Ustavni sud Republike Hrvatske

1911

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o žalbama protiv odluka o razrješenju sudačke dužnosti i odluka o stegovnoj odgovornosti sudaca, u sastavu sudac Miroslav Šumanović, predsjednik Vijeća, te suci Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Josip Leko, Davorin Mlakar i Rajko Mlinarić, članovi Vijeća, u postupku odlučivanja o žalbi koju je podnijela P. P., sutkinja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koju zastupa Sandra Marković, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marković, Grbavac, Gliha sa sjedištem u Zagrebu, protiv odluke Državnog sudbenog vijeća broj: SP-16/21 od 21. siječnja 2022., na sjednici održanoj 9. lipnja 2022. donio je

ODLUKU

I. Žalba se usvaja.

II. Ukida se odluka Državnog sudbenog vijeća broj: SP-16/21 od 21. siječnja 2022. i predmet se vraća Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. P. P., sutkinja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: žaliteljica), koju zastupa Sandra Marković, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marković, Grbavac, Gliha sa sjedištem u Zagrebu, podnijela je žalbu protiv odluke Državnog sudbenog vijeća (u daljnjem tekstu: DSV) broj: SP-16/21 od 21. siječnja 2022. (u daljnjem tekstu: osporena odluka) kojom je proglašena stegovno odgovornom za stegovno djelo neurednog obnašanja sudačke dužnosti iz članka 62. stavka 2. točke 1. Zakona o Državnom sudbenom vijeću (»Narodne novine« broj 116/10., 57/11., 130/11., 13/13. – odluka USRH broj: U-I-5991/2012, 28/13., 82/15., 67/18. i 126/19; u daljnjem tekstu: ZoDSV), te joj je na temelju članka 63. stavka 1. točke 1. ZoDSV-a izrečena stegovna kazna ukora.

1.1. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis DSV-a broj: SP-16/21, zatraženo je i 25. veljače 2022. zaprimljeno očitovanje predsjednika Visokog trgovačkog suda na podnesenu žalbu, te je zatražen odgovor žaliteljice na očitovanje ovlaštenog tužitelja. Odgovor žaliteljice na očitovanje ovlaštenog tužitelja zaprimljen je 23. ožujka 2022.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

2. Rješenjem predsjednika Visokog trgovačkog suda broj: 47-Su-11/21-39 od 19. ožujka 2021. utvrđeno je da je žaliteljica prema mjerodavnim zakonskim kriterijima za 2020. godinu ostvarila »55,13% odnosno 43,13% bez oslobođenja od predviđenih Okvirnih mjerila za rad sudaca«.

U dijelu tog rješenja koji predstavlja njegovo obrazloženje utvrđeni su razlozi koje je žaliteljica u svojem očitovanju navela opravdavajući neostvarivanje propisane norme (uključujući i tri, po njezinom navodima, teška predmeta koje je okončala). Međutim, predsjednik Visokog trgovačkog suda nije uopće ocijenio opravdavaju li navedeni razlozi neostvarivanje norme, a ni u izreci rješenja nije navedeno je li podnositeljica neopravdano ostvarila rezultat ispod propisane norme.

Protiv tog rješenja žaliteljica nije podnijela prigovor, iako je uredno upozorena na tu mogućnost u uputi o pravnom lijeku.

Predsjednik Visokog trgovačkog suda podnio je 17. rujna 2021. DSV-u zahtjev za pokretanje stegovnog postupka protiv žaliteljice zbog stegovnog djela neurednog obnašanja sudačke dužnosti iz članka 62. stavka 2. točke 1. ZoDSV-a s prijedlogom izricanja odgovarajuće stegovne kazne.

2.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka, utvrđenog činjeničnog supstrata i obrane prijavljene sutkinje, DSV je utvrdio da prijavljena sutkinja 2020. godine nije uredno obnašala sudačku dužnost te su se na taj način ostvarila sva bitna obilježja stegovnog djela iz članka 62. stavka 2. točke 1. ZoDSV-a.

2.2. U obrazloženju osporene odluke, u dijelu koji se odnosi na utvrđenu odgovornost žaliteljice za stegovno djelo iz članka 62. stavka 2. točke 1. ZoDSV-a navedeno je u bitnome:

»Prijavljena sutkinja je u svojoj obrani... iskazala da se ne smatra odgovornom za djelo koje joj se stavlja na teret. (...) Ne osporava činjenične navode rješenja predsjednika Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 47-Su-11/21-39 od 19.03.2021. Istaknula je kako je ona radila na teškim predmetima i to predmetima br. Pž-4542/18, Pž-5996/18 i Pž-973/20 kojima je trebalo posvetiti izuzetnu pažnju i zahtjevali su puno vremena i rada pa iz tog razloga nije ostvarila okvirna mjerila u opsegu 100%. Protiv navedenog rješenja nije podnijela prigovor (...) jer iz rješenja proizlazi da je ostvarila 55,13% ‹norme›, ali nije utvrđeno da je to neopravdano. Smatrala je da se zbog toga neće pokrenuti stegovni postupak, tim više što je u rješenju predsjednik suda utvrdilo da se radilo o posebnoj složenosti predmeta koje je rješavala. (...) Zbog korone i potresa u Zagrebu bio je otežan dolazak na sud i boravak u zgradi. Ima zdravstvenih problema, diskus herniju, dva umjetna kuka zbog kojeg joj je otežano sjediti duže vrijeme. Priložila je u spis primjerak rješenja HZMO, PS Rijeka, klasa: Up/I-141-06/14-01/03090892413 od 16.11.2014. kojim je utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 80%. Do 2020. ostvarivala je normu usprkos zdravstvenim teškoćama i problemima. Rad na predmetima koje je navela je rad od 2017. pa nadalje. Na prvoj operaciji je bila 2011., a na drugoj 2014. Nikad se nije tužila na raspored spisa niti je ukazivala na otežane uvjete rada s obzirom na zdravstveno stanje. Trudila se koliko je mogla da rješava spise po najboljem znanju i mogućnostima.

Podnositelj zahtjeva je na ročištu istaknuo da ostaje kod navoda u zahtjevu jer je prijavljena sutkinja bila opterećena i lakim i teškim predmetima kao i svaki drugi sudac.

Posebno stegovno vijeće je izvršilo uvid i čitalo rješenje od 19.3.2021. (list 2-4), te rješenje HZMO od 06.11.2014. (list 8-9). Prijavljena sutkinja je na ročištu predložila da se izvrši uvid u spise Pž-4542/18, Pž-5996/18 i Pž-973/20 kako bi Vijeće utvrdilo činjenice na koje se poziva u svojoj obrani, ali je posebno stegovno vijeće odbilo njezin prijedlog budući je činjenično stanje bilo dovoljno utvrđeno za donošenje odluke i bez provođenja ovog i drugi dokaza.

Temeljem provedenog postupka, utvrđenog činjeničnog supstrata i obrane prijavljene sutkinje, Vijeće je nesporno utvrdilo da je prijavljena sutkinja, bez opravdanog razloga, u 2020. donijela broj odluka manji od 80% (55,13%) od broja odluka utvrđenih Okvirnim mjerilima za rad sudaca (u daljnjem dijelu teksta – Okvirna mjerila), a koje ponašanje, po ocjeni Vijeća, nesumnjivo predstavlja neuredno obnašanje sudačke dužnosti, te su se na taj način u njezinom postupanju ostvarila sva bitna obilježja stegovnog djela iz članka 62. stavak 2. točka 1. ZDSV-a.

Nesporno je da prijavljena sutkinja nije ispunila svoju sudačku obvezu za 2020. prema kriterijima iz članka 97. Zakona o sudovima jer je donijela 55,13% odluka u odnosu na broj oduka koje je trebala donijeti na temelju Okvirnih mjerila, a što proizlazi iz pravomoćnog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. ožujka 2021., broj 47-Su-11/21-39. Prijavljena sutkinja na navedeno rješenje o ispunjavanju sudačke obveze nije podnijela prigovor kojim bi osporavala ocjenu i iznosila okolnosti koje bi joj išle u prilog.

Prijavljena sutkinja u svojoj obrani ne poriče činjenične navode iz zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka već samo navodi razloge koji su doveli do toga da je donijela broj odluka manji od 80% odluka utvrđenih Okvirnim mjerilima.

Vijeće prihvaća da su razlozi koje je sutkinja navela u svojoj obrani (rad na teškim predmetima, zdravstveni problemi i otežan dolazak na posao zbog pandemije i potresa) mogli u određenoj mjeri biti od utjecaja na njezin rad, ali uzimajući u obzir da je prijavljena sutkinja tijekom 2020. donijela samo 55,13% odluka koje je trebao donijeti prema Okvirnim mjerilima, što je bitno ispod broja odluka koje je trebao donijeti da bi ispunila sudačku dužnost, Vijeće smatra da navedeni razlozi nisu bili odlučujući što nije ispunila svoju sudačku dužnost, te se ne mogu uzeti kao osnova za njezino oslobođenje od odgovornosti već će se uzeti u obzir kao olakotne prilikom odmjeravanja kazne.

Naime, otežan dolazak na posao zbog pandemije i potresa je problem s kojim su se tijekom 2020. susretali svi suci suda u kojem prijavljena sutkinja obnaša sudačku dužnost kao i pojedinih drugih sudova, te ne može biti opravdavajući razlog za neispunjene Okvirnih mjerila.

Nadalje, Vijeće prihvaća da prijavljena sutkinja ima zdravstvenih problema budući isto proizlazi iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 6.11.2014., ali ukoliko je prijavljena sutkinja zbog bolesti bila nesposobna za rad tada je osnovom toga trebala ostvariti pravo na bolovanje koje bi joj se uzelo u obzir prilikom utvrđivanja ispunjenja Okvirnih mjerila. U slučaju kada sudac radi, tada se njegovo zdravstveno stanje ne može smatrati opravdanim razlogom da tijekom godine ne donese više od 80% odluka utvrđenih Okvirnim mjerilima.

Neutemeljena je obrana prijavljene sutkinje i u dijelu da je do počinjenja stegovnog djela došlo zbog rada na ‹teškim predmetima›. Svaki sudac ima spise različitog težinskog faktora, te unatoč nespornoj važnosti posvećivanju radu na starim i složenijim predmetima sudac mora tijekom godine donijeti dovoljan broj odluka predviđen Okvirnim mjerilima. Prijavljena sutkinja je sudac s dugogodišnjim iskustvom i bila je svjesna svoje obaveze, te posljedica propuštanja.

Uzevši u obzir navedeno, Vijeće smatra da je prijavljena sutkinja uz dodatan angažman, a prvenstveno bolju organizaciju rada mogla, unatoč navedenim razlozima, donijeti više od 80% odluka od broja odluka utvrđenih Okvirnim mjerilima.«

2.3. U odnosu na odluku o kazni za stegovno djelo za koje je proglašena odgovornom, u obrazloženju osporene odluke navedeno je:

»Odlučujući o stegovnoj kazni, Vijeće je, u smislu članka 63. stavak 6. ZDSV-a, uzelo u obzir težinu povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti, okolnosti pod kojima je stegovno djelo počinjeno, raniji rad i ponašanje suca, te druge okolnosti koje utječu na izricanje kazne. Vijeće je kao olakotnu okolnost cijenilo dosadašnju stegovnu nekažnjavanost i okolnosti pod kojima je stegovno djelo počinjeno (zdravstveno stanje, rad na težim spisima, otežan dolazak na posao zbog pandemije i posljedica potresa), dok otegotnih nije nađeno. Vijeće smatra da će se kod prijavljene sutkinje izricanjem ukora, postići svrha kažnjavanja i utjecati na istu da ubuduće ne čini stegovna djela.«

III. PRIGOVORI ŽALITELJICE

3. Protiv osporene odluke DSV-a žaliteljica je podnijela žalbu na temelju ovlasti iz članka 120. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i članka 98. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), smatrajući da je – zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava, povrede odredbi postupka, a stoga i zbog izrečene kaznene sankcije – došlo do povrede njezinih zakonskih prava, ali i temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija). Što se tiče potonjih, navodi da je došlo do povrede prava zajamčenih člancima 18., 29. stavkom 1. i 35. Ustava, odnosno člancima 6. stavkom 1., 8. i 13. Konvencije.

Podnositeljica u žalbi nadalje u bitnome navodi (pri citiranju sadržaja izostavljen je poseban način označavanja teksta):

»U konkretnom stegovnom postupku nisu utvrđene osnovne činjenice niti je proveden dostatan i uvjerljiv dokazni postupak u kojem bi bilo nesporno utvrđeno da je podnositeljica bez opravdanog razloga 2020. godine ostvarila normu ispod one tražene Okvirnim mjerilima.

(...)

U zapisniku o raspravi stegovnog vijeća... kratko je navedena obrana žaliteljice u kojoj je istaknula da u rješenju tadašnjeg predsjednika VTS RH (...) od 19. ožujka 2021. nije utvrđeno da je bezrazložno ispunila 55% Okvirnih mjerila. Žaliteljica je navela da je radila na složenim i teškim predmetima, pojedinačno ih nabrojavši (Pž-4542/18, Pž-5996/18 i Pž-973/20), kojima je trebalo posvetiti izuzetnu pažnju i koji su zahtijevali puno vremena i rada. To je razlog zašto nije ostvarila okvirna mjerila u opsegu 100%.

Bitno je istaknuti da je u svojoj obrani žaliteljica obrazložila da nije podnijela prigovor protiv navedenog rješenja predsjednika Vukelića, ‹jer iz rješenja proizlazi da je ostvarila 55,13 % »norme«, ali nije utvrđeno da je to neopravdano.›

Žaliteljica nije imala nikakvog razloga očekivati da će protiv nje biti pokrenut stegovni postupak, ‹tim više što je u rješenju predsjednik suda utvrdio da se radilo o posebnoj složenosti predmeta koje je rješavala›...

(...) Navela je da je činjenica da je rad u 2020. godini bio otežan zbog potresa i pandemije, a dodala je da ima i utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 80%.

Podnositelj zahtjeva, sadašnji predsjednik VTS RH-a... na raspravi je lakonski i bez ikakvog dokaza konstatirao da je žaliteljica bila opterećena i lakim i teškim predmetima, kao i svaki drugi sudac.

Žaliteljica je na raspravi predložila uvid i pribavu spisa Pž-4542/18, Pž-5996/18 i Pž-973/20, kako bi Vijeće utvrdilo činjenice na koje se žaliteljica pozivala u obrani.

Vijeće je odbilo prijedlog prijavljene sutkinje za uvidom i pribavom u spise koje je predložila u prijedlogu.

(...)

U konkretnom slučaju ostaje nejasno iz čega je Stegovno vijeće utvrdilo da razlozi koje je žaliteljica istaknula u svojoj obrani nisu bili odlučujući što nije ispunila svoju sudačku dužnost, već da se ‹samo mogu uzeti u obzir kao olakotne okolnosti prilikom odmjeravanja kazne›.

Žaliteljica smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari iz teksta zapisnika s provedene rasprave te obrazloženja osporene odluke ne može otkloniti sumnja u povredu načela jednakosti oružja kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

(...)

U konkretnom stegovnom postupku žaliteljica, osim usmenog iznošenja obrane, bez odvjetnika (u zapisniku piše da je izjavila da joj branitelj ‹za sada nije potreban›), nije imala prava na ostvarivanje punog značenja prava na efikasan i potpun dokazni postupak. Njezin dokazni prijedlog da se napravi uvid i pribave spisi koji su temelj njezine obrane za postignuti postotak norme, Stegovno vijeće je odbilo.

Jedini dokaz na kojem DSV temelji svoju ocjenu je uvid u rješenje bivšeg predsjednika VTS RH-a... kojim su samo konstatirani fakti i preneseno očitovanje žaliteljice u kojem je istaknula razloge za postignuti postotak ostvarene norme. Završna rečenica obrazloženja rješenja predsjednika Vukelića od 19. ožujka 2021. je navod žaliteljice u kojem zaključno ističe da se radi o posebnoj složenosti predmeta koje je rješavala i koje je ranije navela, što je vidljivo iz e-spisa.

Ističemo da u rješenju tadašnjeg predsjednika... od 19. ožujka 2021. nije bilo nikakvih sankcija niti je to rješenje bilo temelj za postupanje tadašnjeg predsjednika VTS RH-a prema žaliteljici te nije niti bilo razloga da žaliteljica podnosi prigovor.

Žaliteljica ističe da na temelju tog rješenja, u kojem je samo konstatirano obrazloženje kojim je žaliteljica opravdala navedeni postotak norme, tadašnji predsjednik nije podignuo zahtjev za pokretanjem stegovnog postupka.

(...)

Šest mjeseci nakon rješenja bivšeg predsjednika VTS RH-a (...) kojim je samo konstatirana postignuta norma žaliteljice za 2020., novi predsjednik VTS RH-a je 9. rujna 2021. podnio zahtjev za pokretanje stegovnog postupka na temelju tog rješenja od 19. ožujka 2021.

Žaliteljica nije imala nikakvog razloga očekivati ovakav tijek događaja niti postupanje novog predsjednika suda, koji je bez upoznavanja s činjenicama, bez izvida ili očitovanja žaliteljice izvukao rješenje bivšeg predsjednika (sudske uprave) od 19. ožujka 2021. i podnio zahtjev.

Žaliteljici prethodno nova sudska uprava nije dala mogućnost da iznese svoje razloge niti je napravljen uvid u predmete koje je žaliteljica istaknula kao posebno teške, a na kojima je radila u 2020. godini.

(...)

Sama činjenica da se radi o prvom takvom stegovnom postupanju prema žaliteljici, (rođena 1956. godine, dakle, s dugim stažom na sudu) odnosno u odnosu na nju te uzimajući u obzir što joj je stavljeno na teret, logika obavljanja pravosudne dužnosti kao trajne i u kontinuitetu, implicirala bi i sasvim logički da se napravi uvid u predmete koje je žaliteljica navela kao posebno teške.

(...)

Žaliteljica smatra da je osporena odluka DSV-a nedostatno i neodgovarajuće obrazložena te da je utemeljena na nedostatno provedenom dokaznom postupku u kojem je došlo do povrede jednakosti oružja. Takva odluka DSV-a ukazuje na njezinu arbitrarnost, što sve zajedno, gledajući s aspekta značaja ovog postupka pred DSV-om, dovodi do povrede prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava odnosno člankom 6. Konvencije.

Nedostatnim obrazloženjem žaliteljici je uskraćeno i pravo na efikasno pravno sredstvo (...)

Žaliteljici je ovakvim postupanjem (...) povrijeđeno pravo njezina osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, zajamčeno člankom 35. Ustava odnosno člankom 8. Konvencije.

Sudačka dužnost je neraskidivo povezana s pitanjem izuzetnih moralnih vrijednosti, s ugledom i časti koju ta dužnost nosi u sebi, a ovakvim postupanjem državnih tijela ove vrijednosti žaliteljici su povrijeđene.

Žaliteljica ističe i poljuljano povjerenje u nepristranost članova DSV-a u konkretnom predmetu, jer je kao članica Vijeća sudjelovala sutkinja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,... te je teško bilo očekivati da će biti nepristrana u odnosu na prijedlog predsjednika Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koji joj je neposredno nadređen, a koji je u konkretnom slučaju stegovni progonitelj. Kao članica DSV-a u konkretnom odlučivanju nesporno je mogla imati veliki utjecaj na donošenje osporene odluke i stoga je to bio razlog za njezino izuzeće od odlučivanja i glasovanja u konkretnom stegovnom predmetu. Žaliteljica i u ovom aspektu prava na pravično suđenje u konketnom postupku nalazi povredu članka 29. stavka 1. Ustava odnosno članka 6. Konvencije.«

IV. OČITOVANJA

a) Očitovanje predsjednika Visokog trgovačkog suda Repub­like Hrvatske

4. Predsjednik Visokog trgovačkog suda u očitovanju na žalbu osporio je osnovanost istaknutih žalbenih navoda žaliteljice, smatrajući osporenu odluku DSV-a zakonitom i navodeći osim toga, u bitnome, da ostaje kod svih navoda iznesenih tijekom postupka koji je prethodio žalbenom postupku.

b) Očitovanje žaliteljice

5. Žaliteljica je u dostavljenom odgovoru na zaprimljeno očitovanje ovlaštenog tužitelja u bitnome navela da potonji u njemu nije korespondirao ni s jednim njezinim žalbenim navodom.

V. MJERODAVNO PRAVO

6. Članak 98. Ustavnog zakona glasi:

»Članak 98.

(1) Protiv odluke Državnoga sudbenog vijeća o stegovnoj odgovornosti, sudac (u daljnjem tekstu: žalitelj) ima pravo na žalbu Ustavnom sudu u roku od 15 dana od dana dostave osporavane odluke.

(2) O žalbi iz stavka 1. ovoga članka odlučuje većinom glasova vijeće Ustavnog suda sastavljeno od šest sudaca.

(3) Ustavnosudskom odlukom kojom se žalba usvaja kao osnovana, ukida se osporavana odluka, a predmet se vraća Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak.

(4) U slučaju iz stavka 3. ovoga članka, Državno sudbeno vijeće dužno je umjesto ukinute odluke donijeti drugu, pri čemu je vezano u ukidnoj ustavnosudskoj odluci izraženim pravnim stajalištima Ustavnog suda o povredi ustavnih prava žalitelja.«

Članci 62. i 63. ZoDSV-a u mjerodavnim dijelovima glase:

»Članak 62.

1) Sudac odgovara za počinjena stegovna djela.

(2) Stegovna djela jesu:

1. neuredno obnašanje sudačke dužnosti,

(...)

Članak 63.

(1) Za počinjena stegovna djela mogu se izreći sljedeće stegovne kazne:

1. ukor

(...)«

VI. OCJENA USTAVNOG SUDA

7. Članak 18. i mjerodavni dio članka 29. stavka 1. Ustava glase:

»Članak 18.

Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.«

»Članak 29.

Svatko ima pravo da... nepristrani sud pravično … odluči o njegovim pravima i obvezama...

(...)«

8. U odluci broj: U-III-1067/2009 od 5. prosinca 2012., točka 4.1. (»Narodne novine« broj 4/13.) Ustavni sud ponovio je stajališta Europskog suda za ljudska prava iznesena u predmetima Mežnarić protiv Hrvatske(br. 71615/01, § 27, presuda od 15. srpnja 2005.), Hauschildt protiv Danske (br. 10486/83, § 51-52, presuda od 24. svibnja 1989.), De Haan protiv Nizozemske (br. 22839/93, § 51, 54, presuda od 26. kolovoza 1997.), Castillo Algar protiv Španjolske (br. 28194/95, § 47-49, presuda od 28. listopada 1998.) i Piersack protiv Belgije (br. 8692/79, § 30-31, presuda od 1. listopada 1982.) prema kojima u svakom konkretnom slučaju mora postojati dostatna osnova za zaključak da sud odnosno njegov sastav isključuju svaku opravdanu sumnju u njihovu nepristranost. Sudovi upravo time što nastupaju kao nepristrani pridonose povjerenju javnosti koje je nužno u demokratskom društvu.

Navedeno načelo, mutatis mutandis, primjenjivo je na sudjelovanje sudaca kao članova DSV-a koji odlučuju u stegovnom postupku protiv drugih sudaca. Stoga, njihovo sudjelovanje u tim postupcima samo po sebi ne dovodi u pitanje nezavisnost i objektivnost DSV-a čak ni u onim slučajevima u kojima je podnositelj zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka predsjednik suda nekog od sudaca članova DSV-a jer se, bez posebnih daljnjih činjenica i okolnosti, ne može smatrati da takvi suci ne mogu obaviti nepristrano svoju dužnost u DSV-u – jer su suci po samom svojem pozivu otporni na takve moguće utjecaje – a žaliteljica činjenice i/ili okolnosti koje bi govorile u prilog suprotnome nije navela u svojoj žalbi.

S obzirom na navedeno, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim žalbeni prigovor da »je kao članica Vijeća sudjelovala sutkinja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,... te je teško bilo očekivati da će biti nepristrana u odnosu na prijedlog predsjednika Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koji joj je neposredno nadređen, a koji je u konkretnom slučaju stegovni progonitelj«.

9. Ustavni sud je u točki 28. obrazloženja odluke broj: U-III-5074/2017 od 22. svibnja 2018. (»Narodne novine« broj 55/18.), između ostalog, naveo:

»28. (...) Ustavni sud ponavlja kako odluke DSV-a potpadaju pod doseg prava na obrazloženu odluku, koje je sastavni dio prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

To u odnosu na DSV ne proizlazi samo iz obveze držati se Ustava i prava te poštovati pravni poredak Republike Hrvatske, propisane člankom 5. Ustava, nego je posebno naglašeno u članku 121. stavku 2. Ustava kojim je propisano da DSV u skladu s Ustavom samostalno odlučuje.

Odlučivanje u skladu s Ustavom pretpostavlja da DSV ovlasti povjerene mu Ustavom za odlučivanje o imenovanju, napredovanju, premještaju, razrješenju i stegovnoj odgovornosti sudaca, izvršava uz poštovanje Ustavom zajamčenih prava i temeljnih sloboda – među kojima i prava na obrazloženu odluku, kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

(...)

Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud ponavlja, kako je to već navedeno u točki 21. ove odluke, da pravo na pravično suđenje jamči svakome pravičnost postupka pred svim tijelima koja odlučuju o njegovim pravima i obvezama. Dakle, ne samo pred sudovima nego i pred svim drugim tijelima ovlaštenim za odlučivanje o pravima i obvezama građana i drugih osoba.«

10. Ustavni sud podsjeća da značenje prava na »dobro pravosuđe« i pošteno suđenje u demokratskom društvu nužno uključuje jednakost sredstava stranaka u postupku (»jednakost oružja«), to jest obvezu suda da svakoj strani u postupku dade mogućnost iznošenja svojih razloga u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu. Načelo »jednakosti oružja« sadržajno je blisko načelu saslušanja stranaka. Prema tom načelu, svaka od stranaka treba imati »razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika« (vidi na primjer odluku Ustavnog suda broj: U-III-675/2016 od 5. srpnja 2017., točka 6.1., www.usud.hr.).

11. Ustavni sud nadalje ističe da je u obrazloženju odluke broj: U-III-4336/2017 od 26. lipnja 2019. (www.usud.hr) naveo sljedeća stajališta (koja su, kao i stajališta navedena u točki 11. obrazloženja ove odluke, mutatis mutandis, primjenjiva u ovom predmetu):

»33. Članak 29. Ustava nameće sudovima obvezu ispitati podneske, tvrdnje i dokaze koje su stranke iznijele u sudskim postupcima (usporedi s Perez protiv Francuske [Vv], br. 47287/99, § 80., presuda od 12. veljače 2004. i Jaćimović protiv Hrvatske, br. 22688/09, § 46., presuda od 31. listopada 2013.).

Ni članak 29. Ustava ni članak 6. Konvencije ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz.

Ipak, svako odbijanje dokaznog prijedloga stranke u parničnom postupku mora biti u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja, uključujući i s načelom jednakosti oružja stranaka (usporedi s Wierzbicki protiv Poljske, br. 24541/94, § 39., presuda od 18. lipnja 2002., Gryaznov protiv Rusije, br. 19673/03, § 57., presuda od 12. lipnja 2012. i Gillissen protiv Nizozemske, br. 39966/09, § 50., presuda od 15. ožujka 2016.). Iako sudovi ne trebaju detaljno obrazložiti odbijanje svakog dokaznog prijedloga, oni ipak trebaju dati konkretne odgovore na bitne navode stranke o potrebi izvođenja pojedinog dokaza (usporedi s odlukom broj: U-III-7236/2014 od 19. veljače 2015., www.usud.hr).

34. Ustavni sud podsjeća da zahtjevi pravičnog postupka nisu nužno isti u parničnim i kaznenim postupcima. Naime, uz stavak 1. članka 29. Ustava koji se odnosi na sve postupke, stavak 2. članka 29. Ustava sadrži izričita jamstva pravičnog suđenja koja se odnose samo na kazneni postupak. Stoga, sudovi imaju veću slobodu kada postupaju u parničnim predmetima. Međutim, određena načela iz stavka 2. članka 29. Ustava primjenjiva su i na parnične postupke (usporedi s Dilipak i Karakaya protiv Turske, br. 7942/05 i 24838/05, § 80., presuda od 4. ožujka 2014. i Carmel Saliba protiv Malte, br. 24221/13, §§ 67., 70., i 73., presuda od 29. studenoga 2016., i, mutatis mutanids, s odlukom broj: U-III-77/2015 od 10. prosinca 2015., točka 6.1. /»Narodne novine« broj 9/16./). Tako se načelo jednakosti oružja iz alineje 6. stavka 2. članka 29. Ustava primjenjuje i u parničnim i u kaznenim postupcima (usporedi s Bartaia protiv Gruzije, br. 10978/06, § 28., presuda od 26. srpnja 2018., odlukom broj: U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014., /»Narodne novine« broj 108/14./, točka 7.1., i odlukom broj: U-III-3580/2012 od 3. lipnja 2015., točka 5.1., www.usud.hr).

Načelo jednakosti oružja zahtijeva pravičnu ravnotežu među strankama u postupku – obje stranke moraju imati razumnu mogućnost izložiti svoje argumente pod jednakim uvjetima (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotiňđ protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

35. Uloga Ustavnog suda nije da odlučuje koje dokaze treba izvesti, a koje ne, već da, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, uključujući i način na koji su izvedeni dokazi, ocijeni je li taj postupak bio pravičan (usporedi s Jokela protiv Finske, br. 28856/95, § 68., presuda od 21. svibnja 2002.).«

12. Ustavni sud utvrđuje da je u predmetnom slučaju došlo do povrede načela jednakosti oružja, a time i do povrede ustavnog prava žaliteljice na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, uz posljedično nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Naime, odbijajući žaliteljičin jedini dokazni prijedlog – da se pribave spisi predmeta Visokog trgovačkog suda broj: Pž-4542/18, Pž-5996/18 i Pž-973/20, kako bi DSV utvrdio činjenice na koje se žaliteljica pozivala u obrani, pokušavajući dokazati da je njezina smanjena količina riješenih spisa u odnosu na propisanu normu posljedica težine prethodno navedenih spisa – DSV je u obrazloženju osporene odluke naveo:

»(...) Svaki sudac ima spise različitog težinskog faktora, te unatoč nespornoj važnosti posvećivanju radu na starim i složenijim predmetima sudac mora tijekom godine donijeti dovoljan broj odluka predviđen Okvirnim mjerilima.«

Na taj je način DSV odbio sagledati specifične i konkretne okolnosti žaliteljičinog slučaja, apstraktno se pozivajući na sve ostale suce, a spomenuti se žalbeni prigovor u razmatranom kontekstu ne može ni apstraktno ni a priori proglasiti nevažnim. Dapače, u slučaju osnovanosti navoda koje podnositeljica želi dokazati tim dokaznim prijedlogom, riječ je o bitnom (potencijalno možda i odlučujućem) dokazu.

Budući da je propustio utvrditi činjenično stanje u pogledu prethodno spomenutog dijela, to kao žalbeni »sud« ne smije učiniti ni Ustavni sud (to jest, pribaviti navedene spise i ocijeniti njihovu težinu i opravdanost utjecaja eventualne njihove težine na ostvarivanje norme) jer bi time bio prvi i jedini sud u Republici Hrvatskoj koji je utvrđivao činjenično stanje u tom dijelu, čime bi povrijedio podnositeljičino ustavno pravo na žalbu čineći u tom dijelu predmetni stegovni postupak jednostupanjskim.

Ustavni sud pri tome ističe da se pitanje razloga neostvarivanja godišnje norme i njihove (ne)opravdanosti rješava u postupku utvrđivanja ostvarenosti norme prema članku 95. ZoS-a odnosno da je DSV vezan pravomoćnim rješenjem predsjednika suda o ispunjavanju sudačke norme pa se opravdanost razloga nepostizanja norme ne može više isticati u stegovnom postupku ako sudac nije prethodno, sukladno članku 95. stavku 5. ZoS-a, prigovorom osporio rješenje predsjednika suda kojim je utvrđeno da je postotak ispunjenosti sudačke norme nezadovoljavajući u smislu članka 62. stavka 3. točke 3. ZoDSV-a i to čak i u situaciji u kojoj je predsjednik suda propustio u rješenju izrijekom navesti i obrazložiti da sudac normu nije ispunio bez opravdanoga razloga.

Međutim, u osobitim okolnostima razmatranog slučaja, Ustavni sud ističe da podnositeljica nije morala isticati prigovor jer su u dijelu predmetnog rješenja predsjednika Visokog trgovačkog suda koji predstavlja njegovo obrazloženje utvrđeni razlozi koje je žaliteljica u svojem očitovanju navela opravdavajući neostvarivanje propisane norme (uključujući i tri, po njezinim navodima, teška predmeta koja je okončala), ali predsjednik Visokog trgovačkog suda nije uopće ocijenio opravdavaju li navedeni razlozi neostvarivanje norme, a ni u izreci tog rješenja nije navedeno je li podnositeljica neopravdano ostvarila rezultat ispod propisane norme pa bi bio pretjerani formalizam tražiti od žaliteljice da tom istom predsjedniku Visokog trgovačkog suda podnosi prigovor.

Stoga je njezine prigovore, po pokretanju postupka pred njim, morao ocijeniti DSV.

13. Slijedom iznesenog, utvrdivši da je žalba protiv odluke DSV-a osnovana, na temelju članka 98. stavka 3. Ustavnog zakona odlučeno je kao u izreci (točke I. i II.).

14. Odluka o objavi ove odluke (točka III. izreke) temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-IXA-783/2022

Zagreb, 9. lipnja 2022.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
Miroslav Šumanović, v. r.