Poslovni broj: Gž-2385/2021-2

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. & partneri iz Z., radi ništetnosti ugovorne odredbe i isplate,  odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-277/2021-5 od 22. listopada 2021., 24. veljače 2022., 

 

r i j e š i o   j e

 

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-277/2021-5 od 22. listopada 2021.

  

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

 

2. Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st.1. u svezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/1, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, podredno preinači sukladno žalbenim navodima.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Suprotno žalbenim navodima, donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.   toč. 11. ZPP-a, jer pobijano rješenje, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st 2. ZPP-a na ostale bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

 

6. Donoseći pobijano rješenje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda pozivom na ugovorenu mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika iz čl. 12. Ugovora o kreditu, kao i opću mjesnu nadležnost iz čl. 46. i 48. ZPP-a sa prijedlogom da se predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Nadalje, sud utvrđuje da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika.

 

7. Prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjski sud je odbio  pobijanim rješenjem utvrđujući primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje ZPP) da je prorogacijska klauzula nepoštena jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka te da protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. 

 

8. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

 

9. Naime, nije sporno da je predmetna prorogacijska klauzula iz čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika, na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj zbog čega se na temelju zakonske presumpcije u smislu odredbe čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Cijeneći udaljenost mjesta prebivališta tužitelja (L.) od suda čija je nadležnost ugovorena (Z.), ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu potrošača. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da bi tužitelj za pristup sudu u Z. bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u Z.. Stoga, ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika tj. u Z., i prema ocijeni ovog suda uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takva u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba i posljedično tome ništava sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona, kao i odredbama čl. 46., 49., 50., 51. i 55. sada važećeg ZZP-a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

10. Takav stav suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, prema kojem prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

11. Sud u Zagrebu nije mjesno nadležan niti pozivom na pravilo o općoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 47. st. 1. ZPP-a, iz razloga jer je prema čl. 59. ZPP-a kojim je propisana mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnosti), za suđenje u ovom sporu, pored činjenice da je predmetni spor proizašao iz ugovora sklopljenog u u V., mjesno nadležan upravo Općinski sud u Virovitici.

 

12. Dakle, sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a kojom je propisana izberiva mjesna nadležnost suda bitno je da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja se nalazi izvan sjedišta pravne osobe, a Ugovor o kreditu je sklopljen u V., pa proizlazi da nadležnost suda prvog stupnja proizlazi iz navedene zakonske odredbe. Tužitelj je podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja iskoristio svoje pravo izbora, u smislu citirane zakonske odredbe pa je pravilno odbijen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti toga suda.

 

13. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika, kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje, kao u izreci.

 

U Rijeci 24. veljače 2022.