Posl.br. 20 P-72/2019-15.

                      

           REPUBLIKA HRVATSKA

      OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U DONJOJ STUBICI

    MATENAČKA 3/1, DONJA STUBICA

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Zlataru Stalna služba u Donjoj Stubici po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz O., …, OIB …, koju zastupaju P. Ž. i N. Š., odvjetnici iz S. T., protiv tužene Z. Z. iz D. S., …, OIB …, koju zastupa V. B. T., odvjetnica iz D. S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 15. siječnja 2020.g. u  prisutnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika P. Ž. i zz punomoćnika tužene odvj. M. P., dana 26. veljače 2020. godine

 

p r e s u d i o      j e

 

              I     Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

" Tužena Z. Z. iz D. S., …, OIB …, dužna je vratiti tužiteljici M. G. iz O., …, OIB …, iznos od 6.000,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotnih poena te naknaditi troškove parničnog postupka, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po istoj stopi tekućim od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana."

 

              II     Nalaže se tužiteljici M. G. da tuženoj Z. Z. naknadi troškove postupka u iznosu od 5.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2020. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

                           

Obrazloženje

 

Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 30. rujna 2018. godine predala tuženoj na njezino traženje novčani iznos od 6.000,00 eura, na čuvanje, a kada ju je pozvala da joj vrati navedeni iznos, tužena se oglušila, te je tužiteljica u vezi istog po svojim punomoćnicima poslala tuženoj poziv za povrat navedenog novčanog iznosa, a ujedno i poziv za sporazumni raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, na što se tužena također oglušila, pa tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženoj da joj vrati iznos od 6.000,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate i da joj naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

Na ročištu za glavnu raspravu 15. siječnja 2020. godine punomoćnik tužiteljice predao je u spis podnesak, te je naveo da istim precizira tužbeni zahtjev samo u pogledu adrese tužiteljice koja više nije u o. d. u K. V., već je na svojoj adresi prebivališta, međutim iz navedenog podneska je vidljivo da je istim tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev te potražuje od tužene iznos od 6.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a koji se obračunava na eure na dan isplate, sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate.

U odgovoru na tužbu tužena navodi da su navodi tužbe neistiniti i netočni, te za nju šokantni i emotivno teško prihvatljivi, jer se radi o obiteljskom odnosu između tužiteljice i tužene, budući je tužiteljica teta tužene, te je tužena od svog rođenja do nedavno bila u prisnom odnosu s tužiteljicom i brinula se o njoj i njezinom suprugu, zbog čega su 5. prosinca 2017. godine tužiteljica kao primatelj uzdržavanja, te tužena i V. F., kao davatelji uzdržavanja, sklopile ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim su se V. F. i tužena obvezale doživotno uzdržavati tužiteljicu.

Naime, tuženica je i od ranije po potrebi pomagala tužiteljicu i njezinog pokojnog supruga, a od 2013. godine pomagala im je puno intenzivnije na način da im je prala i čistila kuću, glačala rublje, uređivala okućnicu te ih vodila liječniku i kupovala im lijekove, a nakon smrti supruga tužiteljice 2. travnja 2017. godine, sestrična tuženice, V. F., također je počela učestalije posjećivati tužiteljicu, zbog čega je tužiteljica rekla da budući je sada i V. F. češće posjećuje, da bi s njih obje sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju da ne nastane neka neugodna situacija, čemu se tužena nije protivila, pa su ugovor i sklopili.

Nadalje navodi da je tužiteljica vozilo koje je naslijedila od svog supruga prodala suprugu V. F., Z. F., za iznos od 10.000,00 eura, od kojeg iznosa je 1.000,00 eura darovala V. F., a 1.000,00 eura tuženoj. Kako se zdravstveno stanje tužiteljice sve više pogoršavalo, tužiteljica je u dogovoru s tuženicom i V. F. odlučila otići u Dom za stare i nemoćne u K. V., u koji Dom ju je tužena osobno odvezla 1. listopada 2018. godine. Tuženica je nastavila posjećivati tužiteljicu u Domu gotovo svakodnevno, te je od nje uzimala prljavi veš koji bi oprala i natrag nosila tužiteljici u Dom.

Navodi da je tužiteljica u Domu upoznala D. M., s kojim je u ljubavnoj vezi, te je uz njegov utjecaj i utjecaj V. F. postala sve otresitija i rezerviranija prema tuženoj, zbog čega je opozvala u banci punomoć tuženoj, te opunomoćila V. F. po svojim računima.

Tužiteljica i D. M. željeli su zajedno se  vratiti živjeti u kuću tužiteljice, u čemu ih je V. F. podržavala, a na što tužena nije pristala iz objektivnih razloga, jer se radi o dvoje starih i nemoćnih ljudi, zbog čega su uostalom i smješteni u Dom, nakon čega se situacija drastično pogoršala do te mjere da je tužiteljica tuženicu istjerala iz Doma.

Tužena osporava da bi joj tužiteljica dala bilo kakav novac na čuvanje, te navodi da je tužiteljica dala kao dar za njezinu kćerku, koja je opremala stan u V., iznos od 1.500,00 eura, te da je njoj darovala 4.000,00 eura na ime naknade što je pomagala njoj i njezinom suprugu sve  godine prije ugovora.

Tužena smatra da je ovaj postupak produkt obijesti, ne tužiteljice, već trećih osoba koje ne postupaju u najboljem interesu tužiteljice i predlaže da sud odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom uz naknadu troška .

Nakon primitka odgovora na tužbu tužiteljica se dodatno očitovala navodeći da je ona psihički zdrava osoba i da može štititi svoje interese, te da je novac tuženoj predala na njezinu sugestiju, te tužiteljica ne osporava navode iz odgovora na tužbu da je nakon prodaje svog osobnog vozila dala tuženoj i V. F. svakoj po 1.000,00 eura i da je kćeri tužene dala 1.500,00 eura za opremanje stana, što od iste ne potražuje, te da je tuženoj za njezine usluge prilikom podizanja mirovine davala po 100,00 eura, što sigurno premašuje iznos od 4.000,00 eura koje tužena spominje u odgovoru na tužbu i taj iznos tužiteljica također ne potražuje od tužene, već traži da joj vrati iznos od 6.000,00 eura, koji novac joj je tužiteljica dala na čuvanje prilikom svog odlaska u Dom za stare i nemoćne.

 

U toku postupka izvršen je uvid u dopis koji su punomoćnici tužiteljice poslali tuženoj 18. siječnja 2019. godine, saslušane su stranke, te svjedoci D. M., V. F., Z. F., J. V., A. G., Z. V. i S. Z..

 

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Nesporna je činjenica da je tužiteljica teta tužene, te da je tužiteljica s tuženom i V. F., koja je također njezina nećakinja, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju 5. prosinca 2017. godine.

Isto tako, nije sporno da je tužiteljica 1. listopada 2018. godine prema dogovoru s tuženom i V. F. smještena u Dom za starije osobe u K. V., gdje je upoznala D. M., s kojim s sprijateljila, te su se njih dvoje u proljeće 2019. godine vratili živjeti u kuću tužiteljice u O., čemu se tužena protivila, te je tijekom boravka tužiteljice u Domu u K. V. došlo do poremećaja odnosa između tužiteljice i tužene, pa je tužiteljica 18. siječnja 2019. godine poslala putem odvjetnika tuženoj dopis kojim predlaže raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju i traži od tužene da joj vrati 6.000,00 eura koje joj je dala na čuvanje.

Nije sporno da se između stranaka vodi kod ovog suda i parnični postupak radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Sporno je da li je tužiteljica prilikom odlaska u Dom predala tuženoj na čuvanje iznos od 6.000,00 eura.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je ona tuženoj na njezin prijedlog, kad ju je tužena dovezla pred Dom, u koverti predala na čuvanje 6.000,00 eura, ali da od tužene nije tražila da joj potpiše primitak novca, jer joj je vjerovala kao svom djetetu.

Navodi da je od tužene kad je bila kod nje u Domu dva puta tražila da joj vrati njezinih 6.000,00 eura, te kad ju je prvi puta tražila da joj vrati novac, da ju je tužena samo pitala što će joj novci i da je otišla, a kad ju je drugi put tražila da joj donese novac, da je tužena samo pitala: "Kakve novce, nemam ja nikakve tvoje novce…", pa kako je tužena osporavala da joj je ona predala novac na čuvanje ona je otišla odvjetniku, te je podnijela ovu tužbu i tužbu za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Tužiteljica navodi da je ona V. F. rekla kako je dala tuženoj novac na čuvanje, te da je to kasnije rekla i D. M..

Sud nije prihvatio iskaz tužiteljice, jer je nelogičan, neživotan, te je u suprotnosti s navodima tužbe i drugim provedenim dokazima.

Naime, nije sporno da je tužiteljica u Dom u K. V. išla 1. listopada 2018. godine, te da ju je vozila tužena, te su navodi tužiteljice da je tuženoj novac predala pred Domom u koverti u suprotnosti s navodima tužbe u kojoj se navodi da je novac predan 30. rujna 2018. godine.

Nadalje, kako je tužiteljica sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju s tuženom i V. F., te su i prema navodima tužiteljice i V. F. prije odlaska u Dom razgovarali o tome što će tužiteljica napraviti s novcem koji je ostao nakon prodaje auta, te joj je V. F. rekla ako novac da tuženoj na čuvanje da mora tražiti potvrdu, nije logično, a ni životno da bi tužiteljica novac tuženoj dala na čuvanje nasamo pred ulazak u Dom, budući je ubrzo nakon toga V. F. došla u Dom, te je logično  da bi tužiteljica novac tuženoj dala pred V. F., budući su sve tri bile u dobrim odnosima i zajedno su prije toga razgovarale o tome da li će tužiteljica novac položiti u banku, nositi ga sa sobom u Dom ili ga dati tuženoj na čuvanje. To posebno stoga što je tužiteljica ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopila i sa tuženom i sa V. F., pa bi bilo za očekivati da bi svoj novac na čuvanje tuženoj dala u prisutnosti  V. F., ili bi odmah nakon toga, kad su sve tri bile u Domu, pred tuženom rekla V. F. da je njezin novac na čuvanju kod tužene.

Svjedokinja V. F. navodi da kad je tužiteljica bila već u Domu, da je ona pitala tuženu što je tužiteljica napravila s novcem, na što joj je tužena rekla da otkud bi ona to znala, da njoj novac nije dala, te je V. F. nakon toga pitala tužiteljicu što je učinila s novcem, a ona joj je rekla da ga je dala tuženoj na čuvanje, ali da za to nema potvrdu , te je tužiteljica rekla da ju tužena ne bude prevarila, jer su si dobre.

Ovakav iskaz V. F. sudu je neuvjerljiv i nelogičan .

Naime, svjedokinja kaže da je njoj prvo tužena rekla da joj tužiteljica novac nije dala na čuvanje, te da je ona nakon toga pitala tužiteljicu što je učinila s novcem, na što je tužiteljica rekla da ga je dala tuženoj na čuvanje.

Logično bi  bilo da V. F. odmah tada tužiteljici kaže da joj je tužena rekla da novac nije kod nje, tim više što je tužiteljica rekla da nema potvrdu da je tuženoj dala novac, jer da ju tužena ne bi prevarila.

S obzirom na ovakve nelogičnosti u iskazu svjedokinje V. F., sud istoj ne vjeruje da je njoj tužiteljica, prije nego što je došlo do spora s tuženom, rekla da je tuženoj dala novac na čuvanje.

Nadalje, svjedokinja V. F. navodi da je ona bila prisutna kod tužene u Domu zajedno sa svojim suprugom Z. F. i D. M., kada je tužiteljica nazvala tuženu i rekla joj da joj donese novac, te da nisu čuli što tužena govori, ali je tužiteljica sva pocrvenjela u licu i samo je rekla: "Kako ti nisam dala novac" na što je tužena nešto govorila, a tužiteljica je razgovor prekinula i rekla da tužena tvrdi da joj nije dala novac na čuvanje i da idu brzo u banku da joj otkaže punomoć, te su ovakvi navodi svjedokinje u suprotnosti s iskazima tužiteljice koja ne spominje da bi s tuženom telefonski razgovarala o vraćanju novca, već tvrdi da je od tužene dva puta tražila novac kad je bila kod nje u Domu, te je u suprotnosti i s iskazom svjedoka D. M., koji u svom iskazu također ne spominje telefonski razgovor, već navodi da je tužiteljica novac od tužene tražila kad ju je tužena u siječnju 2019. godine došla posjetiti u Domu i navodi  da je tužena tužiteljicu pitala da što će joj novci kad se nalazi u Domu, nakon čega su njih dvije izašle na hodnik, jer je tužena rekla da je prehlađena , te on ne zna što su one na hodniku pričale.

Svjedok D. M. također je u svom iskazu rekao da je on 100% siguran da nakon ovog razgovora u Domu, čiji je početak čuo, tužiteljica i tužena više nisu razgovarale.

Nadalje, iskaz svjedokinje V. F. u suprotnosti je s iskazom njezinog supruga, Z. F., koji pak navodi da je zajedno s V. F. i D. M. bio prisutan telefonskom razgovoru kad je tužiteljica nazvala tuženu i pitala ju kad će joj donijeti novac koji je dala na čuvanje, a tužena joj je najprije rekla da ne stigne jer je u gužvi, a kad je tužiteljica tražila da joj novac donese, tužena ju je pitala za što joj treba toliki novac, te je tužena rekla da joj ne misli vratiti novac koji joj je tužiteljica dala, a tužiteljica joj je rekla da ne traži od nje novac koji joj je dala, već traži da joj vrati novac koji joj je dala na čuvanje, na što je tužiteljica rekla: "Ti meni nisi dala nikakav novac na čuvanje " i prekinula je razgovor.

Naime, svjedokinja V. F. je rekla da ona, Z. F. i D. M. nisu čuli što je tužena govorila, dok svjedok Z. F. navodi da su stajali blizu tužiteljice, te su čuli što tužena govori preko telefona, a D. M. i tužiteljica telefonski razgovor u svojim iskazima ne spominju.

S obzirom na očite kontradiktornosti i nelogičnosti u iskazima tužiteljice, D. M., te V. F. i Z. F., sud njihove iskaze nije prihvatio, te sud ne vjeruje V. F. i Z. F. da je tužiteljica u njihovoj prisutnosti nazvala tuženu i tražila od nje da joj vrati novac koji joj je dala na čuvanje, te da je prema V. F. tužiteljica nakon razgovora njoj rekla da je tužena tvrdi da joj novac nije dala novac na čuvanje, a prema Z. F. oni su svo troje čuli da je tužena rekla tužiteljici da joj nije dala novac na čuvanje.

Stoga sud uzevši u obzir  kontradiktornosti između iskaza gore navedenih svjedoka i iskaza same tužiteljice,  ne vjeruje tužiteljici da je ona prilikom odlaska u Dom tuženoj dala na čuvanje 6.000,00 eura.

Naime, kao što je već rečeno, u tužbi se navodi da je novac dat na čuvanje 30. rujna 2018. godine, a tužiteljica navodi da je novac dala pred ulaskom u Dom, a to je bilo 1. listopada 2018. godine.

Nadalje, nelogično je i neživotno da bi tužiteljica tuženoj novac predala nasamo pred Domom, a znala je da će i  V. F. doći, te da bi naknadno  rekla V. F. da je tuženoj dala novac na čuvanje, a da joj V. F. tada ne bi rekla da je njoj tužena rekla kako joj tužiteljica novac na čuvanje nije dala.

Naime, da su točni navodi V. F. kako je prvo njoj tužena  rekla da ne zna što je tužiteljica učinila s novcem i da ga njoj nije dala, te da joj je nakon toga tužiteljica rekla da je novac dala na čuvanje tuženoj,  bilo bi logično  je V. F. odmah rekla tužiteljici kako tužena navodi da novac nije kod nje na čuvanju, budući je kao davatelj uzdržavanja trebala štititi interese tužiteljice, a podredno i svoje interese.

 

S obzirom na neuvjerljive, nelogične i neživotne iskaze tužiteljice i navedenih svjedoka, sud vjeruje tuženoj da tužiteljica prilikom odlaska u Dom njoj nije predala 6.000,00 eura na čuvanje, već da joj je tjedan dana prije toga darovala 4.000,00 eura i da joj je rekla da o tome ništa nikome ne govori, te da je prilikom posjete tužiteljici u Domu, u siječnju 2019. godine, tužiteljica od nje tražila da joj vrati 4.000,00 eura koje joj je darovala.

Naime, logično je i životno da tužiteljica nije željela da V. F. zna kako je ona tuženoj, s kojom je tada bila u dobrim odnosima, darovala 4.000,00 eura, jer kao što je već rečeno da je tuženoj predala na čuvanje 6.000,00 eura, to bi sigurno učinila u prisutnosti V. F., jer ne bi bilo razloga da to skriva od nje , te bi se na taj način tužiteljica i osigurala da se zna gdje se i kod koga nalazi njezin novac.

Iskazi svjedoka J. V. i A. G. neodlučni su, budući da isti nemaju saznanja o tome da li je tužiteljica tuženoj dala novac na čuvanje.

Sud vjeruje svjedoku Z. V. kako je njemu tužena rekla da je tužiteljica njoj novac darovala, te da mu nije rekla da joj je tužiteljica dala novac na čuvanje, budući je njegov iskaz u skladu s iskazom tužene kojem je sud poklonio vjeru.

S obzirom na iskaz tužene, te proturječnosti i nelogičnosti u iskazu tužiteljice, sud vjeruje suprugu tužene S. Z. da tužiteljica tuženoj prilikom svog odlaska u Dom nije dala na čuvanje 6.000,00 eura, već da joj je tjedan dana prije toga darovala 4.000,00 eura.

Stoga sud ocjenjujući provedene dokaze, svaki posebno i sve zajedno iz provedenog postupka nije utvrdio da bi tužiteljica  dana 30. rujna 2018. godine ili prilikom odlaska u Dom u K. V. 01.10.2018.g., predala tuženoj na čuvanje novčani iznos od 6.000,00 eura, slijedom čega je valjalo presuditi kao u izreci i odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom kojim traži da joj tužena vrati 6.000,00 eura s kamatom od dana podnošenja tužbe.

Kako  temeljem odredbe čl. 190. st. 1. (Narodne novine br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019-u daljnjem tekstu ZPP-a) tužitelj tužbu može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, te samo iznimno do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, to sud nije uzeo u obzir precizirani tužbeni zahtjev sadržan u podnesku koji je predat na ročištu 15. siječnja 2020. godine, kojim tužiteljica potražuje iznos od 6.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju koji se obračunava na eure na dan isplate, jer je tužiteljica takav zahtjev mogla postaviti već u tužbi, a kako je isti postavljen na ročištu za glavnu raspravu na kojem je glavna rasprava i zaključena, to sud o istome nije odlučivao.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a .              

Trošak tužene odnosi se na sastav odgovora na tužbu za što je tuženoj prema Tbr. 8. toč. 1. OT-e odmjereno 1.000,00 kn, koji iznos joj je odmjeren i za zastupanja na ročištima 8.5.2019., 10.7.2019., 23.10.2019. i 15.1.2020. godine prema Tbr. 9. toč. 1. OT-e, te su stoga troškovi tuženoj odmjereni u ukupnom iznosu od 5.000,00 kn

Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

 

U Donjoj Stubici, 26. veljače 2020. godine

 

 

S U D A C:

 

                                                                                                                        Jelena Habulin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u tri primjerka, putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud.

 

Dna: 1. pun. tužitelja

         2. pun. tuženika