Ustavni sud Republike Hrvatske

1740

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula Anđelija Bukariza iz Negoslavaca, koju zastupa Domagoj Rešetar, odvjetnik u Osijeku, na sjednici održanoj 9. srpnja 2024. donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2951/2017-3 od 5. svibnja 2022.,

– presuda Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-226/17-3 od 18. listopada 2017. i

– presuda Općinskog suda u Vukovaru broj: Pn-120/16-6 od 16. ožujka 2017.

III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Vukovaru na ponovni postupak.

IV. Utvrđuje se da je zbog dugotrajnosti postupka podnositeljici ustavne tužbe Anđeliji Bukariza iz Negoslavaca, Petrovačka 66, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te joj se na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) određuje primjerena naknada u iznosu od 2.550,00 eura.

V. Naknada iz točke IV. ove izreke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri (3) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositeljice Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

VI. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu podnijela je Anđelija Bukariza iz Negoslavaca (u daljnjem tekstu: podnositeljica), koju u postupku pred Ustavnim sudom zastupa Domagoj Rešetar, odvjetnik u Osijeku.

Ustavna tužba podnesena je u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2951/2017-3 od 5. svibnja 2022., presude Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-226/17-3 od 18. listopada 2017. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda) i presude Općinskog suda u Vukovaru broj: Pn-120/16-6 od 16. ožujka 2017. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev podnositeljice da se tuženici (Republici Hrvatskoj) naloži isplatiti podnositeljici 359.322,87 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je točkom II. izreke naloženo podnositeljici da na ime troškova postupka isplati tuženici 35.750,00 kuna.

Presudom Vrhovnog suda broj: Rev-2951/2017-3 od 5. svibnja 2022. odbijena je revizija podnositeljice kao neosnovana.

1.1. Podnositeljica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 29. stavkom 1., 34. i 48. Ustava.

2. Za potrebe ustavnosudskog postupka izvršen je uvid u spis Općinskog suda u Vukovaru broj: Pn-120/16 (raniji broj: P-148/12).

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

3. Činjenice i okolnosti predmeta navode se prema dokumentaciji i sadržajima podnesaka koji se nalaze u spisu Općinskog suda u Vukovaru broj: Pn-120/16.

1) Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom

4. Podnositeljica je Općinskom sudu u Vukovaru u predmetu koji se vodio pred tim sudom pod brojem P-264/09 podnijela tužbu kojom je zahtijevala da se tuženici (Republici Hrvatskoj) naloži sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom (stan u Vukovaru, Trg Republike I/VIII na VII. katu ukupne površine 65 m²).

Presudom Općinskog suda u Vukovaru broj: P-264/09 od 12. lipnja 2009. prihvaćen je tužbeni zahtjev podnositeljice te je donesena presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tuženice i podnositeljice. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-1806/09-7 od 16. studenoga 2010. potvrđena je prvostupanjska presuda od 12. lipnja 2009.

Sudovi su utvrdili da je njezin otac, pok. Petar Bukariza, na temelju rješenja Stanice javne sigurnosti Općine Vukovar od 17. ožujka 1972. bio nositelj stanarskog prava na tom stanu (u kojem je navedeno da ima 3 člana obitelji). Nositeljica stanarskog prava bila je i njegova supruga (majka podnositeljice). Podnositeljica je koristila stan od 1987. godine, uz suglasnost svojih roditelja. Nakon smrti oca (1994. godine) nastavila je živjeti u tom stanu s majkom i svoje dvoje djece sve do 13. lipnja 2003. kada je iz njega iselila zbog obnove zgrade zajedno sa svim drugim stanarima te zgrade. U trenutku stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (»Narodne novine« broj 91/96.), 5. studenoga 1996. podnositeljica je bila član obiteljskog domaćinstva svoje majke. Sudovi su zaključili da je stoga tuženica dužna s njom sklopiti ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca.

4.1. Tijekom postupka tuženica je navela da je nadležno tijelo 14. veljače 2004. sporni stan dodijelilo u postupku zbrinjavanja u najam obitelji Pavlišić.

4.2. Revizija tuženice odbačena je rješenjem Vrhovnog suda broj: Rev-44/2011-2 od 10. listopada 2013.

2) Ovršni postupak na temelju pravomoćne presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom

5. Podnositeljica je 25. prosinca 2010. pred Općinskim sudom u Vukovaru pokrenula ovršni postupak na temelju pravomoćne i ovršne presude od 12. lipnja 2009. radi predaje nekretnine u posjed, a koji prijedlog za ovrhu je rješenjem toga suda broj: Ovr-29/11 od 22. studenoga 2011. odbijen kao neosnovan, što je Županijski sud u Vukovaru potvrdio rješenjem broj: Gž-2183/12-2 od 12. srpnja 2012.

Ovrha nije provedena jer je Općinski sud u Vukovaru ocijenio da ovršna isprava ne glasi točno na ispražnjenje i predaju (listovi 133 i 143 prvostupanjskog spisa).

3) Darovanje predmetnog stana trećoj osobi

6. Tuženica je sa Zdenkom Pavlišić (trećom osobom) 24. svibnja 2011. sklopila darovni ugovor, predmet kojega je bio sporni stan.

4) Zahtjevi za otkup stana i davanje u najam stana

7. Podnositeljica je 15. srpnja 1998. Ministarstvu unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: MUP), Policijskoj upravi Vinkovci podnijela zahtjev za utvrđivanje nositelja prava najma sa zaštićenom najamninom, uz istodobni zahtjev za otkup stana. MUP je dopisom od 22. srpnja 1998. uputio podnositeljicu da svoj zahtjev uputi na Ured za obnovu i razvitak koji raspolaže stanovima bivšeg stambenog fonda MUP-a.

U spisu se nalazi zahtjev podnositeljice od 30. srpnja 1998. upućen Uredu za obnovu i razvitak Vukovar, Komisiji za otkup stanova, ali bez prijamnog štambilja.

U spisu se nalazi zahtjev podnositeljice od 30. prosinca 2011. za otkup spornog stana upućen Agenciji za upravljanje državnom imovinom, u kojem se poziva na pravomoćnu presudu od 12. lipnja 2009., također bez prijamnog štambilja.

7.1. Podnositeljica je 13. lipnja 2003. Ministarstvu za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Upravi za prognanike, povratnike i izbjeglice podnijela zamolbu za davanje u najam stana u državnom vlasništvu na područjima od posebne državne skrbi.

5) Zahtjev za mirno rješenje spora

8. Podnositeljica se 25. studenoga 2011. obratila Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru s prijedlogom za mirno rješenje spora u kojem predlaže da joj tuženica na temelju gore navedene pravomoćne presude preda stan na korištenje.

8.1. Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru dopisom broj: N-DO-127/11-5 od 27. veljače 2012. odgovorilo je podnositeljici da zahtjev za mirno rješenje spora nije prihvaćen i da svoje potraživanje prema tuženici može ostvariti pred nadležnim sudom.

6) Parnični postupak u povodu tužbe podnositeljice radi predaje stana na korištenje, odnosno radi naknade štete

9. Podnositeljica je 28. veljače 2012. pred Općinskim sudom u Vukovaru pokrenula parnični postupak kojim je tražila od tuženice predaju spornog stana njoj na korištenje.

9.1. Tuženica je u odgovoru na tužbu od 19. ožujka 2012. istaknula prigovor promašene pasivne legitimacije jer je sporni stan, danas oznake Trg Republike 4/24, u zemljišnoj knjizi, knjizi položenih ugovora upisan kao vlasništvo Zdenke Pavlišić iz Vukovara. Uz odgovor na tužbu tuženica je priložila odgovor Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru iz kojeg proizlazi da je sporni stan u posjedu obitelji Blaženke Pavlišić na temelju darovnog ugovora, te da zbog toga podnositeljici nije predan stan u posjed i nije s njom sklopljen ugovor o najmu.

9.2. U podnesku od 10. travnja 2012. podnositeljica je navela da je tek po zaprimanju odgovora na tužbu po prvi put saznala da tuženica više nije vlasnik stana jer ga je darovala trećoj osobi. Tim podneskom promijenila je tužbeni zahtjev na način da potražuje naknadu štete u visini tržišne vrijednosti stana, zbog toga što tuženica nije ispunila obvezu predaje stana podnositeljici, tj. izvršila presudu iz 2009. godine, već je stan, bez znanja podnositeljice, darovala trećoj osobi, pa podnositeljica nije nijedan dan provela u posjedu odnosno korištenju stana na kojemu ima sklopljen ugovor o najmu s položajem zaštićenog najmoprimca. Kao drugi razlog preinake tužbenog zahtjeva podnositeljica je navela da smatra da bi po »normalnom« tijeku stvari taj stan uspjela i otkupiti, u skladu s Odlukom o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske na području Hrvatskog Podunavlja (»Narodne novine« broj 56/11. i 149/11.; u daljnjem tekstu: Odluka o prodaji stanova).

9.3. Tuženica se protivila preinačenju tužbenog zahtjeva. Općinski sud u Vukovaru je na ročištu 21. rujna 2012. dozvolio preinaku tužbe jer je to smatrao svrsishodnim za konačno rješenje odnosa između stranaka.

9.4. Tuženica je u podnesku od 4. listopada 2012. istaknula da podnositeljica ni s čime ne dokazuje da joj je tuženica počinila štetu, uzročno-posljedičnu vezu, niti od čega se šteta sastoji. Smatra da kao vlasnik stana nije bila ni u kakvoj obvezi prema podnositeljici, pa ni u obvezi da joj stavi ponudu u smislu članka 44. Zakona o najmu stanova (pravo prvokupa) jer podnositeljica nikada nije bila u posjedu spornog stana.

9.5. Nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja građevinskog vještaka, podnositeljica je podneskom od 8. ožujka 2013. specificirala tužbeni zahtjev, te je od tuženice potraživala 359.322,87 kn s pripadajućim kamatama.

9.6. Presudom broj: P-148/12 od 27. ožujka 2013. prvostupanjski sud naložio je tuženici da podnositeljici isplati 359.322,87 kn. Smatrao je da tuženica je postupila zlonamjerno i protuzakonito jer je stan koji pripada podnositeljici otuđila i besteretno – besplatno darovala trećim osobama.

Županijski sud u Vukovaru prihvatio je žalbu tuženice te je rješenjem broj: Gž-1743/13-3 od 17. ožujka 2016. ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje s uputom da razjasni koja je pravna osnova potraživanja podnositeljičine štete, osnovanost tužbenog zahtjeva, te da ocijeni činjenicu nepodnošenja bilo kakvog zahtjeva utvrđenja prava na stan tako dugi niz godina.

9.7. U ponovljenom postupku, nakon održanog jednog ročišta, prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev podnositeljice. U obrazloženju prvostupanjske presude, između ostalog, navedeno je:

»Tužiteljica ističe kako je za darovanje sadašnjem vlasniku stana saznala tijekom ovoga postupka, te sada traži naknadu štete od tužene, jer smatra kako bi ona danas bila vlasnicom predmetnog stana i isti bi bio dio njene imovine da tužena stan nije darovala, a sve iz razloga što je podnosila zahtjeve za otkup stana.

Činjenica je kako tužiteljica prilaže dokumentaciju iz koje je vidljivo kako je još 1998. i 1999. g. ... podnosila različitim tijelima zahtjeve za kupnju stana koji očito nisu realizirani, vjerojatno jer kod iste nisu postojali uvjeti za otkup stana temeljem važećih propisa, da bi zatim 2003. g. ... podnijela zahtjev za davanje u najam stana u državnom vlasništvu na područjima od posebne državne skrbi, te da bi u konačnici 2009.g. presudom ovoga suda ishodila odluku koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa tuženom.

Također tužiteljica dostavlja u sudski spis zahtjev od 30. prosinca 2011 g., te prijedlog radi mirnog rješenja spora od 30. ožujka 2012. g. koji su upućeni Agenciji za upravljanje državnom imovinom (o dostavi kojih pismena tijelima kojima su upućena ne prileži dokaz u spisu) kojima ista podnosi zahtjev za otkup stana na adresi u Vukovaru, Trg Republike Hrvatske 1 /VIII na VII katu površine 65 m².

Iz svih provedenih dokaza sud dolazi do zaključka kako je tužiteljica kroz duži niz godina u više navrata obraćala se različitim tijelima radi otkupa stana, odnosno podnosila je zahtjev da se s njom zaključi ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo.

Tako pokrenuti postupci ne moraju nužno imati za posljedicu sklapanje kupoprodajnog ugovora ako za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke. Dakle samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana tužiteljica nije stekla vlasništvo predmetnog stana, odnosno nije zaključen ugovor o kupoprodaji, niti je ishodila sudsku presudu koja bi zamijenila takav ugovor ili eventualno bila valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu. Ako tužiteljica nije imala nikakvo vlasničko pravo na stanu za nju nije mogla nastati niti šteta, jer predmetni stan nikada nije bio dio njene imovine, te je tuženik kao vlasnik stana slobodno mogao raspolagati istim. Pravni položaj tužiteljice zaštićenog najmoprimca. te osobe koja ima presudu koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa tuženom ne osigurava tužiteljicu od otuđenja stana na što je ovlaštena tužena kao vlasnica stana.

Od prodaje stana, a osobito od otuđenja darovanjem ili zamjenom, ne štite zaštićenog najmoprimca niti odredbe članka 44. i 45. Zakona o najmu stanova ... koje propisuju pravo prvokupa zaštićenog najmoprimca i posljedice ako najmodavac povrijedi to pravo zaštićenog najmoprimca. a za slučaj darovanja pravo prvokupa ne postoji (tako u svojoj odluci ŽS Vu, posl.br.Gž-2017/11-2 od 2. rujna 2011. g.). S time što je potrebno napomenuti kako tužiteljica već dugi niz godina ne boravi u spornom stanu, tako da nema status zaštićenog najmoprimca koji stanuje u stanu u smislu odredbi čl.45. ZNS-a.«

9.8. U žalbi je podnositeljica, među ostalim, istaknula da joj je nezakonitim postupanjem tuženice onemogućeno da ostvari svoje pravo na otkup predmetnog stana na temelju Odluke o prodaji stanova.

9.9. Drugostupanjski sud potvrdio je navedenu prvostupanjsku presudu.

U obrazloženju osporene presude drugostupanjski sud, između ostalog, naveo je:

»Već u ranijem ukidbenom rješenju broj Gž-1743/13 od 17. ožujka 2016. godine županijski sud je apostrofirao neutvrđenu činjenicu prava na naknadu štete. Ishođenje pravomoćne odluke kojom se utvrđuje pravo zaštićenog najmoprimatelja je ugovorni odnos koji može rezultirati zaključenjem kupoprodajnog ugovora ali faktično to i ne mora biti ostvarivo.

Tužiteljica, kako je to naglašeno u ranijem ukidbenom rješenju nije dokazala koji je pravni osnov temeljem kojeg bi ostvarila naknadu štete u takvom iznosu kada nema pravni titulus za stjecanjem takve štete.

U žalbi i tijekom postupka ističe da se obraćala tuženoj radi prava otkupa stana ali tuženik svojim izravnim i konkludentnim radnjama tužiteljici nije dao pravo zaključiti daje stekla status temeljem kojeg bi mogla ostvariti vlasništvo stana.«

9.10. Vrhovni sud odbio je reviziju podnositeljice kao neosnovanu, a u obrazloženju presude između ostalog je naveo:

»9. Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su odbili tužbeni zahtjev, obrazlažući da samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana tužiteljica nije stekla vlasništvo predmetnog stana, niti sklopila ugovor o kupoprodaji, a niti je ishodila sudsku presudu koja bi zamijenila takav ugovor ili, eventualno, bila valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu. Stoga, kako tužiteljica nije imala nikakvo vlasničko pravo na stanu, sudovi ocjenjuju da za nju nije mogla nastati niti šteta, jer predmetni stan nikada nije bio dio njene imovine te je tuženik kao vlasnik stana slobodno mogao raspolagati istim. Sudovi posebno naglašavaju da pravni položaj tužiteljice, kao zaštićenog najmoprimca, ne osigurava tužiteljicu od otuđenja stana, na što je ovlaštena tuženica kao vlasnica stana, a od prodaje stana, a osobito od otuđenja darovanjem ili zamjenom, ne štite zaštićenog najmoprimca niti odredbe čl. 44. i 45. Zakona o najmu stanova (‘Narodne novine’, broj: 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, dalje: ZNS), koje propisuju pravo prvokupa zaštićenog najmoprimca i posljedice ako najmodavac povrijedi to pravo zaštićenog najmoprimca, dok za slučaj darovanja pravo prvokupa ne postoji. Dodaju da tužiteljica već dugi niz godina ne boravi u spornom stanu, tako da nema status zaštićenog najmoprimca koji stanuje u stanu u smislu odredbi čl. 45. ZNS.

10. Odluka drugostupanjskog suda je pravilna.

11.1. Odredbom čl. 44. st. 1. ZNS propisano je da je najmodavac koji namjerava prodati stan dužan preporučenim pismom ili podneskom preko suda taj stan ponuditi na prodaju zaštićenom najmoprimcu i priopćiti mu cijenu i uvjete prodaje. U st. 2. istog članka propisano je da ako zaštićeni najmoprimac u roku od 30 dana od dana kada je ponuda učinjena ne izjavi da ponudu prihvaća, najmodavac može stan prodati drugoj osobi, ali samo pod istim uvjetima ili za višu cijenu. St. 3. istog članka propisano je da kada se prema ponuđenim uvjetima cijena ima u cjelini ili djelomično isplatiti u gotovu, izjava o prihvaćanju ponude može imati učinak samo ako zaštićeni najmoprimac kojem je ponuda učinjena položi u roku iz stavka 2. ovoga članka najmodavcu, kod nadležnog suda ili kod javnog bilježnika, cijeli iznos koji se prema ponudi ima isplatiti u gotovu.

11.2. U čl. 45. u st. 1. ZNS propisano je da ako najmodavac proda stan, a zaštićenom najmoprimcu koji u tom stanu stanuje ne stavi ponudu u smislu odredbi članka 44. ovoga Zakona, zaštićeni najmoprimac može sudski zahtijevati da se prodaja poništi i da najmodavac njemu pod istim uvjetima proda taj stan. U st. 2. istog čl. propisano je da se tužba zbog povrede prava prvokupa može podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je zaštićeni najmoprimac koji ima pravo prvokupa saznao za prodaju i uvjete prodaje. U st. 3. istog čl. propisano je da se tužba zbog povrede prava prvokupa ne može podnijeti nakon isteka šest mjeseci od dana izvršnog prijenosa u zemljišnim knjigama, dok je u st. 4. istog članka propisano da je zaštićeni najmoprimac dužan u roku za podnošenje tužbe zbog povrede prava prvokupa položiti kod nadležnog suda ili javnog bilježnika iznose na ime kupovne cijene koju su prema sklopljenom ugovoru dospjeli za plaćanje do dana podnošenja tužbe

12. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 44. i 45. ZNS, odnosno na povredi prava koje proizlazi iz djelovanja pravomoćne presude, a presudom je ustanovljeno pravo tužiteljice sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom s tuženicom.

13.1. Međutim, kako tužiteljica nije tužbeni zahtjev postavila na ostvarenje prava po osnovi prvokupa, kao jedine mogućnosti zaštite prava zaštićenog najmoprimca u smislu čl. 45. st. 1.-4. ZNS (neovisno o tome je li nekretnina prodana ili darovana trećoj osobi), već je zahtjev usmjeren na naknadu štete, i po shvaćanju ovoga revizijskog suda, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13.2. Za dodati je da se tužiteljica tijekom postupka nije pozivala na pravo na dom u smislu čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ... pa su irelevantni revizijski navodi o tome koliko je i na koji način tužiteljica koristila predmetni stan do obnove zgrade.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

10. Podnositeljica u ustavnoj tužbi navodi da je stanovala u spornom stanu, na kojem su stanarsko pravo imali njezini roditelji i na kojem je ona upisana kao član domaćinstva, sve dok cijela zgrada nije išla u obnovu, ali joj nakon obnove nikada nisu predani ključevi stana.

Ističe da je podnosila zahtjeve za otkup stana i zahtjev za davanje u najam stana u državnom vlasništvu. Od studenoga 2010. godine, tj. od pravomoćnosti presude Općinskog suda u Vukovaru broj: P-264/09, ima status zaštićenog najmoprimca. Budući da joj stan nije predan u posjed, u prosincu 2010. godine pokrenula je ovršni postupak i u veljači 2012. predmetni parnični postupak radi predaje spornog stana na korištenje.

Iz odgovora je na tužbu saznala da je tuženica sporni stan darovala trećoj osobi u svibnju 2011. godine, slijedom čega je promijenila tužbeni zahtjev na način da potražuje naknadu štete zbog postupanja tuženice koja ju je onemogućila ostvariti svoje pravo na otkup stana u skladu s Odlukom o prodaji stanova, ali i prava da u tom stanu ili nekom drugom stanu živi kao zaštićeni najmoprimac.

Smatra netočnim utvrđenje prvostupanjskog suda da nije reagirala odmah nakon pravomoćnosti presude na zaključenje ugovora o najmu stana i tražila ovrhu te presude. Smatra da je svatko, a posebno Republika Hrvatska, dužan poštovati pravomoćnu sudsku presudu i postupiti po njoj, te se suzdržati od postupaka kojima se drugome može prouzročiti šteta.

Navodi da je presuda drugostupanjskog suda štura bez odgovora na njezine žalbene navode. Također smatra da Vrhovni sud nije ispunio svoju zadaću iz članka 116. Ustava.

Smatra da su osporene presude arbitrarne i da je njima narušena pravna sigurnost, čime joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvorno pravno sredstvo.

10.1. Pozivajući se na odluku Ustavnog suda broj: U-III-2793/2015 od 30. ožujka 2017. (www.usud.hr), smatra da joj je povrijeđeno i pravo vlasništva, jer je imala legitimno očekivanje da će na temelju presude kojom je stekla status zaštićenog najmoprimca na spornom stanu taj isti stan moći i otkupiti.

10.2. Smatra da joj je povrijeđeno i pravo na dom. Navodi da je u stanu živjela dugi niz godina s obitelji, a iz njega je iseljena još 2003. godine radi obnove zgrade. Nakon obnove onemogućeno joj je vratiti se u stan, rečeno joj je da je u stan useljen netko drugi. Smatra da ju se nerazumnim trajanjem oba parnična postupka onemogućava vratiti u njezin dom. Poziva se na presude Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) Cvijetić protiv Hrvatske (br. 71549/01, presuda od 26. veljače 2004.) i Pibernik protiv Hrvatske (br. 75139/01, presuda od 4. ožujka 2004.).

10.3. Pozivajući se na presudu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (br. 72152/13, presuda od 6. rujna 2016.) podnositeljica ističe i povredu prava na pristup sudu iz razloga što joj je naloženo platiti trošak parničnog postupka 35.750,00 kuna što za nju predstavlja veliki financijski teret, a koji trošak je odmjeren u korist državnog odvjetništva, dakle, države.

10.4. Nadalje, ističe i povredu prava na pravično suđenje, smatrajući da je parnični postupak trajao nerazumno dugo – deset (10) godina, pri čemu je Vrhovni sud o podnesenoj reviziji odlučio pet (5) godina nakon njezina podnošenja.

IV. MJERODAVNO PRAVO

11. Zakonom o najmu stanova (»Narodne novine« broj 91/96., 48/98. – odluka i rješenje USRH broj: U-I-762/1996 i dr., 66/98. – ispravak odluke i rješenja USRH broj: U-I-762/1996 i dr., 22/06. – članak 20. stavak 1. Zakona o prodaji stanova namijenjenih za nadstojnika stambene zgrade, 68/18. i 105/20. – odluka i rješenje USRH broj: U-I-3242/2018 i dr.; u daljnjem tekstu: ZoNS:91/96-105/20) propisano je:

»Članak 33.

(...)

(3) Ako vlasnik stana u roku od 3 mjeseca od primitka pisanog zahtjeva najmoprimca ne sklopi ili odbije sklopiti ugovor o najmu stana najmoprimac će tražiti od suda donošenje presude koja će zamijeniti taj ugovor. Ti se postupci smatraju hitnim.

(...)«

»Članak 37.

(1) Osobe koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona imaju pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva, stečenog prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (‘Narodne novine’, br. 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.), upisuje se u ugovor o najmu stana.

(...)«

»Članak 44.

(1) Najmodavac koji namjerava prodati stan dužan je preporučenim pismom ili podneskom preko suda taj stan ponuditi na prodaju zaštićenom najmoprimcu i priopćiti mu cijenu i uvjete prodaje.

(2) Ako zaštićeni najmoprimac u roku od 30 dana od dana kada je ponuda učinjena ne izjavi da ponudu prihvaća, najmodavac može stan prodati drugoj osobi, ali samo pod istim uvjetima ili za višu cijenu.

(3) Kada se prema ponuđenim uvjetima cijena ima u cjelini ili djelomično isplatiti u gotovu, izjava o prihvaćanju ponude može imati učinak samo ako zaštićeni najmoprimac kojem je ponuda učinjena položi u roku iz stavka 2. ovoga članka najmodavcu, kod nadležnog suda ili kod javnog bilježnika, cijeli iznos koji se prema ponudi ima isplatiti u gotovu.

Članak 45.

(1) Ako najmodavac proda stan, a zaštićenom najmoprimcu koji u tom stanu stanuje ne stavi ponudu u smislu odredbi članka 44. ovoga Zakona, zaštićeni najmoprimac može sudski zahtijevati da se prodaja poništi i da najmodavac njemu pod istim uvjetima proda taj stan.

(2) Tužba zbog povrede prava prvokupa može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je zaštićeni najmoprimac koji ima pravo prvokupa saznao za prodaju i uvjete prodaje.

(3) Tužba zbog povrede prava prvokupa ne može se podnijeti nakon isteka šest mjeseci od dana izvršnog prijenosa u zemljišnim knjigama.

(4) Zaštićeni najmoprimac dužan je u roku za podnošenje tužbe zbog povrede prava prvokupa položiti kod nadležnog suda ili javnog bilježnika iznose na ime kupovne cijene koji su prema sklopljenom ugovoru dospijeli za plaćanje do dana podnošenja tužbe.«

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

12. Ustavni sud, kao gospodar pravne kvalifikacije prigovora iz ustavne tužbe, ispitat će prigovore podnositeljice na temelju članka 29. stavka 1. Ustava koji glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da ... sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ...

(...)«

A. PRAVO NA PRAVIČNO SUĐENJE

1) Načelna stajališta

13. Pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, skup je postupovnih jamstava kojima se osigurava postupovna pravičnost postupka. Ono ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje tih jamstava. Načelo pravičnosti sudskog postupka treba poštovati u svim okolnostima. Međutim, odgovor na pitanje što čini pravičan postupak ne može podlijegati jednom nepromjenjivom pravilu, nego ovisi o svim okolnostima svakog pojedinog postupka (v. primjerice odluke Ustavnog suda brojeva U-III-3538/2017 od 18. travnja 2019., U-III-1605/2019 od 3. lipnja 2020. i U-III-3023/2019 od 10. lipnja 2021.; www.usud.hr).

Pravo na pravično suđenje ne može se smatrati djelotvornim ako zahtjevi i očitovanja stranka nisu stvarno »saslušani«, tj. ako ih sud nije propisno ispitao (usporedi s primjerice odlukama Ustavnog suda brojeva U-III-3911/2018 od 26. rujna 2019. i U-III-3967/2018 od 14. rujna 2020., www.usud.hr; te predmetima ESLJP-a Ajdarić protiv Hrvatske, br. 20883/09, § 33., presuda od 13. prosinca 2011., Letinčić protiv Hrvatske, br. 7183/11, § 48., presuda od 3. svibnja 2016.; i Zhang protiv Ukrajine, br. 6970/15, § 60., presuda od 13. studenoga 2018.).

13.1. Zadaća je u prvom redu nadležnih sudova odnosno drugih tijela državne i javne vlasti da utvrđuju činjenice konkretnog predmeta te tumače i primjenjuju pravo, a uloga Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci određenog tumačenja odnosno primjene prava suglasni s Ustavom i jesu li u konkretnom slučaju doveli do povrede ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe. U postupcima pokrenutima ustavnom tužbom Ustavni sud se, u pravilu, ne upušta u ispitivanje činjenica, jer njegova zadaća nije bavljenje pogreškama o činjenicama ili o pravu – osim ako, i u mjeri u kojoj, te pogreške mogu povrijediti ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-186/2021 od 22. prosinca 2021., »Narodne novine« broj 11/22.).

Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od redovnih sudova moglo smatrati proizvoljnim na način da utječe na pravičnost konkretnog postupka, pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška, drugim riječima, takva pogreška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-778/2015 od 8. lipnja 2021., t. 65., www.usud.hr).

13.2. U sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova na temelju neposredno provedenih dokaza (i njihov odnos s dokazima koji su eventualno predloženi, a nisu provedeni) te razlozi koji objašnjavaju primjenu prava na konkretan slučaj. Drugim riječima, iz sudske odluke mora biti vidljivo, na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice, koje su u postupku utvrđene, i koje pravo doveli do baš takve odluke (vidi primjerice odluku Ustavnog suda broj: U-III-186/2021, navedeno).

13.3. Koliko će široka biti obveza suda da u pisanom obrazloženju svoje odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog konkretnog slučaja (mjerilo dostatnosti). S druge strane, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i pri tome nisu zanemarili dokaze koje su sudu prezentirale stranke i sl. Ukratko, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku suda (mjerilo relevantnosti) (vidi primjerice odluku Ustavnog suda broj: U-III-4358/2019 od 18. veljače 2021., www.usud.hr).

13.4. Stoga su obrazloženja sudskih odluka iznimno važna, jer sve dok u sudskoj odluci koja se osporava ustavnom tužbom nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se sud vodio u donošenju svoje odluke, a koji mogu dovesti do uvjerenja da taj sud nije stvarno ispitao predmet i odgovorio na sve bitne navode stranaka, ne može se smatrati da ta odluka zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje (usporedi s, primjerice, odlukama Ustavnog suda brojeva U-III-2886/2018 i dr. od 11. rujna 2019., U-III-3538/2018 od 12. studenoga 2020.; www.usud.hr., te broj: U-III-3023/2019, navedeno).

2) Primjena tih načelnih stajališta na predmetni postupak

14. Podnositeljica je u spornom stanu stanovala s obitelji do 2003. godine kada je iseljena zajedno s ostalim stanarima radi obnove zgrade. Ne navodi se ni u sudskom spisu ni u ustavnoj tužbi podatak kada je obnova zgrade dovršena. Podnositeljica tvrdi da joj nakon obnove nisu uručeni ključevi stana te joj je rečeno da je u stan useljena druga osoba.

Podnositeljica je 2009. godine ishodila pravomoćnu presudu, koja je u studenom 2010. godine postala pravomoćna, kojom joj je priznat status zaštićenog najmoprimca i koja je zamijenila ugovor o najmu stana s tuženicom. Mjesec dana nakon pravomoćnosti te presude pokrenula je ovršni postupak radi predaje nekretnine u posjed. Za vrijeme trajanja tog ovršnog postupka, koji je okončan odbijanjem ovršnog prijedloga, tuženica je sporni stan darovala trećoj osobi.

Neovisno o razlozima odbijanja tog ovršnog prijedloga, činjenica je da je darovanjem spornog stana trećoj osobi za vrijeme trajanja ovršnog postupka, postala u biti nemoguća obveza tuženice da uspostavi stanje na temelju pravomoćne presude u povodu koje je ovršni postupak pokrenut.

15. Podnositeljica je podnijela tužbu radi predaje stana u posjed, temeljeći je na navedenoj pravomoćnoj presudi, a nakon saznanja da je stan darovan trećoj osobi, promijenila je tužbeni zahtjev te potraživala naknadu štete.

15.1. Prvostupanjski sud utvrdio je da podnositeljica nije odmah nakon ishođenja pravomoćne presude na zaključenje ugovora o najmu stana od tuženice tražila predaju stana u posjed, već je to učinila tek upućivanjem prijedloga za mirno rješenje spora, odnosno pokretanjem predmetnog parničnog postupka u veljači 2012., koji je prvotno glasio na predaju stana.

Ocijenio je da samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana nije stekla vlasništvo predmetnog stana, pa za nju nije niti mogla nastati šteta jer predmetni stan nije bio dio njezine imovine. Tuženica je prema stajalištu prvostupanjskog suda mogla slobodno raspolagati tim stanom, jer pravni položaj podnositeljice kao zaštićenog najmoprimca, odnosno osobe koja ima presudu koja zamjenjuje ugovor o najmu stana s tuženicom ne osigurava podnositeljicu od otuđenja stana na što je tuženica ovlaštena kao vlasnica stana. Od prodaje, a osobito od darovanja ili zamjene, ne štite je ni odredbe članaka 44. i 45. Zakona o najmu stanova, jer za slučaj darovanja pravo prvokupa ne postoji, a uz to ona već dugi niz godina ne boravi u spornom stanu, tako da nema status zaštićenog najmoprimca koji stanuje u stanu u smislu članka 45. Zakona o najmu stanova.

15.2. Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu s obrazloženjem da je u ranijem ukidbenom rješenju iz 2016. godine apostrofirao neutvrđenu činjenicu prava na naknadu štete. Smatra da je ishođenje pravomoćne odluke kojom se utvrđuje pravo zaštićenog najmoprimca ugovorni odnos koji može rezultirati zaključenjem kupoprodajnog ugovora, ali faktično to i ne mora biti ostvarivo. Navodi da podnositeljica nije dokazala pravnu osnovu na temelju koje bi ostvarila naknadu štete jer nema pravni titulus za stjecanje takve štete. Tuženica svojim izravnim i konkludentnim radnjama podnositeljici nije dala pravo zaključiti da je stekla status na temelju kojeg bi mogla ostvariti vlasništvo stana.

15.3. Vrhovni sud ocijenio je nižestupanjske presude pravilnima. Naveo je da podnositeljica razlog pogrešne primjene materijalnog prava temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni članaka 44. i 45. Zakona o najmu stanova, odnosno na povredi prava koje proizlazi iz djelovanja pravomoćne presude kojom je ustanovljeno pravo podnositeljice sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom s tuženicom.

Vrhovni sud izrazio je stajalište da je jedina mogućnost zaštite prava zaštićenog najmoprimca u smislu članka 45. Zakona o najmu stanova, neovisno o tome je li nekretnina prodana ili darovana, postaviti tužbeni zahtjev na ostvarenje prava po osnovi prvokupa. Dakle, sudski zahtijevati da se prodaja (darovanje) poništi i da najmodavac njemu pod istim uvjetima proda (daruje) taj stan, što podnositeljica nije učinila već je svoj tužbeni zahtjev usmjerila na naknadu štete.

16. Ustavni sud primjećuje da je predmetni parnični postupak podnositeljica pokrenula protiv države temeljeći svoj tužbeni zahtjev za predaju stana na pravomoćnoj presudi iz 2009. godine koja je zamijenila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Prethodno, mjesec dana nakon pravomoćnosti te pravomoćne presude, pokrenula je ovršni postupak zahtijevajući predaju stana u posjed. Netočna je stoga tvrdnja prvostupanjskog suda da podnositeljica nije »odmah« od tuženice zatražila predaju stana u posjed, već tek pokretanjem predmetnog parničnog postupka.

Ustavni sud ponavlja (v. odluku broj: U-III-134/2017 od 7. ožujka 2023., www.usud.hr) da pravo na pravično suđenje osigurava, između ostalog, i izvršenje pravomoćnih i ovršnih sudskih odluka, jer bi u suprotnom odredbe članka 29. stavka 1. Ustava, kao i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija) bile lišene svakog korisnog učinka. Od osobe koja je ishodila ovršnu ispravu protiv države ne može se zahtijevati da pribjegne ovršnom postupku kako bi se ta isprava izvršila. ESLJP je često utvrđivao povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima država ili tijelo lokalne vlasti nisu postupili po izvršnoj presudi donesenoj u korist podnositelja zahtjeva (usporedi s predmetom ESLJP-a Žic protiv Hrvatske, br. 54115/15 i dr., § 25., presuda od 19. svibnja 2022.).

Ustavni sud pritom ističe da u ustavnopravnom odnosno konvencijskom smislu pojam »provedbe« sudske odluke ne predstavlja sinonim (isključivo) za ovrhu i ne smije se tumačiti usko i formalistički (v. odluku broj: U-III-1060/2019 od 29. listopada 2020., t. 12. obrazloženja, »Narodne novine« broj 138/20.).

17. U konkretnom slučaju, kako je razvidno iz činjenica i okolnosti predmeta, šest (6) mjeseci nakon pravomoćnosti presude koja je zamijenila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između podnositeljice i tuženice, tuženica je stan darovala trećoj osobi, očito smatrajući da kao vlasnica stana nema nikakvih obveza prema podnositeljici (v. t. 9.4. obrazloženja ove odluke).

17.1. Za činjenicu darovanja spornog stana podnositeljica tvrdi da je saznala iz odgovora tuženice na tužbu podnesenog u povodu tužbe podnositeljice protiv tuženice upravljenog na predaju stana. Saznavši da je stan darovan, podnositeljica je promijenila tužbeni zahtjev tražeći naknadu štete, tvrdeći da tuženica nije ispunila obvezu predaje stana podnositeljici već je stan, bez znanja podnositeljice, darovala trećoj osobi, te da podnositeljica nije nijedan dan provela u posjedu odnosno korištenju stana na kojemu ima sklopljen ugovor o najmu s položajem zaštićenog najmoprimca.

Kao drugi razlog preinake tužbenog zahtjeva podnositeljica je navela da smatra kako bi po »normalnom« tijeku stvari, tj. da je u stan uselila nakon obnove, ili barem nakon što je dobila pravomoćnu presudu koja zamjenjuje ugovor o najmu stana, taj stan uspjela i otkupiti u skladu s Odlukom o prodaji stanova. Prema točki II. te odluke zaštićeni najmoprimac ima pravo na kupnju stana pod uvjetom da taj stan koristi najmanje 15 godina neprekidno do dana stupanja na snagu te odluke i da u njemu sada prebiva. Pritom se smatra da je stanar neprekidno koristio stan i u slučaju kad stan nije korišten za vrijeme obnove stana. Podnositeljica je nadalje tvrdila da ju je država darovanjem spornog stana trećoj osobi onemogućila u otkupu stana i stjecanju vlasništva tog stana.

Visinu tužbenog zahtjeva prilagodila je vrijednosti stana u skladu s nalazom i mišljenjem građevinskog vještaka (vidi t. 9.3. obrazloženja ove odluke).

Ustavni sud ističe da nije ovlašten ulaziti u pitanje bi li podnositeljica otkupila stan, odnosno bi li ispunjavala pretpostavke za njegov otkup u skladu s Odlukom o prodaji stanova da je ponovo uselila u njega nakon njegove obnove ili kasnije po pravomoćnoj presudi, jer se time sudovi u konkretnom slučaju i nisu bavili. U tom smislu Ustavni sud smatra da se za sada ne može govoriti o »legitimnim očekivanjima« podnositeljice u smislu odluke Ustavnog suda broj: U-III-2793/2015 od 30. ožujka 2017. (navedeno).

17.2. Ustavni sud primjećuje da su prvostupanjski i drugostupanjski sud pošli od činjenice da podnositeljica nije vlasnica stana (pa joj darovanjem tog stana i nije mogla nastati šteta), a članak 45. Zakona o najmu stanova (o pravu prvokupa) na nju se ne može primijeniti jer podnositeljica dugi niz godina ne boravi u spornom stanu.

Drugim riječima, razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva upravo je ono za što podnositeljica smatra odgovornom tuženicu i zbog čega je i potraživala naknadu štete od tuženice, tj. da nije izvršena pravomoćna presuda te joj nije omogućeno korištenje i u konačnici otkup stana.

17.3. Vrhovni sud smatra da je podnositeljica u situaciji u kojoj se našla imala jedino mogućnost zaštite upravo u smislu članka 45. Zakona o najmu stanova, neovisno o tome što je nekretnina darovana, a ne prodana, te da je podnositeljica u biti pogrešno usmjerila svoj zahtjev na naknadu štete. Prema tom članku Zakona o najmu stanova, zaštićeni najmoprimac može sudski zahtijevati da se prodaja poništi i da najmodavac njemu pod istim uvjetima proda taj stan.

18. Ustavni sud utvrđuje da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vukovaru koja je postala pravomoćna 2010. godine nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između podnositeljice i tuženice. Tuženici, dakle, nije nepoznata činjenica da podnositeljica ima najam spornog stana na temelju pravomoćne sudske odluke. Također joj nije nepoznata činjenica da u spornom stanu od 2004. godine stanuju treće osobe (v. t. 4.1. obrazloženja ove odluke), kojima je kasnije, tijekom trajanja ovršnog postupka, u svibnju 2011. godine, darovala sporni stan.

Ustavni sud ističe da podnositeljica, u čiju je korist donesena pravomoćna i ovršna presuda protiv države 2009. godine, ne smije trpjeti negativne posljedice neizvršenja te presude i kasnijeg postupanja države u vezi s tim stanom. Uostalom, podnositeljica je upravo zbog toga i promijenila tužbeni zahtjev potražujući naknadu štete od države zbog neizvršenja navedene presude, tj. zbog onemogućavanja da u tom stanu stanuje i da stekne pravo vlasništva na tom stanu. Razlozi koje su prvostupanjski i drugostupanjski sud naveli za odbijanje tužbenog zahtjeva za naknadu štete (podnositeljica nije vlasnica stana i u njemu ne stanuje) mogu se u okolnostima ovog slučaja jedino ocijeniti proizvoljnima i nerazumnima.

18.1. Za razliku od nižestupanjskih sudova, Vrhovni sud smatra da je podnositeljica pogrešno postavila tužbeni zahtjev. Prema mišljenju Vrhovnog suda trebala ga je postaviti u skladu s člankom 45. Zakona o najmu stanova, tj. trebala je zahtijevati da se darovanje poništi i da najmodavac podnositeljici pod istim uvjetima daruje taj stan.

Ustavni sud primjećuje da je člankom 44. Zakona o najmu stanova uveden institut prava prvokupa, tj. obveza najmodavca koji namjerava prodati stan da taj stan ponudi na prodaju zaštićenom najmoprimcu i da mu priopći cijenu i uvjete prodaje. Člankom 45. Zakona o najmu stanova predviđen je put pravne zaštite zaštićenog najmoprimca (koji je spreman ostvariti svoje pravo prvokupa) u slučaju da najmodavac ne postupi u skladu s člankom 44. Zakona o najmu stanova. Zaštićeni najmoprimac može sudski zahtijevati da se prodaja poništi i da najmodavac njemu pod istim uvjetima proda taj stan. Tužba zbog povrede prava prvokupa može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je zaštićeni najmoprimac koji ima pravo prvokupa saznao za prodaju i uvjete prodaje. Tužba zbog povrede prava prvokupa ne može se podnijeti nakon isteka šest mjeseci od dana izvršnog prijenosa u zemljišnim knjigama. Zaštićeni najmoprimac dužan je u roku za podnošenje tužbe zbog povrede prava prvokupa položiti kod nadležnog suda ili javnog bilježnika iznose na ime kupovne cijene koji su prema sklopljenom ugovoru dospjeli za plaćanje do dana podnošenja tužbe.

Stajalište da se navedeni put sudske zaštite primjenjuje i u slučaju kada je najmodavac darovao stan, Vrhovni sud nije ni obrazložio ni potkrijepio svojom relevantnom praksom iz koje bi bilo razvidno da je takvo stajalište podnositeljici moglo biti predvidljivo u mjeri da je svoj tužbeni zahtjev mogla i trebala postaviti i uskladiti sa zahtjevima iz članka 45. Zakona o najmu stanova, ne samo u pogledu tužbenog zahtjeva nego i u pogledu rokova u kojima se takva tužba može podnijeti.

Ustavni sud ponavlja da je pravu na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava inherentno načelo pravne sigurnosti, pa za procjenu je li tumačenje sudova bilo ustavnopravno neprihvatljivo zbog arbitrarnosti, Ustavni sud u prvom redu ispituje sudsku praksu nadležnih sudova radi ocjene je li ona u pitanju o kojem je riječ stabilna, ustaljena i dosljedna. Utvrdi li da je riječ o takvoj praksi, Ustavni sud takvu stabilnu, ustaljenu i dosljednu praksu također smatra – s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom – »pravom« koje mora uvažiti kad procjenjuje jesu li povrijeđena ustavna prava podnositelja u konkretnom slučaju (v. odluku broj: U-III-1272/2014 od 18. ožujka 2015., www.usud.hr).

Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da i obrazloženje presude Vrhovnog suda nije u skladu s općim zahtjevima koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava.

18.2. Vrhovni sud u osporenoj presudi dodao je da se podnositeljica tijekom parničnog postupka nije pozivala na pravo na dom u smislu članka 8. Konvencije, pa su irelevantni njezini revizijski navodi da je stan koristila do obnove zgrade.

Ustavni sud primijetio je uvidom u spis predmeta da se podnositeljica doista nije izrijekom pozivala na članak 34. Ustava odnosno članak 8. Konvencije. Međutim, isto je tako uočio da je podnositeljica tijekom postupka isticala da je u tom stanu živjela dugi niz godina, te da nema riješeno stambeno pitanje. Ustavni sud u više je odluka izrazio stajalište da su sudovi dužni ispitati navode stranke o povredi prava na dom iako stranka nije izrijekom navela mjerodavnu ustavnu odnosno konvencijsku odredbu (članak 34. Ustava odnosno članak 8. Konvencije), već to proizlazi iz njezinih navoda koji u svojoj biti predstavljaju pozivanje na pravo na dom (v. primjerice odluke brojeva: U-III-3774/2012 od 10. prosinca 2015., U-III-4410/2014 od 7. veljače 2017., U-III-4976/2019 od 7. veljače 2024., www.usud.hr).

19. Zaključno, Ustavni sud nije uvjeren da su sudovi u konkretnom slučaju propisno ispitali zahtjeve podnositeljice, te obrazložili svoje odluke u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz članka 29. stavka 1. Ustava.

20. Ustavni sud nije ispitivao podnositeljičine prigovore iz ustavne tužbe o povredi prava na dom i povredi prava vlasništva, smatrajući da je odlučivanje o tim prigovorima preuranjeno, imajući u vidu razloge zbog kojih je utvrdio povredu prava na pravično suđenje, ukinuo osporene presude i predmet vratio na ponovno suđenje.

20.1. U odnosu na prigovor podnositeljice koji se odnosi na trošak parničnog postupka, Ustavni sud smatra da za sada i taj prigovor nije potrebno meritorno razmatrati.

Navedeno stoga što su osporene odluke ukinute, te je predmet vraćen na ponovni postupak raspravnom sudu koji je pri donošenju nove odluke o troškovima ionako obvezan primijeniti novelirani članak 154. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. – članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. – članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 96/08. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08. – ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. – članak 145. Zakona o sudovima, 89/14. – odluka USRH broj: U-I-885/2013 i 70/19.), u kojem je zakonodavac implementirano načela iz presude Klauz protiv Hrvatske (br. 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013.), te voditi računa o stajalištima ESLJP-a (v. presude Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske /navedeno/ i spomenutu presudu Klauz protiv Hrvatske /navedeno/).

21. Na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno je kao u izreci.

B. SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

22. Podnositeljica smatra da joj je zbog dugotrajnosti parničnog postupka koji se vodio pred nadležnim sudovima povrijeđeno i ustavno pravo na suđenje u razumnom roku zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

23. Za potrebe ustavnosudskog postupka izvršen je uvid u spis Općinskog suda u Vukovaru broj: Pn-120/16.

VI. PREGLED RADNJI U POSTUPKU

24. Podnositeljica je podnijela tužbu protiv tuženice – Republike Hrvatske Općinskom sudu u Vukovaru 28. veljače 2012.

Prethodno je podnositeljica 25. studenoga 2011. Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru podnijela prijedlog za mirno rješenje spora.

Tuženica je 19. ožujka 2012. dala odgovor na tužbu.

Podnositeljica je podneskom od 10. travnja 2012. preinačila svoj tužbeni zahtjev.

Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru podneskom broj: P-DO-28/12-10 od 17. kolovoza 2012. dalo je odgovor na podnesak podnositeljice od 10. travnja 2012.

Prvostupanjski sud odredio je rješenjem broj: P-148/12 od 13. studenoga 2012. provođenje očevida – izlaskom na lice mjesta radi provođenja građevinskog vještačenja.

Očevid na licu mjesta održan je 30. studenoga 2012.

Građevinski vještak dostavio je u spis broj: P-148/12-22 elaborat procjene sporne nekretnine uz nalaz i mišljenje.

Prvostupanjski sud održao je ročišta 21. rujna 2012., 30. studenoga 2012., 8. ožujka 2013. i 27. ožujka 2013.

Prvostupanjski sud donio je 27. ožujka 2013. presudu broj: P-148/12 kojom je prihvatio tužbeni zahtjev podnositeljice za naknadu štete i naložio tuženici (Republici Hrvatskoj) isplatu 359.322,87 kuna zajedno sa pripadajućim kamatama.

Županijski sud u Vukovaru rješenjem broj: Gž-1743/13-3 od 17. ožujka 2016. prihvatio je žalbu tuženice, ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet tom sudu na ponovno odlučivanje.

Prvostupanjski sud održao je ročište 15. veljače 2017. kada je i zaključio glavnu raspravu.

Prvostupanjski sud donio je 16. ožujka 2017. presudu broj: Pn-120/16-6 kojom je odbio tužbeni zahtjev podnositeljice i naložio joj da tuženici na ime troškova parničnog postupka isplati 35.750,00 kuna.

Županijski sud u Vukovaru presudom broj: Gž-226/17-3 od 18. listopada 2017. odbio je žalbu podnositeljice i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Podnositeljica je 24. studenoga 2017. podnijela reviziju Vrhovnom sudu.

Vrhovni sud odbio je presudom broj: Rev 2951/2017-3 od 5. svibnja 2022. reviziju podnositeljice kao neosnovanu.

Podnositeljica je presudu Vrhovnog suda zaprimila 11. kolovoza 2022.

24.1. Ustavna tužba podnesena je 5. rujna 2022.

VII. MJERODAVNO PRAVO

25. U glavi VI. (članci 63. – 70.) Zakona o sudovima («Narodne novine« broj 28/13., 33/15., 82/15., 67/18. i 21/22.; u daljnjem tekstu: ZoSud/13) pod nazivom »Zaštita prava na suđenje u razumnom roku« propisan je model zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

VIII. DOPUŠTENOST USTAVNE TUŽBE

26. Sukladno stajalištu Ustavnog suda iz rješenja broj: U-IIIA-322/2014 od 23. prosinca 2014. («Narodne novine« broj 8/15.) jedna od pretpostavki za dopuštenost ustavne tužbe podnesene na temelju članka 63. Ustavnog zakona zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku jest ta da je podnositelj prethodno koristio dopušteno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka.

26.1. U odluci broj: U-IIIA-7473/2022 od 27. lipnja 2023. (www.usud.hr) Ustavni sud, imajući u vidu utvrđenje ESLJP-a da zakonodavni model propisan ZoSudom/13 nije u skladu s člankom 13. Konvencije (v. t. 5. obrazloženja odluke), zauzeo je stajalište da se korištenje dopuštenog pravnog sredstva protiv nerazumne duljine postupka prije podnošenja ustavne tužbe neće zahtijevati od podnositelja u slučaju kada Ustavni sud ocijeni da postupak do trenutka podnošenja ustavne tužbe a priori nerazumno dugo traje.

26.2. Ustavni sud utvrđuje da je u trenutku podnošenja ustavne tužbe postupak a priori nerazumno dugo trajao. Naime, od podnošenja tužbe podnositeljice (28. veljače 2012.) do dana zaprimanja presude Vrhovnog suda (11. kolovoza 2022.) parnični postupak trajao je deset (10) godina.

Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, ocjena je Ustavnog suda da podnositeljica nije bila dužna prethodno koristiti dopušteno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka.

26.3. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je ustavna tužba u konkretnom slučaju dopuštena te će razmotriti njezinu osnovanost.

IX. OSNOVANOST USTAVNE TUŽBE

27. Ustavni sud ponavlja da se razumnost duljine postupka uvijek mora procjenjivati u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja prema sljedećim kriterijima: složenost predmeta, ponašanje podnositelja i nadležnih tijela te važnost predmeta postupka za podnositelja.

1) Duljina sudskog postupka

28. Parnični postupak trajao je od podnošenja tužbe podnositeljice 28. veljače 2012. do zaprimanja presude Vrhovnog suda 11. kolovoza 2022.

2) Složenost sudskog predmeta

29. Ustavni sud ocjenjuje da se u konkretnom slučaju ne radi o složenijem predmetu.

3) Postupanje nadležnih sudova

30. Postupak se u pravno relevantnom razdoblju dva puta vodio pred prvostupanjskim sudom, dva puta pred drugostupanjskim sudom i Vrhovnim sudom.

Prva prvostupanjska presuda donesena je godinu dana nakon što je tužba podnesena. Županijski sud u Vukovaru o žalbi tuženice odlučivao je oko tri godine.

Prvostupanjski sud donio je u ponovljenom postupku presudu u roku od jedne (1) godine nakon navedene ukidne odluke. Županijski sud u Vukovaru o žalbi podnositeljice odlučio je u roku od šest (6) mjeseci od kada mu je dostavljen spis sa žalbom na odlučivanje.

Vrhovni sud donio je presudu o reviziji podnositeljice 5. svibnja 2022., dakle, četiri (4) godine i šest (6) mjeseci nakon njezinog podnošenja (24. studenoga 2017.).

4) Ponašanje podnositeljice ustavne tužbe

31. Ustavni sud ocjenjuje da podnositeljica ustavne tužbe nije pridonijela duljini postupka.

X. OCJENA USTAVNOG SUDA

32. Ustavni sud utvrđuje da se parnični postupak u pravno relevantnom razdoblju vodio od 28. veljače 2012. do 11. kolovoza 2022., duže od deset (10) godina, dakle nerazumno dugo, pri čemu treba uzeti u obzir i važnost parničnog postupka za podnositeljicu (njezino stambeno zbrinjavanje). Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da je podnositeljici povrijeđeno pravo da sud u razumnom roku odluči o njezinim pravima i obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Izreka odluke i nalog
predsjedniku nadležnog suda

33. Utvrdivši da je ustavna tužba osnovana, u smislu članka 63. stavaka 1., 2. i 3. Ustavnog zakona donesena je odluka kao u točkama IV. i V. izreke.

Ustavni sud utvrđuje visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na suđenje u razumnom roku uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj. U konkretnom slučaju uzeo je u obzir da postupak još nije okončan.

34. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona (točka VI. izreke).

Broj: U-III-5117/2022

Zagreb, 9. srpnja 2024.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.