Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Gž-463/2023 Županijski sud u Dubrovniku
Zakon o parničnom postupku čl. 295
Zakon o parničnom postupku čl. 295
Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-463/2023-2
Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Emiru Čustoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja N. I. iz R. A., L., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u Č., protiv tuženika mlljt. V. I.-O. iz D. K., OIB …, kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica M. O. iz D. K., OIB …, a nju kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu G. R. i M. S. G. u Č., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu broj P-39/2021-15 od 28. rujna 2022., 6. rujna 2023.
I Odbija se žalba kao neosnovan i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu broj P-39/2021-15 od 28. rujna 2022.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Rješenjem označenim u izreci utvrđeno je da se tužba smatra povučenom te je naloženo tužitelju platiti parnične troškove tuženiku u svoti od 3.325,00 HRK/441,30 EUR.
Protiv tog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa člankom 381. stavak 1. ZPP-a. Predlaže drugostupanjskom sudu da rješenje ukine i predmet vrati na ponovan postupak.
Žalba je pravovremena i dopuštena.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba nije osnovana.
Budući tužitelj nije pristupio na ročište za glavnu raspravu određenu za 28. rujna 2022., a tuženik se nije upustio u raspravljanje prvostupanjski sud je, oslonom na odredbu članka 295. stavak 2. ZPP-a, utvrdio da se tužba smatra povučenom.
Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda su pravilna, a to su utvrđenje da tužitelj nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, da je bio uredno pozvan i da se tuženik nije upustio u raspravljanje.
Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio odredbu članka 295. stavak 2. ZPP-a.
Tom odredbom je propisano da u situaciji kada s ročišta za glavnu raspravu neopravdano izostanu obje stranke ili ako s ročišta neopravdano izostane tužitelj, a tuženik se ne upusti u raspravljanje, smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu.
Glavne žalbene objekcije tužitelja su:
- da prvostupanjski sud nije utvrdio razloge izostanka punomoćnika tužitelja s ročišta za glavnu raspravu zbog čega nije mogao donijeti rješenje o povlačenju;
- da je punomoćnica tužitelja obavijestila sud da ne može doći na vrijeme u sud;
- da sud pogrešno tumači odredbu članka 295. stavak 2. ZPP-a jer do presumiranog povlačenja, po stajalištu tužitelja, može doći samo ako obje stranke izostanu s ročišta, a kako je punomoćnik tuženika bio prisutan smatra da je trebalo održati glavnu raspravu s tuženikom te ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje njegovo pravno stajalište (rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2097/2019 od 10. listopada 2019. i Gž-87/2017 od 26. srpnja 2017.);
- da je punomoćnik tužitelja bio na ročištu u kaznenom predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Čakovcu a kako se ročište odužilo je morao angažirati zamjenicu koja će pristupiti na ročište glavne rasprave u ovom predmetu, a kako je zamjenica držala da će se ročište održati u Općinskom sudu u Čakovcu, jer u e-komunikaciji nije bilo naznaka da se ročište održava pred Stalnom službom u Prelogu, zbog čega je zamjenica punomoćnika pristupila u sud u Č., a tek je tada utvrdila da se ročište održava u stalnoj službi u P. i uputila se u P. gdje je stigla u 11:53, te da se javila uredujućem sucu u 11:32 sati i obavijestila ga o kašnjenju. Također navodi da je tužitelj osobno bio pozvan na ročište radi saslušanja ali je bio spriječen pristupiti zbog bolesti.
U primjeni članka 295. stavak 2. ZPP-a s dovoljno je utvrditi da tužitelj nije pristupio na ročište, a uredno je pozvan, i da nije opravdao svoj izostanak s ročišta. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da razlozi koje je navela punomoćnica tužitelja u kojem je molila da se sačeka sa održavanjem ročišta se ne mogu smatrati opravdanim razlozima.
Činjenica da je zamjenica punomoćnika tužitelja u 11:32 sati, dakle po proteku vremena kada je trebalo početi ročište za glavnu raspravu (11:30 sati) obavijestila sud da će kasniti a sud odlučio pričekati i ročište započeti u 11:45 sati ne dovodi u pitanje zakonitost pobijanog rješenja. Prvostupanjski sud je dao jasne i logične razloge zbog čega više nije čekao dolazak punomoćnice tužitelja, pa se žalitelj radi izbjegavanje nepotrebnog ponavljanja upućuje na te razloge. Tužiteljev izostanak s ročišta za glavnu raspravu je bio neopravdan.
Žalitelj pogrešno tumači članak 295. stavak 2. ZPP-a tvrdeći da do presumiranog povlačenja može doći samo ako obje stranke izostanu s ročišta za glavnu raspravu. U situaciji kada uredno pozvani tužitelj neopravdano izostane s ročišta za glavnu raspravu, a tuženik se neće upustiti u raspravljanje, dolazi do presumiranog povlačenja, jer su na taj način obje stanke izrazile volju da ne raspravljaju pred sudom, i to tužitelj tako što nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, a tuženik se nije htio upustiti u raspravljanje. Ovaj sud smatra da prvostupanjski sud nije mogao održati ročište za glavnu raspravu jer nije imao s kime raspravljati.
Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-3838/2018 od 9. siječnja 2019. i Rev-1112/19 od 26. rujna 2019.
Navedeno pravno shvaćanje je prihvaćeno i zaključkom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 27. studenog 2019. Nakon toga praksa se po ovom pitanju ujednačila. Inače, načelno valja reći da odluke drugih sudova koje se ne podudaraju s pravnim shvaćanjem suda koji donosi odluku ne utječu na zakonitost odluke jer je ovaj sud (županijski sud) neovisan u suđenju, a jedini izuzetak od toga su pravna shvaćanja zauzeta na sjednici odjela suda.
U vezi ponovljenih navoda žalitelja o razlozima zbog kojih je opravdano smatrao da se ročište treba održati u sudu u Č. a ne u službi u P. valja samo reći da ih je uspješno otklonio prvostupanjski sud iz razloga koje je naveo u obrazloženju. Za naglasiti je da je pripremno ročište održano u Stalnoj službi u P. i da je tada određeno održavanje glavne rasprave 28. rujna 2022. u P., na kojem je prisustvovao tadašnji punomoćnik tužitelja. Ni tvrdnja da je tužitelj bio bolestan i da stoga nije došao na ročište za glavnu raspravu nije relevantna, jer tužitelj a ni njegov punomoćnik nisu tražili odgodu, a osim toga ta tvrdnja je iznesena tek u žalbi.
Žalitelj je pobijao i odluku o parničnim troškovima ali nije naveo razloge pobijanja. Kao prvo valja navesti da je tužitelj dužan platiti parnične troškove tuženiku jer je došlo do povlačenja tužbe. Pri odlučivanju o troškovima prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a na primjenu materijalnog prava kod donošenja odluke o parničnim troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti pa kako se u žalbi ne navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo to sud nije ni ispitivao odluku u tom smislu.
Budući je žalba tužitelja odbijena to je valjalo odbiti i njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova oslonom na odredbe članka 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a.
Radi izloženog riješeno je kao u izreci.
Dubrovnik, 6. rujna 2023.
Sudac:
Emir Čustović, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.