Zakon o parničnom postupku čl. 48, 59 

Poslovni broj: Gž-783/2023-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice M. G., OIB: …, iz O., zastupane po punomoćnici M. L. L., odvjetnici iz O., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1496/2019-7 od 31. siječnja 2023., 5. rujna 2023.,

 

riješio je

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1496/2019-7 od 31. siječnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:

"Odbija se prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan."

 

2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv rješenja podnio je tuženik 15. veljače 2023. iz svih zakonom predviđenih razloga te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje na način da prihvati prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, podredno da pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te tužitelju naloži da mu naknadi trošak žalbenog postupka.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Prema obrazloženju rješenja tužiteljica je podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu od 2. ožujka 2006. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku budući da su parnične stranke člankom 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu te je predložio da se postupak uputi na taj sud. Prvostupanjski sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, ocjenjujući da je članak 12. Ugovora o kreditu nepošten i time ništetan na temelju članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07; dalje: ZZP). Ocijenjeno je da prigovor tuženika ne bi bio osnovan niti s obzirom na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 2013. Budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 2. ožujka 2006. u R. A. d.d., Podružnica O., prvostupanjski sud je ocijenio da se nadležnost u konkretnom slučaju određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP), pa je mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku, kao sud mjesta u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice gdje je sklopljen i Ugovor o kreditu u pogledu kojeg se vodi spor radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i isplate. Prvostupanjski sud je nadalje ocijenio da je odredba o mjesnoj nadležnosti suda iz članka 12. Ugovora o kreditu odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, jer bi tužiteljica radi ostvarenja svojih prava i obveza trebala putovati iz O. u Z., a što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu obzirom na cijenu putovanja i potrebno vrijeme, dok se isto ne odnosi na tuženika čije je sjedište u Z..

 

6. U žalbi protiv rješenja tuženik je ukazao na recentne odluke drugostupanjskih sudova kojima je jasno ukazano da je prorogacijska klauzula valjana. Ističe da je za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo potrebno utvrditi uzrokuje li ona znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dok prvostupanjski sud uopće nije naveo u čemu bi se sastojalo postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja i u čemu postoji znatna neravnoteža ugovornih strana na štetu potrošača. Poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. prema kojemu sud kod ocjene nepoštenosti odredbe ugovorene nadležnosti mora uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti te ističe da nijedno od navedenih okolnosti prvostupanjski sud nije utvrđivao, iako je zaključio da znatna neravnoteža na štetu potrošača proizlazi iz udaljenosti i cijene putovanja iz mjesta stanovanja tužitelja u Z. i natrag. Nadalje, navodi da je tužitelj zastupan po odvjetniku pa tužiteljeva osobna prisutnost na ročištima nije ni potrebna, a okolnost da bi punomoćnik tužitelja eventualno morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja neravnoteže, jer tužitelja ništa ne sprečava da angažira odvjetnika u Z.. Zaključno ističe da sve kad bi prorogacijska klauzula i bila nepoštena, Općinski građanski sud u Zagrebu je opće mjesno nadležan za postupanje u ovoj stvari. Što se tiče materijalnog prava, smatra da nema mjesta primjeni članka 59. ZPP-a jer predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti „jedinice“.

 

 

 

7. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je 5. studenog 2020. pravno shvaćanje pod brojem Su-IV-308/20 koje sud mora uzeti u obzir prilikom ocjene (ne)poštenosti ugovorne odredbe o nadležnosti, a koje glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti."

 

8. Između stranaka nije sporno da je sjedište tuženika u Z. pa bi u smislu članka 48. stavak 1. ZPP-a sud u Zagrebu bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe iz članka 12. Ugovora zaključenog između parničnih stranaka. Nesporno je da je Ugovor zaključen u O. gdje tuženik ima poslovnu jedinicu. Prema članku 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući da tuženik nije tražio da tužiteljica radi zaključenja spornog Ugovora dolazi u Z. treba zaključiti da je time priznao nadležnost svoje poslovne jedinice u O. za zaključenje Ugovora pa nema dvojbe da se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika u O. koja je bila nadležna za zaključenje tog Ugovora.

 

8.1. Odredba članka 12. Ugovora zaključenog između parničnih stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora po tuženiku, nije bila posebno pregovarana i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u O., radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu, kao sudom sjedišta tuženika, bila izvrgnuta dodatnim troškovima putovanja i potrebi ulaganja dodatnog vremena (radi se o udaljenosti od skoro 300 km u jednom smjeru i vremenu putovanja od oko 3 sata u jednom smjeru osobnim automobilom, autobusom preko 4 sata, a vlakom i duže) te znatnim financijskim troškovima, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da je njegovo sjedište u Z.. Što se tiče žalbenih navoda da prisutnost tužiteljice na raspravama nije potrebna, jer je angažirala odvjetnika te da je mogla angažirati odvjetnika iz Z., treba reći da je isto tako tuženik mogao angažirati odvjetnika iz O., a ne iz Z., te da stranka, bez obzira na zastupanje po odvjetniku, u zaštiti svojih interesa može i ima interes prisustvovati raspravama. Osim toga, u provođenju dokaznog prijedloga saslušanjem tužiteljice,  stranci je u interesu da dade iskaz neposredno pred sudom odnosno sucem koji vodi spor i kojem su poznate sve činjenice iz tog spora. Tužiteljica se stoga legitimno opredijelila za nadležnost Općinskog suda u Osijeku.

 

9. Zbog svega navedenog ovaj sud je na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

 

Koprivnica, 5. rujna 2023.