USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
2120
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, odlučujući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 8. listopada 2024. donio je
ODLUKU
I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te se ukida članak 82. stavak 1. Zakona o lovstvu (»Narodne novine« broj 99/18., 32/19. i 32/20.).
II. Ukinuti članak 82. stavak 1. Zakona o lovstvu (»Narodne novine« broj 99/18., 32/19. i 32/20.) prestaje važiti 1. ožujka 2025.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
i
RJEŠENJE
I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 82. stavaka 2. i 3. Zakona o lovstvu (»Narodne novine« broj 99/18., 32/19. i 32/20.).
II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM
1. Zakon o lovstvu donio je na temelju članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava osmi saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 31. listopada 2018. Proglasila ga je predsjednica Republike Hrvatske odlukom od 5. studenoga 2018. Objavljen je u »Narodnim novinama« broj 99 od 9. studenoga 2018., a stupio je na snagu 17. studenoga 2018.
Na dan donošenja ove odluke i rješenja na snazi je Zakon o lovstvu s izmjenama i dopunom (»Narodne novine« broj 99/18., 32/19. i 32/20.).
2. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 82. Zakona o lovstvu podnio je Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o. iz Koprivnice (u daljnjem tekstu: predlagatelj). Predlagatelj smatra da članak 82. Zakona o lovstvu nije u suglasnosti s člancima 29. stavkom 1. i 48. Ustava.
3. Pozivom na članak 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 42/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 82. Zakona o lovstvu, zatraženo je i dobiveno očitovanje Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske klasa: 027-01/23-01/1, ur. broj: 525-10/615-23-2 od 1. rujna 2021. (u daljnjem tekstu: očitovanje Ministarstva poljoprivrede).
II. ČLANAK 82. ZAKONA O LOVSTVU
4. Članak 82. Zakona o lovstvu u cijelosti glasi:
»Članak 82.
(1) Za štete iz članka 78. točaka 1. i 2. ovoga Zakona oštećenici su se dužni u roku od sedam dana od dana nastanka štete pisanim putem obratiti lovoovlašteniku na čijem se području šteta dogodila, s tim da je lovoovlaštenik dužan u daljnjem roku od sedam dana odgovoriti oštećeniku.
(2) Nakon isteka rokova iz stavka 1. ovoga članka oštećenik je dužan u daljnjem roku od 30 dana predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma o naknadi štete, a lovoovlaštenik je dužan na takav prijedlog oštećenika odgovoriti u daljnjem roku od 30 dana te ako dođe do sklapanja sporazuma, taj sporazum predstavlja ovršnu ispravu.
(3) Nakon isteka rokova iz stavaka 1. i 2. ovoga članka i ako ne dođe do sklapanja sporazuma iz stavka 2. ovoga članka, oštećenik se može obratiti tužbom radi naknade štete nadležnom sudu najkasnije u roku od tri godine od dana nastanka štete. Nadležni sud odbacit će tužbu ako oštećenik nije postupio na način naveden u stavcima 1. i 2. ovoga članka.«
Navedena zakonska odredba neposredno je povezana s člankom 78. točkama 1. i 2. Zakona o lovstvu, koje glase:
»Članak 78.
Vrste šteta u lovištima su:
1. šteta na imovini je šteta koju divljač prouzroči svojim djelovanjem tako da smanji vrijednost pokretnina ili nekretnina u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba, a to je šteta na poljoprivrednim kulturama, domaćim životinjama, gospodarskim ili drugim objektima; za štetu koju prouzroči divljač nad domaćim životinjama računa se šteta koja se odnosi na smanjenje ili potpuni gubitak vrijednosti oštećene ili ubijene domaće životinje
2. šteta prouzročena izvođenjem lova je svaka šteta koju su pri provedbi lova prouzročili lovci i lovački psi
(...)«.
III. PRIGOVORI PREDLAGATELJA
5. Predlagatelj u prijedlogu smatra da članak 82. Zakona o lovstvu prema svojem sadržaju nedvojbeno otežava i ograničava položaj oštećenika šteta nastalih u lovu definiranih u članku 78. točkama 1. i 2. Zakona o lovstvu, te im oduzima Ustavom zajamčeno pravo na pristup sudu, time i mogućnost da sudskim putem zaštite svoje pravo vlasništva.
Smatra da je u stavku 1. članka 82. Zakona o lovstvu nejasan termin »pisanim putem«, te je nejasno o čemu je točno oštećenik dužan izvijestiti lovoovlaštenika, tj. mora li mu izložiti sve podatke vezane uz opseg i visinu eventualne štete. Predlagatelj zaključuje kako žurnost kao razlog za propisivanje prekluzivnog roka od 7 dana nije opravdana i oštećeniku otežava položaj u eventualnoj parnici ako ne obavijesti lovoovlaštenika o nastaloj šteti. Osim roka iz članka 82. stavka 1. Zakona o lovstvu predlagatelju je sporan i rok iz stavka 2. istog članka kojim je oštećenik dužan lovoovlašteniku predložiti sklapanje sporazuma, a koji prema izričaju zakonskog teksta predstavlja ovršnu ispravu te smatra da je navedena odredba iz više razloga »nerazmjerna, nerazumna i pretjerano otegotna za oštećenike« te kako nije propisan sadržaj »prijedloga sporazuma« niti postoji propisani obrazac sporazuma.
5.1. Predlagatelj nadalje u prijedlogu navodi:
»Navedeni rok od 7 dana od dana nastanka štete (!), a koji je dan nerijetko i teško utvrditi, svakako je prerestriktivan, a posebice kada se ima u vidu da propuštanjem tog prekluzivnog roka oštećenik gubi pravo na bilo kakvo obeštećenje.
Ovakav slučaj da Zakon propisuje rok za poduzimanje neke radnje koja se smatra procesnom pretpostavkom za podnošenje tužbe, odnosno da propuštanje takve radnje ima za posljedicu odbacivanje tužbe nije jedini slučaj u zakonodavstvu Republike Hrvatske.
Primjerice, Zakon o radu u odredbi čl. 133. st. 1. propisuje rok od 15 dana u kojem radnik mora podnijeti zahtjev za zaštitu prava, a koji rok počinje teći od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno pravo radnika. Ovdje se odmah može primijetiti da početak tijeka takvog roka u pravilu nikada nije sporan (povratnica, preporučena pošiljka, potpis primitka odluke). Propustom radnika da u roku od 15 dana poduzme propisanu radnju takav se je radnik odmah diskvalificirao od mogućnosti da zaštitu svojih prava zatraži sudskim putem. Ovaj je rok dakle više od dvostruko dulji od roka iz čl. 82. ZL-a.
No, u ovom slučaju radi se o zaštiti prava iz radnog odnosa (ne o materijalnoj šteti), a koji odnos nerijetko za sobom povlači i egzistencijalna pitanja (nezaposlenost) i u kojoj se situaciji opravdano očekuje od takve osobe da svoja prava štiti aktivnije i promptnije, radi čega bi ovakvo ograničenje svakako trebalo smatrati razumnim i opravdanim.
(...)
Ovakve žurnosti i hitnosti nema kod sporova radi naknade štete, čak niti kada se radi o neimovinskoj šteti, a kamoli kod štete na imovini koju prouzroči divljač.
Nadalje, u sporovima radi smetanja posjeda također postoji prekluzivan rok za pokretanje sudskog postupka, i to rok od 30 dana – ali 30 dana od saznanja (subjektivan rok) za čin smetanja. Takvi sporovi su također Zakonom o parničnom postupku propisani kao hitni / žurni i u takvim sporovima su propisani kraći rokovi (rok za odgovor na tužbu, mogućnost određivanja kraćeg paricijskog roka). (...) Ovaj rok je više od četiri puta dulji od roka iz čl. 82. st. 1. ZL-a. (...)
Dakle, nekakva žurnost kao razlog za propisivanje ovakvog prekluzivnog roka od 7 dana u vidu procesne pretpostavke svakako nije razlog, ili barem ne opravadan razlog, a samo trajanje roka od 7 dana i njegov početak tijeka (dan nastanka štete, a ne saznanja!) su nerazumno kratki odnosno nerazumno tegotni za oštećenika.
Naravno, ukoliko oštećenik ne obavijesti lovoovlaštenika o nastaloj šteti, time on sebi otežava položaj u eventualnoj parnici budući da će lovoovlaštenik moći osporavati čin nastanka štete, opseg štete a shodno tome i visinu, međutim, to nikako nije razlog da se ova radnja smatra procesnom pretpostavkom za vođenje sudskog postupka i općenito traženja naknade štete koju je oštećenik pretrpio, već bi u toj situaciji otežano dokazivanje (ali još uvijek moguće) bilo više nego dovoljna ‘kazna’ za takvog oštećenika, kao i činjenica da će mu zakonska zatezna kamata početi teći tek od podnošenja odštetnog zahtjeva ili od dana podnošenja tužbe.
Ovako nerazuman i restriktivan rok kao procesna pretpostavka za vođenje parnice svakako je grubo nerazmjerno i nepotrebno ograničavanje i onemogućavanje oštećenika u ostvarivanju njihovog prava na pristup sudu te u pravu na vlasništvo.
No, osim roka iz čl. 82. st. 1. ZL-a, st. 2. istog članka propisuje i drugi prekluzivan rok kao procesnu pretpostavku za vođenje parničnom postupka (pristupa sudu), i to rok od 30 dana u kojem je oštećenik ‘dužan predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma’, a koji sporazum prema izričaju zakonskog teksta predstavlja ovršnu ispravu (!).
Sama činjenica da se kao procesna pretpostavka za pokretanje sudskog postupka propisuje obaveza pokušaja mirnog rješenja nije sporna.
Uostalom, prije nego li netko želi pokrenuti parnični postupak protiv Republike Hrvatske on se sukladno odredbi čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku dužan prethodno obratiti državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mimo rješenje spora. (...)
No, obaveza koju propisuje odredba čl. 82. st. 2. ZL-a – ‘dužan predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma’ iz više razloga je nerazmjerna, nerazumna i pretjerano tegotna za oštećenike. Prije svega, ZL uopće ne propisuje sadržaj takvog prijedloga sporazuma (!), a prema izričaju Zakona bi takav sporazum trebao imati svojstvo ovršne isprave (!?). Zakonodavstvo Republike Hrvatske ima i slične primjere kada pojedine de facto privatne isprave imaju svojstvo ovršne isprave kao primjerice ‘Obračun o neisplaćenoj plaći, naknadi plaće, otpremnine ili naknade za neiskorišteni godišnji odmor’ a koji je obračun normiran u čl. 93. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o radu, ali i u ‘Pravilniku o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće, otpremnine i naknade za neiskorišteni godišnji odmor’ te za koji postoji propisani obrazac Obrazac NP1.
Odredba čl. 82. st. 2. ZL-a dakle uopće ne normira sadržaj ‘prijedloga sporazuma’ kao što ne postoji niti propisani obrazac takvog prijedloga sporazuma (niti samog sporazuma), ali unatoč tome takvoj jednoj neodređenoj ispravi koju sastavljaju nestručne osobe ‘daje’ svojstvo ovršne isprave. Ovršivost takve isprave u praksi obzirom na uobičajena postupanja FINA-e je također diskutabilna (...)
Odredba čl. 82. st. 3. ZL-a nadalje propisuje da oštećenik koji je uspješno udovoljio svim ovim procesnim pretpostavkama može u roku od 3 godine od dana nastanka štete podnijeti tužbu nadležnome sudu.
Zakon o obveznim odnosima kao opći propis inače kao rok za podnošenje tužbe radi naknade štete propisuje subjektivan rok od 3 godine od dana saznanja štete (ne i njezinog nastanka!) te objektivan rok od 5 godina od dana nastanka štete. Ova odredba čl. 82. st. 3. (ali i st. L i 2.) ZL-a kod šteta od divljači de facto ukida pojam subjektivnog roka obzirom da predviđa samo objektivan rok do 3 godine, s time da za trajanja izvansudskog dogovora koji prema odredbama st. 2. i 3. može trajati i do 74 dana (2 i pol mjeseca) nema zastoja zastare tako da je i taj rok od 3 godine praktički 7% kraći.«
Predlagatelj smatra da opisano normiranje otežava i ograničava oštećenicima pristup sudu, a time i mogućnost sudske zaštite svoje tražbine, te pojašnjava:
»Ovdje valja napomenuti da rokovi koji se propisuju za lovoovlaštenika (nominalno jaču stranu tog izvanugovomog odnosa) nemaju nikakav značaj budući da prekršajne odredbe Zakona o lovstvu uopće ne propisuju posljedicu prekoračenja tih rokova ili posljedicu oglughe lovoovlaštenika na prijedloge oštećenika. S druge strane pak, prekoračenje rokova koji se tiču oštećenika po automatizmu ima za posljedicu potpuni gubitak prava na naknadu štete koju je oštećenik pretrpio.
Navedeno nikako ne ulijeva dojam ravnoteže u tom izvanugovomom odnosu, a posebice kada se uzmu u obzir i sve obaveze koje ovaj Zakon nameće ošećenicima u čl. 79. do 81. ZL-a koji članci propisuju sve materijalano-pravne pretpostavke da oštećenik (koji je prethodno ispunio procesno-pravne pretpostavke) uopće sudskim putem stekne povoljnu sudsku odluku.(...) Podnositelj ovog prijedloga smatra da navedena ograničenja nikako nisu razmjerno dok neka legitimna protuteža (legitiman cilj čijem ostvarenju bi ova ograničenja trebala doprinijeti) koja bi opravdavala bilo kakvo ograničenje u konkretnom slučaju niti ne postoji radi čega je nužno spornu odredbu čl. 82. ZL-a poništiti.«
IV. OČITOVANJE MINISTARSTVA POLJOPRIVREDE
6. Ministarstvo poljoprivrede u očitovanju, između ostaloga, navodi:
»Vezano uz naprijed navedene konstatacije Predlagatelja mišljenje je ovoga Ministarstva da Predlagatelj zanemaruje bitnu odredbu Zakona o lovstvu i to članak 3. stavak 1. koji glasi: Divljač je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu.
Odredba članka 82. stavka 1. Zakona o lovstvu jasna je i nedvojbena sa sadržanim rokom od 7 dana i prvenstveno bi trebala pridonijeti tome da se štete od divljači spriječe na vrijeme, a što bi trebalo biti zasigurno u interesu obiju strana. Rok od 7 dana određenje kao razuman rok u kojem bi svaki ozbiljan gospodar trebao obići svoju površinu te utvrditi stanje svog dobra na toj površini. S obzirom na činjenicu da je cilj spriječiti štete od divljači, na ovaj način lovoovlaštenik ima mogućnost utjecati na prevenciju daljnjih šteta, provođenjem mjera i radnji propisanih Zakonom o lovstvu.
Nadalje, u sklapanju sporazuma o nadoknadi štete ovo Ministarstvo ne vidi ni jednu spornu odredbu predmetnog stavka, već suprotno, na ovaj način olakšavaju se postupci, a uvelike se pridonosi rasterećenju sudova, smanjuju se troškovi obiju strana kod vođenja dugogodišnjih parnica, stoga je predloženo sklapanje sporazuma koji predstavlja odluku donesenu između dvije ili više osoba, kao rezultat procesa pregovora i rasprave o određenoj stvari. Izgled sporazuma nije propisan, a što smatramo da nije bilo ni nužno ovim Zakonom propisivati, a također u tim situacijama primijenit će se propisi koji uređuju obvezne odnose.
Vezano za navedeno koje se odnosi na članak 82. Zakona o lovstvu ističemo da je navedena odredba u potpunosti u skladu s člankom 230. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (‘Narodne novine’, br.: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.), a koja odredba propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.«
V. MJERODAVNO PRAVO
1) Ustav
7. Ustavni sud pri razmatranju osnovanosti prijedloga predlagatelja ocijenio je mjerodavnost sljedećih odredbi Ustava:
»Članak 3.
... vladavina prava... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.«
»Članak 16.
... prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila... prava drugih ljudi te pravni poredak,...
Svako ograničenje... prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.«
»Članak 29.
Svatko ima pravo da... sud pravično... odluči o njegovim pravima i obvezama (...)«
2) Konvencijsko pravo
7.1. Prva rečenica članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija) glasi:
»Članak 6.
PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE
1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi... svatko ima pravo da... sud pravično... ispita njegov slučaj.
(...)«
3) Mjerodavni pravni akt Vijeća Europe
8. Preporuka broj R (86) 12 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o mjerama za sprječavanje i smanjivanje prekomjernog opterećenja sudova od 16. rujna 1986. u mjerodavnom dijelu glasi:
»I. Poticanje, kad je to primjereno, prijateljskog rješenja sporova, bilo izvan pravosudnog sustava ili prije ili tijekom sudskog postupka.
U tom se smislu mogu uzeti u obzir sljedeće mjere:
a. propisivanje, zajedno s odgovarajućim poticajima, postupaka mirenja za rješavanje sporova prije ili na neki drugi način izvan sudskog postupka;
b. povjeravanje odgovornosti sucu, kao jedne od njegovih glavnih zadaća, da zatraži prijateljsko rješenje spora u svim odgovarajućim pitanjima na početku ili u bilo kojoj odgovarajućoj fazi pravnih postupaka;
c. čineći etičkom dužnošću odvjetnika, ili pozivanjem nadležnih tijela da je prepoznaju kao takvu, da odvjetnici trebaju tražiti pomirenje s drugom strankom prije pribjegavanja pravnim postupcima i u bilo kojoj fazi takvog postupka.«
VI. OCJENA USTAVNOG SUDA
9. Člankom 82. Zakona o lovstvu propisane su procesne pretpostavke za podnošenje tužbe protiv lovoovlaštenika radi naknade štete.
Osoba kojoj je pričinjena šteta (koja je određena člankom 78. točkama 1. i 2. Zakona o lovstvu) mora u roku od sedam dana od nastanka štete pisano obavijestiti lovoovlaštenika na čijem se području šteta dogodila, a lovoovlaštenik je dužan odgovoriti ovlašteniku u daljnjem roku od sedam dana (stavak 1.).
Stavkom 2. je propisano da je oštećenik dužan u daljnjem roku od 30 dana predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma o naknadi štete, a lovoovlaštenik je dužan na takav prijedlog oštećenika odgovoriti u daljnjem roku od 30 dana. Ako dođe do sklapanja sporazuma, on je i ovršna isprava.
Stavkom 3. je propisano da se nakon proteka rokova iz stavaka 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu i ako ne dođe do sklapanja sporazuma o šteti oštećenik može obratiti tužbom radi naknade štete nadležnom sudu u roku od tri (3) godine od dana nastanka štete. Tužba će biti odbačena ako prethodno oštećenik nije postupio prema stavcima 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu.
10. Predlagatelj u bitnome smatra da obveze i rokovi iz članka 82. Zakona o lovstvu znatno otežavaju i ograničavaju položaj oštećenika u ostvarivanju naknade za štete određene člankom 78. točkama 1. i 2. Zakona o lovstvu počinjene na njihovoj imovini, odnosno da ih nerazmjerno onemogućavaju u Ustavom zajamčenom pravu na pristup sudu, time i mogućnosti da sudskim putem zaštite svoje pravo vlasništva.
11. U razmatranju osnovanosti prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 82. Zakona o lovstvu, Ustavni sud polazi od ocjene da se osporenim člankom propisana postupovna pravila (obveze i rokovi), koja oštećenik mora ispoštovati jer će u protivnom tužba biti odbačena, smatraju ograničenjem prava na pristup sudu.
A) NAČELNA PRAVNA STAJALIŠTA O PRAVU NA PRISTUP SUDU
12. Pravo na pristup sudu najvažnije je jamstvo prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na »rješavanje« spora od strane suda (usp. s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-2466/2017 od 23. listopada 2019., www.usud.hr, te predmetima Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ Smolić protiv Hrvatske, br. 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.).
Pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, obuhvaća više aspekata koji čitav proces suđenja čine pravičnim. U svojoj biti to je postupovno jamstvo koje zahtijeva da postupak od državnih tijela bude proveden prema načelima koja će strankama u postupku osigurati pravično suđenje. Pravo svakoga na pristup sudu dio je temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a podrazumijeva pristupačnost postupku sa svim obilježjima sudskog oblika ispitivanja. I samo pravo na pristup sudu ima nekoliko aspekata. Mogućnost iniciranja sudskog postupka radi donošenja odluke o pravima i obvezama stranaka, iako sama po sebi nije dovoljna da bi se osiguralo pravo pristupa sudu, onaj je aspekt prava na pristup sudu bez kojega ostala jamstva, sadržana u pravu na pravično suđenje, ne bi mogla imati pravno značenje.
Pravo na pristup sudu, međutim, nije apsolutno; ono može biti zakonom ograničeno (članak 16. Ustava); primjerice zakonom određenim pretpostavkama koje moraju biti ispunjene za podnošenje tužbe ili rokovima za ulaganje pravnih lijekova. Različita ograničenja mogu svesti pravo na pristup sudu na razinu koja bi dovela do toga da je sama bit ostvarenja tog prava ugrožena. Svako ograničenje, stoga, mora biti ustanovljeno zakonom, mora imati legitimni cilj te mora postojati razumna razmjernost između ograničenja i cilja koji se tim ograničenjem želi postići (odluka Ustavnog suda broj: U-I-949/1995 i dr. od 23. studenoga 2005., www.usud.hr).
B) PRIMJENA NAČELNIH PRAVNIH STAJALIŠTA O PRAVU PRISTUPA SUDU NA OSPORENI ČLANAK ZAKONA O LOVSTVU
13. Polazeći od načelnih stajališta u nastavku postupka Ustavni sud, razmatrajući prigovore predlagatelja, mora odgovoriti na sljedeća pitanja:
1. Ima li osporeni članak legitiman cilj?
14. Razmatrajući razloge koje je imao zakonodavac kod donošenja osporene norme, Ustavni sud pošao je od Prijedloga Zakona o lovstvu iz svibnja 2018. (P. Z. E. br. 309/2018; u daljnjem tekstu: Prijedlog Zakona) koji je Vlada Republike Hrvatske dostavila Hrvatskom saboru, u kojem je pod točkom 2. »Osnovna pitanja koja se trebaju urediti Zakonom«, navedeno:
»I konačno, kao jedna od hitnijih mjera koja se ovim Prijedlogom zakona uređuje je sprječavanje šteta od divljači, kako na poljoprivrednim površinama, tako i u prometu. Dosadašnje zakonsko uređenje predmetnog pitanja nije na zadovoljavajući način riješilo problem, te je dovelo do neujednačene sudske prakse, što je u najvećem broju slučajeva rezultiralo dugotrajnim sudskim procesima neizvjesnog ishoda, ali s konačnim ishodom najčešće na štetu ovlaštenika prava lova.
Isto tako, osim šteta na poljoprivrednim površinama značajnu prepreku razvoju lovstva predstavljaju štete u prometu, nastale naletom vozila na divljači. Uvažavajući činjenicu kako cesta nije lovište i kako je na istima ovlaštenik prava lova onemogućen u provedbi mjera kojima bi utjecao na to da do predmetnih šteta ne dođe, već spomenutom neujednačenom sudskom praksom i dugotrajnim sudskim postupcima najčešće na štetu lovoovlaštenika isti su također dovedeni u nezavidni položaj suočeni s visokim odštetama i zateznim kamatama.
Nezavidnoj situaciji doprinijela je i nezainteresiranost osiguravajućih kuća za osiguravanjem lovišta, odnosno nametanje visokih polica osiguranja. Svime navedenim došlo se do izgledne situacije da pod prijetnjom svega navedenoga dođe do mogućeg gašenja mnogih lovačkih udruga i masovnog povrata lovišta, čime bi Ministarstvo i nadležne jedinice područne (regionalne) samouprave bile suočene s obvezama provedbe mjera za sprečavanje šteta na poljoprivrednim kulturama i značajnim izdacima za naknade za povjeravanje mjera čuvanja lovišta.
Predloženim zakonskim rješenjem kojim je predmetno područje jasnije i preciznije uređeno nastoji se sve subjekte u predmetnim postupcima staviti u ravnopravniji položaj s jasnije određenim pravima i obvezama.«
15. Legitimni cilj koji se tom odredbom želi postići pravodobno je umanjenje i otklanjanje štete na imovini oštećenika uz učinkovito rješavanje odštetnih zahtjeva bez vođenja sudskih postupaka. Osim toga, takvo propisivanje može biti blagotvorno i za budući sudski postupak jer će stranke u postupku mirnog rješenja spora biti obaviještene o međusobnim tražbinama, dokazima i spornim činjenicama. Ujedno se time sprječava dugotrajno parničenje, a naknada štete je pravovremena te se može spriječiti i nastanak buduće štete.
Iako je pitanje nastanka, utvrđivanja odgovorne osobe i naknade štete vrlo složen pravni i činjenični postupak, okolnost da se radi o čestim pojavama vezanim uz divljač i lov postavlja pred zakonodavca opravdanu obvezu da pitanje naknade takve štete i njihovo sprječavanje stavi u središte svog interesa kod donošenja zakona koji uređuje pravne odnose vezane uz lovstvo i divljač.
Uvođenje alternativnog načina rješavanja sporova između stranaka predstavlja mjeru za rasterećenje sudova, te ujedno oštećenicima omogućuje brzo i efikasno obeštećenje za štete od divljači ili od izvođenja lova.
16. Ustavni sud ocjenjuje da osporeni članak 82. Zakona o lovstvu ima legitimni cilj – otvaranje mogućnosti stankama (fizičkim i pravnim osobama) u postupcima radi naknade štete protiv lovoovlaštenika da učinkovito rješavaju svoje odštetne zahtjeve bez vođenja sudskih postupaka, s jedne strane, te uz istodobno rasterećenje sudova, s druge strane.
2. Je li ograničenje propisano člankom 82. Zakona o lovstvu razmjerno legitimnom cilju koji se njime želio postići?
17. U dosadašnjoj se praksi Ustavni sud već bavio pitanjem odštetne odgovornosti lovoovlaštenika. Tako je u odluci broj: U-I-2813/2014 od 3. lipnja 2016. (»Narodne novine« broj 67/16.) izrazio stajališta koja su relevantna i u ovom predmetu:
»10. Pravo lova jest ovlast da se na određenoj površini zemljišta i voda provode radnje uzgoja, zaštite, lova i korištenja divljači i njezinih dijelova. Ta ovlast pripada javnoj vlasti (dominalni lovni sustav) koja ga koncesijom ili zakupom prenosi na druge pravne osobe (udruge i trgovačka društva) ili fizičke osobe.
(...) divljač je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ali ne predstavlja opće dobro već prirodno bogatstvo. Dakle, divljač je u okviru Zakona o lovstvu prirodno bogatstvo za koje vrijedi poseban administrativnopravni režim. Divljač je, u tom smislu, predmet prava lova.
Pravo lova pripada javnoj vlasti i ona ga putem koncesije ili zakupa prenosi na lovoovlaštenike.
Položaj lovoovlaštenika je uređen Zakonom o lovstvu, a jedna od njegovih obveza je i obveza naknađivanja štete. (...)
17. U ovom slučaju proizlazi da je zakonodavac kao temeljno načelo kod propisivanja odgovornosti za štetu propisao načelo sprječavanja štete. Mjere za sprječavanje štete dužni su poduzimati lovoovlaštenici i drugi korisnici zemljišta na području lovišta (članak 77. Zakona o lovstvu). Ukoliko do štete od divljači, unatoč poduzetim mjerama dođe, odgovornost za štetu je propisana člankom 83. Zakona o lovstvu.
Dakle, temeljni cilj propisivanja odštetne odgovornosti jest pojačana zaštita lovišta i divljači kao javnoga dobra, gospodarenje lovištima pažnjom dobrog gospodarstvenika od svih lovozakupnika te posebno zaštita prava drugih ljudi (oštećenika) kroz posebna pravila o dužnosti naknade štete od divljači.
Tako određeni ciljevi su legitimni i mogu opravdati miješanje javne vlasti u imovinska prava lovoovlaštenika.«
18. Zakon o lovstvu, kao i prethodni zakon na koji se odnosilo navedeno rješenje Ustavnog suda, u glavi VII. naslova »Štete i naknada štete« kao temeljno načelo kod propisivanja odgovornosti za štetu propisuje načelo sprječavanja štete.
Člankom 76. Zakona o lovstvu propisano je da su lovoovlaštenik, fizička i pravna osoba kojoj divljač može prouzročiti direktnu imovinsku štetu (oštećenik) dužni poduzimati sve prijeko potrebne mjere radi sprječavanja štete koju divljač može počiniti ljudima ili imovini. U njegovom članku 77. propisane su mjere za sprječavanje štete od divljači:
– smanjivanje broja divljači do brojnog stanja koje se može uzgajati u lovištu
– osiguravanje dovoljno vode i hrane za divljač u lovištu
– čuvanje usjeva i nasada
– izgon divljači s ugroženog zemljišta
– uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači, kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači.
Nadležno tijelo utvrđuje uobičajene mjere za područje svoje nadležnosti koje je dužan provoditi lovoovlaštenik i javno ih objavljuje najkasnije do 31. ožujka za iduću lovnu godinu. Za provedbu tih mjera nadležno tijelo je ovlašteno:
1. zabraniti lov pojedine vrste divljači radi zaštite njezina brojnog stanja, zaštite poljoprivrednih usjeva, pojave kemijskog, biološkog ili radiološkog zagađivanja
2. dopustiti provedbu sanitarnog ili redukcijskog odstrela te izlučenje divljači, osim ptica, s površina na kojima ugrožava sigurnost ljudi i imovine ili na kojima prema drugim propisima ne smije obitavati pravnoj ili fizičkoj osobi (obrtniku) osposobljenoj za lov; dopuštenjem se propisuje i visina odstrela te raspolaganje s odstrijeljenom divljači i njezinim dijelovima
3. donijeti rješenje o smanjenju brojnog stanja pojedine vrste divljači, osim ptica, koja ugrožava zdravlje ljudi, stoke, druge divljači, drugih životinjskih vrsta ili čini drugu štetu, ako mjere za sprječavanje šteta od divljači nisu dovoljno uspješne ili ne bi bile gospodarski opravdane.
U članku 79. Zakona o lovstvu propisani su načini sprječavanja šteta u lovištima. Sprječavanje šteta u lovištima osigurava se poduzimanjem sljedećih radnji:
1. oštećenik je dužan na primjeren način i na svoj trošak kao dobar gospodar poduzeti mjere, dopuštene radnje i zahvate u svrhu zaštite svoje imovine od nastanka takve štete
2. dopuštene radnje i zahvati su ograđivanje dobara, ciljano čuvanje dobara i istjerivanje divljači, provedba agrotehničkih mjera, priopćavanje bez odgađanja o započetoj šteti i okolnostima koje mogu utjecati na poduzimanje mjera za sprječavanje šteta te upotrebljavanje mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava koja je na zahtjev oštećenika dužan osigurati lovoovlaštenik.
Oštećenik koji ne poduzima mjere, dopuštene radnje i zahvate te ne dopusti lovoovlašteniku provođenje mjera kojima se sprječava nastanak štete od divljači ili odstrani sredstva za sprječavanje štete, namjerno ošteti ili odstrani objekte koji služe za sprječavanje šteta nema pravo na naknadu štete koju prouzroči divljač.
U članku 78. Zakona o lovstvu uređene su vrste šteta u lovištima. To su, među ostalim, šteta na imovini (koju divljač prouzroči svojim djelovanjem tako da smanji vrijednost pokretnina ili nekretnina u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba – šteta na poljoprivrednim kulturama, domaćim životinjama, gospodarskim ili drugim objektima, s tim da se šteta koju prouzroči divljač nad domaćim životinjama računa kao ona šteta koja se odnosi na smanjenje ili potpuni gubitak vrijednosti oštećene ili ubijene domaće životinje) i šteta prouzročena izvođenjem lova (šteta koju su pri provedbi lova prouzročili lovci i lovački psi).
Člankom 80. Zakona o lovstvu propisano je tko i u kojim slučajevima odgovara za štetu koju prouzroči divljač, za štetu na divljači i lovnogospodarskim i lovnotehničkim objektima, za štetu nastalu naletom vozila na divljač, te za štetu koju prilikom lova počine lovci i lovački psi.
Člankom 81. Zakona o lovstvu propisano je u kojim slučajevima se šteta koju počini divljač ne nadoknađuje:
– ako je nastala šteta na površini manjoj od 5 % ukupne površine tehnološke cjeline u skladu s posebnim propisom
– na površinama na kojima vlasnik ili korisnik zemljišta nije poduzeo mjere i radnje iz članka 79. Zakona o lovstvu
– na površinama na kojima je posebnim propisom zabranjen pristup i ispaša stoke
– na neoznačenim i neregistriranim domaćim životinjama, kao ni šteta na domaćim životinjama koje su bez nadzora puštene u prirodu
– na neograđenim višegodišnjim nasadima
– na šumi i šumskom zemljištu
– korisnicima zemljišta koji protupravno koriste zemljište.
18.1. Iz osporenog članka 82. stavaka 1. i 2. Zakona o lovstvu proizlaze postupovna pravila koja mora poštovati oštećenik kako bi od lovoovlaštenika ostvario naknadu štete koju je divljač prouzročila na njegovoj imovini ili koja je prouzročena izvođenjem lova. Dužan je obratiti se pisano lovoovlašteniku u roku od sedam dana od dana nastanka štete. Nakon proteka roka od sedam dana, koliko je ostavljeno lovoovlašteniku da odgovori oštećeniku, oštećenik je dužan u daljnjem roku od 30 dana predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma o naknadi. Lovoovlaštenik je dužan na prijedlog oštećenika odgovoriti u roku od 30 dana.
Tek nakon isteka tih rokova i ako ne dođe do sklapanja sporazuma oštećenika i lovoovlaštenika, oštećenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od tri godine od dana nastanka štete (stavak 3.).
Ako oštećenik ne postupi na način propisan u stavcima 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu njegova tužba bit će odbačena.
19. Slijedom navedenog, osporenim člankom zakonodavac je oštećeniku nametnuo obveze i rokove u kojima ih mora ispuniti, da bi tužba, ako do nje dođe, bila dopuštena:
– pisano se obratiti lovoovlašteniku u roku od sedam dana od nastanka štete (stavak 1.)
– predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma o naknadi štete u roku od 30 dana od proteka rokova iz stavka 1. (stavak 2.)
– u roku od tri godine od nastanka štete podnijeti tužbu uz poštovanje obveza iz stavaka 1. i 2. (stavak 3.).
20. Polazeći od legitimnog cilja i načela sprječavanja štete kao temeljnog načela kod propisivanja odgovornosti za štetu u Zakonu o lovstvu, uvođenje posebnih obveza oštećenicima poput obraćanja lovoovlašteniku, razmjene informacija, pokušaja dogovora o visini naknade štete, i rokova u kojima ih moraju ispuniti, a sve kako bi ostvarili naknadu štete od lovoovlaštenika mirnim putem, bez suda, na načelnoj razini nije ustavnopravno sporno.
Sporno je međutim dovode li svaka od tih posebnih obveza iz osporenog članka i roka u kojem se mora ispuniti, zasebno i u cjelini, do ograničenja prava na pristup sudu u mjeri koja dovodi u pitanje samu bit tog prava.
a) Ograničenje iz stavka 1. članka 82. Zakona o lovstvu
21. Za štete koju divljač prouzroči na imovini u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba i za štete prouzročene izvođenjem lova oštećenici su najprije dužni pisano se obratiti lovoovlašteniku na čijem se području šteta dogodila, u roku od sedam dana od dana nastanka štete.
Predlagatelj smatra da je rok i njegovo računanje od nastanka štete, s posljedicom odbačaja tužbe, nerazumno kratak odnosno nerazumno tegotan za oštećenika.
Ministarstvo je u očitovanju navelo da je cilj te odredbe spriječiti štete od divljači na vrijeme, što je u interesu obiju strana, a rok od sedam dana je razuman rok »u kojem bi svaki ozbiljan gospodar trebao obići svoju površinu te utvrditi stanje svog dobra na toj površini«.
21.1. Ustavni sud primjećuje da je u stavku 3. članka 82. Zakona o lovstvu propisano da će nadležni sud odbaciti tužbu ako oštećenik nije postupio na način naveden u stavcima 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu. Budući da ni u Prijedlogu Zakona ni u očitovanju Ministarstva poljoprivrede nije navedeno da se to ne odnosi na postupanje u rokovima određenim tim stavcima, Ustavni sud zaključuje da će do odbačaja tužbe doći i ako oštećenik ne postupi u rokovima propisanim tim odredbama, a ne samo ako propusti obratiti se pisano lovoovlašteniku ili predložiti sklapanje sporazuma o naknadi štete.
22. Načelo sprječavanja štete, kao temeljno načelo odštetne odgovornosti u Zakonu o lovstvu, zahtijeva od oštećenika poduzimanje na njegov trošak određenih mjera, dopuštenih radnji i zahvata u svrhu zaštite svoje imovine od nastanka štete od divljači ili izvođenjem lova.
Oštećenik koji ne poduzima mjere, dopuštene radnje i zahvate te ne dopusti lovoovlašteniku provođenje mjera kojima se sprječava nastanak štete od divljači ili odstrani sredstva za sprječavanje štete, namjerno ošteti ili odstrani objekte koji služe za sprječavanje šteta nema pravo na naknadu štete koju prouzroči divljač (članak 79. stavak 2.).
Također, šteta koju počini divljač ne nadoknađuje se, među ostalim, ako je nastala šteta na površini manjoj od 5 % ukupne površine tehnološke cjeline u skladu s posebnim propisom, na površinama na kojima vlasnik ili korisnik zemljišta nije poduzeo mjere i radnje iz članka 79. Zakona o lovstvu, na neograđenim višegodišnjim nasadima (članak 81. Zakona o lovstvu).
23. Prema odredbama Zakona o lovstvu oštećenik ima pravo na naknadu štete koju prouzroči divljač pod pretpostavkama navedenim u prethodnoj točki obrazloženja i pravo na naknadu štete koja je prouzročena izvođenjem lova (koju počine lovci i lovački psi).
Postupovna pravila iz osporenog članka 82. Zakona o lovstvu odnose se na zahtjeve za naknadu obje vrste šteta.
Predlagatelj navodi da je dan nastanka štete, bilo od divljači bilo od izvođenja lova, teško utvrditi, a upravo od tog dana računa se prva postupovna pretpostavka o ispunjenju koje ovisi mogućnost vođenja sudskog postupka.
Ustavni sud primjećuje da ni Prijedlog Zakona ni očitovanje Ministarstva pravosuđa ne sadrže empirijske podatke niti upućuju na sudsku praksu, a koji bi, imajući u vidu odbačaj tužbe kao posljedicu, opravdali računanje roka od sedam dana od dana nastanka štete.
Prema mišljenju Ministarstva »svaki ozbiljan gospodar« trebao bi redovito, čini se barem svakih sedam dana, »obići svoju površinu te utvrditi stanje svog dobra na toj površini«.
Ustavni sud prihvaća tvrdnju predlagatelja da je dan nastanka štete teško utvrditi, posebice u slučaju višekratnih šteta na istoj imovini ili velikoj površini zasađenih poljoprivrednih kultura. Čini se da bi ispunjenje pretpostavke za pravodobno prvo obraćanje lovoovlašteniku iziskivalo u određenim slučajevima provođenje vještačenja, kako bi se utvrdilo je li obraćanje lovoovlašteniku pravodobno. Uzimajući u obzir troškove takvog vještačenja, to može imati odvraćajući učinak na oštećenika da zbog takvih troškova koji su povezani s dokazivanjem točnog dana nastanka štete odustanu od podnošenja odštetnih zahtjeva i tužbi za naknadu štete.
24. Polazeći od legitimnog cilja (smanjenje broja sudskih postupaka, ubrzanje reparacije štete te sprječavanje daljnje štete od divljači na vrijeme), Ustavni sud smatra da se u okolnostima cjelokupnog normiranja sprječavanja štete i naknade štete koju počini divljač ili koja je prouzorčena izvođenjem lova, nerazmjerno otežava položaj oštećenika u odnosu na lovoovlaštenika.
25. Slijedom navedenog, Ustavni sud donio je na temelju članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona odluku kao u izreci pod točkom I.
26. Budući da bi učinci ukidanja članka 82. stavka 1. Zakona o lovstvu s danom objave ove odluke u »Narodnim novinama« doveli do ustavnopravno neprihvatljive pravne praznine, Ustavni sud na temelju ovlaštenja iz članka 55. stavka 2. Ustavnog zakona odgodio je prestanak važenja ukinutog dijela Zakona o lovstvu do isteka roka određenog u točki II. izreke odluke.
27. Objava odluke (točka III. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
b) Ograničenje iz stavka 2. članka 82. Zakona o lovstvu
28. Stavkom 2. članka 82. Zakona o lovstvu je propisano da je oštećenik nakon isteka roka iz stavka 1. tog članka dužan u daljnjem roku od 30 dana predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma o naknadi štete, a lovoovlaštenik je dužan na takav prijedlog odgovoriti u roku od 30 dana. Ako dođe do sklapanja sporazuma, to je ovršna isprava.
U odnosu na ovu odredbu predlagatelj ističe da je neprecizna i nejasna, jer nisu jasno propisane dužnosti i obveze stranaka. Konkretno, da nije normiran sadržaj »prijedloga sporazuma« i da ne postoji propisani obrazac.
Time je predlagatelj otvorio pitanje preciznosti te pravne norme.
Prema stajalištu Ustavnog suda, zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, to jest dovoljno precizna da mogu stvarno i konkretno – po potrebi uz odgovarajući savjet – znati svoja prava i obaveze do stupnja koji je razuman u danim okolnostima kako bi se prema njima mogli ponašati.
Ako se taj zahtjev ne poštuje, neodređene i neprecizne pravne norme omogućavaju arbitrarno odlučivanje upravnih i sudbenih tijela. Zahtjev da pravna norma mora biti određena i precizna smatra se sastavnim dijelom načela vladavine prava na području svih grana prava jer bi njegovo zanemarivanje ugrozilo druge sastavnice načela pravne sigurnosti kao dijela načela vladavine prava, osobito zahtjeve za jedinstvenom primjenom prava te poštovanjem učinaka pravomoćnih presuda i drugih odluka tijela državne i javne vlasti (stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-I-722/2009 od 6. travnja 2011., »Narodne novine« broj 44/11.).
28.1. Iako navedenom normom doista nije propisan sadržaj sporazuma koji je dužan predložiti oštećenik, iz same naravi instituta odštetne odgovornosti proizlazi da takav sporazum, u biti, treba sadržavati odredbe o nastanku štete, visini štete i roku plaćanja naknade štete.
Stoga, Ustavni sud utvrđuje da norma članka 82. stavka 2. Zakona o lovstvu zadovoljava kriterije jasnoće i preciznosti pravne norme iz članka 3. Ustava.
c) Ograničenje iz stavka 3. članka 82. Zakona o lovstvu
29. Stavkom 3. članka 82. Zakona o lovstvu propisano je da se nakon proteka rokova iz stavaka 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu i ako ne dođe do sklapanja sporazuma o šteti oštećenik se može obratiti tužbom radi naknade štete nadležnom sudu u roku od tri (3) godine od dana nastanka štete. Tužba će biti odbačena ako prethodno oštećenik nije postupio prema stavcima 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu.
Dakle, navedenim osporenim stavkom propisan je rok od tri (3) godine od dana nastanka štete u kojem se oštećenik može obratiti sudu tužbom radi naknade štete. Dopuštenost same tužbe uvjetovana je poštovanjem prethodnog postupka mirnog rješenja spora iz stavaka 1. i 2. članka 82. Zakona o lovstvu.
29.1. Predlagatelj ističe da je općim propisom (Zakonom o obveznim odnosima, »Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11. – članak 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.) propisan zastarni rok od tri godine za podnošenje tužbe radi naknade štete računajući od dana saznanja za štetu (subjektivni rok), te objektivni rok od pet godina koji se računa od dana nastanka štete. Prema mišljenju predlagatelja osporena odredba »ukida« pojam subjektivnog roka, a objektivni rok skraćuje na tri godine.
Ustavni sud napominje da je rok za zastaru odštetnih tražbina propisan člankom 230. Zakona o obveznim odnosima koji glasi:
»Članak 230.
(1) Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.
(3) Tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.«
U okviru ustavne ovlasti odlučivati o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj (članak 2. stavak 4. alineja 1. Ustava), pod uvjetom da uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, zakonodavac može u posebnim slučajevima skratiti taj opći zastarni rok.
Polazeći od legitimnog cilja, te imajući u vidu cjelokupno normiranje odštetne odgovornosti u Zakonu o lovstvu, Ustavni sud ocjenjuje da propisivanje roka od tri godine od dana nastanka štete za podnošenje tužbe radi naknade štete protiv lovoovlaštenika nije ustavnopravno neprihvatljivo.
30. Slijedom navedenog, na temelju članka 43. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona odlučeno je kao u rješenju (točka I.).
31. Točka II. rješenja temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-I-3251/2023
Zagreb, 8. listopada 2024.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.
Izvor: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2024_11_127_2120.html