Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž Ovr-269/2023-2   Županijski sud u Rijeci

Ovršni zakon čl. 62, 209, 201

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

SUDSKA PRAKSA

Ovršni zakon čl. 62, 209, 201

 

Republika Hrvatska

  Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž Ovr-269/2023-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E
 R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja-protuovršenika J. V. iz N., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku iz R., protiv ovršenice-protuovrhovoditeljice B. J. iz N., OIB: …, zastupane po punomoćniku A. K., odvjetniku iz R., radi naplate, rješavajući žalbu ovršenice-protuovrhovoditeljice i treće osobe G. B. iz N. OIB:…, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj Ovr-389/2021-5 od 31. siječnja 2022., 18. rujna 2023. 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbijaju se žalbe ovršenice-protuovrhovoditeljice J. B. i treće osobe G. B. kao neosnovane i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj Ovr-389/2021-5 od 31. siječnja 2022.

 II. Odbija se zahtjev ovršenice-protuovrhovoditeljice J. B. za naknadu troška žalbenog postupka.

  

Obrazloženje

 

1. Rješenjem suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbačen je prijedlog za  protuovrhu ovršenice-protuovrhovoditeljice (u daljnjem tekstu ovršenice) J. B. kao nedopušten. Točkom II izreke odbačen je prigovor o proglašenju ovrhe nedopuštenom treće osobe G. B. dok je točkom III izreke naloženo ovršenici J. B. da namiri ovrhovoditelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.000,00 kn.

 2. Protiv tog rješenja žale se ovršenica i treća osoba G. B. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i  70/19 - dalje: ZPP) u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a i člankom 21. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17.i 131/20. dalje-OZ).

 3. Ovršenica i treća osoba u žalbi u bitnome tvrde da je odredbu o protuovrsi iz članka 62. OZ-a trebalo primijeniti i na ovaj ovršni postupak te da su ovršenica i treća osoba ovlaštene zahtijevati protuovrhu jer da bi drugačije postupanje bilo protivno pravičnom suđenju iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno zaštiti interes treće osobe u ovršnom postupku.

 4. Predlažu uvaženje žalbi.

 5. Žalbe nisu osnovane.

 6. Nisu osnovani žalbeni navodi ovršenice da bi donošenjem pobijanog rješenja bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući da rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, isti su jasni i razumljivi i navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama.

 7. Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je odbacio prijedlog ovršenice za provedbom protuovrhe jer u postupku izvansudske ovrhe u kojemu je namirena tražbina, kako pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, postupak protuovrhe nije moguć te odredba o protuovrsi iz članka 62. OZ-a ne bi bila primjenjiva na izravnu naplatu iz odredbe članka 209. OZ-a.

 8. Naime, moguća intervencija suda u provedbu izravne naplate propisana je tek odredbom članka 210. stavak 1. OZ-a i iz te zakonske odredbe jasno proizlazi da ovršenik do obavljenog prijenosa sredstava s njegovog računa u postupku izravne naplate iz članka 209. OZ-a može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim. Iz odredbe stavka 4. tog članka proizlazi ukoliko prijenos sredstava s računa ovršenika bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojim se prihvaća prijedlog o odgodi ovrhe ili rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim (članak 209.), ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati svoje pravo na povrat tih sredstava, kao i pravo na naknadu štete.

 9. Budući da je odredbom članka 210. stavak 4. OZ-a propisano da nakon obavljenog prijenosa sredstava putem izravne naplate ovršenik tek u posebnoj parnici može zahtijevati pravo na povrat isplaćenih sredstava pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da ovršenica eventualni povrat sredstava, a nakon što su ista isplaćena ovrhovoditelju ne bi mogla zahtijevati kroz protuovrhu iz odredbe članka 62. OZ-a već bi to svoje pravo kroz odgovarajuću primjenu odredbe članka 210. stavak 4. OZ-a mogla ostvariti tek u zasebnoj parnici.

 10. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je odbacio prijedlog ovršenice kao nedopušten.

 11. Pravilno je postupio kada je odbacio prigovor treće osobe za proglašenje izravne naplate  nedopuštenom jer u smislu odredbe članka 210. OZ-a taj prigovor može podnijeti samo ovršenik,  ne i treća osoba.

12.  Slijedom obrazloženog, valjalo je odbiti žalbe ovršenice i treće osobe kao neosnovane i rješenje prvostupanjskog suda potvrditi, primjenom odredbe članka 380. stavak 1. točke 2. ZPP-a.

 13. Ovršenica koja nije uspjela sa žalbom ne ostvaruje ni pravo na naknadu troška žalbenog postupka pa je njezin zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom  154. stavak 1. ZPP-a).

 

U Rijeci 18. rujna 2023.

 

       Sutkinja

                                       Brankica Malnar, v.r.

 

 

Copyright © Ante Borić