Poslovni broj: 26 Gž-134/2021-2

  

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Z. B., OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnica I. S., odvjetnica u Z., protiv tuženika M. J., OIB: …, iz Z., i tuženika D. A., OIB: …, iz Z., koje zastupa punomoćnica J. K., odvjetnica u Z., tuženice M. A., OIB: …, iz Z., i tuženika D. A., OIB: …, iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-10/17-75 od 3. prosinca 2020., dana 28. veljače 2022.

 

p r e s u d i o   je

             

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-10/17-75 od 3. prosinca 2020. pod toč. I. i III. izreke.

 

II. Nepobijana toč. II. izreke ostaje neizmijenjena.

  

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

"I Nalaže se tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 8.750,00 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 3. prosinca 2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev u preostalome dijelu za iznos od 350,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama od 25. srpnja 2008. do isplate, kao i zahtjev za isplatom zateznih kamata na dosuđeni iznos od 8.750,00 kn u razdoblju od 25. srpnja 2008. do 2. prosinca 2020.

 

III Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 11.602,04 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 3. prosinca 2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

2. Navedenu presudu, pravodobno izjavljenom žalbom, pobijaju svi tuženici ne navodeći zakonske žalbene razloge, te predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

 

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi da su tuženici pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-158/13 od 26. studenog 2013. proglašeni krivima što su 25. srpnja 2008. u razdoblju od 18,00 do 18,30 sati iz ograde tužiteljice Z. B. na međi između zemljišta u posjedu oštećene Z. B. i posjeda tuženika iz svježe betoniranih rupa izvadili 28 metalnih stupova za ogradu i ostavili ih na zemljištu, čime su oštetili tuđu stvar i počinili kazneno djelo protiv imovine – uništenje i oštećenje tuđe stvari, te da je parnični sud u pogledu postojanja  kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik proglašava krivim primjenom čl. 12. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP). Prihvaćajući iskaze svjedoka M. S., D. M. i D. L. iz kojih proizlazi da je tužiteljica angažirala radnike koji su očistili rupe od starog betona, ponovno rupe iskopali, postavili stupove i zalijali novim betonom, te da su određeni stupovi bili oštećeni nakon što su ih tuženici izvadili iz betona i razbacali, te da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica imala troškove iskopa stvrdnutog betona iz zemlje, odvožnje otpadnog materijala na odlagalište, dobave materijala, ručne izrade betona i prijenosa do mjesta ugradnje, izvedbe temeljnih stopa i ugradnje čeličnih stupova u temeljne stope u ukupnom iznosu od 8.750,00 kn, kao i da tužiteljica trećinu stupova nije mogla iskoristiti jer su bili oštećeni, prvostupanjski sud zaključuje da su tuženici odgovorni tužiteljici za naknadu štete primjenom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., u daljnjem tekstu: ZOO), pa je toč. I. izreke presude obvezao tuženike solidarno isplatiti tužiteljici 8.750,00 kn, sa zateznom kamatom od donošenja presude 3. prosinca 2020. do isplate primjenom čl. 1089. st. 2. ZPP-a, dok je nepobijanom toč. II. izreke presude odbio zahtjev u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 350,00 kn sa zateznom kamatom i zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 8.750,00 kn za razdoblje od 25. srpnja 2008. do 2. prosinca 2020.

 

6. U žalbi tuženici navode da je tužiteljica u tužbi koju je podnijela 2. siječnja 2017. zahtijevala isplatu iznosa od 48.448,00 kn s osnova imovinske štete i 5.000,00 kn s osnova neimovinske štete, nakon čega je u podnesku od 11. srpnja 2017. zatražila šesterostruko manji iznos – 9.100,00 kn s osnova imovinske štete, od kojeg je ostvarila prvostupanjskom presudom uspjeh od 77% pa smatraju da je to sud trebao vrednovati. Opisuju kronologiju donošenja presuda iz kaznenog postupka, navodeći da je tek u ponovljenom (trećem) suđenju donesena osuđujuća kaznena presuda u kojoj su svi tuženici proglašeni krivima, iako u štetnom događaju nisu sudjelovali M. A. i D. A.. Tuženici M. J. i D. A. vađenje stupova iz ograde koje je postavila tužiteljica opravdavaju činjenicom da ih je tužiteljica "stavila pred svršen čin" i nije im ostavila drugi izbor no da se posluže dopuštenom samopomoći kako bi zaštitili svoj posjed i izvanknjižno vlasništvo koje traje od 1969. i uživa zakonsku zaštitu. Ukazuju da se između stranaka u pogledu zkčbr. 8980/1 i zkčbr. 8980/2 vodilo više postupaka koji su pravomoćno okončani u korist tuženika i da je zbog sporova građevinska inspekcija na zemljištu postavila tablu sa zabranom izvođenja građevinskih radova. Upravo je tužiteljica postavljanjem ograde bez suglasnosti tuženika u situaciji višegodišnjih imovinskih sporova vezanih uz susjedne nekretnine postupila protupravo i postavila ogradu na nekretnini koja je u posjedu i vlasništvu tuženika,  pritom se koristeći djelatnicima zaštitarske tvrtke da bi se radovi izveli, radi čega su tuženici posegnuli za dopuštenom samopomoći. U nastavku žalbe osporavaju iskaze svjedoka i nalaz vještaka u pogledu navedene vrste izvedenih radova i utvrđene visine štete.

 

7. Prema čl. 365. st. 1. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu. Primjenom citirane zakonske odredbe ovaj sud uzima da tuženici pobijaju prvostupanjsku presudu pod toč. I. i III. izreke.

 

8. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP-a, u kojem se primjenom čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.), koji se zakon u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19.), presuda ili rješenje kojim se završava spor takve vrste mogu se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11 ZPP-a.

 

9. Dakle, tuženici nisu ovlašteni pobijati presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a žalbeni navodi tuženika svode se sadržajno na tvrdnje - da tuženici M. A. i D. A. nisu izvadili metalne stupove iz betonske ograde, da je tužiteljica postupala protupravno jer je na zemljištu u njihovom posjedu i izvanknjižnom vlasništvu na kojem je postojala zabrana izvođenja građevinskih radova postavila betonski temelj i metalne stupove pa su tuženici bili primorani poslužiti se dopuštenom samopomoći, da nisu izvedeni radovi prema vrsti i obimu koji proizlaze iz nalaza vještaka i da tužiteljici nije nastala šteta, kojim tvrdnjama tuženici nedvojbeno osporavaju utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu, a što u konkretnom slučaju nisu ovlašteni jer se radi o sporu male vrijednosti.

 

10. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu iz kojeg proizlazi da su svi tuženici proglašeni krivim pravomoćnom kaznenom presudom zbog kaznenog djela oštećenja tuđe stvari jer su 25. srpnja 2008. iz ograde tužiteljice na međi između zemljišta u njezinom posjedu i posjedu tuženika iz svježe betoniranih rupa izvadili 28 metalnih stupova za ogradu i ostavili ih na zemljištu, te da iz niti jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je tužiteljica postavila ogradu na dijelu nekretnine u posjedu i vlasništvu tuženika, a to demantira i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pp-216/08-58 od 8. srpnja 2016. kojim je odbijen zahtjev protiv tužiteljice (kao tuženice u tom postupku) radi smetanja posjeda postavljanjem ograde, kao što niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se zabrana obavljanja građevinskih radova odnosila na taj dio nekretnine, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1045. st. 1. i čl. 1107. st. 1. ZOO-a zaključio da su tuženici solidarno odgovorni tužiteljici za naknadu štete.

 

11. Visina štete je utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina Ž. Ž., koji je sud prihvatio vjerodostojnim, kao i dopunu nalaza kojom su otklonjeni prigovori tuženika, a vrsta i obim radova na temelju kojih je utvrđena visina štete proizlazi iz iskaza svjedoka, dokumentacije u spisu i uviđaja na licu mjesta, koje dokaze je sud pravilno analizirao i ocijenio u kontekstu navoda stranaka, te u skladu s istima obvezao tuženike naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 8.750,00 kn.

 

12. Vezano uz tvrdnje tuženika da su se poslužili dopuštenom samopomoći valja ukazati da je dopuštena samopomoć propisana čl. 1053. ZOO-a na način da tko u slučaju dopuštene samopomoći prouzroči štetu osobi koja je izazvala potrebu samopomoći nije dužan naknaditi je (st. 1.), a pod dopuštenom samopomoći razumijeva se pravo svake osobe da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost (st. 2.). Prema čl. 15. ZOO-a osoba koja smatra da je neko njezino pravo povrijeđeno ovlaštena ga je štititi i ostvarivati putem suda, ako zakonom odlučivanje nije povjereno nekom drugom nadležnom tijelu (st. 1.), a tko bi samovlasno pribavljao ili štitio neko svoje pravo ili pravo za koje smatra da mu pripada, prekoračivši time granice nužne obrane ili druge zakonom dopuštene samopomoći, odgovoran je za to (st. 2.).

 

13. Obzirom na navedenu zakonsku regulativu pod toč. 12. ovog obrazloženja jasno je da se radnje tuženika ne mogu podvesti pod definiciju dopuštene samopomoći iz čl. 1053. st. 2. ZOO-a obzirom iz postavljene ograde po tužiteljici nije neposredno prijetila nikakva opasnost za tuženike, a slijedom toga niti je uklanjanje ograde načinom za koji su posegnuli tuženici bilo nužno (kao oblik eventualne zaštite), pa je neosnovano pozivanje tuženika na otklanjanje odgovornosti iz tog razloga.

 

14. Isto tako je neosnovano pozivanje tuženika na doprinos tužiteljice nastaloj šteti obzirom iz utvrđenih činjenica po prvostupanjskom sudu, koje ne mogu biti predmetom preispitivanja ovoga suda, ne proizlazi da bi tužiteljica poduzetim radnjama doprinijela nastanku štete.

 

15. Kako je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i da pritom nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. u vezi čl. 467. st. 1. ZPP-a, to je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

 

16. Žalbenim navodima tuženici sadržajno navode da je uspjeh tužiteljice 77% u odnosu na zahtjev postavljen u podnesku od 11. srpnja 2017., a da je u odnosu na utuženi iznos u tužbi njezin uspjeh 13% i da to sud nije uzeo u obzir.

 

16.1. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 5. ZPP-a, koji propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, obvezao tuženike naknaditi tužiteljici troškove postupka u cijelosti, uzimajući u obzir i da je tužiteljica u odnosu na osnov uspjela u cijelosti dok je neznatan samo neuspjeh u odnosu na visinu (4%).

 

16.2. Točno je da je tužiteljica u tužbi od 2. siječnja 2017. zahtijevala naknadu imovinske štete od 48.448,00 kn i neimovinske štete od 5.000,00 kn, dok je u podnesku koji je predan na ročištu 11. srpnja 2017. smanjila tužbeni zahtjev na iznos od 9.100,00 kn s osnova naknade imovinske štete pa je smanjenjem tužbenog zahtjeva povukla dio tužbe. Međutim, tuženici nisu zatražili naknadu troškova kako to nalaže čl. 164. st. 8. ZPP-a pa prvostupanjski sud za tu fazu postupka prilikom odlučivanja o pravu stranaka na naknadu troškova postupka nije bio dužan cijeniti činjenicu povlačenja dijela tužbe.

 

17. Obzirom je o pravu tužiteljice na naknadu troškova postupka odlučeno pravilnom primjenom čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, ovaj sud je odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu pod toč. III. izreke.

 

U Varaždinu 28. veljače 2022.