1

Poslovni broj: Us I-4594/2023-5

 

 

                               

      REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-4594/2023-5

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Peroš Nikolić, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Anđele Hambašić, u upravnom sporu tužitelja E. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik H. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. za zaštitu osobnih podataka, Z., radi zaštite osobnih podataka, 29. kolovoza 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja A. za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-034-01/23-01/18, URBROJ: 567-02/16-23-01 od 21. kolovoza 2023.

II Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika utvrđeno je da je voditelj obrade tužitelj protivno članku 27. stavku 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka propustio prilikom postavljana obavijesti o video nadzoru u/na objektima tužitelja na adresama Z., istaknuti obavijest o video nadzoru da je kasnije prilikom ulaska u perimetar snimanja te je utvrđeno da je voditelj obrade tužitelj protivno članku 27. stavku 2. istog Zakona propustio prilikom postavljanja obavijesti o video nadzoru u/na objektima tužitelja na adresama Z., naznačiti sve relevantne informacije, posebno podatke o voditelju obrade i podatke za kontakt putem kojih ispitanik može ostvariti svoja prava, a za koje provede u skladu s odredbom članka 51. stavka 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštititi podataka, izriče mu se upravna novčana kazna u iznosu od 3.500,00 eura koju je dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja, uz upozorenje u koliko novčanu kaznu ne uplati u propisanom roku da će se novčana kazna naplatiti prisilnim putem prema propisima o prisilnoj naplati poreza.

              2. Tužitelj tužbom pobija zakonitost osporavanog rješenja, u bitnome navodeći da mu je tuženik umjesto novčane kazne mogao izreći i službenu opomenu ili mu narediti da postupke obrade uskladi s odredbama Uredbe u određenom roku. Također navodi da se sukladno članku 51. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka eventualna novčana kazna za utvrđenu povredu može izreći u iznosu do 50.000,00 kuna. Tužitelj ističe kako tuženik nije pravilno ocijenio otegotne i olakotne okolnosti. Ističe kako mu tuženik kao otegotnu okolnost uzima to što nakon obavljenog nadzora nije informirao tuženika o naknadno poduzetim postupanjima i postavljanju odgovarajućih obavijesti o video nadzoru. Smatra kako mu se navedeno ne može ocijeniti kao otegotna okolnost, budući da prilikom nadzora nije bio upozoren na nedostatke o obavijestima o video nadzoru niti je mogao to zaključiti iz zapisnika. U prilog tome ide i činjenica da je odmah po primitku pobijanog rješenja, u roku od par dana, poduzeo sve odgovarajuće mjere i postavio ispravne obavijesti o video nadzoru. Ističe da je barem usmeno bio upozoren od strane tuženika prilikom nadzora da obavijesti nisu ispravne, navedenu povredu bi odmah otklonio i o tome obavijestio tuženika. Navodi da sam tuženik u rješenju ističe da je uredno surađivao prilikom provođenja nadzora i dostavio na uvid sve potrebne isprave što dokazuje njegovu dobru volju da svoje poslovanje vodi u skladu s Uredbom te da su eventualni nedostaci nehotični što tuženik također potvrđuje navodeći da nije bilo izravne namjere kršenja odredbi Uredbe. Predlaže provesti dokaz saslušanjem svjedoka B. N., djelatnika tužitelja. Smatra da za eventualni nedostatak podataka o obavijesti o video nadzoru ne smije biti kažnjen kao da uopće nije postavio obavijest o video nadzoru. Smatra da je svaki ispitanik ipak bio upozoren i znao da se prostor snima te stoga eventualni propust o dodatnim podacima ispitanici u ovom slučaju nije nanio konkretnu štetu. Pritom smatra kako treba uzet u obzir činjenicu da nikada nije zaprimio zahtjev, upit ili pritužbu bilo kojeg ispitanika vezano za video nadzor ili općenito obradu podataka. Napominje da nikada ranije nije postupio protivno Uredbi niti je protiv njega bila izrečena mjera, a niti je kažnjen od bilo kojeg drugog nadzornog tijela. Olakotnom okolnosti smatra i to da navedenom povredom nije ostvario financijsku dobit niti je izbjegao bilo kakve gubitke. Smatra da izrečena kazna nije opravdana jer nije u skladu s načelom razmjernosti, pritom osobito imajući u vidu niz okolnosti na njegovoj strani i činjenicu da je iz provedenog nadzora vidljivo da on brine o zaštititi osobnih podataka ispitanika pa smatra da je i sama opomena i minimalna novčana kazna u ovom slučaju dovoljno učinkovita mjera.

3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje uz nadoknadu troškova upravnog spora za sastav tužbe.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da tužbeni navodi nisu osnovani. Ističe da je u navedenoj upravnoj stvari postupao sukladno odredbama članka 57., stavak 1. i članka 58., stavak 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) SLEU L119 kojim se, prije svega, štite osobni podaci fizičkih osoba, tj. nadzire prikupljanje, obrada i korištenje osobnih podataka te je na temelju prikupljenih i dostavljenih dokaza utvrđenih činjenica pravilno primijenio procesno i materijalno pravo i donio osporavano rješenje. Stoga, tuženik i dalje ostaje kod svih navoda iznesenih u pobijanom rješenju te naglašava kako je postupio u granicama svoje ovlasti te u skladu s odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka, Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka i Zakona o općem upravnom postupku. U odnosu na navode tužitelja kako je tuženik za utvrđene povrede mogao izreći službenu opomenu ili narediti otklanjanje nepravilnosti, iznosi da je člankom 51. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka, između ostalog, propisano da će se upravnom novčanom kaznom u iznosu do 50.000,00 kuna kazniti voditelj obrade i izvršitelj obrade koji ne označe objekt, prostorije, dijelove prostorije te vanjsku površinu objekta na način propisan člankom 27. ovoga Zakona. Stoga je razvidno da navodi tužitelja da mu je trebalo samo naložiti uklanjanje nepravilnosti nisu utemeljeni na zakonu jer je citiranim člankom propisano da će se za kršenje članka 27. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka izreći upravno novčana kazna. Dodatno, imajući u vidu činjenicu da tuženik ima zakonsku ovlast izricanja upravno novčanih kazni kao adekvatnih mjera u svakom pojedinom slučaju utvrđene povrede prava, naglašava da se tužitelj potpuno nepotrebno i neovlašteno upustio u propitivanje adekvatnost i izbora mjere koju je tuženik u konkretnom slučaju izrekao tužitelju (upravno novčane kazne). U odnosu na navode tužitelja kako ga tuženik nije upozorio na nedostatke u obavijestima o videonadzoru te da o postojanju nedostataka nije mogao zaključiti iz zapisnika, jer bi u suprotnom sve propuste odmah ispravio tuženik ističe da navedeno nije obveza nadzornog tijela prilikom sastavljanja zapisnika o stanju na terenu, već je obveza voditelja obrade (tuženika) primjenjivati odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka i Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Tako je obveza primjenjivati, između ostalog, i članak 27. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka koji se tiče postojanja i nužnog sadržaja obavijesti o videonadzoru postojala i prije provođenja nadzora i sastavljanja zapisnika, a postoji i nakon toga te je tužitelj toga morao biti svjestan i provoditi zakonske odredbe u praksi. Naposljetku, navodi da je općepoznato pravno načelo da nepoznavanje pozitivnih zakona nikoga ne ispričava Nadalje navodi da su neutemeljene teze tužitelja da za eventualne nedostatke u obavijesti o videonadzoru ne smije biti kažnjen jednako kao da uopće nije ni postavio istu, da je bilo potrebno uzeti u obzir da tužitelj nikada nije zaprimio upit ili pritužbu nekog ispitanika, bilo vezano za videonadzor ili općenito obradu osobnih podataka i da je surađivao prilikom provođenja nadzora dostavljajući na uvid potrebne isprave i tako dokazao dobru volju da svoje poslovanje uskladi s odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka. Tužitelj u svoju obranu ističe da nikada nije zaprimio upit ili pritužbu nekog ispitanika, bilo vezano za videonadzor ili općenito obradu osobnih podataka, ali spomenuto nije relevantno za njegovu obvezu poštivanja zakonskih odredbi. Na kraju tužitelj pokušava umanjiti značaj svog nepoštivanja zakonskih propisa ukazujući da je surađivao prilikom provođenja nadzora dostavljajući na uvid potrebne isprave i tako dokazao dobru volju da svoje poslovanje uskladi s odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka, što, s obzirom na prirodu utvrđene povrede zakonskih propisa, nije bilo od utjecaja prilikom rješavanja konkretne upravne stvari. U prilog prethodno navedenom ide i činjenica da tužitelj zaključujući svoju tužbu još jednom preseže u zakonske ovlasti tuženika i upušta se u ocjenu navodnih olakotnih okolnosti i ima potrebu istaknuti svoju brigu za prava ispitanika, ali na kraju ipak popušta priznajući svoj propust, navodeći da u konkretnom slučaju ima mjesta izricanju novčane kazne (naravno, po mišljenju tužitelja ona bi trebala biti minimalna). Pravna osnova za samo donošenje rješenja u smislu ovlasti nadzornog tijela je jasno navedeno u pobijanom rješenju i tuženik smatra da nema potrebe za ponavljanjem istog. Zaključno, tuženik ističe da je u ovoj upravnoj stvari postupao nepristrano i objektivno, te je donio odluku uzimajući u obzir sve činjenice i dokaze koje je cijenio kao relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Budući da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 98. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 - dalje ZUS), Sud je spor riješio bez rasprave, a nakon što je strankama, sukladno članku 6. ZUS-a, dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenog ovom Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je kod tuženika proveden izravni nadzor nad obradom i provođenjem zaštite osobnih podataka glede prikupljanja i obrade osobnih podataka učinjenih video nadzornim sustavom koji je postavljen u/na objektima tužitelja na adresama Z., a o čemu je sastavljen zapisnik o provedenom nadzoru od 4. travnja 2023., kojim su utvrđene određene nepravilnosti, a koje tužitelj ne osporava već smatra da mu je mogla biti izrečena blaža mjera.

10. Člankom 51. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (Narodne novine, broj 42/18), između ostalog, propisano je da će se upravnom novčanom kaznom u iznosu do 50.000,00 kuna kazniti voditelj obrade i  izvršitelj obrade koji ne označe objekt, prostorije, dijelove prostorije te vanjsku površinu objekta na način propisan člankom 27. toga Zakona.

11. Stoga nisu osnovani navodi tužitelja da mu je trebalo samo naložiti uklanjanje nepravilnosti, budući da je navedenim člankom propisano da se za kršenje članka 27. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka izriče upravna novčana kazna. Visina novčane kazne je obrazložena u osporavanom rješenju, a koje obrazloženje ovaj Sud prihvaća, budući da je tuženik ocijenio sve okolnosti predmetnog slučaja, a posebno da odabrana korektivna mjera mora biti učinkovita, proporcionalna i odvraćajuća u svakom pojedinom slučaju, što je i obrazložio. Tuženik je izrekao novčanu kaznu uzimajući u obzir kriterije propisane člankom 83. stavkom 2. Opće uredbe o zaštiti podataka, ujedno želeći postići da se poštuju pravila o zaštiti osobnih podataka od strane samog voditelja obrade koji obrađuje osobne podatke ispitanika u svezi s video nadzornim sustavom te generalno odvraćanje (obeshrabrenje drugih u ponavljanju istog kršenja u budućnosti) kao i posebno odvraćanje (obeshrabrenje tužitelja od ponavljanja istog kršenja).

12. Stoga Sud osporavano rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može  ocijeniti ne zakonitim pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi te istine navode da drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.

13. Stoga je Sud ocijenio nesvrsishodnim dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje svjedoka B. N., djelatnika tužitelja.

14. Valjalo je stoga temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presuditi kao u točki I izreke presude

15. Odluka o trošku točke II izreke presude temelji se na članku 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

 

 

 

 

U Zagrebu 29. kolovoza 2024.

 

 

Sudac:

Jasna Peroš Nikolić, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba V. upravnom sudu R. H.. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.