi je 13. studenoga 2019. ispitana u svojstvu svjedoka S. Y. (ranije Z.), majka mlt. žrtve i sestrična podnositeljice. Izjavila je da je mlt. žrtva nekoliko dana u tjednu po par sati bila na čuvanju kod podnositeljice i njezinog supruga, ali da nema nikakvih saznanja o onome što se tamo događalo odnosno da nema nikakvih saznanja o onome za što se podnositeljica i njezin suprug terete. Nikada nije ništa primijetila kod svojeg djeteta.

6. Na temelju naloga Općinskog državnog odvjetništva u P., 15. prosinca 2019. provedeno je kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje mlt. žrtve. Vještačenje su provele prof. dr. sc. G. M., subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije, te mr. M. I., specijalistica kliničke psihologije. U svojem nalazu i mišljenju vještakinje su navele da je prilikom provođenja razgovora mlt. žrtva izjavila kako se odlazila igrati s rodicom B. (podnositeljicom) koju ona zove tetka. Tetka živi s mužem i njegovim roditeljima u istoj kući. Navela je i kako se kod tetke s njezinim mužem igrala, da je bilo ružno kako su se igrali i da o tome nikome nije govorila jer se bojala o tome pričati. Slikali su je na moru i u kući. Od nje su tražili da se nekako posebno namjesti, da se skine, da skine i gaćice, a onda su je slikali. Nekada je trebala obući gaćice koje nisu bile njezine i bile su joj velike. Nije znala opisati kako su izgledale i od kojeg su bile materijala. Potom je rekla kako su je tetka i njezin muž dirali, da su je i on i ona dirali po »pikici«, prstima, grubo, i da ju je boljelo. Nije vidjela slike kada su je uslikavali. Tetka i njezin muž bili su bez odjeće. Nije vidjela tetkinu »piku« niti »pišu« tetkinog muža jer nije htjela gledati u njih. Gledala je u nebo. Nije joj bilo lijepo gledati u njih. Navela je kako se sve to događalo kod njih u kući. Mami i tati nije ništa rekla jer su joj tetka i njezin muž govorili da nikome ne kaže. Bojala se jer ne zna što bi joj napravili. Navela je i da nije voljela ići tamo te da njena majka nije znala za to što se događalo kod tetke (»mama joj je rekla da može ići tamo, nije mama znala, ni sada mama ne zna jer joj nije pričala«).

6.1. Vještakinje su također iznijele mišljenje da je mlt. žrtva sposobna iskazivati u svojstvu svjedoka o inkriminiranim događajima bez štetnih posljedica (u posebnoj sobi) te da nema zapreka da vjerodostojno i istinito iznosi događaje. Također su navele da mlt. žrtva razlikuje istinu od laži, da nije sklona preuveličavanju ili iznošenju neistina niti umanjivanju proživljenih događaja. Vještakinje nisu uočile prisutnost iznošenja sadržaja koji su posljedica mašte ili posljedica instrumentaliziranosti – manipulacije drugih osoba. Nisu pronašle ni elemenata koji bi govorili u prilog da je mlt. žrtva u iznošenju sadržaja pod utjecajem druge osobe u mjeri koja bi utjecala na njezinu prezentaciju iskustva. Zaključno su navele da su kod mlt. žrtve uočene psihološke posljedice koje se mogu kvalificirati kao intenzivni traumatski događaj za koji se može očekivati da će kod nje ostaviti traumatske posljedice po njezin daljnji psihološki razvoj.

7. Na temelju naloga Općinskog državnog odvjetništva P., 22. prosinca 2019. obavljen je tjelesni pregled mlt. žrtve u ginekološkoj ambulanti Opće bolnice P. Pregled je obavila liječnica B. D., specijalistica ginekologije. Na pregledu je bila prisutna i medicinska sestra S. M. Liječnica je utvrdila da je spolovilo mlt. žrtve urednog izgleda s jasno vidljivim intaktnim himenom. Tijekom razgovora s liječnicom mlt. žrtva navela je kako su je njoj poznata osoba i njegova supruga za vrijeme dok su je čuvali više puta dirali po spolovilu. Poslije diranja bi je brisali ručnikom ili vlažnim maramicama. Nije mogla odrediti kada je to točno bilo, ali je tvrdila da je to bilo preko sto puta te da su joj rekli da to ne smije nikome reći. Negirala je penetraciju. Osjećala se zbog svega toga neugodno i »to joj je dosadilo«. Prije nego što je išla kući, podnositeljica bi je kupala i brisala dolje vlažnim maramicama. Također je rekla kako ju je podnositeljica nekada dirala po »pikici« dok ju je kupala i to bi je boljelo, a tražila je i da ona nju (podnositeljicu) dira po »pikici«. Znala ju je odvoditi u sobu i fotografirati mobitelom te tražiti od nje zauzimanje određenih poza kod fotografiranja, a ona to nekad nije željela pa da bi je podnositeljica odvukla. Tada bi znala plakati i govorila bi im da neće, ali je oni nisu slušali.

8. Protiv podnositeljice i njezinog supruga podignuta je optužnica 2. siječnja 2020. Optuženi su za počinjenje kaznenih djela protiv spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, i to svaki od njih za počinjenje dva kaznena djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavaka 1. i 2. KZ-a/11.

9. Na raspravi pred Općinskim sudom u P. (u daljnjem tekstu: prvostupanjski sud) 20. veljače 2020. obrana podnositeljice predložila je da se saslušaju stalne sudske vještakinje G. M. i M. I., te svjedoci S. Y., M. Y. (otac mlt. žrtve), O. Z. i N. A. Nisu obrazložili na koju okolnost predlažu saslušati S. Y., a u odnosu na M. Y. su rekli da ga predlažu saslušati »na okolnosti iz optužnice«. Prvostupanjski je sud prihvatio ove dokazne prijedloge podnositeljičine obrane. Ujedno je zakazao rasprave za 23. ožujka 2020., 31. ožujka 2020., 8. travnja 2020. i 29. travnja 2020. Međutim, te su rasprave bile odgođene zbog proglašenja pandemije bolesti COVID-19.

10. Iduća rasprava održana je 26. svibnja 2020. Na toj su raspravi ispitane stalne sudske vještakinje G. M. i M. I. Obrana je bila aktivna i postavljala je pitanja. Vještakinje su ostale kod svojeg nalaza i mišljenja od 15. prosinca 2019. Na upit branitelja podnositeljice vještakinje su rekle da ostaju kod tvrdnje da tijekom vještačenja nisu nađeni elementi koji bi govorili u prilog da je mlt. žrtva bila pod utjecajem neke druge osobe u mjeri koja bi utjecala na njezinu prezentaciju i iskustvo te su detaljno objasnile na čemu temelje takav zaključak.

11. Na raspravi održanoj 27. svibnja 2020. ispitan je svjedok M. Y., otac mlt. žrtve. Nije imao nikakvih neposrednih saznanja o događajima za koje su optuženi podnositeljica i njezin suprug. Rekao je da nikada nije nešto sumnjivo primijetio na djetetu, poput modrica, ozljeda i slično. Obrana podnositeljice je bila aktivna i postavljala je pitanja.

12. Protiv podnositeljice i njezinog supruga podignuta je 28. svibnja 2020. još jedna optužnica. Optuženi su za počinjenja kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavaka 2. i 6. KZ-a/11, na štetu mlt. žrtve. Prvostupanjski sud je rješenjem od 16. rujna 2020. spojio kazneni postupak koji se vodio u povodu optužnice od 2. siječnja 2020. s kaznenim postupkom koji se vodio u povodu optužnice od 28. svibnja 2020. te odlučio da će se provesti jedinstveni postupak jer se postupci vode protiv istih okrivljenika zbog kaznenih djela protiv spolnog zlostavljanja i iskorištavanja počinjenih na štetu iste mlt. žrtve.

13. Na raspravi održanoj 16. listopada 2020. obrana podnositeljice ponovila je dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje S. Y. te su predložili da se saslušaju i liječnica B. D., medicinska sestra S. M., kao i mlt. žrtva. Suglasili su se da se pročitaju iskazi svjedoka M. Y. i O. Z. (koji je na prijedlog obrane ispitan na raspravi održanoj 17. lipnja 2020.) te su izjavili da odustaju od saslušanja svjedokinje N. A. Branitelj podnositeljice naveo je da ima saznanja da se obitelj mlt. žrtve odselila u A. Prvostupanjski sud prihvatio je dokazne prijedloge obrane.

14. Prvostupanjski sud je 20. listopada 2020. telefonskim putem kontaktirao S. Y. koja je potvrdila da se s obitelji preselila u A. Sud ju je obavijestio da su iduće rasprave zakazane za 13. i 27. studenoga 2020. te ju je upozorio da je dužna odazvati se pozivu suda zajedno sa suprugom M. Y. i kćeri, mlt. žrtvom. Upozorio ju je i na posljedice neopravdanog izostanka.

15. S obzirom na to da svjedoci S. Y., M. Y. i mlt. žrtva nisu pristupili na raspravu 13. studenoga 2020., prvostupanjski sud je raspravu odgodio te je donio rješenje da će se od policije zatražiti hitna terenska provjera adrese obitelji Y. i njihov novi telefonski kontakt (jer se broj telefona koji je imao prvostupanjski sud više ne koristi).

16. Dopisom od 23. studenoga 2020. policija je obavijestila prvostupanjski sud da su došli do saznanja da obitelj Y. živi u A., u gradu K., da su u postupku ishođenja dokumenata i da ne znaju adresu stanovanja te da se ne mogu odazvati na sud zbog zdravstvenog stanja druge kćeri, financijske situacije i jer M. Y. radi po cijele dane.

17. Istoga je dana telefonskim putem svjedokinja S. Y. kontaktirala prvostupanjski sud koji joj je ponovio da je dužna zajedno sa suprugom i mlt. žrtvom odazvati se na raspravu 27. studenoga 2020.

18. Podneskom od 25. studenoga 2020. punomoćnik mlt. žrtve obavijestio je prvostupanjski sud da obitelj Y. nije u mogućnosti u tako kratkom roku organizirati putovanje zbog poslovnih obveza, te školskih obveza mlt. žrtve, kao i zbog strogih mjera ograničenja koje su u A. na snazi zbog pandemije bolesti COVID-19. Zamolio je kasniji datum za svjedočenje. Također je predložio da se provede ponovno vještačenje na okolnost mogućnosti svjedočenja mlt. žrtve zbog njezinog psihičkog stanja i proživljene traume. Naveo je da bi davanje iskaza kod mlt. žrtve zbog njezine dobi negativno utjecalo na njezin psihofizički razvoj.

19. Služba za međunarodnu policijsku suradnju obavijestila je 26. studenoga 2020. prvostupanjski sud o adresi obitelji Y. u A.

20. Na raspravi održanoj 27. studenoga 2020. prvostupanjski sud je na prijedlog punomoćnika obitelji Y. odredio provođenje novog kombiniranog psihijatrijsko-psihološkog vještačenja na okolnost sposobnosti za ispitivanja mlt. žrtve u svojstvu svjedoka pred sudom. Obrana se tome usprotivila. Iduća rasprava zakazana je za 21. prosinca 2020. te je određeno da će se u svojstvu svjedoka ispitati S. Y., M. Y., liječnica B. D. i medicinska sestra S. M.

21. Podneskom od 17. prosinca 2020. punomoćnik obitelji Y. obavijestio je prvostupanjski sud da S. Y. i M. Y. nisu u mogućnosti doći na raspravu 21. prosinca 2020. jer M. Y., koji je jedini hranitelj obitelji, ne može otići s posla. Naveo je i da M. Y. nema vozačku dozvolu, da ne postoji autobusna veza iz mjesta prebivališta obitelji Y. do P., a da taxi službe ne voze zbog mjera ograničenja koje su na snazi zbog pandemije bolesti COVID-19. Također je naveo da bi u slučaju putovanja preko granice M. Y. morao biti u desetodnevnoj karanteni pa ne bi mogao raditi. To bi obitelj dovelo u egzistencijalne probleme. Također je naveo da obitelj Y. ima i jednu kći invalida o kojoj brine S. Y. Uz podnesak je priložio medicinsku dokumentaciju koja to potvrđuje. Stoga je zamolio prvostupanjski sud da odredi drugi datum rasprave.

22. Sud je raspravu zakazanu za 21. prosinca 2020. odgodio te je iduće zakazao za 29. siječnja 2021. i 12. veljače 2021.

23. Na raspravi održanoj 29. siječnja 2021. na prijedlog obrane dopunski je ispitan svjedok O. Z. Svjedoci S. Y. i M. Y. su svoj nedolazak ispričali jer je M. Y. stupio u novi radni odnos pa nije mogao dobiti slobodan dan. Obvezali su se doći na raspravu 12. veljače 2021. Obrana podnositeljice ustrajala je da se ispitaju S. Y. i mlt. žrtva, a bili su suglasni da se iskaz M. Y. pročita. Također su ostali kod prijedloga da se neposredno saslušaju liječnica B. D. i medicinska sestra S. M.

24. Na raspravi održanoj 12. veljače 2021. ispitane su u svojstvu svjedoka B. D. i S. M. Obrana je bila aktivna i postavljala je pitanja. S obzirom na to da svjedoci M. Y. i S. Y. nisu pristupili na raspravu jer je M. Y. ostao privremeno nepokretan zbog ozlijede na radu, o čemu je dostavio liječničku potvrdu, prvostupanjski sud je odlučio izdati Europski istražni nalog i zatražiti od pravosudnih tijela A. da provedu ispitivanje navedenih svjedoka.

25. Okružni sud u K., A., obavijestio je 14. travnja 2021. prvostupanjski sud da će se ispitivanje svjedoka M. Y. i S. Y. provesti 5. svibnja 2021.

26. Prvostupanjski je sud 21. travnja 2021. putem elektroničke pošte obavijestio branitelja podnositeljice o datumu zamolbenog ispitivanja svjedoka S. Y. i M. Y.

27. Elektroničkom poštom od 27. travnja 2021. branitelj podnositeljice usprotivio se ispitivanju svjedoka zamolbenim putem te zatražio da se svjedoci ispitaju na raspravi pred prvostupanjskim sudom u skladu s načelom neposrednosti. Naveo je da si ni on ni njegova branjenica ne mogu priuštiti ići u A. te je zatražio da sud osigura prisutnost svjedoka na raspravi.

28. Iz službene bilješke od 11. svibnja 2021. proizlazi da je punomoćnik obitelji Y. 10. svibnja 2021. telefonskim putem obavijestio prvostupanjski sud da su S. Y. i M. Y. došli na nekoliko dana u Hrvatsku zbog lošeg zdravstvenog stanja njihovih roditelja pa je poslodavac M. Y. dao tri dana dopusta kako bi organizirali liječenje i smještaj roditelja u bolnicu. Ujedno je zamolio prvostupanjski sud da primi S. Y. i M. Y: radi dogovora o tome da mlt. žrtva obavi razgovor s vještacima u tih nekoliko dana koliko će oni biti u Hrvatskoj. Zamolio je prvostupanjski sud da uzme u obzir njihovu obiteljsku situaciju i da bi M. Y. zbog potrebe ponovnog dolaska na sud mogao izgubiti posao, a time bi bio onemogućen prehranjivati obitelj.

28.1. Iz iste bilješke proizlazi da su svjedoci S. Y. i M. Y. pristupili na prvostupanjski sud 11. svibnja 2021. Naveli su da su u A. dali svoj iskaz pred sucem u kojem su, u biti, tvrdili da ne znaju ništa. Naveli su da mlt. žrtva i dalje burno reagira na spomen suđenja, te dalje mokri u krevet, a kada joj je rečeno da bi trebala doći vidjeti okrivljenike, postala je izrazito nemirna i bilo ju je teško smiriti. Ispričali su se sudu za neugodnosti koje su prouzročili njihovi nedolasci na raspravu, ali da nisu imali kome ostaviti na brigu starije dijete koje boluje od cerebralne paralize i epilepsije i stopostotni je invalid. Nisu mogli dolaziti niti zbog posla, ali i zato jer mlt. žrtva nije mogla izostati iz škole u koju su je jedva upisali. Naveli su da mlt. žrtva uporno odbija da na bilo koji način dođe ponovno u Hrvatsku ili na sud. Svjedok M. Y. ujedno je naveo da se u ponedjeljak mora vratiti na posao, a kada mu je rečeno da su iduće rasprave u ovom predmetu zakazane za 11. lipnja 2021. i 14. lipnja 2021., izjavio je da jednostavno nije u mogućnosti doći iz A. u Hrvatsku jer nema automobil, a autobusne veze su jako loše. U spis je priložio dokaze da je radi bolesti oca i bolesti ženina oca putovao iz A. autobusom u Karlovac, s time da na kartama piše da je putovao do BiH. Iako autobus nije smio stati, vozač im je izašao u susret jer nije bilo druge linije da dođe u Hrvatsku. Dakle, on mora radi dolaska u Hrvatsku uzeti najmanje tri slobodna dana na poslu i voziti dvoje djece od koje je jedno s posebnim potrebama. Stoga je zamolio prvostupanjski sud da opravda i njegov i nedolazak S. Y. na novu raspravu.

29. Prvostupanjski sud odredio je 11. svibnja 2021. kombinirano psihijatrijsko – psihologijsko vještačenje mlt. žrtve na okolnost njezine sposobnosti svjedočenja. Vještačenje je povjerio stalnim sudskim vještakinjama dr. med. S. D., specijalistici psihijatrije i subspecijalistici forenzične psihijatrije, te prof. psihologije P. V., psihoterapeutkinji.

30. Psihijatrijsko-psihologijski nalaz i mišljenje dostavljen je prvostupanjskom sudu 8. lipnja 2021. Vještakinje su navele da se ne preporučuje ispitivanje mlt. žrtve o inkriminiranim događajima jer bi ono čak i u kontroliranim uvjetima imalo potencijalno negativne posljedice u smislu pogoršanja njezinog zdravstvenog stanja koje je i sada u psihičkom smislu označeno neprorađenom psihotraumom i koje je u fazi regresa (nekontrolirano mokrenje; morni snovi). Kako djevojčica te dobi nema razvijene »zrele« mehanizme obrane, nego je njeno aktualno stanje označeno tjelesnom komunikacijom, kao i »nezrelim« mehanizmima obrane (izbjegavanje, potiskivanje, disocijacija), vještakinje su zaključile da sve navedeno govori u prilog njezine burne osjetljivosti i potencijalnog razvijanja psihopatologije. U odnosu na psihotraumatiziranost koja je mlt. žrtvi dijagnosticirana još prilikom vještačenja 2019. godine, istaknuto je kako, prema dostupnim podacima, ona dosad nije ni na koji način liječnički tretirana. Stoga nije moguće očekivati da će ta trauma biti »sama od sebe« razriješena. Vještakinje su obrazložile i da se sadašnje mišljenje o nemogućnosti saslušanja mlt. žrtve bez opasnosti od pogoršanja njenog psihofizičkog zdravstvenog stanja razlikuje od onog iz vještačenja od 2019. godine zbog registriranih znakova, kako u kliničkom dijelu, u smislu agitacije, uznemirenosti, izbjegavanja kontakta očima, tako i u pogledu izbjegavanja odgovora na postavljena pitanja, dakle, elementima po kojima je zaključeno da emocionalni razvoj djevojčice ne odgovara njenoj kronološkoj dobi, što je potvrđeno rezultatima psihologijskog ispitivanja. Procjenu o mogućnosti njenog ispitivanja bez štetnih posljedica vještakinje su temeljile na aktualnom stanju mlt. žrtve koje je govorilo u prilog postojanja i razvoja posttraumatskog stresnog poremećaja. Bez zadovoljavajućeg kapaciteta nošenja s traumom svako daljnje suočavanje s eventualnim događajima moglo bi kod mlt. žrtve prouzročiti daljnje traume. Vještakinje su također navele da tijekom razgovora s mlt. žrtvom nije uočena njezina sklonost preuveličavanju ili iznošenju neistina. Nije uočena ni instrumentalizacija ni manipulacija od strane neke odrasle osobe.

31. Na raspravi održanoj 11. lipnja 2021. obrana podnositeljice bila je suglasna s čitanjem, između ostalog, iskaza svjedoka M. Y. Nije tražila njegovo neposredno ponovno saslušanje kao u podnesku od 27. travnja 2021. (v. točku 27. obrazloženja ove odluke). Ponovila je dokazni prijedlog da se neposredno ispitaju S. Y. i mlt. žrtva. Predložila je i da se saslušaju vještakinje S. D. i P. V.

32. Okružni sud u K. dostavio je 15. lipnja 2021. prvostupanjskom sudu zapisnik o ispitivanju svjedoka M. Y. i S. Y.

32.1. M. Y. je u bitnome rekao da je o inkriminiranim događajima saznao tek nakon što su podnositeljica i njezin suprug završili u istražnom zatvoru. Nikada nije primijetio ništa što bi ukazivalo da je njegova kći bila spolno zlostavljana. Rekao je da on nije imao snage probati s njom razgovarati o tim događajima, ali da je pokušala njegova supruga, međutim dijete joj nije ništa htjelo ispričati.

32.2. S. Y. je u bitnom rekla da je o inkriminiranim događajima saznala »od institucija« i da ona sama nema nikakvih neposrednih saznanja o tome, a da njezina kći, mlt. žrtva, o tome nije ništa pričala. Kad pokuša s njom o tome razgovarati, ona počne plakati i odbija o tome pričati.

33. Na raspravi održanoj 28. lipnja 2021. saslušane su stalne sudske vještakinje S. D. i P. V. Obrana je bila aktivna i vještakinjama je postavljala pitanja. Pročitani su iskazi koje su M. Y. i S. Y. dali pred sudom u A. Obrana podnositeljice nije se protivila tome niti je predlagala da se M. Y. neposredno ispita. Predložila je samo da se pribavi podatak o tijeku postupka u povodu kaznene prijave koju je protiv M. Y. podnio O. Z. Nakon toga je sud odbio sve dokazne prijedloge te je završio dokazni postupak.

34. Prvostupanjskom presudom suprug podnositeljice (prvookrivljeni) i podnositeljica (drugookrivljena) proglašeni su krivima zbog kaznenih djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavaka 1. i 2. KZ-a/11 (točke I. i II. izreke) te zbog kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavaka 2. i 6. KZ-a/11 (točka III. izreke). Prvookrivljeni je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od šest godina, dok je podnositeljica osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine.

35. Prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, drugostupanjskom je presudom ukinuta prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo pod točkom II. izreke kojom je podnositeljica proglašena krivom zbog kaznenog djela iz članka 163. stavaka 1. i 2. KZ-a/11 i u tom je dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a uslijed te odluke, djelomičnim prihvaćanjem žalbe podnositeljice, preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je podnositeljica za kazneno djelo iz članka 158. stavaka 2. i 6. KZ-a/11, opisano pod točkom III. izreke prvostupanjske presude, osuđena na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci.

36. Protiv pravomoćnog dijela presude podnositeljica je Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koji je taj sud ovdje osporenom presudom od 27. rujna 2022. odbio.

III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

37. Podnositeljica u ustavnoj tužbi prigovara da je u predmetnom kaznenom postupku povrijeđeno njezino pravo na jednakost postupovnih oružja jer joj nije omogućeno da ispita mlt. žrtvu i njezine roditelje kao svjedoke. Tvrdi da su izjave koje je mlt. žrtva dala stalnim sudskim vještakinjama te liječnici (specijalistici ginekologije) i medicinskoj sestri jedini dokaz koji podnositeljicu izravno tereti. Navodi da je prvostupanjski sud trebao prisiliti roditelje mlt. žrtve da dovedu svoje dijete na sud radi davanja iskaza i odgovaranja na pitanja kako bi, između ostaloga, ono bilo upozoreno da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo.

IV. MJERODAVNO PRAVO

38. Članak 3. stavak 1. Konvencije o pravima djeteta (New York, 20. studenoga 1989. – Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta – Odluka o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 12/93.) glasi:

»Članak 3.

1. U svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost.

(...)«

39. Konvencija Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 11/11.) u relevantnom dijelu glasi:

»Poglavlje VII. – Istraga, kazneni progon i postupovno pravo

Članak 30. – Načela

1. Svaka će stranka usvojiti zakonske ili druge mjere potrebne kako bi se osiguralo da istrage i kazneni postupci budu provedeni u najboljem interesu djeteta i poštujući njegova prava.

2. Svaka će stranka usvojiti pristup zaštite žrtava, osiguravajući da istrage i kazneni postupci ne pogoršavaju traumu koju je dijete iskusilo te da odgovor kaznenog pravosuđa bude popraćen pomoću, gdje je to prikladno.«

40. Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP («Službeni list Europske unije« L 315, od 14. studenoga 2012.) u relevantnom dijelu glasi:

»Uvodne izjave

(...)

(11) Ovom se Direktivom utvrđuju minimalna pravila. Države članice mogu proširiti prava određena u ovoj Direktivi kako bi pružile višu razinu zaštite.

(12) Prava određena u ovoj Direktivi ne dovode u pitanje prava počinitelja. Pojam ‘počinitelj’ odnosi se na osobu koja je osuđena za kazneno djelo. Međutim, za potrebe ove Direktive, taj se pojam također odnosi na osumnjičenu ili optuženu osobu prije bilo kakvog priznanja krivnje ili osude te ne dovodi u pitanje presumpciju nevinosti.

(…)

(58) Žrtvama koje su identificirane kao žrtve podložne sekundarnoj i ponovljenoj viktimizaciji, zastrašivanju i odmazdi trebalo bi tijekom kaznenog postupka pružiti odgovarajuće mjere za njihovu zaštitu. Točnu bi prirodu takvih mjera trebalo odrediti putem pojedinačne procjene, uzimajući u obzir želju žrtve. Opseg takvih mjera trebali bi određivati ne dovodeći u pitanje prava na obranu i u skladu s pravilima o sudskoj diskrecijskoj ovlasti. Žrtvine brige i strahovi u odnosu na postupak trebali bi biti ključni čimbenik pri utvrđivanju jesu li potrebne posebne mjere za žrtvu.

(…)

(66) Ovom se Direktivom poštuju temeljna prava i načela prepoznata Poveljom o temeljnim pravima Europske unije. Njome se posebno nastoji promicati pravo na dostojanstvo, život, tjelesnu i umnu nepovredivost, slobodu i sigurnost, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, pravo vlasništva, načelo nediskriminacije, načelo ravnopravnosti žena i muškaraca, prava djeteta, starijih osoba i osoba s invalidnošću te pravo na pošteno suđenje.«

»Članak 1.

Ciljevi

(...)

2. Države članice osiguravaju da se pri primjeni ove Direktive, u slučaju kada je žrtva dijete, prvenstveno uzimaju u obzir interesi djeteta, a procjenjuju se od slučaja do slučaja. Mora prevladavati pristup prilagođen djetetu, pri kojem se uzima u obzir djetetova dob, zrelost, stavovi, potrebe i brige. Dijete i nositelj roditeljske skrbi ili drugi zakonski zastupnik djeteta, ako ga dijete ima, moraju biti obaviješteni o svim mjerama ili pravima koji su posebno usmjereni na dijete.«

»Članak 10.

Pravo na saslušanje

1. Države članice osiguravaju da žrtve mogu biti saslušane tijekom kaznenog postupka i da mogu pružiti dokaze. Kada treba saslušati dijete kao žrtvu, odgovarajuće se uzimaju u obzir djetetova dob i zrelost.

2. (...)«

»Članak 18.

Pravo na zaštitu

Ne dovodeći u pitanje prava na obranu, države članice osiguravaju dostupnost mjera za zaštitu žrtava i članova njihovih obitelji od sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde, uključujući zaštitu od rizika emocionalne i psihološke štete te zaštitu dostojanstva žrtava tijekom ispitivanja i svjedočenja. Ako je potrebno, takve mjere također uključuju postupke uspostavljene na temelju nacionalnog prava kojima se predviđa fizička zaštita žrtava i članova njihovih obitelji.«

»Članak 22.

Pojedinačna procjena žrtava radi utvrđivanja posebnih potreba zaštite

1. Države članice osiguravaju da žrtve dobiju pravovremenu i pojedinačnu procjenu, u skladu s nacionalnim postupcima, radi utvrđivanja posebnih potreba zaštite i utvrđivanja bi li i u kojem opsegu one imale koristi od posebnih mjera u okviru kaznenog postupka, kako je predviđeno u člancima 23. i 24., zbog njihove osobite ranjivosti na sekundarnu i ponovljenu viktimizaciju, zastrašivanje i odmazdu.

2. Pojedinačna procjena naročito uzima u obzir:

(a) osobne značajke žrtve;

(b) vrstu ili prirodu kaznenog djela; i

(c) okolnosti kaznenog djela.

3. U kontekstu pojedinačne procjene, posebnu pažnju posvećuje se žrtvama koje su pretrpjele značajnu štetu zbog težine kaznenog djela; žrtvama koje su pretrpjele kazneno djelo počinjeno zbog neke osobine osobe ili diskriminatornog motiva koji bi mogli biti naročito povezani s njihovim osobnim značajkama; žrtvama koje njihov odnos s počiniteljem i ovisnost o njemu čine naročito ranjivima. U tom se smislu, na odgovarajući način uzimaju u obzir žrtve terorizma, organiziranog kriminala, trgovanja ljudima, rodno uvjetovanog nasilja, nasilja u bliskim odnosima, spolnog nasilja, iskorištavanja ili zločina iz mržnje i žrtve s invalidnošću.

4. Za potrebe ove Direktive, za djecu kao žrtve predmnijeva se da imaju posebne potrebe zaštite zbog njihove ranjivosti na sekundarnu i ponovljenu viktimizaciju, zastrašivanje i odmazdu. Radi utvrđivanja bi li i u kojoj mjeri djeca imala koristi od posebnih mjera kako su predviđene u člancima 23. i 24., djeca kao žrtve podliježu pojedinačnoj procjeni kako je predviđena u stavku 1. ovog članka.

5. Opseg pojedinačne procjene može se prilagoditi ovisno o težini kaznenog djela i stupnju očigledne štete koju je pretrpjela žrtva.

6. Pojedinačna procjena provodi se uz usku uključenost žrtava i njome se uzimaju u obzir njihove želje, uključujući ako se i ne žele koristiti posebnim mjerama predviđenim u člancima 23. i 24.

7. Ako su se elementi koji čine temelj pojedinačne procjene znatno promijenili, države članice osiguravaju njihovo ažuriranje tijekom cijelog kaznenog postupka.

Članak 23.

Pravo na zaštitu žrtava s posebnim potrebama zaštite tijekom
kaznenog postupka

1. Ne dovodeći u pitanje prava na obranu te u skladu s pravilima o sudskoj diskreciji države članice osiguravaju žrtvama s posebnim potrebama zaštite u čiju su korist poduzete posebne mjere utvrđene slijedom pojedinačne procjene predviđene u članku 22. stavku 1. mogućnost korištenja mjera predviđenih u stavcima 2. i 3. ovog članka. Posebna mjera predviđena nakon pojedinačne procjene neće se učiniti dostupnom ako to onemogućuju postupovna ili praktična ograničenja ili ako postoji hitna potreba saslušavanja žrtve, a u slučaju da žrtva ne bude saslušana to bi moglo nanijeti štetu žrtvi ili drugoj osobi ili bi moglo ugroziti tijek postupka.

2. Sljedeće mjere su tijekom istraga u kaznenom postupku dostupne žrtvama s posebnim potrebama zaštite utvrđenima u skladu s člankom 22. stavkom 1.:

(a) saslušanje žrtve provodi se u prostorijama određenima ili prilagođenima za tu svrhu;

(b) saslušanje žrtve provode stručnjaci koji su za to osposobljeni;

(c) žrtvu uvijek saslušava ista osoba, osim ako je to protivno dobrom pravosuđu;

(d) sva saslušanja žrtava spolnog nasilja, rodno uvjetovanog nasilja ili nasilja u bliskim odnosima, osim ako ih provode državni odvjetnik ili sudac, provodi osoba istog spola kao i žrtva, ako žrtva to želi, pod uvjetom da se ne ugrozi tijek kaznenog postupka.

3. Sljedeće mjere su tijekom sudskog postupka dostupne žrtvama s posebnim potrebama zaštite utvrđenim u skladu s člankom 22. stavkom 1.:

(a) mjere radi izbjegavanja vizualnog kontakta između žrtava i počinitelja, uključujući tijekom iznošenja dokaza, prikladnim sredstvima, uključujući korištenjem komunikacijske tehnologije;

(b) mjere kojima se osigurava saslušanje žrtve u sudnici bez njezine prisutnosti, posebno korištenjem odgovarajućih komunikacijskih tehnologija;

(c) mjere izbjegavanja nepotrebnog ispitivanja o privatnom životu žrtve koji nije povezan s kaznenim djelom; i

(d) mjere koje omogućuju saslušanje bez prisutnosti javnosti.«

41. Članci 3. i 115. stavak 8. Zakona o sudovima za mladež (»Narodne novine« br. 84/11., 143/12., 148/13., 56/15., 126/19.) glase:

»Članak 3.

Odredbe Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku, Zakona o sudovima, Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, zakona kojima se uređuje izvršenje sankcija za kaznena djela i drugi opći propisi primjenjuju se samo ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.«

»Članak 115.

(...)

(8) Na dijete se ne primjenjuju odredbe o prisilnom dovođenju, novčanom i zatvorskom kažnjavanju zbog odbijanja svjedočenja. Poziv djetetu kao svjedoku upućuje se preko njegovih roditelja.«

42. Članak 44. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka USRH broj: U-I-448/2009 i dr., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.) glasi:

»Članak 44.

(2) Sud, državno odvjetništvo, istražitelj i policija dužni su prema djetetu kao žrtvi kaznenog djela postupati posebno obzirno, imajući na umu dob, ličnost i druge okolnosti kako bi se izbjegle štetne posljedice za odgoj i razvoj djeteta. Pri postupanju prema djetetu žrtvi nadležna tijela prvenstveno će se rukovoditi najboljim interesom djeteta.«

43. Člankom 158. stavcima 2. i 6. KZ-a/11 propisano je:

»Spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina

Članak 158.

(...)

(2) Tko nad djetetom mlađim od petnaest godina izvrši bludnu radnju, ili ga navede da izvrši bludnu radnju s drugom osobom ili da nad samim sobom izvrši bludnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(...)

(6) Tko djelo iz stavka 2. ovoga članka počini uz primjenu sile ili prijetnje, obmane, prijevare ili zlouporabom ovlasti ili teškog položaja ili odnosa zavisnosti djeteta o njemu, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.«

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

44. U ustavnoj tužbi istaknuti prigovori podnositeljice otvaraju pitanje povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavcima 1. i 2. alinejom 6. Ustava te njemu odgovarajućeg članka 6. stavaka 1. i 3. točke d) Konvencije u aspektu načela jednakosti postupovnih oružja.

44.1. Članak 29. stavci 1. i 2. alineja 6. Ustava glase:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično... odluči o... optužbi zbog kažnjivog djela.

U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:

(...)

– da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe

(...)«

44.2. Članak 6. stavci 1. i 3. točka d) Konvencije glase:

»Članak 6.

PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE

1.... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično... ispita njegov slučaj.

(...)

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

(...)

d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe;

(...)«

45. Ustavni sud uvodno ističe da je podnositeljica osuđena zbog spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta mlađeg od petnaest godina. Žrtva tog kaznenog djela je djevojčica, rođena u studenom 2011., koja je u inkriminirano vrijeme (od 23. prosinca 2018. do 1. listopada 2019.) imala sedam godina, a u vrijeme zaključenja rasprave i donošenja prvostupanjske presude devet godina. Žrtva nije nikada ispitana pred sudom. Izjave koje je ona tijekom tjelesnog, ginekološkog pregleda te psihološko-psihijatrijskog vještačenja dala liječnici specijalistici ginekologije u prisustvu medicinske sestre i stalnim sudskim vještakinjama psihijatrijsko-psihologijske struke pročitane su na sudu i korištene su kao dokaz protiv podnositeljice (usporedi s predmetom Europskog suda za ljudska prava; u daljnjem tekstu: ESLJP, Vladimir Romanov protiv Rusije, br. 41461/02, § 97., presuda od 24. srpnja 2007.).

46. Svaki iskaz koji može poslužiti kao temelj za osudu predstavlja dokaz optužbe i na njega se primjenjuju jamstva predviđena člankom 29. stavcima 1. i 2. alinejom 6. Ustava i člankom 6. stavcima 1. i 3. točkom d) Konvencije, neovisno o tome je li svjedok taj iskaz dao na raspravi pred sudom i neovisno o tome je li ga tužiteljstvo ispitalo (usporedi s predmetom ESLJP-a Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 26766/05 i 22228/06, presuda od 15. prosinca 2011.). Pritom treba reći da pojam »svjedok« iz članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije ima autonomno značenje, neovisno o razvrstavanju u nacionalnom pravu. Zato pojam »svjedok« nije ograničen samo na osobe koje daju iskaz pred sudom. On može uključivati žrtve, vještake i druge osobe koje svjedoče na sudu, poput suoptuženika, ali i pisane dokaze (usporedi s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-3485/2018 od 28. svibnja 2020.; www.usud.hr; te predmetima ESLJP-a Perna protiv Italije [Vv], br. 48898/99, §§ 25-30., presuda od 6. svibnja 2003.; i Mirilashvili protiv Rusije, §§ 158.-159., br. 6293/04, presuda od 11. prosinca 2008.).

47. Imajući navedeno na umu, maloljetna žrtva u ovome predmetu treba se smatrati »svjedokom« optužbe u smislu članka 29. stavka 2. alineje 6. Ustava i članka 6. stavak 3. točke d) Konvencije. Nemogućnost obrane ispitati svjedoka optužbe, kao što je to u ovome predmetu, otvara pitanje načela jednakosti postupovnih oružja u smislu članka 29. stavka 2. alineje 6. Ustava i članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije, jer je pravo obrane »ispitati svjedoke optužbe« ključni element članka 29. stavka 2. alineje 6. Ustava i 6. stavka 3. točke d) Konvencije, kao i prava na kontradiktorni postupak koji jamče članak 29. stavak 1. Ustava i njemu srodan članak 6. stavak 1. Konvencije.

48. Ustavni sud nadalje ponavlja da njegova uloga nije odlučivati koje dokaze sud treba izvesti te jesu li izjave svjedoka pravilno prihvaćene kao dokaz. Uloga je Ustavnog suda da, sagledavajući postupak kao cjelinu, uključujući i način na koji su dokazi izvedeni, ocijeni je li taj postupak bio pravičan. Pritom je potrebno imati na umu ne samo prava obrane nego i interes javnosti i žrtava za pravilnim progonom kaznenih djela i, prema potrebi, prava svjedoka (usporedi, primjerice, s odlukama Ustavnog suda broj: U-III-3485/2018 /navedeno/ i broj: U-III-652/2018 od 28. svibnja 2020.; te broj: U-III-4626/2019. od 14. listopada 2021.; www.usud.hr; kao i predmetima ESLJP-a Murtazaliyeva protiv Rusije [Vv], br. 36658/05., § 139., presuda od 18. prosinca 2018.; Topić protiv Hrvatske, br. 51355/10, § 41., presuda od 10. listopada 2013.; te Aigner protiv Austrije, br. 28328/03, § 34., presuda od 10. svibnja 2012.).

49. Članak 29. stavak 2. alineja 6. Ustava i njemu odgovarajući članak 6. stavak 3. točka d) Konvencije sadrži načelo da prije nego što optuženi može biti osuđen, svi dokazi protiv njega moraju, u pravilu, biti izvedeni u njegovoj prisutnosti na javnoj raspravi u svrhu kontradiktornog raspravljanja (usporedi s odlukama Ustavnog suda broj: U-III-3485/2018 i broj: U-III-652/2018 /navedeno/, te predmetima ESLJP-a Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva /navedeno/ § 118.; Schatschaschwili protiv Njemačke [Vv], br. 9154/10, § 103., presuda od 15. prosinca 2015.; te Paić protiv Hrvatske, br. 47082/12, § 28., presuda od 29. ožujka 2016.).

50. Stoga se svjedoci u pravilu trebaju ispitati na javnoj raspravi pred sudom koji vodi postupak te se obrani treba dati stvarna mogućnost postavljanja pitanja svjedocima (usporedi s odlukama Ustavnog suda broj: U-III-3088/2017 od 6. svibnja 2020. i broj: U-III-2088/2021 od 16. studenoga 2021.; www.usud.hr; te s predmetima ESLJP-a Van Mechelen i drugi protiv Nizozemske, br. 21363/93 i dr., § 51., presuda od 23. travnja 1997.; i Kaste i Mathisen protiv Norveške, br. 18885/04 i 21166/04, § 47., presuda od 9. studenoga 2006.). Međutim, postoje iznimke od ovog načela (v. predmet ESLJP-a Aigner protiv Austrije, § 35. /navedeno/).

51. Kada se osuda temelji na iskazu svjedoka kojeg obrana nije mogla ispitati, potrebno je provesti test ustanovljen u predmetu ESLJP-a Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv] /navedeno/, koji je dodatno razrađen u predmetu Schatschaschwili protiv Njemačke [Vv] /navedeno/, a u hrvatskim je predmetima prvi put primijenjen u presudi Paić protiv Hrvatske (usporedi s odlukama Ustavnog suda broj: U-III-3312/2017 i broj: U-III-3423/2017 /navedeno/).

51.1. Primjenom navedenog testa potrebno je ispitati:

a) je li postojao valjan razlog za odsutnost svjedoka i posljedično prihvaćanje neprovjerenog (nekonfrontiranog) iskaza odsutnog svjedoka kao dokaza;

b) je li iskaz odsutnog svjedoka predstavljao jedini ili odlučujući temelj za optuženikovu osudu, a u slučajevima u kojima je bilo nejasno je li dokaz o kojem je riječ bio jedini ili odlučujući, potrebno je utvrditi je li taj dokaz imao značajnu težinu i čije je prihvaćanje obranu moglo dovesti u otežani položaj;

c) je li bilo dovoljno uravnotežujućih činitelja, uključujući jaka postupovna jamstva, koji bi nadoknadili teškoće koje obrana trpi kao posljedicu prihvaćanja neprovjerenog (nekonfrontiranog) iskaza te koji bi osigurali da je suđenje u cjelini bilo pravično.

52. Čak i ako nisu postojali valjani razlozi za odsutnost svjedoka, Ustavni sud i dalje je pozvan procijeniti predstavlja li iskaz svjedoka jedini ili odlučujući dokaz za osudu okrivljenika te ovisno o odgovoru na to pitanje je li bilo dovoljno uravnotežujućih činitelja kojima bi se osigurala pravična i pravilna ocjena pouzdanosti takvog dokaza (usporedi s predmetom ESLJP-a Paić protiv Hrvatske, § 30. /navedeno/). Prihvaćanje kao dokaza neprovjerenog iskaza koji je jedini ili odlučujući dokaz protiv okrivljenika neće automatski rezultirati povredom prava na pravično suđenje. U tom slučaju potrebno je provesti najstrože ispitivanje kaznenog postupka te utvrditi je li bilo dovoljno činitelja protuteže, uključujući i mjere koje dopuštaju pravednu i pravilnu procjenu pouzdanosti tog dokaza (usporedi s predmetom ESLJP-a Seton protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 55287/10, § 58., presuda od 31. ožujka 2016.). Drugim riječima, prema Ustavu i Konvenciji čak i neprovjereni iskaz može biti temelj osude, pod uvjetom da je kazneni postupak u cjelini bio pravičan.

53. Vraćajući se na okolnosti ovog predmeta, Ustavni sud u razmatranju jesu li postojali dobri razlozi za prihvaćanje neprovjerenog iskaza mlt. žrtve utvrđuje sljedeće.

54. Na raspravi održanoj 16. listopada 2020., nakon što je protiv podnositeljice i njezinog supruga podignuta optužnica za kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina na štetu mlt. žrtve, prvostupanjski je sud odredio da će se u svojstvu svjedoka među ostalima ispitati i žrtva. Na toj istoj raspravi branitelj podnositeljice naveo je da ima saznanja da se obitelj Y. preselila u A. Stoga je prvostupanjski sud 20. listopada 2020. telefonskim putem kontaktirao majku mlt. žrtve. Ona mu je potvrdila da se obitelj preselila u A. Prvostupanjski sud ju je obavijestio o datumima održavanja rasprava i upozorio da su ona i suprug dužni sa svojom kćeri (mlt. žrtvom) odazvati se pozivu suda. Nakon što se obitelj Y. nije pojavila na raspravi 13. studenoga 2020., prvostupanjski je sud zatražio od policije hitnu terensku provjeru njihove adrese. Policija je o adresi obitelji Y. obavijestila prvostupanjski sud 26. studenoga 2020. U međuvremenu, dan ranije, obitelj Y. je putem svojeg punomoćnika zatražila da se na okolnost sposobnosti svjedočenja mlt. žrtve provede psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje jer su smatrali da bi zbog proživljene traume davanje iskaza negativno utjecalo na njezin psihofizički razvoj, osobito imajući na umu njezinu nisku životnu dob. Na raspravi 27. studenoga 2020. prvostupanjski je sud prihvatio prijedlog i odredio novo vještačenje žrtve i odredio raspravu za 21. prosinca 2020. S obzirom na to da se obitelj Y. nije odazvala ni na tu raspravu, a ni na one određene za kasnije datume (29. siječnja 2021. i 12. veljače 2021.), pravdajući se lošom financijskom situacijom, ograničenjima koja su bile na snazi zbog pandemije bolesti COVID-19 i zbog kojih bi M. Y. koji je jedini hranitelj obitelji mogao ostati bez posla, te teškom bolešću drugog djeteta koje je stopostotni invalid, prvostupanjski sud izdao je Europski istražni nalog. Zatražio je od Okružnog suda u K., A., da se u svojstvu svjedoka ispitaju S. Y. i M. Y. U svibnju 2021. obitelj Y. je putem punomoćnika obavijestila prvostupanjski sud da su došli na par dana u Hrvatsku zbog bolesti bliskih članova obitelji i da mole da se vještačenje njihove kćeri obavi u tom razdoblju jer M. Y. ne može dobiti dopust od poslodavca, a S. Y. mora brinuti o teško bolesnom drugom djetetu. Prvostupanjski sud je prihvatio njihov prijedlog i naložio da se odmah provede vještačenje.

55. U nalazu i mišljenju od 8. lipnja 2021. vještakinje su navele da ne preporučuju da se mlt. žrtva ispituje u svojstvu svjedoka jer bi ispitivanje čak i u kontroliranim uvjetima imalo potencijalno negativne posljedice na njezino psihofizičko zdravlje. Rekle su da kod mlt. žrtve zbog neprerađene traume postoji posttraumatski stresni poremećaj, da je izuzetno osjetljiva, da je zaostala u svojem emocionalnom razvoju i da tjelesnom komunikacijom pokazuje da ne želi razgovarati o inkriminiranim događajima. Svako daljnje suočavanje s inkriminiranim događajima moglo bi, prema njihovom mišljenju, kod mlt. žrtve prouzročiti daljnje traume. Također su navele da se ovaj nalaz i mišljenje u tom smislu razlikuje od onog iz prosinca 2019. zbog psihičkog stanja žrtve koje se u međuvremenu razvilo i traume koja ni na koji način nije liječena.

56. S time u vezi Ustavni sud ističe da je uvijek potrebno uzeti u obzir posebnosti kaznenih postupaka koji se tiču seksualnih delikata. U kaznenim postupcima koji se tiču seksualnog zlostavljanja mogu se poduzeti određene mjere u svrhu zaštite žrtve, pod uvjetom da se takve mjere mogu uskladiti s primjerenim i učinkovitim ostvarivanjem prava na obranu (usporedi s predmetom ESLJP-a Aigner protiv Austrije, § 35. /navedeno/). Takvi se postupci često doživljavaju kao tegobni za žrtvu, osobito kada se ona nevoljko suoči s optuženikom. Ove značajke su još izraženije u postupcima koji uključuju dijete. U ocjeni pitanja je li u takvom postupku optuženi imao pravično suđenje moraju se uzeti u obzir i prava žrtve.

57. Kada je riječ o kaznenim djelima kao što su silovanje i spolno zlostavljanje djece, država prema člancima 3. i 8. Konvencije ima pozitivnu obvezu donijeti odredbe kojima se propisuju kaznenopravne sankcije za seksualno zlostavljanje djece te primjenjivati te odredbe u praksi kroz učinkovitu istragu i kazneni progon, imajući pritom na umu posebnu ranjivost djece, njihovo dostojanstvo i njihova prava kao djece i kao žrtava. Država treba odgovarajuće brinuti o žrtvi tijekom kaznenog postupka, s ciljem njezine zaštite od sekundarne viktimizacije (v. predmete ESLJP-a Y. protiv Slovenije, br. 41107/10, §§ 97. i 101., presuda od 28. svibnja 2015.; A i B protiv Hrvatske, br. 7144/15, §§ 106. – 121., presuda od 20. lipnja 2019.; te N.Ç. protiv Turske, br. 40591/11, § 95.; presuda od 9. veljače 2021.). Ljudsko dostojanstvo i psihički integritet zahtijevaju posebnu pozornost u slučaju djeteta koje je bilo seksualno zlostavljano, a obveze države prema člancima 3. i 8. Konvencije, ali i drugim međunarodnim instrumentima, kao i pravu Europske unije (v. točke 38. – 40. obrazloženja ove odluke), zahtijevaju i učinkovitu provedbu prava djeteta. U takvim slučajevima, najbolji interes djeteta mora prevladati, a nacionalna tijela moraju adekvatno odgovoriti na potrebe koje proizlaze iz posebne ranjivosti djeteta.

58. Ustavni sud iz svega navedenog ocjenjuje da je prvostupanjski sud uložio razumne napore da osigura prisutnost mlt. žrtve na suđenju i pomno razmotrio razloge za nemogućnost mlt. žrtve da prisustvuje suđenju. Postupajući u skladu s pozitivnim obvezama koje za državu proizlaze iz članaka 3. i 8. Konvencije, te drugih navedenih međunarodnih instrumenata, prvostupanjski je sud uzeo u obzir specifičnu situaciju mlt. žrtve – njezinu nisku dob u vrijeme inkriminiranih događaja (sedam godina) i suđenja (devet godina), neprerađenu traumu i posttraumatski stresni poremećaj te ranjivu situaciju u kojoj se ona nalazi. Vodeći se i najboljim interesom djeteta, opravdano je odbio prijedlog za neposrednim ispitivanjem mlt. žrtve, a s ciljem sprječavanja njezine daljnje traumatizacije, sekundarne viktimizacije i pogoršanja njezinog psihofizičkog stanja. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da je postojao valjani razlog za prihvaćanje neprovjerenog (nekonfrontiranog) iskaza odsutnog svjedoka, mlt. žrtve, kao dokaza.

59. Ustavni sud također primjećuje da podnositeljica, koja je imala priliku komentirati nalaz i mišljenje vještakinja od 8. lipnja 2021., te ih ispitivati na raspravi, nije zatražila drugo vještačenje.

60. Imajući navedeno na umu, navodi podnositeljice da je prvostupanjski sud trebao prisiliti roditelje mlt. žrtve da dovedu svoje dijete na sud radi davanja iskaza i odgovaranja na pitanja kako bi, između ostalog, bilo upozoreno da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, apsolutno su neprihvatljivi, a i pravno pogrešni. Ponajprije, dijete mlađe od četrnaest godina ne podliježe kaznenoj odgovornosti pa ne može kazneno odgovarati za lažni iskaz. Osim toga, na dijete se ne primjenjuju odredbe o prisilnom dovođenju, novčanom i zatvorskom kažnjavanju zbog odbijanja svjedočenja (v. točku 41. obrazloženja ove odluke). Stoga bi postupanje prvostupanjskog suda kakvo zagovara podnositeljica bilo, u najmanju ruku, protuzakonito.

61. Ustavni sud nadalje utvrđuje da je opis događaja koji je dala mlt. žrtva predstavljao odlučujući dokaz na kojem se temeljila osuda podnositeljice s obzirom na to da drugi svjedoci nisu bili očevici. U slučaju seksualnog zlostavljanja tijekom kojeg su bili prisutni samo žrtva i počinitelj(i) teško je zamisliti jače potkrepljujući dokaz od iskaza žrtve. Stoga Ustavni sud mora ispitati je li podnositeljici pružena odgovarajuća prilika da ostvari svoje pravo na obranu u smislu članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije u pogledu izjava mlt. žrtve koje su je teretile tj. jesu li postojali uravnotežujući činitelji koji su nadoknadili teškoće s kojima je obrana bila suočena kao s posljedicom prihvaćanja neprovjerenih izjava mlt. žrtve.

62. Ustavni sud najprije utvrđuje da navode mlt. žrtve potvrđuju fotografije koje su pronađene u podnositeljičinom mobitelu. Mlt. žrtva rekla je da su je podnositeljica i njezin suprug fotografirali u rublju, tražili od nje da se posebno namjesti, da skine gaćice i da je nekada trebala obući gaćice koje nisu bile njene. Fotografije koje su pronađene u mobitelu podnositeljice i koje su korištene kao dokaz prikazuju mlt. žrtvu u seksualno eksplicitnim pozama, usmjerene na njezine spolne organe. Također prikazuju da su podnositeljica i mlt. žrtva za fotografiranje oblačile isto rublje. Fotografije su snimljene u podnositeljičinoj spavaćoj sobi. Fotografije, dakle, pokazuju upravo ono o čemu je mlt. žrtva govorila. Te je fotografije podnositeljica imala priliku komentirati i osporavati. Međutim, podnositeljica nije dovodila u pitanje njihovu vjerodostojnost.

63. Iskaz mlt. žrtve potvrdile su i liječnica, specijalistica ginekologije B. D. te medicinska sestra S. M. koja je bila prisutna na tjelesnom, ginekološkom pregledu djevojčice kada se ona otvorila i počela govoriti o inkriminiranim događajima. Obje svjedokinje ispitane su na raspravi i podnositeljica im je mogla postavljati pitanja i komentirati njihove iskaze.

64. Također, stalne sudske vještakinje psihologijsko-psihijatrijske struke G. M. i M. I. potvrdile su da je ono što je mlt. žrtva govorila svjedokinjama B. D. i S. M. govorila i njima. Izjave koje je mlt. žrtva o inkriminiranim događajima dala vještakinjama podudarne su i bez proturječnosti izjavama koje je dala liječnici, specijalistici ginekologije i medicinskoj sestri. Obje vještakinje su ispitane na raspravi i podnositeljica je imala priliku postavljati im pitanja, komentirati njihov nalaz i mišljenje i predlagati dokaze. Međutim, podnositeljica nije predložila novo vještačenje.

65. Osim toga, Ustavni sud utvrđuje da su i vještakinje G. M. i M. I. te S. D. i P. V. na okolnost djetetovog vjerodostojnog iskazivanja podudarno zaključile da mlt. žrtva nije sklona laganju i preuveličavanju, da nije instrumentalizirana niti izmanipulirana od strane neke druge osobe. Sve četiri vještakinje dale su svoje detaljne razloge za takav zaključak u svojem nalazu i mišljenju koje su ponovile na raspravi i koji obrana nije ničim dovela u pitanje.

66. Iz navedenog slijedi da je u razmatranom predmetu bilo dovoljno uravnotežujućih činitelja i postupovnih jamstava kako bi se nadoknadile poteškoće s kojima se obrana susrela zbog prihvaćanja kao dokaza neprovjerenog iskaza mlt. žrtve.

67. Stoga Ustavni sud ovaj prigovor ocjenjuje neosnovanim.

68. U odnosu na prigovor podnositeljice da nije mogla ispitati roditelje mlt. žrtve, S. Y. i M. Y., Ustavni sud utvrđuje sljedeće.

– u odnosu na S. Y.

69. Ustavni je sud već utvrdio da je prvostupanjski sud poduzeo razumne napore kako bi osigurao prisutnost obitelji Y. na raspravi. U vrijeme suđenja S. Y. je zajedno sa suprugom i djecom odselila u A. U to vrijeme vladala je pandemija bolesti COVID-19 i na snazi su bile jake mjere ograničenja. Oni koji su putovali preko granice trebali su provesti deset dana u karanteni. Jedini hranitelj obitelji Y. je M. Y. koji bi zbog odlaska u karantenu mogao izgubiti posao. S. Y. je nezaposlena jer brine o djetetu koje boluje od cerebralne paralize i stopostotni je invalid. Osim toga, M. Y. nema osobno vozilo, a javni je prijevoz bio otežan zbog pandemije i nepostojanja izravne veze od mjesta njihovog stanovanja u A. do prvostupanjskog suda u Hrvatskoj. Imajući navedeno na umu, kao i to da obrana ni tijekom kaznenog postupka ni u ustavnoj tužbi nije pružila nikakve argumente koji bi Ustavni sud mogli dovesti do drukčijeg zaključka, Ustavni sud smatra da je postojao dobar razlog za odsutnost svjedoka.

70. S time u vezi Ustavni sud ističe da je branitelj podnositeljice bio obaviješten o datumu održavanja ročišta na sudu u A. na kojem su svjedoci S. Y. i M. Y: trebali dati svoje iskaze, ali je odbio ići na sud u A. Naveo je da si ni on ni podnositeljica ne mogu priuštiti ići u A. te je tražio da se svjedoci neposredno ispitaju pred prvostupanjskim sudom. Ustavni se sud neće upuštati u ocjenu ovakvog postupanja obrane i je li ono bilo opravdano jer je prigovor povrede načela jednakosti oružja zbog toga što podnositeljica nije imala mogućnost ispitati svjedokinju S. Y: ionako neosnovan.

71. Ustavni sud ponajprije utvrđuje da je prvostupanjski sud iskaz koji je S. Y. dala u istrazi pročitao na raspravi u prisutnosti obrane. Obrana nije imala prigovore na taj iskaz. Nadalje, svjedokinja S. Y. iskazivala je pred sudom u A. kao i u istrazi. U bitnom je navela da o inkriminiranim događajima nije ništa znala sve dok podnositeljica i njezin suprug nisu uhićeni, a niti je kod svoje kćeri, mlt. žrtve, primijetila išta neobično.

72. Ustavni sud nadalje utvrđuje da taj iskaz ne samo da nije jedini i/ili odlučujući dokaz, nego nema nikakvu težinu za osudu podnositeljice. Iako je prvostupanjski sud reproducirao iskaz te svjedokinje u svojoj presudi, nije se oslonio na njega kako bi utvrdio bilo koje činjenično pitanje odlučno za krivnju podnositeljice u odnosu na kazneno djelo za koje je ona osuđena. Stoga ne postoji daljnja potreba odgovoriti je li bilo dovoljno uravnotežujućih činitelja koji bi nadoknadili teškoće u kojima je obrana djelovala zbog toga što nije imala priliku ispitati svjedokinju S. Y. (usporedi s predmetom ESLJP-a Poletan i Azirovik protiv Makedonije, br. 26711/07 i dr., §§ 89.-90., presuda od 12. svibnja 2016.).

– u odnosu na svjedoka M. Y.

73. Ustavni sud ponavlja da članak 6. Konvencije, kao ni članak 29. Ustava, ne sprječava osobu, uključujući i okrivljenika u kaznenom postupku, da se svojom slobodnom voljom, bilo izričito, bilo prešutno, odrekne prava na jamstva pravičnog suđenja. To odricanje mora biti dobrovoljno i nedvojbeno, ali može se i podrazumijevati odnosno proizlaziti iz određenog ponašanja stranke u postupku (usporedi, primjerice, s odlukom i rješenjem Ustavnog suda broj: U-III-5561/2020 od 4. ožujka 2021.; www.usud.hr, te predmetima ESLJP-a Simeonovi protiv Bugarske [Vv], br. 21980/04, § 115., presuda od 12. svibnja 2017.; te Dvorski protiv Hrvatske [Vv], br. 25703/11, § 100.; presuda od 20. listopada 2015.).

74. Ustavni sud utvrđuje da je svjedok M. Y. ispitan na raspravi 27. svibnja 2020. na kojoj je obrana podnositeljice bila prisutna (v. točku 11. obrazloženja ove presude). Podnositeljica u ustavnoj tužbi tvrdi da je navedenog svjedoka htjela ispitati na okolnosti iz druge optužnice. Ta je optužnica podignuta 28. svibnja 2020., dakle dan nakon što je svjedok bio ispitan pred prvostupanjskim sudom. Međutim, obrana podnositeljice nije predlagala (ponovno) ispitivanje tog svjedoka, a kad je prvostupanjski sud prihvatio prijedlog obrane prvookrivljenog da se taj svjedok ispita te odlučio da će se ispitati zamolbenim putem na sudu u A. (što je i učinjeno 5. svibnja 2021.), obrana podnositeljice se usprotivila i zatražila je da se svjedok ispita pred prvostupanjskim sudom. Nije obrazložila na koje okolnosti bi ponovno trebalo ispitati navedenog svjedoka. Na raspravi održanoj 11. lipnja 2021. obrana podnositeljice je ustrajala na neposrednom ispitivanju svjedokinje S. Y. i mlt. žrtve, ali ne i svjedoka M. Y. Naprotiv, obrana je bila suglasna da se iskaz koji je taj svjedok dao na raspravi održanoj 27. svibnja 2020. pročita. Na idućoj raspravi održanoj 28. lipnja 2021. na kojoj je prvostupanjski sud, između ostalog, pročitao iskaz svjedoka M. Y. kojeg je on dao pred sudom u A. 5. svibnja 2021., obrana podnositeljice nije imala nikakve primjedbe niti je predlagala da se svjedok M. Y. ponovno neposredno ispita.

75. Iz ovakvog ponašanja obrane podnositeljice može se nedvojbeno zaključiti da se ona svojevoljno odrekla prava na (ponovno) ispitivanje svjedoka M. Y.

76. Slijedom navedenog Ustavni sud prigovor podnositeljice da joj je povrijeđeno pravo na jednakost postupovnih oružja jer nije mogla ispitati svjedokinju S. Y. te ponovno svjedoka M. Y. neosnovan.

77. Ustavni sud zaključno navodi da su u kaznenom postupku protiv podnositeljice postojala dovoljna postupovna jamstva kako bi se nadoknadili nedostaci u kojima je obrana radila kao rezultat prihvaćanja neprovjerenog iskaza mlt. žrtve i kako bi se osiguralo da suđenje u cjelini bude pravično. Podnositeljica je aktivno sudjelovala u suđenju i mogla je braniti svoju verziju događaja. Prvostupanjski sud proveo je vrlo pažljivu raščlambu vjerodostojnosti dokaza protiv podnositeljice, razmatrajući njezine prigovore i argumente u tom pogledu i dajući razloge za njihovo neprihvaćanje. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da u predmetnom kaznenom postupku nije došlo do povrede podnositeljičinih prava zajamčenih člankom 29. stavcima 1. i 2. alinejom 6. Ustava i njemu odgovarajućim člankom 6. stavcima 1. i 3. točkom d) Konvencije.

78. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) odlučeno je kao u točki I. izreke.

79. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona (točka II. izreke).

Broj: U-III-7231/2022

Zagreb, 14. rujna 2023.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
Ingrid Antičević Marinović, v. r.