Pn-499/2019

REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u S., po sucu tog suda Ljiljani Mustapić u pravnoj stvari
tužitelja Ž. L. iz S., OIB:…, zastupan po punomoćnici J. M. odvjetnici u S., protiv tuženika Republika Hrvatska,Z., OIB:…, radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave
dana 5. svibnja 2023.g, presudom donesenom i objavljenom dana 14. srpnja 2023
g.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

"1 Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 1.000,00
kuna sa zateznom kamatom po stopi određenoj propisom iz članka 29 stavak 2
Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
eskontne prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče od 01.
XII 2014 pa do isplate.

II Dužan je tužitelj u roku 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 199,00 Eura/1.500,00 kn.

Obrazloženje

U tužbi tužitelj navodi da je odvjetnik. Protiv tužitelja Županijsko državno
odvjetništvo u S. povelo kazneni postupak koji se vodio pred Županijskim sudom
u S. pod brojem K-16/2001. Tužitelj je lišen slobode dana 15. IX 1996 o čemu je
policijska uprava S..D. sastavila izvješće o lišenju slobode broj 511-
12-14-50-KU-1232/1996. Nakon toga je sud dobio rješenje o provođenju istrage, pa
je sud i proveo istragu protiv tužitelja. Nakon završene istrage Županijsko državno
odvjetništvo je protiv tužitelja podnijelo optužnicu broj KT-117/96 od 29.XII 2000.,
Županijski sud u S. sudio tužitelju u predmetu K-16/01. Dana 27.6.2014.
Županijski sud u S. je donio presudu kojom je tužitelja oglasio krivim za kaznena
djela iz presude kojom je tužitelja oglasio krivim za kaznena djela iz čl.337.st.4 KZH i
dr., pa ga je taj sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Sudac
Županijskog suda u S. M. P. je Hrvatskoj odvjetničkoj komori podnio
disciplinsku prijavu protiv tužitelja i dostavio joj je presudu Županijskog suda u S.
broj K-16/01 od 27.VI.2014. Hrvatska odvjetnička komora je dana 8.IX.2014. donijela
rješenje broj 7070/2014 kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva i to radi
toga jer je oglašen krivim i osuđen presudom K-16/01 Županijskog suda u S.

2

Pn-499/2019

VSRH je ukinuo osuđujuću presudu K-16/01 Županijskog suda u S., protiv
tužitelja odbio optužbu. Rješenjem Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od

5.VII.2017. ukinuto je rješenje od 8.IV.2014. na način da je "ukinuta obustava prava
na obavljanje odvjetničke djelatnosti". Za vrijeme trajanja mjere zabrane obavljanja
odvjetništva tužitelj nije mogao obavljati odvjetničke poslove, nije mogao zastupati,
nije mogao sastavljati isprave, nije mogao davati pravne savjete itd., pa je pretrpio
štetu. Tužitelje postupio prema propisu iz članka 186, a Zakona o parničnom
postupku i zatražio je od tužene da se u mirnom postupku dogovore o naknadi štete.

U predmetu Županijskog suda u S. K-43/2013 tužitelj je branio D.
V., kao njegov izabrani branitelj, optuženog za kazneno djelo ubojstva iz
članka 90. Kaznenog zakona. No, nakon donošenja rješenja iz točke 6 ove tužbe
tužitelj nije mogao poduzimati radnje u ovom predmetu, nije mogao braniti, nije
mogao pisati podneske, nije mogao zastupati D. V. na ročištima niti
sudskim radnjama, pa tako nije mogao:kao branitelj zastupati D. V. na
raspravi 1.XII 2014.,i to od 11.30 sati do 13.45 sati, čime je tužitelju nastupila šteta u
iznosu od 1.000,00 kuna, prema odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika. Stoga predlaže donošenje presude kao u izreci.

U odgovoru tužene osporava osnov i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva,
predlaže istog odbiti i obvezati tužitelja na podmirenje parničnog troška. U konkretnom
slučaju, nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke za odgovornost tužene za
eventualnu štetu koju je pretrpio tužitelj, obzirom da je postupanju pravosudnih tijela u
svezi vođenja kaznenog postupka protiv tužitelja nije bilo elemenata nezakonitog,
odnosno nepravilnog rada. Također, mjera zabrane tužitelju obavljanja odvjetničke
djelatnosti je u cijelosti utemeljena na pozitivnim propisima, što znači da ne postoji
element protupravnosti kao pretpostavka za zasnivanje odgovornosti za štetu.

Tuženik u podnesku od 15. prosinca 2022.godine ističe se prigovor nedostatka
aktivne legitimacije. Naime, tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete navodeći
kako u predmetu Županijskog suda u S. br. K.43/13 kao branitelj nije mogao
zastupati D. V. na raspravi 1. prosinca 2014., čime mu je nastupila šteta u
iznosu od 1.000,00, sukladno odredbi Tbr. 4. t. 1.Tarife o nagradama i naknadi troškova
za rad odvjetnika. Međutim, tužitelj nije dostavio dokaz o tome je li odvjetničku djelatnost
obavljao samostalno, u zajedničkom uredu ili u odvjetničkom društvu. Naime, ukoliko je u
razdoblju od 8. rujna 2014. do 5. srpnja 2017. (za koje vrijeme je bila na snazi mjera
zabrane obavljanja odvjetništva) tužitelj bio član i osoba ovlaštena za zastupanje u
javnom trgovačkom društvu koje obavlja odvjetničke poslove, sve radnje koje bi tužitelj u
tom razdoblju kao odvjetnik mogao poduzimati bile biisključivo u ime i za račun javnog
trgovačkog društva. Dakle, eventualna šteta o kojoj tužitelj govori, ako je uopće i nastala,
bila bi šteta trgovačkog društva, budući da članovi javnog trgovačkog društva sve radnje
u okviru poslovanja društva poduzimaju u ime i za račun društva, a sve u skladu s
relevantnim odredbama Zakona o trgovačkim društvima, Zakona o obveznim odnosima i
Zakona o odvjetništvu. Nadalje, tuženik ističe i prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
Naime, tužitelj potražuje naknadu štete koja mu je nastala zbog odluke o obustavi prava
na obavljanje odvjetničke djelatnosti, a koju odluku nije donijela Republika Hrvatska, već
Hrvatska odvjetnička komora kao samostalna i neovisna strukovna organizacija za čije
postupanje Republika Hrvatska ne odgovara.

Nisu ostvarene ni materijalnopravne pretpostavke za odgovornost tuženika za eventualnu štetu koju je pretrpio tužitelj, obzirom da u postupanju pravosudnih tijela u

3

Pn-499/2019

svezi vođenja kaznenog postupka protiv tužitelja nije bilo elemenata nezakonitog,
odnosno nepravilnog rada. S tim u svezi, tuženik ističe kako vođenje kaznenog postupka
protiv tužitelja samo po sebi ne daje istome pravo potraživati naknadu štete, a posebno
kod činjenice da vođenje kaznenog postupka ni u jednom segmentu nije imalo obilježja
šikanoznog ili arbitrarnog postupanja pravosudnih tijela naspram tužitelja. Analizom
procesnog gradiva koje prileži kaznenom spisu razvidno je da je tijekom cijelog trajanja
kaznenog postupka sud kao i nadležno državno odvjetništvo postupalo sukladno Zakonu
o kaznenom postupku a poglavito u skladu s načelom legaliteta kaznenog progona.
Pored toga, mjera zabrane tužitelju obavljanja odvjetničke djelatnosti je u cijelosti
utemeljena na pozitivnim propisima, što znači da ne postoji element protupravnosti kao
pretpostavka za zasnivanje odgovornosti za štetu. Isto tako, tuženik predlaže sudu odbiti
prijedlog tužitelja da se kao svjedoci saslušaju M. P., R. L. i L. P.,
obzirom da tužitelj uopće nije naznačio na koje okolnosti bi isti trebali svjedočiti, a ujedno
njihovim eventualnim saslušanjem bi se povrijedile odredbe Ustava Republike Hrvatske,
kao i odredbe Zakona o sudovima i Zakona o državnom odvjetništvu kojima se jamči
samostalnost i neovisnost sudaca, državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika
prilikom donošenja sudskih i državnoodvjetničkih odluka. Slijedom svega navedenog,
predlaže se odbiti tužbeni zahtjev.

Podneskom od dana 19. veljače 2023.godine tužitelj navodi u presudi i
rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž.646/2014 od 23.V.2017.godine
taj je sud napisao da je prvostupanjski sud u presudi K.16/01 „neosnovano i nekritički
prihvatio izmjene činjeničnog i pravnog opisa kaznenih djela iz toč. 1.2. 4. i 5.
optužnice, te pravnu kvalifikaciju, od 21. veljače 2014. (list 1970 spisa), kojima je
tužitelj navedenim djelima neosnovano dao značaj djela počinjenih u vezi Zakona o
nezastarijevanju“.U pravu su žalitelji da u odnosu na kaznena djela zlouporabe
položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97 , opisana pod toč. l. 2. 4. i 5. izreke, nije bilo
mjesta da se ista povezuju sa čl.5. toč. 13. i čl. l. Zakona o nezastarijevanju kaznenih
djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije („Narodne
novine" broj 57/11, nastavno Zakona o nezastarijevanju), te da je za sva kaznena
djela za koja su optuženici proglašeni krivima, nastupila zastara kaznenog progona, s
obzirom na vrijeme kada su pojedine inkriminirane radnje počinjene. Sud je
neosnovano i nekritički prihvatio izmjene činjeničnog i pravnog opisa kaznenih djela
iz toč. 1.2. 4. i 5. optužnice, te pravnu kvalifikaciju, od 21. veljače 2014. (list 1970
spisa), kojima je tužitelj navedenim djelima neosnovano dao značaj djela počinjenih u
vezi Zakona o nezastarijevanju, polaze(i pri tome od svojevrsnog automatizma
odnosno od proste činjenice da su inkriminacije za koje se terete optuženici zaista
počinjene za vrijeme Domovinskog rata u vrijeme kada se odvijao proces pretvorbe i
privatizacije, pri čemu u činjeničnom opisu tih djela nisu opisane i naznačene
okolnosti koje bi ukazivale da su poduzete kriminalne radnje karakterizirane
aktivnošću kojom se zloupotrebljava činjenica da je u tijeku Domovinski rat, tako da
se prema postavljenom činjeničnom opisu terećenih kaznenih djela radi tek o
uobičajenim („klasičnim") kriminalnim aktivnostima optuženika kojima isti
zloupotrebljavaju svoj položaj i ovlasti, pri čemu u činjeničnom opisu djela nije niti
naznačeno da bi kaznena djela optuženici počinili zbog pretvorbe, niti ista imaju
posljedice za pretvorbu i privatizaciju, što je daljnji uvjet primjene Zakona o
nezastarijevanju, već se poduzete kriminalne radnje optuženika automatski povezuju
sa pretvorbom, bez navođenja konkretnih razloga osim da bi se time omogućio
nastavak kaznenog progona i nakon isteka rokova za zastaru kaznenog progona. Pri
tome, tužitelj se poziva na odredbe čl.5. toč.13. u vezi čl.7. Zakona o
nezastarijevanju, ali ne i na odredbu čl. 7. istog zakona, kojom se određuje da

4

Pn-499/2019

kaznenim djelima ratnog profiterstva uključujući i kaznena djela iz procesa pretvorbe i
privatizacije, (jer se Zakon o nezastarijevanju prema odredbi čl. 1. odnosi jednako na
kaznena djela ratnog OIB: profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i
privatizacije), postaju i kaznena djela navedena u čl. 5. ako je njima ostvarena
nesrazmjerna imovinska korist iskorištavanjem ratnog stanja i neposredne
ugroženosti i neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, što ovdje zasigumo nije
slučaj jer pričinjena imovinska korist od 126.300 DEM za toč.1., 150.000 DEM za
toč.2.,te 573.164,52 Kn za toč.4. i 98.000 DEM zatoč.5. očito nema značaj
nesrazmjerne imovinske koristi kakvu je imao u vidu navedeni Zakon o
nezastarijevanju, tako da navedenim kaznenim djelima koja se optuženicima stavljaju
na teret izmijenjenom optužnicom državnog odvjetništva od 21. veljače 2014.,
zapravo nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata kaznenih djela ratnog
profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, a to je
nesrazmjernost imovinske koristi u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o nezastarijevanju."

Tijekom postupka sud je u dokazne svrhe pregledao cjelokupnu pisanu dokumentaciju , odustao od izvođenja daljnjih dokaza kao suvišnih.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete, naspram
tuženika izmakle dobiti tužitelja, prema navodima tužbe tužitelj nije mogao obavljati
rad radi donesenog rješenja Hrvatske odvjetničke komore br 7070 od 8. rujna 2014
g. kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva jer je proglašen krivim i
osuđen presudom Županijskog suda u S. K-16/01, a koja je kasnije ukinuta
odlukom VSRH dakle taj postupak je završen donošenjem oslobađajuće odluke za
tužitelja. Tužitelj postupio prema odredbi čl.186 a st.1 ZPP-a. (list 4 spisa)

Odredbom članka 1045 ZOO-a propisano je tko drugome prouzroči štetu
dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Krivnja
postoji kad je štetnik uzrokovao štetu namjerno i nepažnjom ( čl.1048 ZOO-a).

Odredbom članka 1046 ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije
imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) povreda prva
osobnosti (neimovinska šteta).

Pretpostavke odgovornosti za štetu između ostalih je i uzročna veza koja mora
postojati između štetne radnje i štete na način da se šteta javlja kao posljedica štetne
radnje pojam uzročnost-kauzaliteta znatno je uži od istog pojma u prirodnim
znanostima pa se kao pravno relevantan uzrok štete uzima onaj događaj čijem
redovnom učinku odgovara konkretna šteta. To znači da je uzročna veza adekvatna,
ako je štetna radnja uopće bila podesna da izazove štetnu posljedicu, a ne i onda
kada je to mogla učiniti zahvaljujući specifičnim i neočekivanim okolnostima o kojima
po redovnom tijeku stvari ne vodi računa. Posljedica koja nije adekvatna štetnoj
radnji ne može staviti na teret izvršitelju radnje i zato o njoj vodi računa prilikom
utvrđivanja štete, Po prirodi stvari šteta može biti posljedica više uzroka od kojih
treba izabrati onaj koji je pravno odlučujući uzročna veza se ne predmjeva što je
oštećenik dužan dokazati, njezino postojanje.

5

Pn-499/2019

Nadalje, sporna je pasivna legitimacija tuženika, ovaj sud drži, temeljem svih
izvedenih dokaza i priložene dokumentacije da je disciplinski postupak Hrvatske
odvjetničke komore pokrenut vezano za predmet Županijskog suda u S. broj K-16/01,
što je i rezultiralo rješenjem Hrvatske odvjetničke komore od 8. rujna 2014. godine kojim
je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva. Dakle, tužitelj je presudom Županijskog
suda u S. 27. lipnja 2014. godine proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od dvije
godine, nakon toga je po disciplinskoj prijavi iz tog predmeta Hrvatska odvjetnička
komora donijela rješenje kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva, a
naknadno je tužitelj oslobođen optužbe i posljedično je Hrvatska odvjetnička komora
rješenjem od 5. srpnja 2017. godine ukinula rješenje od 8. rujna 2014. godine na način
da je ukinuta obustava prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti. Tuženik je prema
stavu ovog suda pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Ovom slučaju sud nalazi
uzročno-posljedičnu vezu između vođenja kaznenog postupka pred Županijskim sudom
u S. i činjenice što je tužitelju kao odvjetniku određeno vrijeme bilo obustavljeno
pravo na obavljanje odvjetničke djelatnosti. Sud je stava da zbog donošenja ranije
osuđujuće presude Županijskog suda u S. kojim je tužitelj proglašen krivim i osuđen
na kaznu zatvora, a koju je donijelo vijeće Županijskog suda u S., što je bitno, nema
mjesta utvrđenju da bi se radilo o nezakonitom ili nepravilnom radu suca u obnašanju
sudačke dužnosti, pitanje odgovornosti države za rad sudaca primarno regulira Zakon o
sudovima koji propisuje kako tuženik odgovara za štetu koju je oštećenoj stranci u
postupku nanio sudac u obnašanju svoje sudačke dužnosti nezakonitim ili nepravilnim
radom. Donošenjem presude u predmetu Županijskog suda u S. broj K-16/01 nema
mjesta zaključku da se radi o nezakonitom ili nepravilnom radu suca u obnašanju
sudačke dužnosti, ne radi se o postupanju suprotno zakonu od strane suda, prilikom
provođenja svoje uloge sucima mora biti i jest dano pravo na slobodu izražavanja
pravnih mišljenja kao i na neovisnost prilikom donošenja sudskih odluka kako bise što
bolje očuvala neovisnost funkcije pravosuđa. Zato nema mjesta izvođenju dokaza
saslušanjem svjedoka ili bilo kakvih drugih dokaza jer su rezultati kaznenog postupka
jasni i nedvojbeno utvrđeni.

U ovom slučaju radi isključivo o odgovornosti države zbog neopravdane osude,
vezano za Ustav Republike Hrvatske koji propisuje nepovredivost čovjekove slobode i
osobnosti. Osuđujuća presuda protiv tužitelja iz koje je razumljivo proizašla odluka
Hrvatske odvjetničke komore, ukinuta je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske,
optužba spram tužitelja je u konačnici odbijena, a ono vrijeme za koje je osuđujuća
presuda proizvodila učinke jest vrijeme u kojem je tužitelju mogla nastati šteta za koju bi
tuženik odgovarao, vezano za konačan ishod kaznenog postupka. Dakle, ovdje i Ustav
RH i Zakon o kaznenom postupku (stariji-NN110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02,
143/02, 62/03, 178/04, 115/06) daje takvim osobama pravo na svekoliku rehabilitaciju,
naknadu štete te druga prava propisana zakonom. U čl.476. Zakona o kaznenom
postupku predviđeno je pravo na naknadu štete osobe prema kojoj je bila pravomoćno
izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je
u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je
pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena.

Dakle, ukoliko je tužitelju nastala šteta radi osuđujuće presude Županijskog suda
u S. (što je ovdje slučaj, a ne presude suca tog suda), te slijedom toga rješenja HOK-
a, vezano za eventualno izgubljenu zaradu za vrijeme trajanja obustave obavljanja
odvjetničke djelatnosti po rješenju HOK-a, ovaj sud drži da bi mu tuženik takvu štetu
trebao i naknaditi. Rješenje Hrvatske odvjetničke komore posljedica je ranije osuđujuće
presude koja je ukinuta i samim tim bi upravo tuženik vezano za postupanje u kaznenom
postupku trebao naknaditi tužitelju cjelokupnu štetu koja mu je nastala, ukoliko mu je

6

Pn-499/2019

nastala, zbog donošenja te presude koja je kasnije ukinuta. Zakon o kaznenom postupku
(NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17) upućuje
u navedenom smislu na daljnju primjenu vezanih odredbi iz starijeg Zakona o kaznenom
postupku, dakle vezano za postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava
neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba. Dakle, nije osnovan prigovor
promašene pasivne legitimacije na strani tuženika, neopravdanom osudom je eventualno
nastala šteta tužitelju koju je on morao dokazati i u slučaju da je dokaže tuženik bi mu je
trebao naknaditi.

Prema odredbi čl.30 Zakona odvjetništvu (NN9/94.) odvjetnik koji radi u
društvu dužan je pružati one oblike pravne pomoći koje mu odredi društvo, ako
ugovorom sklopljenim između društva i odvjetnika nije drugačije određeno. Čl.29
ovog zakona propisuje da pravnu pomoć u odvjetničkom društvu mogu pružati samo
odvjetnici i odvjetnički vježbenici odvjetnici koji rade u odvjetničkom društvu ne
moraju biti članovi društva.

Čl.27 ovog zakona propisano je da dva ili više odvjetnika upisanih u imenik
odvjetnika Komore mogu osnovati odvjetničko društvo koje se osniva kao javno
trgovačko ili kao društvo sa ograničenom odgovornošću. Na odvjetničko društvo se
na odgovarajući način primjenjuje Zakon o trgovačkim društvima.

Nesporno je, tužitelj je u promatranom vrijeme bio član Odvjetničkog društva
L. & Č. u S., kao javnog trgovačkog društva i osnivač istog. Dakle šteta
je u ovom slučaju mogla nastati društvu, tako da samom tužitelju nije nastupila
nikakva šteta, pitanje plaće u društvu i dobiti društva nije predmet spora.

Radi navedenog tom društvu nije nastupila nikakva šteta vezano za za
rješenje Hrvatske odvjetničke komore tužitelju, a nije ni samom tužitelju koji je član
društva društva, jer svi članovi društva koje je osnovano kao javno trgovačko društvo
je trgovačko društvo u koje se udružuju dvije ili više osoba zbog trajnog obavljanja
djelatnosti pod zajedničkog tvrtkom pravni odnosi između članova društva uređuju su
društvenim ugovorom, svaki član društva ima pravo i obvezu voditi poslove društva.
Dobit tekuće godine dijeli se na članove društva tako da svakome od njih pripadne
dio koji odgovara njegovom udjelu u kapitalu društva.

Dakle šteta je u ovom slučaju moga nastati društvu, tužitelj nije dokazao da je
odvjetničkom društvu nastupila bilo kakva šteta. Dakle u predmetu K-43/2013
tužitelju nje izmakla nikakva dobit koju bi mu tuženik u vidu naknade štete trebao
naknaditi radi navedenog odbijen je zahtjev tužitelja kao neosnovan.(čl.219 ZPP-a).

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.1 ZPP-a pa je
tužitelju priznat trošak, tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu
zastupanja na tri ročišta po 25 bodova uvećano za vrijednost boda 199,00/1.500,00
kn.

U Splitu, 14. srpnja 2023 g.

S U D A C

LJILJANA MUSTAPIĆ