Poslovni broj Gž-1037/2019-

 

 

  

U    I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po  sutkinji, Mileni Vukelić-Margan u pravnoj
stvari tužitelja Č. P. d.o.o., P., OIB .....1, zastupanog po punomoćnicima  B. G. i H. B.  iz ZOU B. G. i H. B. iz Z., protiv tuženike B.  Š. Z. iz Z. OIB: ..... zastupane po punomoćnici R. N. odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 7 Povrv-616/2018-11 od  5. travnja 2019., 9. rujna 2022.,

 

p r e s u d i o       j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 7 Povrv-616/2018-11 od  5. travnja 2019.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u  točki  I. izreke je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi  javnog bilježnika J. V. iz Z. poslovni broj Ovrv-25/17 od  5. siječnja  2018. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos  od 430,40 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa specificiranog u toj točki izreke, te u dijelu  u kojemu je naloženo tuženici nadoknaditi  tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od  343,50 kn sa zateznom kamatom od  5. siječnja 2018. do isplate, u točki II. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška, dok je u točki III. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od  625,00 kn, u roku od 8 dana.

Protiv presude je  žalbu podnio tužitelj pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

U žalbi navodi da tuženica u odgovoru na tužbu nije predložila provođenje dokaza njezinim saslušanjem pa da je bila prekludirana takav dokazni prijedlog staviti tijekom postupka. Kako je taj dokaz proveden te je na njemu i utemeljena pobijana presuda, smatra da je počinjena  bitna postupovna povreda koja se u  žalbi ne konkretizira. Naglašava da  je nesporno da je tuženica vlasnica objekta u P. te da tužitelj na tom području vrši uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada, međutim da vlasništvo, osim privilegija donosi i određene obveze za vlasnika nekretnine, a jedna od obveza da je participirati u troškovima zbrinjavanja otpada. Ukazuje na odredbe Zakona o održivom gospodarenju  otpadom ("Narodne novine" broj 94/13 i 73/17- dalje ZOGO), posebice odredbe čl. 33. ZOGO-a o propisanom načelu "onečiščavać plaća" te s tim u svezi na obveze davatelja usluge o uključivanju određenih troškova u cijenu javne usluge. Ukazuje i na odredbu čl. 18. st. 1. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 50/17 – dalje Uredba), kojom je propisano koji su sve troškovi uključeni u cijenu javne usluge, pa zaključuje da u cijenu ne ulazi samo trošak prijevoza otpada koji se odveze, već da cijena pokriva i druge izdatke koji su nužni da bi se usluga mogla nesmetano pružati tijekom cijele godine. Navodi da je tuženica zadužena za plaćanje minimalne cijene  javne usluge koju da korisnik mora plaćati bez obzira ima li ili nema otpada, da se cijena odnosi na tzv. fiksni dio, pa da se stoga ne može uvažiti iskaz tuženice o tome da tijekom većine godišnjeg razdoblja nije u obvezi plaćati uslugu odvoza komunalnog otpada.

Ističe da se u skladu s odredbom čl. 30. st. 6. ZOGO-a korištenje javne usluge temelji i na općim aktima koje jedinica lokalne samouprave donese na temelju tog Zakona, pa ukazuje na sadržaj odredbe čl. 20. st. 2. Odluke o javnoj  usluzi prikupljanja miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i odvojenog prikupljanja otpadnog papira, metala, stakla, plastike i tekstila te krupnog komunalnog otpada u G. P. ("Službeni glasnik" G. P. broj 2/2016- dalje Odluka G. P.) prema kojoj su korisnici stambenih prostora koji privremeno koriste svoje nekretnine izjednačeni po pravima i obvezama s korisnicima koji stalno borave na području Grada P.. Ističe da se svi troškovi obračunavaju za razdoblje od jednog mjeseca, a ne za razdoblje od tri mjeseca, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, pa se i računi izdaju jedanput mjesečno, o čemu su priložene odgovarajuće isprave. Također navodi da je prema Odluci G. P. kriterij količine prikupljenog komunalnog otpada razmjeran zaduženom volumenu spremnika za miješani komunalni otpad te prosječnom broju pražnjenja spremnika u vremenskom razdoblju od jednog mjeseca, u skladu s  odredbom čl. 33. st. 2. ZOGO-a. Tvrdi da je tuženici obračun  izvršen po osnovi najmanjeg volumena posude, odnosno po posudi od  60 litara te na kraju  ukazuje i na odluku  Suda Europske unije u predmetu C 335/16 povodom zahtjeva za prethodnu odluku kojeg je uputio  Općinski sud u Velikoj Gorici, a u kojoj je izražen stav o tome da Direktivu 2008/98 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od  19. studenoga 2008. o otpadu, treba  tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis poput onoga koji u svrhe financiranja usluge gospodarenja komunalnim otpadom predviđa cijenu koja se izračunava na temelju procjene volumena otpada, a ne na temelju količine otpada koji je stvarno proizveden i predan radi skupljanja, kao i dodatnu naknadu koju korisnici plaćaju, a čiji je  prihod namijenjen financiranju potrebnih kapitalnih ulaganja u obradu otpada.

Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika, uz nadoknadu parničnog troška prvostupanjskog i  žalbenog postupka.

Žalba nije osnovana.

Prije svega  valja istaći da je ovo spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te se presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te  zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika te obvezan tužitelj nadoknaditi tuženici parnični trošak.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu tražbine koja se odnosi na račune za komunalnu uslugu odvoza komunalnog otpada iz nekretnine koja je u vlasništvu tuženice u G.P., za razdoblje od kolovoza 2016. do listopada 2017. u ukupnom iznosu od 430,40 kn, pri čemu nije sporno da je tuženica za narečeno razdoblje platila naknadu u iznosu od 198,86 kn, koji iznos je uzet u obzir prije podnošenja prijedloga za ovrhu.

Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da nekretnina u vlasništvu tuženice predstavlja u naravi apartman u zgradi u kojoj se nalazi pet stanova, da tuženica sa svojom obitelji koristi apartman svega mjesec dana tijekom ljeta te je tužitelja obavijestila da u prijepornom razdoblju neće koristiti uslugu odvoza otpada (od početka rujna do početka ljeta slijedeće godine), s tim što je, unatoč korištenju nekretnine kroz razdoblje od samo mjesec dana ipak platila naknadu za tri mjeseca  2017.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ne postoji zakonska osnova za naplatu tužiteljeve tražbine, budući da ZOGO propisuje da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu usluge razmjerno količini predanog otpada, pri čemu je kriterij količine otpada masa predanog otpada ili volumen spremnika i broj pražnjenja spremnika (čl. 30. st. 7.). S obzirom na utvrđenje da  tuženica ne koristi nekretninu izvan ljetnih mjeseci, o čemu je kao dokaz priložila i stanje vodomjera u narečenom stanu, te da uredno plaća uslugu odvoza otpada za tri ljetna mjeseca, te s obzirom na činjenicu da se spremnik za otpad odnosi na svih pet stanova u objektu, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužitelj nije dokazao koju količinu otpada proizvodi tuženica u razdoblju od rujna do lipnja slijedeće godine kada ne boravi u P., budući da tužitelj nema evidenciju o stvarnom odvoženju otpada koji bi bio temeljem za određivanje naplate te komunalne usluge.

Dakle, prema stajalištu suda prvog stupnja, tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao ni osnovu ni visinu svoje tražbine,  zbog čega je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika i odbijen tužbeni zahtjev. Istovremeno je izraženo i stajalište da je fakturiranje obveze koja nije izvršena suprotno i zakonskoj obvezi iz čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO), da se radi o nepoštenoj poslovnoj praksi koja bi tuženicu stavila u neravnopravan položaj, na koji način se postupa i protivno mjerodavnim odredbama  Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 – dalje ZZP).

Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženici priznat trošak zastupanja odvjetnika u visini jednokratne nagrade za cijeli postupak, u skladu s odredbom Tbr. 7. toč. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).

 

              Pravilno je sud prvog stupnja odlučujući o zahtjevu tužitelja primijenio materijalno pravo, jer se na pravni odnos stranaka primjenjuju mjerodavne odredbe ZOGO, pri čemu treba navesti da se tužitelj  u žalbi pogrešno poziva  na primjenu narečene Uredbe, budući da se tražbina tužitelja odnosi na razdoblje prije nego li je Uredba stupila na snagu (1. studenoga 2017.).

 

              Iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da u prijepornom razdoblju tuženica nije koristila uslugu tužitelja,  što znači da u smislu mjerodavnih odredbi ZOGO-a nije bila "onečiščivać", pa nije u obvezi namiriti tužiteljevu tražbinu.

 

              Na žalbene navode tužitelja glede navodnih postupovnih povreda treba odgovoriti da je  tuženica na pripremnom ročištu predložila provođenje dokaza njezinim saslušanjem, koji prijedlog je u tom stadiju postupka bila ovlaštena podnijeti u skladu s odredbom čl. 461. a ZPP-a, jer se u nazočnom slučaju ne radi o postupku koji je pokrenut tužbom, u kojoj je činjenično obrazložena tražbina tužitelja, već je započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, protiv kojeg je  tuženica podnijela prigovor te je tek nakon očitovanja tužitelja na prigovor imala mogućnost predložiti dokaze na okolnost tvrdnji kojima pokušava osporiti  tražbinu tužitelja, što znači da se radi o predlaganju dokaza koji se nisu mogli iznijeti u prigovoru protiv rješenja o ovrsi.

 

              Pravilno je stajalište suda  prvog stupnja da  tužitelj nije dokazao da je vršio  uslugu odvoza komunalnog otpada s nekretnine u vlasništvu tuženice u prijepornom  razdoblju pa posljedično tome tuženica nije dužna plaćati ni naknadu za održavanje sustava komunalnih usluga, pri čemu pravilnost takvog stajališta ni na koji način nije dovedena u pitanje sadržajem odluke Suda  Europske unije u predmetu C 335/16, na koju se poziva  tužitelj u žalbi. Naime,  u istoj odluci se izričito navodi da je nacionalni sud dužan provjeriti  dovodi li plaćanje naknade i dodatne naknade, do toga da se  određenim "posjednicima otpada" nameću očito neproporcionalni troškovi  u odnosu na volumen otpada kojeg mogu proizvesti. Upravo utvrđenja suda prvog stupnja o tome da tuženica ne proizvodi otpad u svojoj nekretnini te posljedično tome niti nastanak troškova za tužitelja, ukazuju da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

              Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tuženica je uspjela u parnici pa joj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška koji je pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

 

              Zbog izloženog  je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 9. rujna 2022.

                                                                                                                     Sutkinja

                                                                                                                Milena Vukelić-Margan