Županijski sud u Vukovaru

 Gž-779/2021-4

              

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Vukovaru, OIB:92599990351, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Krešimira Biljana, kao predsjednika vijeća, te Željka Marina kao suca izvjestitelja i Irene Lenić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. M. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik G. D., odvjetnik iz Z, protiv tuženika banka d.d. iz S., OIB: …, kojeg zastupa O. d. Ž. i P., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj: P-11130/2019-21 od 20. kolovoza 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 9. ožujka 2022.,

  

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj: P-11130/2019-21 od 20. kolovoza 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 49.788,80 kuna, točkom II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 130.621,87 kuna sve sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to navedeno pod točkom I. i II. izreke prvostupanjske presude od dospijeća do isplate.

Naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 26.429,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom od 20. kolovoza 2021. do isplate.

              2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženik pobija takvu prvostupanjsku presudu zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – u nastavku teksta: ZPP).

              Predlaže drugostupanjskom sudu da uvaži žalbu i ukine prvostupanjsku presudu, te vrati istom sudu na ponovno raspravljanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povrjeda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7. Nesporno je među strankama da su sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužiteljici isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 86.000 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora za CHF s rokom otplate od 300 mjeseci uz kamatnu stopu od 4,55% godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke. Također je nesporno da je kredit u cijelosti otplaćen i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita u više navrata mijenjana.

8. Financijskim vještačenjem, utvrđeno je da je zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu tužitelj platio više i to po osnovu kamata 49.788,80 kuna, a po osnovu tečaja CHF 130.621,87 kuna.

9. Sud prvog stupnja opravdano utvrđuje nepoštenim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj CHF spornog Ugovora o kreditu u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine",broj:96/03. – dalje: ZZP) kojima su regulirani pojam nepoštene ugovorne odredbe i okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora.

10. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud se osnovano i zakonito poziva na pravna stajališta sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj:P-1401/2012 kojim se utvrđuje ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a koja je potvrđena u pogledu promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj:Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj:Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

Tuženikov prigovor zastare pravilno je odbijen, a što potvrđuje i pravni stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske (dalje:VSRH) u predmetu broj:Rev-2245/2017, a prema kojem stavu su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene imajući u vidu svrhu postupka kolektivne zaštite potrošača, te relativno kratke rokove zastare. Navedenom odlukom VSRH, koja je obvezujuća za niže stupanjske sudove, je zauzeo pravni stav o tijeku i nastupu zastare, pa žalitelj neosnovano tvrdi da je tužitelj mogao i trebao podnijeti vlastitu tužbu nevezano za tijek postupka zaštite kolektivnih interesa.

Zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovorenih odredbi.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P-1401/2012 je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kako je tužba podnijeta 3. siječnja 2018. to je jasno da nije nastupila zastara.

11. Neosnovano žalitelj tvrdi da je tužitelj trebao dokazivati da je sadržaj Ugovora o kreditu istovjetan sadržaju Ugovora o kreditu koji su pobijani u navedenom predmetu Visokog trgovačkog suda RH, jer je sporni Ugovor zaključen 22. prosinca 2006., a u kolektivnom sporu utvrđeno je da je tužena u razdoblju od 9. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača jer je koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, a da se prije i u vrijeme zaključenja spornog ugovora o tome nije pojedinačno pregovaralo niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Pored navedenog člankom 502.c. ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Kao što je već navedeno sporni Ugovor je zaključen upravo u periodu koji se navodi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, broj:P-1401/2012, a knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, je utvrđena visina preplate. Naime, sudski vještak je izradio nalaz prema uputama suda uzimajući u obzir izvršene uplate, te početnu ugovorenu kamatnu stopu.

14. Sud Europske Unije u predmetu C-118/2017 točka 45 je stajališta da se utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi omogućava ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da navedene (nepoštene) odredbe nisu korištene u ugovoru.

15. Neosnovano tuženik osporava izračun preplate ističući da je sud bio dužan uzeti u obzir i iznose utvrđene vještačenjem kojima je tužitelj platio manje i za iste umanjiti dosuđene iznose čime je u suštini stavio prigovor prebijanja.

Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. U ovoj pravnoj stvari tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je predlagao dokaze na iznose za koje tvrdi da su manje plaćeni, a prijeboj se može postaviti samo za utvrđene i dospjele iznose duga.

16. Iz naprijed navedenih razloga sud prvog stupnja je pravilnom primjenom članka 1111. i članka 1115. ZOO-a obvezao tuženu na isplatu utuženog iznosa na koji iznos je ista dužna platiti i zakonsku zateznu kamatu od dana izvršene preplate, jer je ista nesavjesni stjecatelj.

17. Neutemeljeno se tuženik poziva na članak prof.dr.sc. A. M. u kojem je navedeno kako je ZID ZPK/15 u članku 19. stavak 3. izrekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, iz razloga što se navedena odredba odnosi na provedbu konverzije kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kako i glasi naslov glave IV.a navedenog zakona, a što je i logično jer se konverzija nije niti provodila, a niti se mogla provoditi na već otplaćenim kreditima.

18. Odluka o parničnom trošku utemeljena je na članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. istog zakona s obzirom da tužitelj nije uspio u samo razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj:142/12.,103/14.,118/14. i 107/15.).

              Žalitelj pobija odluku o troškovima postupka uz obrazloženje da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, pa da je samim tim i odluka o troškovima postupka pogrešna, a kako je utvrđeno da žalba nije osnovana to ista nije osnovana niti u pogledu parničnog troška.

              19. Temeljem svega navedenog i članka 368. stavak 1. ZPP-a žalba je odbijena, a prvostupanjska presuda potvrđena.

 

Vukovar, 9. ožujka 2022.