USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2134

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Milan Grba iz Zagreba, kojeg zastupa Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, na sjednici održanoj 27. rujna 2022. donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja u dijelu u kojem je podnesena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.).

II. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe Milanu Grbi iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 261, određuje se primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, u iznosu od 31.400,00 kn.

III. Naknada iz točke II. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri (3) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

IV. U preostalom dijelu ustavna tužba se odbija.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

i

RJEŠENJE

I. Odbacuje se podnositeljev zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnesen zbog trajanja ustavnosudskog postupka u predmetu broj: U-III-2360/2017.

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje odluke

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Pravodobnu ustavnu tužbu podnio je 25. svibnja 2017. Milan Grba iz Zagreba (u daljnjem tekstu: podnositelj), kojeg je u postupku pred Ustavnim sudom tada zastupala Milka Savić, odvjetnica u Zagrebu.

2. Ustavna tužba podnesena je u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 1753/15-2 od 11. listopada 2016., presude Županijskog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: drugostupanjski sud) broj: Gž R-746/15-2 od 28. travnja 2015. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda) i presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: Pr-2717/11-141 od 30. siječnja 2015. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda).

3. Presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija podnositelja podnesena protiv drugostupanjske presude.

Drugostupanjskom presudom odbijena je podnositeljeva žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Prvostupanjskom presudom:

– točkom I. izreke odbijen je podnositeljev tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženice Republike Hrvatske radi naknade štete od 251.000,00 kn,

– točkom II. izreke naloženo je podnositelju da tuženici naknadi trošak parničnog postupka od 28.000,00 kn i

– točkom III. izreke odbijena je tuženica sa zahtjevom radi naknade troška parničnog postupka od 4.500,00 kn.

4. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena sljedeća prava zajamčena Ustavom:

– opća zabrana diskriminacije i pravo na jednakost pred zakonom (članak 14. Ustava),

– jamstvo sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti (članak 19. stavak 2. Ustava),

– pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava),

– jamstvo nepovredivosti doma (članak 34. stavak 1. Ustava),

– jamstvo štovanja i pravne zaštite osobnog i obiteljskog života, dostojanstva ugleda i časti (članak 35. Ustava),

– jamstvo sigurnosti i tajnosti osobnih podataka (članak 37. stavak 1. Ustava) i

– jamstvo dostupnosti obrazovanja, pod jednakim uvjetima u skladu sa sposobnostima (članak 65. stavak 1. Ustava).

Pored toga ističe i povredu članka 19. stavka 1. Ustava.

5. Podnositelj je podneskom od 19. veljače 2018. obavijestio Ustavni sud da će ga u ustavnosudskom postupku zastupati Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu.

6. Podnositelj je podneskom od 16. lipnja 2020. postavio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku zbog dugog trajanja ustavnosudskog postupka.

7. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog radnog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: prvostupanjski sud) broj: Pr-2717/11 (ranije: Pn-6407/99, Pr-1905/00, Pr-901/07 i Pr-4135/08).

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

1) Prestanak radnog odnosa podnositelja

8. Podnositelj (od 1. srpnja 1977. zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova), 1991. radio je kao operativni radnik za suzbijanje kriminaliteta u Policijskog stanici Centar, u zvanju inspektora I klase.

Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagreb, Sektora za operativne poslove, Poslovi zakonitosti postupanja broj: 511-18-10/3-25965/91 od 24. srpnja 1991. udaljen je s dužnosti i to od 24. srpnja 1991. do dovršetka disciplinskog postupka (pokrenutog protiv njega 25. srpnja 1991. – vidi točku 9. obrazloženja ove odluke).

Naime, 24. srpnja 1991. podnositelj je odbio izvršiti naređenje vršitelja dužnosti načelnika Policijske stanice Centar za odlazak na izvršenje posebnog zadatka izvan grada Zagreba.

Podnositeljeva žalba podnesena protiv navedenog rješenja odbijena je rješenjem Disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagreb broj: 511-18-47/1-121/1991 od 9. kolovoza 1991.

Međutim, bez obzira na činjenicu da disciplinski postupak protiv podnositelja nije bio dovršen, podnositelju je 24. srpnja 1991. prestao radni odnos.

Naime, pomoćnik načelnika (Policijske uprave Zagreb) donio je 23. kolovoza 1991. rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagreb broj: 511-18-47/2-26637/91, kojim je podnositelju 24. srpnja 1991. prestao (otkazan) radni odnos, zbog toga što je tog dana odbio izvršiti naređenje vršitelja dužnosti načelnika Policijske stanice Centar za odlazak na izvršenje posebnog zadatka izvan grada Zagreba.

Podnositeljev zahtjev za zaštitu prava podnesen protiv rješenja o prestanku radnog odnosa odbijen je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-55-22523/1-91 od 13. rujna 1991., pozivom na članak 75. stavak 2. točka 6. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (»Narodne novine« broj 34/91., 19/92., 26/93. i 29/94.; u daljnjem tekstu: ZOPR:34/91-29/94).

2) Disciplinski postupak protiv podnositelja

9. Prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagreb, Sektor za operativne poslove, Poslovi zakonitosti postupanja podnio je 25. srpnja 1991. Gradskom sekretarijatu za unutarnje poslove Grada Zagreba prijedlog broj: 511-18-10/3-25965/91 od 24. srpnja 1991. za pokretanje disciplinskog postupka protiv podnositelja, koji je Disciplinski sud Policijske uprave zagrebačke prihvatio rješenjem broj: 511-18-47/1-121/1991 od 25. srpnja 1991.

Disciplinski postupak dovršen je (šest mjeseci nakon donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa navedenog u točki 8. obrazloženja ove odluke), Odlukom Disciplinskog suda Policijske uprave Zagreb broj: 511-18-47/1-121/1991 od 4. ožujka 1992., kojom je podnositelj proglašen krivim za počinjenje teže povrede radne discipline (odbijanjem 24. srpnja 1991. izvršenja naređenja vršitelja dužnosti načelnika Policijske stanice Centar za odlazak na izvršenje posebnog zadatka izvan grada Zagreba), u smislu članka 82. stavka 1. točke 11. Zakona o unutarnjim poslovima (»Narodne novine« broj 55/89., 13/90., 18/90., 47/90., 19/91., 55/91., 73/91., 19/92., 33/92. i 76/94.; u daljnjem tekstu: ZUP:55/89-76/94), i izrečena mu je disciplinska mjera prestanka radnog odnosa u smislu članka 87. stavka 1. točke 3. istog zakona.

Podnositeljeva žalba podnesena protiv navedene odluke odbijena je presudom Disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova broj: DS-II-59/92 od 15. svibnja 1992.

3) Radni spor radi poništenja rješenja o prestanku (otkazu) radnog odnosa i povrata na rad

10. Radi poništenja rješenja o prestanku (otkazu) radnog odnosa (navedenog u točki 8. obrazloženja ove odluke) podnositelj je pred Općinskim sudom u Zagrebu pokrenuo radni spor protiv Republike Hrvatske.

Radni spor dovršen je pravomoćnom presudom navedenog suda broj: Pr-362/94 od 21. ožujka 1994. kojom su poništeni rješenje o prestanku (otkazu) radnog odnosa i rješenje kojim je odbijen podnositeljev zahtjev za zaštitu prava, te je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj da podnositelja vrati na rad na radno mjesto operativnog radnika za suzbijanje općeg kriminaliteta u Policijskoj upravi Zagreb.

Naime, u parničnom postupku je utvrđeno da je rješenje o prestanku (otkazu) radnog odnosa donijela neovlaštena osoba (umjesto disciplinskog suda to rješenje donio je pomoćnik načelnika) i da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, u postupku u kojem je doneseno navedeno rješenje, primijenjen očigledno nemjerodavan propis, tj. članak 75. stavak 2. točka 6. ZOPR-a:34/91-29/94 u vezi s člankom 62. stavkom 1. ZUP-a:55/89-76/94).

U konkretnom slučaju radilo se o težoj povredi radne discipline, i to počinjenje odbijanja izvršenja radnog zadatka (u smislu članka 82. stavka 1. točke 11. ZUP-a:55/89-76/94) – »što se sankcionira u disciplinskom postupku provedenom (pred disciplinskim sudom – op. Ustavnog suda) u okviru zakonskih rokova« (vidi članak 83. istog zakona), a ne o premještaju na novo radno mjesto u smislu članka 17. ZOPR-a:34/91-29/94, u kojem slučaju je poslodavac dužan donijeti rješenje o premještaju podnositelja na novo radno mjesto.

Presudom drugostupanjskog suda broj: Gž-7107/94-2 od 22. studenoga 1994. odbijena je žalba tuženice i potvrđena je navedena prvostupanjska presuda.

Presudom Vrhovnog suda broj: Rev-2559/1995-2 od 6. prosinca 1995. odbijena je revizija tuženice podnesena protiv navedene drugostupanjske presude.

4) Postupanje policijskih službenika prema podnositelju nakon što mu je otkazan radni odnos pa do njegova povrata na rad

11. Nakon što mu je prestao (otkazan) radni odnos (vidi točku 8. obrazloženja ove odluke) podnositelj je višekratno pozivan u Policijsku upravu zagrebačku, VII. policijsku stanicu radi davanja obavijesti – što je razvidno iz preslika poziva od 6. siječnja 1993. (radi davanja obavijesti u vezi s nedefiniranim predmetom s naznakom da podnositelj sa sobom ponese putovnicu); 24. siječnja 1993. (radi davanja obavijesti o počinitelju kaznenog djela oružane pobune propisanog člankom 235. Krivičnog zakona Republike Hrvatske /»Narodne novine« broj 25/77., 50/78., 25/84., 52/87., 43/89., 8/90., 54/90., 9/91., 67/91., 71/91., 25/92., 33/92., 39/92., 77/92. i 91/92.; u daljnjem tekstu: KZRH:25/77-91/92/); 1. ožujka 1994. (radi davanja obavijesti o počiniteljima kaznenih djela izdavanja i neovlaštenog pribavljanja poslovne tajne i oružane pobune propisanih člancima 108. i 235. KZRH-a:25/77-91/92); 5. rujna 1994. (radi davanja obavijesti o počiniteljima kaznenih djela oružane pobune propisanih člankom 235. KZRH-a:25/77-91/92); i 28. listopada 1994. (radi davanja obavijesti o počiniteljima kaznenih djela oružane pobune propisanih člankom 235. KZRH-a:25/77-91/92), priloženih tužbi kojom je pokrenut postupak, a koji je neposredno prethodio ustavnosudskom postupku.

Također, policijski službenici višekratno su provjeravali živi li podnositelj na adresi na kojoj je imao prijavljeno prebivalište i raspitivali su se o podnositelju kod susjeda na toj adresi i kod susjeda vlasnika stana kod kojeg je podnositelj boravio u navedenom razdoblju.

5) Povrat podnositelja na rad, premještaj u Policijsku upravu zadarsko-kninsku, V. Policijsku postaju Donji Lapac i prestanak radnog odnosa

12. Nakon pravomoćnog dovršetka radnog spora i iscrpljenja izvanrednih pravnih lijekova, načelnik Sektora kadrovskih, pravnih i obrazovnih poslova, Policijske uprave zagrebačke dopisom broj: 511-19-30/2-S.P. 918/95 od 16. prosinca 1996. upućenom Sektoru kadrovskih, pravnih i obrazovnih poslova Ministarstva unutarnjih poslova zatražio je da podnositelj ne bude vraćen na rad u Policijsku upravu zagrebačku, nego u neku drugu policijsku upravu u skladu s ovlastima ministra propisanih člankom 60. stavkom 3. ZUP-a:55/89-76/94.

Navedeni zahtjev, kao suprotan pravomoćnoj sudskoj presudi, otklonio je pomoćnik ministra unutarnjih poslova dopisom broj: 511-01-62-39403/2-1996 od 24. prosinca 1996.

Dan prije navedenog dopisa pomoćnika ministra unutarnjih poslova, tj. 23. prosinca 1996. doneseno je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-62-39403/1-96, kojim je podnositelj od 8. siječnja 1997. vraćen na rad u Policijsku upravu zagrebačku, I. Policijsku postaju na radno mjesto kriminalistički službenik za krvne delikte i delikte protiv opće sigurnosti.

13. Osam dana nakon podnositeljeva povrata na rad, načelnik Sektora kadrovskih, pravnih i obrazovnih poslova, Policijske uprave zagrebačke, dopisom broj: 511-19-30/2-VT-918/2-96 od 16. siječnja 1997. predložio je da se podnositelja premjesti u neku drugu policijsku upravu.

Prijedlogu je udovoljeno nepuna tri mjeseca nakon povrata na rad jer je s 25. ožujkom 1997. podnositelj premješten u Policijsku upravu zadarsko-kninsku, V. Policijsku postaju Donji Lapac na službeničko mjesto kriminalistički službenik za opći kriminalitet, na temelju rješenja Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-62-24155/1-97 od 18. ožujka 1997.

Protiv rješenja o premještaju podnositelj je prvo 28. ožujka 1997. podnio prigovor ministru unutarnjih poslova.

Kako na navedeni prigovor nije dobio odgovor podnositelj je protiv rješenja o premještaju pokrenuo upravni spor, koji je obustavljen rješenjem Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-5600/1997-7 od 25. veljače 1999., jer je podnositelj 19. studenoga 1998. odustao od tužbe (nakon što mu je prestala državna služba s pravom na mirovinu – vidi točku 14. obrazloženja ove odluke).

14. Nakon što je Drugostupanjska zdravstvena komisija Ministarstva unutarnjih poslova rješenjem broj: 1/98 od 18. veljače 1998. utvrdila da je podnositelj nesposoban za obavljanje poslova ovlaštene službene osobe, ministar unutarnjih poslova donio je 28. rujna 1998. rješenje broj: 511-01-62-64903/1-98, kojim je utvrdio da podnositelju od 30. rujna 1998. prestaje služba s pravom na mirovinu.

6) Postupak koji je neposredno prethodio ustavnosudskom postupku

15. Podnositelj je Općinskom sudu u Zagrebu podnio 22. rujna 1999. tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade štete.

U tužbi je naveo da je mu je šteta uzrokovana šikanoznim postupcima policijskih službenika motiviranim njegovim nacionalnim podrijetlom (podnositelj je Srbin po nacionalnosti).

Kao šikanozne postupke naveo je:

– udaljenje od dužnosti,

– disciplinski postupak,

– nezakoniti prestanak radnog odnosa,

– vraćanje radne knjižice nakon proteka roka od 30 dana, čime mu je onemogućeno ostvarivanje prava za vrijeme nezaposlenosti i prava iz zdravstvenog osiguranja,

– primoranost na vođenje radnog spora protiv rješenja o prestanku radnog odnosa,

– neisplatu plaće zbog čega se pred navedenim sudom vodi postupak pod brojem Pr-2198/95,

– pokušaj useljenja druge policijske službenice u stan na kojem on ima stanarsko pravo,

– nemogućnost nastavka školovanja radi stjecanja visoke stručne spreme,

– obračun manjeg staža u postupku otkupa stana na kojem je stekao stanarsko pravo,

– uvrede pretrpljene pri izdavanju potvrde u računovodstvu tuženice,

– narušavanje privatnosti uzrokovane postupcima policijskih službenika koji su od 1992. do 1995. godine provjeravali kod njegovih susjeda tko kod njega dolazi i kuda se kreće i čime se bavi, učestalim pozivanjem na obavijesne razgovore i zahtjevom za popunjavanje anketnog lista podacima o tome tko »mu živi u ‘Krajini’«,

– isticanjem njegovog nacionalnog podrijetla u rješenju kojim je vraćen na rad nakon dovršetka radnog spora,

– time što tijekom tri mjeseca nakon povrata na rad nije zadužio službenu značku i oružje,

– premještaj u Donji Lapac i

– prisilan odlazak u invalidsku mirovinu.

16. Tijekom postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu saslušano je više svjedoka i podnositelj, te je pribavljen nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka specijalista psihijatrije prema kojemu je podnositelj od 24. srpnja 1991. nadalje bio izložen postupanju koje je kod njega uzrokovalo strah i duševne bolove zbog smanjenja životnih i radnih sposobnosti.

Presudom Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-1905/00 od 15. rujna 2006. djelomično je prihvaćen podnositeljev tužbeni zahtjev.

Međutim, rješenjem drugostupanjskog suda broj: Gžr-144/07-2 od 13. veljače 2007. ukinuta je gore navedena presuda i predmet je vraćen Općinskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje.

17. Potom je postupak nastavljen pred istim sudom (sada pod nazivom Općinski građanski sud u Zagrebu).

U ponovljenom je postupku 6. studenoga 2007. izveden dokaz saslušanjem stalnog sudskog vještaka specijalista psihijatrije.

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pr-901/07-62 od 6. veljače 2008. ponovno je djelomično prihvaćen podnositeljev tužbeni zahtjev.

Međutim, rješenjem drugostupanjskog suda broj: Gžr-950/08-2 od 6. svibnja 2008. ukinuta je navedena presuda od 6. veljače 2008., te je predmet vraćen Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje.

18. Tijekom (u drugom navratu) ponovljenog suđenja pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu saslušano je više svjedoka, te je ponovno saslušan stalni sudski vještak specijalist psihijatrije.

19. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pr-4135/08-100 od 25. studenoga 2010. odbijen je podnositeljev tužbeni zahtjev.

Međutim, rješenjem drugostupanjskog suda broj: Gžr-652/11-2 od 31. svibnja 2011. ukinuta je navedena presuda od 25. studenoga 2010., te je predmet vraćen Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje.

20. Postupak je (u trećem navratu) nastavljen pred prvostupanjskim sudom, pred kojim je saslušano više svjedoka i podnositelj.

Prvostupanjski sud je od Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Sektora kriminalističke policije zatražio, dobio i izvršio (na ročištu održanom 14. prosinca 2014.) uvid u spis predmeta broj: 511-19-11-80/94 u kojem je podnositelj bio pozivan na obavijesne razgovore (vidi točku 11. obrazloženja ove odluke).

Međutim, nisu mu dostavljeni zatraženi spisi predmeta broj: 26/3-148/92, 46/3-148/94 i 46/3-148/92, u kojima je podnositelj također pozivan na obavijesne razgovore (vidi točku 11. obrazloženja ove odluke), jer su ti spisi zbog proteka vremena uništeni, u skladu s Planom klasifikacijskih oznaka s rokovima čuvanja Ministarstva unutarnjih poslova – što je razvidno iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, VII. Policijske postaje Zagreb broj: 511-19-33/2-376/13 od 14. lipnja 2013.

Na ročištu održanom 11. prosinca 2014. prvostupanjski sud je također izvršio uvid u svu dokumentaciju priloženu spisu predmeta, u što spada i osobni dosje podnositelja dostavljen prvostupanjskom sudu 13. kolovoza 2014., čiji su sastavni dijelovi dopisi i rješenja navedena u točkama 12. i 13. obrazloženja ove odluke.

21. Prvostupanjskom presudom odbijen je podnositeljev tužbeni zahtjev.

U obrazloženju prvostupanjske presude istaknuto je:

»Ocjenom svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Naime, činjenice koje tužitelj navodi u tužbi same za sebe ne predstavljaju štetnu radnju koja bi povlačila za sobom odgovornost za štetu tužene u smislu postupanja protivno odredbi čl. 13. Zakona o obveznim odnosima.

Prije svega, sud tijekom postupka nije utvrdio da bi protiv tužitelja bio pokrenut i vođen disciplinski postupak šikanozno, odnosno, da bi tužena prilikom vođenja tog postupka postupala suprotno odredbi čl. 13. Zakona o obveznim odnosima. Naime, iz iskaza svjedoka B. U., D. Č. i M. M. proizlazi da su isti postupali u okviru svoje nadležnosti, ne znaju da bi donijeli rješenje o disciplinskoj odgovornosti, a da je postojala zastara vođenja disciplinskog postupka, djelo koje je tužitelju stavljeno na teret predstavlja povredu službene dužnosti za koju je propisana i tužitelju izrečena kazna prestanka službene dužnosti, a što sve predstavlja postupanje navedenih članova disciplinske komisije u okviru njihove zakonom utvrđene nadležnosti. To što je u ovosudnom postupku Pr-362/94 utvrđeno da odluka disciplinskog suda o prestanku radnog odnosa tužitelju nije zakonita, nije ujedno dokaz činjenice da su članovi disciplinske komisije, a time i tužena postupali zlonamjerno, te da su rješenja donosili protivno svrsi radi koje je propisana mogućnost vođenja disciplinskog postupka i izricanja kazne koje se u okviru istog mogu izreći. (...)

Nadalje, niti činjenica da je rješenje o suspenziji doneseno od strane nenadležnog tijela, što je kasnije presudom Pr-362/94 potvrđeno, ne znači da je prilikom donošenja rješenja o suspenziji tužena postupala šikanozno, niti je tužitelj s uspjehom dokazao da je pri tom štetnik postupao s određenim stupnjem krivnje.

Također iz tužbe nije jasno koja to osoba nije tužitelju vratila radnu knjižicu odmah po prestanku radnog odnosa, odnosno, koja je osoba upisala u radnu knjižicu prestanak radnog odnosa s danom 24. srpnja 1991. (u kojem trenutku je tužitelj bio samo suspendiran), pa u odnosu na navedenu činjenicu, sud nije u mogućnosti utvrđivati šikanozno ponašanje štetnika, jer nije jasno niti tko je on, niti je utvrđeno zašto je tako postupljeno. Također samo paušalni navod tužitelja da je bio izložen vođenju sudskog postupka Pr-362/94 ne čini to štetnom radnjom koja bi proizvela odgovornost za štetu na strani tužene.

U svezi s navodima tužitelja da je bio izložen postupku suspenzije, sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka F. S., koji je bio odgovoran za raspored djelatnika MUP-a vezano za stanje neposredne ratne opasnosti, i to, kako je iz iskaza utvrđeno, za područje Kostajnice. On je ocijenio da je tužitelj počinio težu povredu radne dužnosti prema svome poslodavcu, jer je u izvanrednim okolnostima odbio radni zadatak, a što je suprotno uredbama Sabora i Vlade RH vezano za terorističke napade i neposrednu ratnu opasnost. Sud u postupanju F. S. nije našao elemenata protupravnosti, obzirom da je isti postupao profesionalno i bez predrasuda. (...) Sud smatra da je odnos kolega prema tužitelju rezultat njihovog moralnog suda o tužiteljevom činu, koji nije niti na koji način u uzročno-posljedičnoj vezi sa činjenicom da je isti srpske nacionalnosti. (...) Sud je utvrdio da se ovdje ne radi o šikaniranju tužitelja jer iz iskaza svjedoka F. S. proizlazi da niti drugim djelatnicima nisu davana rješenja o premještaju, čime tužitelj nije stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge djelatnice u istoj situaciji.

Nadalje, glede navoda tužitelja da je tužena pokušala useliti drugu osobu u stan kojeg je tužitelj dobio od tužene, koji navodi su potvrđeni kroz tužiteljev iskaz, a mogu se dovesti u svezu s iskazima svjedoka A. Ž., D. D., V. M. i Ž. K. o tome da su policijski djelatnici dolazili na adresu tužitelja raspitujući se o činjenici je li tužitelj boravi na toj adresi, valja reći da i takvo postupanje tužene ne predstavlja šikanu samo po sebi, budući je tužena, do trenutka otkupa stana od strane tužitelja, bila vlasnicom te nekretnine i imala je legalnu mogućnost provjeravati je li djelatnik kojem je dan stan na korištenje boravi u tom stanu, odnosno ima li osnova da se stanarsko pravo dodijeli nekom drugom. Postupanje tužene na taj način ne može se okarakterizirati kao zloupotreba prava, niti je tužitelj uspio dovesti u svezu činjenicu njegove nacionalne pripadnosti i postupanja tužene. Postupanje tužene se može opravdati činjenicom da je tužitelju prestao radni odnos kod tužene (makar i nezakonito), u kojem slučaju je tužena imala opravdanu mogućnost provjeravati izvršavanje stanarskog prava od strane tužitelja, jer u tom trenutku tužitelj još nije otkupio stan od tužene, a istodobno nije više bio djelatnik tužene.

U odnosu na navode tužitelja da mu je nezakonitim otkazom onemogućeno daljnje školovanje, navedeno isto ne predstavlja štetnu radnju radi koje bi se mogla dosuditi naknada štete s naslova povrede prava osobnosti (ličnosti, prema relevantnim odredbama čl. 200. Zakona o obveznim odnosima), budući je navedeno bilo posljedica otkaza radnog odnosa tužitelju, pri čemu je i za to potrebno utvrditi tko je štetnik i njegovo zlonamjerno postupanje s određenim stupnjem krivnje.

Tužitelj također nije s uspjehom dokazao navod iz tužbe da mu je kod otkupa stana namjerno obračunat manji staž za jednu godinu i 3,5 mjeseci, budući nije jasno tko je to učinio, niti iz čega proizlazi da je to bilo namjerno. Tužitelj je imao mogućnost reagirati na pogrešan obračun radnog staža, ili pak tražiti povrat previše uplaćenog novca s naslova stjecanja bez osnove.

Činjenica koju tužitelj u tužbi spominje da su ga vrijeđali u računovodstvu tužene navodeći da je otpadnik koji je odbio braniti domovinu, nije u dovoljnoj mjeri određena da bi se na njoj mogla temeljiti odgovornost tužene za štetu, budući vrijeđanje od strane djelatnika tužene mora biti individualizirano, i mora biti jasno tko je poduzeo navedenu radnju.

Tužitelj u tužbi činjenicu raspitivanja tužene kod susjeda o tome da li tužitelj boravi na adresi tijekom 1992., 1993., 1994. i 1995. karakterizira kao narušavanje privatnosti. Navodi tužitelja iz tužbe potvrđeni su suglasnim iskazima svjedoka A. Ž., D. D. i V. M., te su dovedeni u svezu i sa iskazom svjedoka Ž. K. Ovdje valja napomenuti da sud navedene iskaze svjedoka prihvaća kao istinite, budući su svjedoci iskazivali jasno i logično, u suglasju jedni s drugim. Međutim, iz iskaza svjedoka sud ne može zaključiti da je navedenim raspitivanjem kod susjeda tužena postupala šikanozno, odnosno da je time narušena privatnost tužitelja, te da je tom prilikom tužena (odnosno njezini djelatnici, vjerojatno je jedan od njih bio Ž. K.), postupala zlonamjerno. Naime, svjedok Ž. K. u dijelu svog iskaza navodi da se radilo o periodu kada su u stanove ulazili ljudi tko je gdje htio, a da su oni kao djelatnici policije obavljali provjere po stambenim zgradama, te se je raspitivalo kod susjeda i stanara gdje se određene osobe nalaze. Upravo iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da se na taj način postupalo u odnosu na više osoba, što znači da nisu dokazani navodi tužitelja iz tužbe da je on postupanjem tužene na taj način bio šikaniran. Kako je tužitelj stanovao u stanu kojeg je dobio od tužene, sud smatra da postupanje tužene nije šikanozno, a ujedno policijski djelatnici imaju mogućnost i ovlaštenje vršiti provjere adresa na terenu, pa sam taj postupak ne predstavlja štetnu radnju.

U odnosu na pozivanje tužitelja na obavijesne razgovore, svjedok Ž. K. pojašnjava da je slao tužitelju pozive na obavijesne razgovore postupajući u okviru određenog predmeta, koji se vodio u policijskoj postaji, gdje je on bio zadužen za slanje poziva i eventualno obavljanje razgovora u okviru predmeta kojeg je vodio njemu nadređeni djelatnik.

Na taj način također je otklonjen navod tužitelja iz tužbe da je zvanje tužitelja na obavijesne razgovore predstavljalo zloupotrebu prava, jer iz iskaza svjedoka i preslika poziva za informativne razgovore proizlazi da su djelatnici MUP-a postupali u okviru predmeta s kojim su bili zaduženi. Obavljanje informativnih razgovora također spada u djelatnosti policijskih službenika, i samo po sebi ne predstavlja zloupotrebu prava. Isto tako tužitelj ističe naglašavanje nacionalne pripadnosti u rješenju o vraćanju na rad kao oblik šikanoznog postupanja tužene, međutim, obzirom da je tužena dostavila u spis čitav niz rješenja iz kojih proizlazi da je u odnosu na druge djelatnike različitih nacionalnosti također naznačena nacionalna pripadnost, nije osnovan navod tužitelja da bi to predstavljalo zloupotrebu prava, već je vidljivo da je riječ o redovitom postupanju tužene u odnosu prema svim djelatnicima policije. Tako tužitelj ne može tvrditi da je on na neki način šikaniran, jer se pri tome mora usporediti postupanje tužene u odnosu na njega kao i postupanje u odnosu na druge djelatnike, iz čega proizlazi da tužitelj, na način da mu je navedena nacionalna pripadnost u rješenju, nije stavljen u lošiji položaj u odnosu na druge djelatnike.

Glede donošenja rješenja od 18. ožujka 1997. kojim je tužitelj premješten u Donji Lapac, isto je doneseno sukladno odredbi citiranog čl. 60 Zakona o unutarnjim poslovima, te je vidljivo da tužitelj nije u pravu kada navodi da mu je istim rješenjem trebalo biti priznato pravo na troškove smještaja i ostala materijalna prava, jer za slučaj premještaja radi činjenice da bi daljnji rad djelatnika štetio interesima službe, djelatnik nema pravo na materijalna prava iz čl. 60. st. 2. Zakona o unutarnjim poslovima. O okolnostima donošenja navedenog rješenja iskazivao je svjedok T. K., koji je naveo da je donošenje takvog rješenja u okviru diskrecionog prava čelnika tijela, odnosno ministra unutarnjih poslova, te da takva odluka ne mora biti zasnovana na nekom pisanom dokumentu koji bi opravdavao premještaj u Donji Lapac. Iz osobnog dosjea tužitelja proizlazi da je načelnik sektora zatražio premještaj tužitelja u drugu policijsku upravu, te je stavljena bilješka da će se o tome raspraviti na kolegiju. Na taj način su potvrđeni navodi svjedoka T. K. o tome da nije nužno da u spisu postoji neki poseban razlog o tome zašto se djelatnika premješta u drugu policijsku upravu, jer to spada u diskrecijsko pravo ministra unutarnjih poslova. Navedeno pravo je u ovom slučaju iskorišteno, a istodobno iz ničeg ne proizlazi da bi bilo zlouporabljeno.(...)

Činjenica koju tužitelj navodi u tužbi da nije zadužen službenom značkom i oružjem nakon vraćanja na rad proizlazi iz potvrde o razduženju od 15. ožujka 1997. (list 471 spisa), iz koje proizlazi da je tužitelj razdužen s službenom iskaznicom, međutim, da oružje nije imao. Također iz dopisa načelnika odjela od 20. siječnja 1997. (list 391 spisa) proizlazi da je zatraženo izdavanje službene iskaznice za tužitelja, iz čega proizlazi da tužitelj nije niti mogao biti zadužen sa službenom iskaznicom u trenutku vraćanja na rad, jer je trebalo zatražiti izdavanje iste, što je učinjeno zahtjevom od 20. siječnja 1997. Okolnosti radi čega tužitelj nije zadužen s naoružanjem ne proizlaze iz spisa. Iz navedenog se također ne može utvrditi šikanozno postupanje tužene u odnosu na tužitelja, jer je logično da je tek nakon vraćanja tužitelja na rad (8. siječnja 1997.), i nakon raspoređivanja tužitelja na radno mjesto, bilo moguće za tužitelja zatražiti izdavanje službene iskaznice, koje radnje traju određeno vrijeme.

U ovom postupku je na tužitelju teret dokaza činjenice da je došlo do zloupotrebe prava od strane tužene, koja zloupotreba je prouzrokovala štetu na strani tužitelja.

Tužitelj nije s uspjehom dokazao činjenicu zloupotrebe prava od strane tužene niti u odnosu na jedan činjenični navod tužbe pa tako niti u odnosu na činjenicu da nije zadužen s oružjem i službenom iskaznicom, jer nije jasno tko je tužitelja trebao zadužiti s oružjem i zašto to taj nije učinio. Kontekst kašnjenja pri izdavanju službene iskaznice je pojašnjen kroz dokaze koji se nalaze u osobnom dosjeu tužitelja.

Kako tužitelj nije uspio dokazati postupanje tužene suprotno odredbi čl. 13. Zakona o obveznim odnosima, nema odgovornosti za štetu na strani tužene, jer nije dokazana činjenica počinjenja štetne radnje. Naime, da bi se radnje pobrojane u tužbi mogle okarakterizirati kao štetne radnje, potrebno je utvrditi njihovu protupravnost (postupanje suprotno nekoj zakonskoj normi), što nije utvrđeno, te još ujedno i da štetnik (djelatnik tužene) postupa s određenim stupnjem krivnje, što nije utvrđeno u odnosu na nijednog činitelja radnji.«

22. Drugostupanjskom presudom odbijena je podnositeljeva žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U obrazloženju drugostupanjske presude istaknuto je:

»Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja o postupanju i namjerama tužene. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355 ZPP-a).

I po stavu ovog suda drugog stupnja tužitelj tijekom postupka nije uspio dokazati da bi tužena uopće u odnosu na njega postupala na način da bi vršila zloupotrebu prava i obveza (postupala šikanozno), odnosno dokazao konkretno zlonamjerno odnosno šikanozno postupanje. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su u konkretnom slučaju postojali razlozi za vođenje disciplinskog postupka protiv tužitelja jer je postojala osnovana sumnja da je tužitelj počinio povredu svoje radne obveze (odbio izvršenje službenog zadatka koju činjenicu u ovom postupku niti ne spori) pa da pokretanjem i vođenjem istog neovisno o činjenici da je kasnijom, sudskom presudom, utvrđena nezakonitost odluke o suspenziji, odnosno o prestanku radnog odnosa ne predstavlja zloupotrebu prava odnosno zlonamjerno postupanje u smislu odredbe čl. 13. st. 1. ZOO-a.

Također pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da tužena nije postupala šikanozno pri izvršavanju sudske presude kojom joj je naloženo vraćanje tužitelja na rad i to na način da ga je bez valjanog razloga rasporedila u policijsku postaju Donji Lapac, a da ga pri tome nije zadužila niti sa službenim oružjem niti sa službenom iskaznicom, jer je rješenje o rasporedu tužitelja doneseno sukladno odredbi čl. 60. Zakona o unutarnjim poslovima u okviru diskrecionih propisanih ovlasti čelnika tijela tužene, a na prijedlog načelnika sektora. Činjenica da u navedenom rješenju tužena nije naznačila da se tužitelj premješta zbog potrebe službe već jer bi daljnji rad tužitelja na ranijem radnom mjestu štetilo interesima službe ne dovodi u pitanje pravilnost navedenog utvrđenja suda prvog stupnja.«

23. Presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija podnositelja podnesena protiv drugostupanjske presude.

U obrazloženju presude Vrhovnog suda istaknuto je:

»Utvrđene okolnosti slučaja, i po ocjeni ovog revizijskog suda, ne daju tužitelju pravo na naknadu štete za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i za pretrpljeni strah, jer pravo na naknadu štete tužitelj ima tek ako se utvrdi da se radilo o zlonamjernom i šikanoznom postupanju tuženice, pa kako navedene pretpostavke nisu utvrđene u nižestupanjskom postupku, to su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

(...)

Nižestupanjski sudovi utvrdili su da okolnosti donošenja rješenja od 18. ožujka 1997. ne upućuju na to da je isto doneseno zlonamjerno te da potpisnik tog rješenja nije koristio pravo koje mu je dano protivno svrsi radi kojeg je ustanovljeno, jer je postupao u okviru diskrecijskog prava i nadležnosti koja mu je dana, jer su do donošenja rješenja o premještaju tužitelja, već postojala dva prijedloga od strane načelnika sektora kojima je traženo premještanje tužitelja te da potpisnik rješenja o premještaju, tadašnji pomoćnik ministra predmetno rješenje nije donio proizvoljno pritom zloupotrebljavajući ovlast koja mu je dana.

(...)

Stoga i u odnosu na rješenje o premještaju tužitelja, a obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova o okolnostima donošenja tog rješenja, prema shvaćanju ovog revizijskog suda, tužitelj nije dokazao u smislu odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, da bi tuženica u odnosu na njega postupala tako što bi vršila zloupotrebu prava i obveza protivno cilju zbog kojeg je ono ustanovljeno odnosno da bi dokazao konkretno zlonamjerno odnosno šikanozno postupanje.

Naime, sve i da je predmetno rješenje posljedica pogrešne primjene određenog propisa, a takva utvrđenja nisu rezultat ocjene dokaza u ovom postupku, ta činjenica ne bi bila dovoljna za odgovornost tuženice za naknadu štete. Ovo zato što takva odgovornost može postojati samo iznimno, i to ako bi se dokazalo da se postupalo šikanozno, zlonamjerno ili očigledno na štetu tužitelja, a što u ovom postupku nije dokazano.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

24. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo:

»Podnositelj ustavne tužbe smatra da nije jednak pred zakonom s obzirom na svoje nacionalno podrijetlo, jer je pripadnik srpske nacionalne manjine, koji iako je ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu Općinskog suda Zagreb br. Pr-362/94 kojim su poništena rješenja MUP-a PU Zagreb br. 511-18-47/2-2226637/91 od 23. 8. 1991. i br. 511-01-55-22525/1-91 od 13. 9. 1991. o suspenziji i prestanku rad. odnosa, te naloženo RH-MUP, PU Zagreb da ga vrati u radni odnos na radno mjesto operativnog radnika za suzbijanje općeg kriminaliteta u PU Zagreb, na koje je i vraćen rješenjem br. 511-01-62-39403/1-96 od 23. 12. 1996, bez isticanja nacionalne pripadnosti u osobnim podacima, da bi nakon 2,5 mjeseca po diskrecionom pravu čelnika tijela T. K., a na prijedlog načelnika sektora I. M. rješenjem br. 511-01-62-124155/1-97 od 18. 3. 1997. bio premješten na rad u Policijsku upravu zadarsko-kninsku, V. Postaju Donji Lapac, iz razloga »da bi daljnji rad imenovanog na ranijem radnom mjestu štetio interesima službe«

(...)

Smatram da Sudovi nisu bili neovisni i nepristrani, jer su Odlukama Ustavnog suda br. U-I-985/1995, U-I-792/1998, U-I-1088/1998 i U-I-123/1999 ukinute odredbe čl. 18., 24. i 60. st. 3. Zakona o unutarnjim poslovima koji glasi ‘kao i radnik čiji je daljnji rad u ranijem radnom mjestu štetio interesu službe’ /NN 29/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94, 161/98, 128/99, koji su citirani u glavi rješenja MUP-a br. 511-01-62-24155/1-97 od 18. 3. 1997 /NN br. 29/91, 19/92, 33/92 i 76/94/, koje su im morale biti poznate, jer su donijete prije rješenja MUP-a od 18. 3. 1997, pa su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Ovo je rješenje trebalo imati privremeni, a ne trajni karakter, što predstavlja novi razlog šikane i njegove nezakonitosti.

(...)

Pristranost Suda ogleda se i u tvrdnji da podnositelj ustavne tužbe nije dokazao individualnu odgovornost djelatnika MUP-a u svezi pogrešnog upisa u radnu knjižicu, pogrešnog izračuna radnog staža i dr., što nije ni morao, jer za štetu prema djelatniku odgovara poslodavaca ne pojedini djelatnik, ali se poslodavac za tu namjernu štetu mogao regresirati od djelatnika koji ju je počinio.

Iako su Sudovima morale biti poznate Odluke Ustavnog suda o ukidanju čl. 60. st. 3. ZUP-a, oni su ga primijenili, kao i činjenica da bi morali suditi po zakonu i Ustavu, tvrde da su ‘... i u rješenjima tuženice koje se odnose na druge djelatnike bile naznačene njihove nacionalne pripadnosti’ pa kako je Ustav RH donijet 1990. godine koji u čl. 35. regulira zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, očito da se u donošenju svojih presuda nisu pridržavali istih, a pogotovo Ustava RH.

Sud nije odlučio o zahtjevu tužitelja u razumnom roku, jer je postupak do pravomoćnosti trajao 14,5 godina koji bi trebao biti hitne naravi, jer se nije rukovodio načelom ekonomičnosti postupka i koncentracije glavne rasprave.

(...)

Djelatnici MUP-a su se raspitivali o podnositelju ustavne tužbe kao i drugim stanarima u zgradi koji su bili srpske nacionalnosti, očito ih smatrajući ugrozom državne sigurnosti, kao što je dolazak Pape, pa ako već sami uz telefonske i ine prijetnje nisu napustili Hrvatsku, služili se metodama koje im je dozvoljavao Zakon, kao što je: pozivanje na informativne razgovore u svezi počinjenja kaznenih djela i sl. da bi te spise naknadno namjerno uništili, iako su znali da bi mogli biti dokaz u sudskom postupku.

(...)

Djelatnici MUP-a su se bez opravdanog razloga učestalo raspitivali o privatnom životu podnositelja zahtjeva uznemiravajući njega i stanare, čak i u ranim jutarnjim satima, a u provjeru tko stanuje u stanu, koji je otkupljen i nije više bio u vlasništvu RH, provjeru nisu vršili po prijavi građana zbog sumnje na počinjenje kaz. djela, već zlouporabom položaja.

U pozivima na obavijesne razgovore kao razlog je navedeno počinjenje kaznenog djela, a ne informacije o predmetima koje je on obrađivao kao bivši djelatnik policije, što je predstavljalo krajnje ponižavajuće ponašanje prema bivšem kolegi.

Daljnje ponižavanje proizlazi i iz činjenice što ga nakon povratka na rad, MUP nije zadužio oružjem, streljivom, značkom, i sl. iskaznicom, a dali mu radni zadatak, te ga diskriminirali pred ostalim djelatnicima u ekipi izloživši ga ismijavanju, tim prije što je postao djelatnik policije sa 19 godina, zanemarivši privatni život u korist kvalitetnog obavljanja posla, za što je dobivao visoke ocjene za svoj rad.

(...)

Dakle, sve naprijed navedene povrede prava zaštićenih Ustavom, predstavljaju šikanu, jer su svi postupci pokretani i provedeni s ciljem odmazde zbog prethodno dobivenog radnog spora, s očitom namjerom da podnositelja ustavne tužbe ponize /npr. uhićenje bez oružja i značke/, što je na istog ostavilo trajne posljedice, koje je potvrdio i nalaz psihijatra, uz povredu materijalnog prava, pa predlažem donijeti sljedeću:«

IV. MJERODAVNO PRAVO

1) Pravo mjerodavno za disciplinski postupak, radni spor i konačni prestanak radnog odnosa podnositelja (vidi točke 9., 10. i 12. obrazloženja ove odluke)

25. Člankom 60. stavkom 3., člankom 62. stavkom 1., člankom 82. stavkom 1. točkom 11. i člankom 87. stavkom 1. točkom 3. ZUP-a:55/89-76/94 bilo je propisano:

»Članak 60.

(...)

Prava iz stavka 2. ovoga članka nema ... kao i državni službenik i namještenik čiji bi daljnji rad na ranijem radnom mjestu štetio interesu službe.«

»Članak 62.

Kad interesi službe zahtijevaju, radnik može biti raspoređen na drugo radno mjesto.

(...)«

»Članak 82.

Težom povredom radne discipline, smatra se naročito:

(...)

11. odbijanje izvršenja službenog zadatka,

(...)«

»Članak 87.

Za povredu radne discipline državnom službeniku i namješteniku se mogu izreći slijedeće mjere:

(...)

3. prestanak radnog odnosa.

(...)«

Člankom 75. stavkom 2. točkom 6. ZOPR-a:34/91-29/94 bilo je propisano:

»GLAVA IV.
PRESTANAK RADNOG ODNOSA

Članak 75.

(...)

Radniku prestaje radni odnos bez njegove suglasnosti:

(...)

6) ako odbije raditi na radnome mjestu na koje je raspoređen u smislu člana 17. st 1. i 2. i čl. 19. i 20. ovog zakona;

(...)«

2) Pravo mjerodavno za postupak koji je neposredno prethodio ustavnosudskom postupku

26. Člankom 1., člankom 16. stavkom 1. i člankom 20. stavkom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (»Narodne novine« broj 87/08. i 112/12.; u daljnjem tekstu: ZSD:87/08-112/12), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009., propisano je:

»I. OPĆE ODREDBE

Svrha zakona

Članak 1.

(1) Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

(2) Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

(3) Diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovoga članka.«

»V. POSTUPAK PRED SUDOM

Zajedničke odredbe

Članak 16.

(1) Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona.

(...)«

»Teret dokazivanja

Članak 20.

(1) Ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

(...)«

27. Člankom 157., člankom 199. i člankom 200. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 111/93. – članak 646. točka 5. Zakona o trgovačkim društvima, 3/94., 107/95. – članak 113. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima, 7/96., 91/96. – članak 394. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 112/99. i 88/01. – članak 50. alineja 4. Zakona o arbitraži), bilo je propisano:

»Zahtjev da se prestane s povredom prava ličnosti

Član 157.

(1) Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog organa da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove ličnosti.

(2) Sud odnosno drugi nadležni organ može narediti prestanak radnje pod prijetnjom plaćanja stanovite novčane svote, određene ukupno ili po jedinici vremena, u korist povrijeđenog.«

»V. NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE

Objavljivanje presude ili ispravka

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude odnosno ispravka, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Novčana naknada

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.«

28. Člankom 19. stavkom 1., člankom 1046., člankom 1048., člankom 1099. i člankom 1100. stavcima 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11. – članak 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15. i 29/18.), propisano je:

»Prava osobnosti

Članak 19.

(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.

(...)«

»Šteta

Članak 1046.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).«

»Zahtjev da se prestane s povredom prava osobnosti

Članak 1048.

Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica.«

»5. Popravljanje neimovinske štete

Objavljivanje presude ili ispravka

Članak 1099.

U slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom.«

»Pravična novčana naknada

Članak 1100.

(1) U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

(...)«

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

29. U ustavnoj tužbi podnositelj u biti upire na to da mu zbog propusta sudova u postupku koji je neposredno prethodio ustavnosudskom postupku nije pružena adekvatna zaštita od postupanja državnih tijela koja imaju značaj diskriminacije.

Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju u ustavnoj tužbi istaknuti prigovori podnositelja otvaraju pitanje povrede općeg načela nediskriminacije, odnosno opće zabrane diskriminacije propisane člankom 14. stavkom 1. Ustava, koji glasi:

»Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.«

30. Ustavni sud smatra da je prije svega potrebno odgovoriti je li navedeni podnositeljev prigovor dopušten.

31. U konkretnom slučaju podnositelj je u tužbi podnesenoj 22. rujna 1999. istaknuo da mu je šteta, za koju traži naknadu, uzrokovana postupcima motiviranima njegovim nacionalnim podrijetlom, tj. njegovom pripadnošću srpskoj nacionalnoj manjini.

Ustavni sud, stoga, utvrđuje da je podnositelj prigovor povrede načela nediskriminacije odnosno opće zabrane diskriminacije propisane člankom 14. stavkom 1. Ustava istaknuo u postupku koji je neposredno prethodio ustavnosudskom postupku i da je stoga dopušten navedeni prigovor, istaknut (po drugi put) u ustavnoj tužbi.

Također, s obzirom na razloge i navode istaknute u ustavnoj tužbi, te činjenice i okolnosti konkretne pravne stvari, Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.

32. Prema načelnim stajalištima zauzetim u praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), diskriminacija znači različito postupanje prema osobama u relevantno sličnim situacijama, bez objektivnog i razumnog opravdanja, to jest ako ne teži ostvarenju legitimnog cilja, te ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojemu se težilo (vidi na primjer predmete ESLJP-a Oršuš i drugi protiv Hrvatske, br. 15766/03, §§ 149. i 156., presuda od 16. ožujka 2010.; i Guberina protiv Hrvatske, br. 23682/13, §§ 68. i 69., presuda od 22. ožujka 2016.).

Nadalje, kad podnositelj dokaže različito postupanje, na državi je teret dokaza da je takvo postupanje bilo opravdano (vidi na primjer predmete ESLJP-a D.H. i drugi protiv Češke Republike, br. 57325/00, § 177., presuda od 13. studenoga 2007.; Vallianatos i drugi protiv Grčke, br. 29381/09 i 32684/09, § 85., presuda od 7. studenoga 2013.; i Khamtokhu i Aksenchik protiv Rusije, br. 60367/08 i 961/11, § 65., presuda od 24. siječnja 2017.).

33. U konkretnoj pravnoj stvari podnositelj je tijekom postupka koji je neposredno prethodio ustavnosudskom postupku predlagao dokaze koji su izvedeni na okolnost uvjetovanosti njegovim nacionalnim podrijetlom: postupka koji je prethodio otkazivanju radnog odnosa, samog otkazivanja radnog odnosa, postupaka policijskih službenika prema njemu tijekom trajanja radnog spora i njegova premještaja u Donji Lapac nakon povrata na rad.

Stoga je Ustavni sud podnositeljev prigovor istaknut u ustavnoj tužbi razmotrio i ocijenio s obzirom na dokaze predložene i izvedene u postupku koji je neposredno prethodio ustavnosudskom postupku.

34. Imajući u vidu dokaze koje je predložio podnositelj i one koje su izveli sudovi na okolnost da su postupak koji je prethodio otkazivanju radnog odnosa i sam otkaz radnog odnosa bili uvjetovani njegovim nacionalnim podrijetlom, Ustavni sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda (i drugostupanjskog suda, te Vrhovnog suda) prema kojemu podnositelj nije dokazao (učinio vjerojatnim) navedenu tvrdnju.

35. Nadalje, u pogledu (na okolnost postupanja policijskih službenika prema podnositelju prije njegova povrata na rad i njegova premještaja na drugo radno mjesto) ostalih predloženih i izvedenih dokaza, Ustavni sud ističe da su u konkretnom slučaju, na okolnost raspitivanja policijskih službenika boravi li podnositelj u svom stanu odnosno stanu svog prijatelja, tko mu dolazi i gdje se kreće, u postupku koji je neposredno prethodio ustavnosudskom postupku izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka: M. U., prijatelja kod kojeg je podnositelj stanovao 1995. godine, te A. Ž., D. D. i V. M., podnositeljevih susjeda u zgradi u kojoj se nalazi podnositeljev stan.

Prvostupanjski sud je na temelju iskaza A. Ž., D. D. i V. M. utvrdio da su se policijski službenici u više navrata, nakon početka Domovinskog rata, tijekom 1993., 1994. i 1995. godine, kod navedenih svjedoka raspitivali stanuje li podnositelj u svom stanu i s kim živi.

Nadalje, na temelju iskaza svjedoka M. U. prvostupanjski sud utvrdio je da su se policijski službenici kod njegovih susjeda raspitivali stanuje li podnositelj kod njega, tko mu dolazi i o čemu razgovara i kuda se kreće.

Također, prvostupanjski sud pribavio je spis predmeta Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Sektora kriminalističke policije broj: 511-19-11-80/94 u kojem je podnositelj bio pozivan na obavijesne razgovore (vidi točku 11. obrazloženja ove odluke) i omogućio je podnositelju i tuženici da izvrše uvid u njega, te je taj spis predmeta priložio svom spisu predmeta.

Ostale spise predmeta u kojima je podnositelj pozivan na obavijesne razgovore tuženica nije dostavila prvostupanjskom sudu na njegov zahtjev, jer su isti izlučeni i uništeni (vidi točku 20. obrazloženja ove odluke).

Nadalje, prvostupanjski sud izvršio je uvid u osobni dosje podnositelja, čiji sastavni dio su dopisi načelnika Sektora kadrovskih, pravnih i obrazovnih poslova, Policijske uprave zagrebačke broj: 511-19-30/2-S.P. 918/95 od 16. prosinca 1996. i pomoćnika ministra unutarnjih poslova broj: 511-01-62-39403/2-1996 od 24. prosinca 1996. (vidi točku 12. obrazloženja ove odluke), rješenje Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-62-39403/1-96 od 23. prosinca 1996., dopis načelnika Sektora kadrovskih, pravnih i obrazovnih poslova Policijske uprave zagrebačke broj: 511-19-30/2 – VT-918/2-96 od 16. siječnja 1997. i rješenje Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-62-24155/1-97 od 18. ožujka 1997. (vidi točku 13. obrazloženja ove odluke).

Na temelju činjeničnog stanja utvrđenog izvođenjem navedenih dokaza, prvostupanjski sud ocijenio je da podnositelj nije dokazao (učinio vjerojatnim) tvrdnju da su opisane radnje policijskih službenika i njegov premještaj na drugo radno mjesto bili uvjetovani podnositeljevim nacionalnim podrijetlom (odnosno da je podnositelj na temelju njegova nacionalnog podrijetla stavljen u nepovoljniji položaj od drugih osoba s kojima ga se može usporediti u istovjetnoj situaciji), što su prihvatili drugostupanjski i Vrhovni sud.

Imajući u vidu sve činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud prihvaća navedenu ocjenu sudova.

36. Ustavni sud slijedom svega navedenog utvrđuje da podnositelju u postupku koji je neposredno prethodio ustavnosudskom postupku u postupovnom i materijalnom aspektu nije povrijeđena opća zabrana diskriminacije propisana člankom 14. stavkom 1. Ustava.

Također, iz istih razloga Ustavni sud utvrđuje da podnositelju u postupku koji je neposredno prethodio ustavnosudskom postupku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

37. Ustavni sud utvrdio je da prigovori podnositelja vezani uz članak 14. stavak 2., članak 19., članak 34. stavak 1., članak 35., članak 37. stavak 1. i članak 65. stavak 1. Ustava, na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporene odluke mogle utjecati na ostvarivanje sadržaja tih ustavnih normi, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.

38. Na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/92. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) odlučeno je kao u točki V. izreke odluke.

VI. POVREDA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

39. Podnositelj je u ustavnoj tužbi također istaknuo:

»Sud nije odlučio o zahtjevu tužitelja u razumnom roku, jer je postupak do pravomoćnosti trajao 14,5 godina koji bi trebao biti hitne naravi, jer se nije rukovodio načelom ekonomičnosti postupka i koncentracije glavne rasprave.«

Ustavni sud ocjenjuje da je na navedeni način podnositelj u bitnome istaknuo prigovor povrede prava na suđenje u razumnom roku zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, uzrokovane nerazumno dugim trajanjem parničnog postupka.

40. U odluci broj: U-IIIA-1031/2014 od 27. travnja 2016., u točkama 4. – 11. (»Narodne novine« broj 50/16.) Ustavni sud opisao je razvoj pravne zaštite ustavnog prava na suđenje u razumnom roku od trenutka njegovog uvođenja u hrvatski pravni sustav, stupanjem na snagu Promjene Ustava Republike Hrvatske 9. studenoga 2000. (»Narodne novine« broj 113/00.) sve do 14. ožujka 2013., kada je stupio na snagu Zakon o sudovima (»Narodne novine« broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16. – Uredba, 67/18. i 126/19. – rješenje USRH broj: U-I-4658/2019 i dr.; u daljnjem tekstu: ZoSud:28/13-126/19).

41. Nadalje, u skladu sa stajalištem Ustavnog suda iz rješenja broj: U-IIIA-322/2014 od 23. prosinca 2014. (»Narodne novine« broj 8/15.), jedna od pretpostavki za dopuštenost ustavne tužbe podnesene na temelju članka 63. Ustavnog zakona zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku je ta da su podnositelji prethodno koristili dopušteno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka.

42. U konkretnom slučaju podnositelj je koristio pravna sredstva koje su mu bila na raspolaganju na temelju Zakona o sudovima (»Narodne novine« broj 150/05., 16/07., 113/08., 153/09., 34/10. – rješenje USRH broj: U-IIIVs-3669/2006 i dr., 116/10., 37/11., 57/11. – članak 51. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku i 130/11.).

Naime, razvidno je iz spisa predmeta da je podnositelj 7. studenoga 2008. podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, koji je drugostupanjski sud usvojio rješenjem broj: Gzp-1368/08-5 od 25. studenoga 2009.

Tim je rješenjem točkom II. izreke određen rok od šest (6) mjeseci u kojem je Općinski građanski sud u Zagrebu bio dužan donijeti odluku u predmetu koji se pred tim sudom vodio pod brojem Pr-4135/08, točkom III. izreke određena je podnositelju primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku od 6.000,00 kn i točkom IV. izreke naloženo je Republici Hrvatskoj da podnositelju isplati navedenu primjerenu naknadu u roku od tri (3) mjeseca po podnošenju zahtjeva za njezinu isplatu.

43. Budući da je podnositelj prije podnošenja ustavne tužbe koristio dopuštena pravna sredstva u svrhu ubrzanja sudskog postupka, Ustavni sud utvrđuje da je ustavna tužba u odnosu na nerazumnu duljinu trajanja parničnog postupka dopuštena te će razmotriti njezinu osnovanost.

44. Ustavni sud ponavlja da se razumnost duljine postupka uvijek mora procjenjivati u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja prema sljedećim kriterijima: složenosti predmeta, ponašanju podnositelja i mjerodavnih tijela, te važnosti predmeta postupka za podnositelja.

45. Parnični postupak pokrenut je 22. rujna 1999. podnošenjem tužbe protiv Republike Hrvatske radi naknade štete.

U tom postupku donesene su četiri prvostupanjske presude, i to:

– presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-1905/00 od 15. rujna 2006. kojom je djelomično prihvaćen podnositeljev tužbeni zahtjev,

– presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pr-901/07-62 od 6. veljače 2008. kojom je ponovno djelomično prihvaćen podnositeljev tužbeni zahtjev,

– presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pr-4135/08-100 od 25. studenoga 2010. kojom je odbijen podnositeljev tužbeni zahtjev, te

– osporena prvostupanjska presuda (30. siječnja 2015.) kojom je ponovno odbijen podnositeljev tužbeni zahtjev.

Pred Općinskim sudom u Zagrebu i Općinskim građanskim sudom u Zagrebu održano je 19 ročišta, i to: 12. lipnja 2000., 23. listopada 2002., 1. srpnja 2004., 1. prosinca 2005., 4. travnja 2006., 3. srpnja 2006., 31. kolovoza 2006., 15. rujna 2006., 6. studenoga 2007., 22. siječnja 2008., 6. veljače 2008., 6. studenoga 2008., 13. siječnja 2009., 10. studenoga 2009., 18. veljače 2010., 22. ožujka 2010., 17. svibnja 2010., 11. listopada 2010. i 25. studenoga 2010.

Pred prvostupanjskim sudom održano je sedam ročišta, i to: 5. ožujka 2013., 6. lipnja 2013., 12. studenoga 2013., 14. svibnja 2014., 7. srpnja 2014., 11. prosinca 2014. i 30. siječnja 2015.

Također, donesena su tri drugostupanjska rješenja, i to:

– rješenje drugostupanjskog suda broj: Gžr-144/07-2 od 13. veljače 2007., kojim je ukinuta presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-1905/00 od 15. rujna 2006.,

– rješenje drugostupanjskog suda broj: Gžr-950/08-2 od 6. svibnja 2008., kojim je ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pr-901/07-62 od 6. veljače 2008., te

– rješenje drugostupanjskog suda broj: Gžr-652/11-2 od 31. svibnja 2011., kojim je ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pr-4135/08-100 od 25. studenoga 2010.

Donesena je jedna drugostupanjska presuda, tj. osporena drugostupanjska presuda (broj: Gž R-746/15-2 od 28. travnja 2015.) i jedna revizijska presuda, tj. osporena presuda Vrhovnog suda (broj: Revr 1753/15-2 od 11. listopada 2016.).

46. Parnični postupak dovršen je 25. travnja 2017. uručenjem osporene presude Vrhovnog suda podnositelju, putem njegove punomoćnice.

47. Ustavni sud utvrđuje da je parnični postupak radi naknade štete od 22. rujna 1999. (dana podnošenja tužbe) do 25. travnja 2017. (dana uručenja presude Vrhovnog suda podnositelju), trajao ukupno sedamnaest (17) godina, sedam (7) mjeseci i tri (3) dana.

48. Ustavni sud ocjenjuje da se u konkretnom slučaju radi o složenijem predmetu. Međutim, navedena okolnost ne opravdava trajanje parničnog postupka duljem od sedamnaest (17) godina.

49. Ustavni sud ocjenjuje da podnositelj ustavne tužbe nije pridonio duljini postupka.

Koristio je dopuštena pravna sredstva za ubrzavanje postupka (zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, koji je prihvaćen rješenjem drugostupanjskog suda broj: Gzp-1368/08-5 od 25. studenoga 2009.).

50. Ustavni sud, imajući u vidu da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o sporu vođenom radi naknade štete uzrokovane povredom općeg načela nediskriminacije / opće zabrane diskriminacije propisane člankom 14. stavkom 1. Ustava u kojem su sudovi u smislu članka 16. stavka 3. ZSD-a:87/08-112/12 radnje u postupku dužni poduzimati hitno nastojeći da se tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju, ocjenjuje da je predmet spora od osobite važnosti za podnositelja.

51. Ustavni sud utvrđuje da se parnični postupak u razmatranom razdoblju vodio dulje od sedamnaest (17) godina. Imajući u vidu ukupno trajanje parničnog postupka, postupanje sudova u tom postupku, važnost predmeta spora za podnositelja, činjenicu da podnositelj svojim ponašanjem nije pridonio duljini postupka, Ustavni sud ocjenjuje da je podnositelju povrijeđeno pravo da sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

52. Utvrdivši da je ustavna tužba osnovana, u smislu članka 63. stavaka 1. i 3. Ustavnog zakona donesena je odluka kao u točkama I., II. i III. izreke odluke.

53. Ustavni sud utvrđuje visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na suđenje u razumnom roku uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

U konkretnom je slučaju Ustavni sud uzeo u obzir da je podnositelju rješenjem drugostupanjskog suda broj: Gzp-1368/08-5 od 25. studenoga 2009. dosuđena pravična novčana naknada od 6.000,00 kn.

54. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona (točka IV. izreke odluke).

Obrazloženje rješenja

55. Podnositelj je 16. lipnja 2020. podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, zbog nedonošenja u razumnom roku odluke Ustavnog suda o podnositeljevoj ustavnoj tužbi podnesenoj 25. svibnja 2017., kojom je pred Ustavnim sudom pokrenut ustavnosudski postupak pod brojem U-III-2360/2017.

Podnositelj od Ustavnog suda traži da mu odredi primjerenu naknadu od 20.000,00 kn zbog nedonošenja odluke o njegovoj ustavnoj tužbi u roku propisanom člankom 33. Ustavnog zakona.

Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje.

56. U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast.

Člankom 115. stavkom 1. Ustava propisano je da sudbenu vlast obavljaju sudovi.

Ustavni sud ne pripada ni jednom od navedenih nositelja vlasti.

Ustavni sud, u okviru svoje nadležnosti, utvrđene člankom 125. Ustava, a razrađene odredbama Ustavnog zakona, između ostalog, pruža zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom kroz ustavnosudski postupak pokrenut ustavnom tužbom.

Jedna od pretpostavki za podnošenje ustavne tužbe je iscrpljenost dopuštenog pravnog puta. Međutim, Ustavni sud je ovlašten pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put u slučaju kada o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice (članak 63. stavak 1. Ustavnog zakona).

Člankom 63. stavkom 2. Ustavnog zakona ustanovljena je obveza Ustavnog suda da, u slučaju kada usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku, nadležnom sudu istodobno odredi rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama podnositelja.

57. Iz navedenog slijedi da se odredbe članka 63. Ustavnog zakona odnose samo na postupak pred sudovima koji odlučuju o pravima i obvezama stranke, dakle, koji obavljaju sudbenu vlast. Ustavni sud nije sud koji obavlja sudbenu vlast, stoga se i odredbe članka 63. Ustavnog zakona ne odnose na postupak pred Ustavnim sudom.

58. Budući da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje o podnositeljevom zahtjevu (podnesenom na temelju članka 64. stavka 1. točaka 1. i 2. ZoSuda:28/13-126/19, zbog nedonošenja u razumnom roku odluke Ustavnog suda), na temelju članka 72. Ustavnog zakona, riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

Broj: U-III-2360/2017

Zagreb, 27. rujna 2022.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) prilažemo sljedeće

IZDVOJENO MIŠLJENJE
U ODNOSU NA ODLUKU I RJEŠENJE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U PREDMETU BROJ: U-III-2360/2017 OD 27. RUJNA 2022.

Ne možemo se složiti s odlukom većine kojom se ustavna tužba podnositelja u odnosu na glavni prigovor tj. prigovor povrede načela nediskriminacije odbija, jer smatramo da je taj njegov prigovor osnovan.

Naime, podnositelj je pred redovnim sudovima podnio tužbu protiv države u kojoj je opisao postupanje prema njemu i u kojoj je tvrdio da je takvo postupanje predstavljalo šikanozno postupanje motivirano njegovim nacionalnim podrijetlom. Većina sudaca Ustavnog suda prihvatila je zaključke redovnih sudova da podnositelj nije dokazao tu svoju tvrdnju. Pri tome i većina ustavnih sudaca kao i suci redovnih sudova promatraju svako postupanje prema podnositelju odvojeno, iako je srž podnositeljeva prigovora da je njegovo pravo na jednakost povrijeđeno upravo različitim, brojnim i uzastopnim oblicima uznemiravanja i nepovoljnim postupanjem u duljem vremenskom razdoblju odnosno od srpnja 1991. do ožujka 1997.

Nasuprot tome, mi smatramo da je podnositelj učinio vjerojatnim da je višegodišnje nepovoljno postupanje prema njemu bilo utemeljeno upravo na njegovom etničkom podrijetlu te je stoga na državi bio dokaz da to postupanje nema nikakve veze s činjenicom da je podnositelj srpske nacionalnosti.

Podnositelj je početak rata 1991. godine dočekao kao policijski inspektor u Zagrebu. Dana 24. srpnja 1991. upućen je »na izvršenje posebnog zadatka« izvan Zagreba. U svom iskazu podnositelj je opisao da je taj dan telefonskim putem od njega zatraženo da izvrši neodređeni radni zadatak izvan Zagreba te da je tražio pisano rješenje o tome, pa kako isti nije dobio odbio je izvršiti takav neodređeni zadatak. Ni u postupku u kojem su donesene osporavane odluke pred redovnim sudovima nije ispitivano niti utvrđeno o kakvom zadatku se zapravo radilo. Zbog tog »odbijanja izvršenja zadatka« podnositelj je istoga dana (24. srpnja 1991.) udaljen s dužnosti, istoga dana doneseno je rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa, a dan kasnije (25. srpnja 1991.) pokrenut je protiv njega disciplinski postupak u kojem je odlukom iz ožujka 1992. proglašen krivim za težu povredu radne discipline i izrečena mu je disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

U postupcima koje je potom pokrenuo podnositelj utvrđeno je da je rješenje o prestanku radnog odnosa od 24. srpnja 1991. bilo nezakonito jer ga je donijela neovlaštena osoba uz primjenu očigledno nemjerodavnog propisa. U odnosu na disciplinski postupak utvrđeno je da je proveden nezakonito, jer je vođen i nakon što je nastupila zastara, kad ga je trebalo obustaviti, te da uopće nije dokazano da je postojalo rješenje o rasporedu tužitelja u drugu radnu jedinicu, pa da stoga uopće nije bilo uvjeta za prestanak radnog odnosa.

U međuvremenu, nakon što mu je u srpnju 1991. i ožujku 1992. otkazan radni odnos, podnositelj je u razdoblju od siječnja 1993. do rujna 1994. (dakle u razdoblju u kojem je vodio postupke protiv odluka o otkazu radnog odnosa) više puta pozivan na policiju radi davanja obavijesti o počiniteljima kaznenih djela oružane pobune. U postupku u kojem su donesene osporavane odluke nije ispitivano niti utvrđeno zašto je upravo podnositelj pozivan radi davanja takvih obavijesti odnosno zašto se smatralo da bi on mogao imati bilo kakva saznanja o bilo kojim počiniteljima oružane pobune.

U istom razdoblju policija je dolazila noću na adresu na kojoj je podnositelj stanovao te se raspitivala kod susjeda o podnositelju. U postupku u kojem su donesene osporavane odluke utvrđeno je da je policija u tom razdoblju na taj način provjeravala građane srpskog podrijetla.

Nakon sudskih postupaka u kojem su oba otkaza radnog odnosa podnositelja utvrđeni nezakonitima, podnositelj je u prosincu 1996. vraćen na rad u Ministarstvo unutarnjih poslova, PU Zagrebačka. Međutim, ta je policijska uprava odmah zatražila da se podnositelja premjesti u drugu policijsku upravu tj. u PU Zadarsko kninsku, PP Donji Lapac s obrazloženjem da bi njegov rad na ranijem radnom mjestu (gdje je radio od 1977.) štetio interesima službe. Taj zahtjev je odbijen, jer je zaključeno da je suprotan presudi iz radnog spora kojom se nalaže vraćanje podnositelja na rad. Niti deset dana nakon toga, PU Zagrebačka ponovno je zatražila od pomoćnika ministra unutarnjih poslova da premjesti podnositelja u drugu policijsku upravu. Ovoga puta, rješenjem od 18. ožujka 1997. (četiri mjeseca nakon vraćanja na rad podnositelja na temelju presude iz radnog spora) taj zahtjev je usvojen, ponovno uz obrazloženje da bi rad podnositelja na ranijem radnom mjestu štetio interesima službe. U postupku u kojem su donesene osporavane odluke nije ispitivano niti utvrđeno na čemu se temeljio takav zaključak odnosno koje su to okolnosti na strani podnositelja postojale zbog čega bi njegov rad štetio interesima službe. Nasuprot tome, iz iskaza pomoćnika unutarnjih poslova u tom razdoblju, danom u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, proizlazi da se takva mjera premještaja primjenjivala na one policijske službenike koji su početkom rata »prešli na neprijateljsku stranu« te su nakon rata zahtijevali da ostvare prava iz radnog odnosa kao djelatnici ministarstva unutarnjih poslova.

Stoga je očito da je u razdoblju od srpnja 1991. do odlaska podnositelja u mirovinu, policija poduzela brojne radnje kako bi onemogućila podnositelja da ostane na svom radnom mjestu na kojem je radio od 1977. godine, od otkaza radnog odnosa za koje su sudovi zaključili da su bili nezakoniti do premještaja u udaljenu policijsku upravu. Istovremeno, protiv podnositelja su poduzimane i mjere koje predstavljaju značajno miješanje u njegova prava, uzastopnim pozivanjem na obavijesne razgovore u vezi oružane pobune te raspitivanjem kod susjeda o podnositeljevom privatnom životu.

Prije svega, premještanje podnositelja s radnog mjesta u Zagrebu na radno mjesto u Donjem Lapcu, unatoč presude iz radnog spora, očito je bilo temeljeno na njegovom etničkom podrijetlu i očito je predstavljalo diskriminaciju. U postupku je utvrđeno da se ta mjera primjenjivala na policijske službenike koji su »prešli na neprijateljsku stranu«, a notorno je da se radilo o policajcima srpske, a ne neke druge nacionalnosti. Ta mjera primijenjena je i na podnositelja, iako ništa ne ukazuje na to da bi »prešao na neprijateljsku stranu« ili na bilo koji način bio nelojalan poslodavcu. Stoga je više nego vjerojatno da je ta mjera, nepovoljna za podnositelja, u odnosu na njega bila primijenjena zbog njegovog etničkog podrijetla, a ne zbog neke njegove individualne, od podrijetla nezavisne, karakteristike ili postupanja. U svakom slučaju, država nije dokazala da bi podnositelj postupao na način koji bi takvu mjeru opravdao.

Mjera raspitivanja kod susjeda o privatnom životu podnositelja predstavlja miješanje u njegov privatni život te je također motivirana njegovim etničkim podrijetlom. Provedeni dokazi ukazuju na to da se na taj način provjeravalo građane srpske nacionalnosti (da li su napustili prebivalište, s kim žive, tko kod njih dolazi i sl.). Stoga je za nas nesporno da se radilo o diskriminatornom postupanju prema podnositelju. Isto se odnosi i na uzastopno pozivanje podnositelja na obavijesne razgovore u vezi kaznenih djela oružane pobune, jer osim činjenice da je podnositelj Srbin, te da su osobe koje su se oružano pobunile također Srbi, ništa drugo ne ukazuje da bi podnositelj imao ili mogao imati bilo kakva saznanja o tim kaznenim djelima. Stoga je i to predstavljalo diskriminatorno postupanje prema podnositelju.

Što se pak tiče otkaza radnog odnosa i disciplinskog postupka, ako se gledaju svaki za sebe neovisno o drugim postupanjima protiv podnositelja te svaki za sebe kao izolirali događaji, doista je moguće zaključiti da nemaju nikakve veze s etničkim podrijetlom podnositelja. Međutim, u konkretnom slučaju upravo je postupanje prema podnositelju u razdoblju od 1991. do 1997. gledano kao cjelina bilo očito diskriminatorno. Naime, protiv podnositelja poduzete su sve moguće mjere da njegov rad u policiji prestane. Za sve te mjere upravo su sudovi zaključili da su bile nezakonite. Takav niz nezakonitih radnji, i to upravo od jednog za pravni poredak najvažnijeg državnog tijela, nije moguće ni objasniti niti opravdati. Stoga, tvrdnja podnositelja da ga se policija htjela riješiti što prije jer je bio Srbin, a s obzirom na poznate okolnosti iz tog razdoblja, više je nego vjerojatna.

Zbog svega toga smatramo da je ustavna tužba osnovana te da gore opisano postupanje prema podnositelju predstavlja povredu načela diskriminacije u ostvarenju njegovih ustavnih prava na rad te osobni život.

Zagreb, 3. listopada 2022.

Suci
Andrej Abramović, v. r.
Lovorka Kušan, v. r.
dr. sc. Goran Selanec, v. r.