- 1 -              Rev 991/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 991/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, Slavka Pavkovića, člana vijeća i Goranke Barać-Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. O., OIB: ..., iz Ž., ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ž. R. K. B. OIB: ..., B., ..., koga zastupa I. Ž., odvjetnik u Z., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-482/20-2 od 9. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Bjelovaru broj Pr-78/19-23 od 26. veljače 2020., u sjednici održanoj 25. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika u punom radnom vremenu na radnom mjestu „rukometni trener“ u neprekinutom razdoblju od 1. listopada 2015. do 28. srpnja 2018. Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 176.800,00 kn s pripadajućom kamatom na pojedinačne iznose kako je navedeno u izreci presude, odbijen je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka od 15.937,50 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbiti istu kao neosnovanu.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 2. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je bio u radnom odnosu kod tuženika u punom radnom vremenu na radnom mjestu "rukometni trener" u razdoblju od 1. listopada 2015. do 28. srpnja 2018.

 

7.1. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj obavljao poslove rukometnog trenera ženske ekipe mlađih dobnih kategorija, da je sudjelovao u radu seniorske ekipe i treninzima treće ekipe,

 

- da je predmetne poslove obavljao u prosjeku od 3 do 5 puta tjedno od barem po sat ili sat i ½ dnevno sve do razrješenja s mjesta trenera 28. srpnja 2018.,

 

- da je osim redovitih treninga išao sa svojim ekipama na utakmice i turnire,

 

- da između stranaka nije sklopljen pisani ugovor o radu ni usmeni ugovor o radu,

 

- da je tužitelj poslove trenera obavljao kao volonter, da nije primao naknadu za rad,

 

- da među strankama nije sklopljen pisani ugovor o volontiranju,

 

- da je tuženik imao jedanaest trenera od kojih troje u radnom odnosu temeljem pisanog ugovora o radu, a preostalih osam bili su volonteri od koji su četvorica imali pisani ugovor o volontiranju,

 

- da je tužitelj ima završenu srednju trogodišnju upravno – pravnu školu i zvanje administratora, da je imao licencu putem ustanove za osposobljavanje kadra u sportu,

 

- da je tuženik snosio sve troškove volontiranja,

 

- da tužitelj nije imao objektivnih razloga vjerovati da će s tuženikom sklopiti ugovor o radu, da u vremenskom razdoblju od listopada 2015. do 23. srpnja 2018. dok je obavljao poslove trenera nije primio niti jednu plaću niti je s tuženikom ugovorio plaću za obavljanje poslova.

 

8. Nižestupanjski su sudovi ocijenili da tužitelj nije s tuženikom sklopio ni pisani ni usmeni ugovor o radu već je tužitelj dobrovoljno volontirao bez sklopljenog pisanog ugovora o volontiranju. Na temelju čl.  26. stavka 1. Zakona o volonterstvu ("Narodne novine" broj 58/07 i 22/13 – dalje u tekstu: Zakon o volonterstvu) određeno je da se ugovor o volontiranju zaključuje usmeno ili u pisanom  obliku, a stavkom 2. propisana je obveza sklapanja pisanog ugovora o dugotrajnom volontiranju. Sudovi su ocijenili da posljedica propuštanja sklapanja pisanog ugovora o volontiranju nije i ne može biti presumpcija sklapanja ugovora o radu, već eventualno predstavlja prekršajnu odgovornost tuženika.

 

8.1. Odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o volonterstvu propisano je da se volontiranje smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, a obavljaju ih osobe na način predviđen tim zakonom, bez postojanja uvjeta isplate novčane nagrade ili potraživanja druge imovinske korist za obavljeno volontiranje, ako tim Zakonom nije drugačije određeno.

 

8.2. Na temeljem odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 – dalje u tekstu: ZR) radni odnos zasniva se ugovorom o radu, a stavkom 2. propisano je da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

 

9. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da je tužitelj svoje poslove obavljao s puno volje, entuzijazma i truda sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o volonterstvu te da poslovi koje je obavljao i način na koji je iste obavljao imaju karakter dugotrajnog volontiranja u smislu članka 3. stavka 3. Zakon o volonterstvu. Utvrdili su da nije postojala namjera da se sklopi ugovor o radu, niti su postojale okolnosti koje bi tužitelja navele da očekuje ili smatra da je u radnom odnosu. Stoga su odbili tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

10. Revident smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 10. st. 2. ZR „ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu“, međutim revident je ispustio zadnji dio odredbe „osim ako poslodavac ne dokaže suprotno“.

 

11. Poslodavac je, u postupku koji je prethodio reviziji, dokazao da je tužitelj dobrovoljno ulagao osobno vrijeme, trud, znanje i vještine bez isplate novčane nagrade ili druge imovinske koristi čime su ispunjenje pretpostavke da se radi o volontiranju iz čl. 3. st. 1. Zakona o volonterstvu. Samim time što je tužitelj obavljao posao za koji se inače zasniva radni odnos ne znači automatski da je radni odnos postojao.

 

12. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da nije sklopljen ugovor o radu sukladno čl. 10. st. 2. ZR jer je poslodavac dokazao da način na koji je tužitelj obavljao svoj posao ispunjava pretpostavke postojanja ugovora o volontiranju iz čl. 3. st. 1. i 3. Zakona o volonterstvu slijedom čega nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

13. Navodi kojima revident preispituje činjeničnih utvrđenja ovaj sud nije ovlašten preispitivati (čl. 386. st. 1. ZPP).

 

14. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. st. 2. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

15. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 25. srpnja 2023.