Posl.br. 2 P-648/2019-10.

                 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Zlataru po sucu  Jeleni Habulin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. Ž. iz Z., …, OIB …, koju zastupa H. M., odvj. iz Z., protiv tuženika P. d.o.o., Z., …, OIB …, kojeg zastupa B. K., odvj. iz Z., radi ispravka upisa u zemljišnoj knjizi, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključne dana 22. listopada 2020. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zz punomoćnika tuženika A. S., dana 13. studenog 2020. godine

 

p r e s u d i o      j e

 

              I     O d b i j a   se   tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1.   Utvrđuje se da je pravno nevaljana uknjižba prava stvarne služnosti izvršena na nekretnini označenoj kao zk.č.br. 1044/10 oranica velika njiva u Krapini, pov. 629 čhv-a, upisana u zk. ul. 2315 k.o. K. u korist tuženika P. d.o.o. Z., …, OIB … ovlaštenja (ukopavanje cjevovoda u zemljištu) u širini od 10 m, odnosno 5 metara lijevo i 5 metara desno od osi cjevovoda radi izgradnje magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg DN 500/50, što obuhvaća nesmetano korištenje koje uključuje redovito održavanje i popravke cjevovoda, te obvezu vlasnika predmetne nekretnine da u pojasu služnosti na trasi plinovoda neće saditi trajne nasade niti graditi trajne objekte, u skladu s ucrtanom trasom plinovoda za korist: magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg DN 500/50, u vlasništvu tuženika, te se nalaže brisanje navedene uknjižbe prava stvarne služnosti i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, sve u roku od 15 dana.

 

2.    Nalaže se tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

 

II     O d b i j a  s e   tužiteljica  s drugim (eventualnim ) tužbenim zahtjevom koji glasi:

" 1. Nalaže se tuženiku P. d.o.o., Z., …, OIB …, isplatiti J. Ž. iz Z., …, OIB …, na ime ustanovljenog prava stvarne služnosti na z.k.č. 1044/10 , u naravi oranica velika njiva u Krapini, pov. 2262 m2, upisane u zk. ul. 2315 k.o. K., koja služnost je ustanovljena ukopavanjem cjevovoda u zemljište u širini od 10 m, odnosno 5 metara lijevo i 5 metara desno od osi cjevovoda radi izgradnje magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg DN 500/50, što obuhvaća nesmetano korištenje koje uključuje redovito održavanje i popravke cjevovoda, te obvezu vlasnika predmetne nekretnine da u pojasu služnosti na trasi plinovoda neće saditi trajne nasade niti graditi trajne objekte, u skladu s ucrtanom trasom plinovoda, isplatiti iznos od 10.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 9. svibnja 2019. godine pa do isplate, po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje do godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

 

2.    Nalaže se tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

 

              III   N a l a ž e   s e  tužiteljici J. Ž. iz Z., …, da tuženiku P. d.o.o., Z., …, naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.000,00 kn, u roku od 15 dana.

             

             

Obrazloženje

 

 

Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je 12. studenog 2019. godine zaprimila rješenje Općinskog suda u Zlataru od 5. studenog 2019. godine, posl. br. Z-11739/2019 RZ-579/19, u zemljišnoknjižnoj stvari tuženika kao predlagatelja, a u kojem je ona navedena kao protustranka, radi ispravka zemljišne knjige pojedinačnim ispravnim postupkom temeljem odredbi čl. 149. u vezi s čl. 200. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 53/13, 60/13, 108/17,  – dalje ZZK/96), kojim rješenjem je udovoljeno prijedlogu predlagatelja, ovopredmetnog tuženika, na način da je u zk. ulošku 2315 k.o. K. na nekretnini upisanoj kao vlasništvo tužiteljice i to k.č.br. 1044/10 oranica Velika njiva u Krapini pov. 629 čhv-a, na temelju geodetskog elaborata za upis prava služnosti izrađenog od G. d.o.o., Z., u travnju 2012. godine, dopušten upis kojim se na k.č.br. 1044/10, na temelju rješenja suda od 5. studenog 2019. godine, posl. br. Z-11739/2019, uknjižuje pravo stvarne služnosti (ukopavanje cjevovoda u zemljištu) u širini od 10 m, odnosno 5 metara lijevo i 5 metara desno od osi cjevovoda radi izgradnje magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg DN 500/50, što obuhvaća nesmetano korištenje koje uključuje redovito održavanje i popravke cjevovoda, te obvezu vlasnika predmetne nekretnine da u pojasu služnosti na trasi plinovoda neće saditi trajne nasade niti graditi trajne objekte, u skladu s ucrtanom trasom plinovoda za korist: magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg DN 500/50, u vlasništvu tuženika.

Navodi da je ona izjavila prigovor na rješenje posl. br. Z-4960/19, a tuženik se očitovao na taj prigovor, te je naveo da je predmetni plinovod ukopan prije više od 20 godina, a tuženik ga nesmetano uživa kao što vrši i održavanje istog, a čemu se protustranka nije protivila.

Tužiteljica je odbijena sa svojim prigovorom, te je upisano pravo stvarne služnosti u korist tuženika.

Tužiteljica tvrdi da navedeno rješenje nije u skladu s čl. 186. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – u daljnjem tekstu ZV/96), u kojem je definiran pojam stvarne služnosti, jer u konkretnom slučaju se ne može utvrditi koja je povlasna nekretnina, odnosno, nedostaje povlasna nekretnina u vlasništvu predlagatelja, jer je iz samog prijedloga evidentno da se predlaže upis u korist pravne osobe predlagatelja, a ne u korist povlasne nekretnine, pa nije moguće utvrditi postojanje prava stvarne služnosti, već eventualno postojanje prava nepravilne služnosti propisane čl. 189. ZV/96, u korist predlagatelja.

Tužiteljica navodi kako je pravo tuženika utvrđeno čl. 40. st. 2. i 3. Zakona o energiji (NN 120/12, 14/14, 95/15, 102/15 – u daljnjem tekstu ZE), koji propisuje da energetski subjekt ima pravo koristiti nekretnine koje nisu u njegovom vlasništvu za izgradnju i održavanje mreže, odnosno, sustava koji služe za prijenos, odnosno, transport i distribuciju energije u skladu s posebnim propisima, te da su pravne i fizičke osobe dužne energetskom subjektu omogućiti pristup na njihove nekretnine na kojima su izgrađeni objekti, uređaji, mreže i dr., radi pregleda i održavanja, te sječe drveća i drugog raslinja koje ugrožava ove objekte, uređaje, mrežu ili sustav, pa tužiteljica smatra da je pravni osnov za navedena postupanja tuženika propisan odredbama Zakona o energiji, pa nema osnova zahtijevati utvrđenje da je to pravo stekao kvalificiranim posjedom.

Tužiteljica se protivi i sadržaju i opsegu služnosti, jer odredbama Zakona o energiji nisu obuhvaćene zabrane sadnje trajnih nasada i gradnje trajnih objekata, jer je gradnja trajnih objekata regulirana Zakonom o gradnji, te postojanje magistralnog plinovoda onemogućuje izdavanje dozvola za gradnju na trasi plinovoda, pa i iz tog razloga  predlagatelj nema pravni interes za utvrđenje postojanja nepravilne stvarne služnosti tog sadržaja, a uz to Zakon o energiji ne zabranjuje vlasnicima nekretnine na kojima se nalazi energetski objekt sadnju trajnih nasada, ali omogućava energetskom subjektu sječu ukoliko nasadi ugrožavaju energetske objekte.

Tužiteljica smatra da ukoliko tuženik želi učiniti vidljivim pravo koje se temelji na Zakonu o energiji, to može učiniti zemljišnoknjižnom zabilježbom iz čl. 39. st. 1. ZZK/96.

Nadalje navodi da se prema odredbi čl. 200. a st.1. ZZK-a/96, pojedinačni ispravni postupak pokreće na prijedlog osobe koja ima pravni interes, te je predlagatelj dužan točno odrediti u kojem smislu zahtjeva ispravljanje zemljišnoknjižnog uloška, koji bi se zemljišnoknjižni upisi u tom ulošku, na koji način i u čiju korist trebali ispraviti, te se u prijedlogu moraju navesti i činjenice na kojima se prijedlog temelji i uz prijedlog treba priložiti i isprave iz kojih proizlazi opravdanost pokretanja pojedinačnog ispravnog postupka, odnosno, isprave kojima se dokazuje osnovanost prijedloga.

Tužiteljica navodi da tuženik činjenično ne navodi tko je, kada i na koji način stekao pravo služnosti vodova, a niti dokazuje pravni slijed prijenosa (eventualno) stečenog prava, a sama tvrdnja da je predlagatelj sada korisnik plinovoda i da održava plinovod, te da je odredbama ZE propisan interes Republike Hrvatske za izgradnju energetskih objekata i da je energetskom subjektu priznato pravo korištenja nekretnina za postavljanje i održavanje mreža i sustava koji služe prijenosu, transportu i distribuciji energije, ne znači da je predlagatelj ili njegov pravni prednik, kako se navodi u prijedlogu, stekao posjed služnosti, a niti da je u kvalificiranom posjedu.

Tužiteljica vezano uz tvrdnju tuženika o kvalificiranom posjedu služnosti navodi da bi to značilo da tuženik ima zakoniti temelj stjecanja, te ističe da je postupak kada se u interesu Republike Hrvatske ograničava pravo vlasništva, a što se odnosi i na izgradnju energetskih objekata, bio propisan Zakonom o eksproprijaciji, a danas je to propisano odredbama Zakona o izvlaštenju, kojima je između ostalog propisan i postupak nepotpunog izvlaštenja ustanovljavanjem služnosti na zemljištu u postupku pred nadležnim upravnim tijelom, a koji postupak za predmetnu nekretninu nikada nije proveden, te tužiteljica smatra da se pravo služnosti može steći među ostalim u upravnom postupku prema Zakonu o izvlaštenju, a nikako kroz pojedinačni zemljišnoknjižni ispravni postupak, uz druge zakonom predviđene načine stjecanja, a što je svakako bilo na tuženiku da dokaže kroz pojedinačni zemljišnoknjižni ispravni postupak, pa tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je pravno nevaljana uknjižba prava stvarne služnosti na njezinoj k.č.br. 1044/10, upisanoj u zk.ul. 2315 k.o. K. za korist tuženika, te naložiti brisanje iste i uspostavu ranijeg zk.stanja.

Tijekom prethodnog postupka, tužiteljica je u podnesku koji je predan na pripremnom ročištu 14. srpnja 2020. godine navela kako smatra da se predmetni plinovod nelegalno nalazi na njezinom zemljištu, sve dok joj nije utvrđena i isplaćena odgovarajuća naknada za ograničenje njezinog prava vlasništva, te navodi da je neprovedbom postupka izvlaštenja izostalo zakonito određenje tužiteljičine nekretnine kao predmetna izvlaštenja,.

Kako nije sporno da joj nije isplaćena niti odgovarajuća naknada za ograničenje njezinog prava vlasništva, to tužiteljica mora navedenu naknadu potraživati kroz ovaj konkretni postupak, te predlaže provođenje građevinskog vještačenja na okolnost utvrđivanja naknade za ustanovljenje služnosti na predmetnoj čestici, koje predstavlja građevinsko zemljište, jer je za predmetni plinovod izdana lokacijska i građevinska dozvola, te je izdana i uporabna dozvola dana 31. srpnja 1978. godine.

Stoga tužiteljica uz postavljeni tužbeni zahtjev postavlja i drugi ( eventualni) tužbeni zahtjev kojim predlaže, da ukoliko sud ne usvoji tužbeni zahtjev kojim će utvrditi da je pravno nevaljana uknjižba stvarne služnosti i naložiti brisanje iste, naloži tuženiku da joj na ime ustanovljenog prava stvarne služnosti isplati iznos od 10.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom od 9. svibnja 2019. godine, time da si tužiteljica pridržava pravo konačno urediti tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju, a sve uz naknadu troškova postupka.

 

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i drugom (eventualnom) tužbenom zahtjevu, te navodi da su dosadašnjom sudskom praksom, pri čemu se poziva na presudu Vrhovnog suda RH Rev-1110/2000 i Rev-502/2016, te presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž- 7404/2015 i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-4940/2013, sudovi utvrdili kako je Hrvatska elektroprivreda d.d., kao vlasnik infrastrukturnih energetskih građevina, koje su izgrađene na tuđim nekretninama nesmetanim izvršavanjem sadržaja prava stvarne služnosti kroz period od 20 godina, dosjelošću stekla pravo stvarne služnosti na nekretninama na kojima se nalaze predmetne građevine.

Nadalje navodi da prema odredbi čl. 3. st. 1. t. 5. Zakona o energiji ( dalje ZE), energetski subjekt je pravna ili fizička osoba koja obavlja jednu ili više energetskih djelatnosti, te ima dozvolu za obavljanje energetskih djelatnosti, slijedom čega je očito da su i tuženik i Hrvatska elektroprivreda d.d. energetski subjekti prema ZE , te tuženik dodaje da je prema čl. 3. st. 1. t. 4. ZE-a, energetski objekat građevina ili dio građevine koji služi proizvodnji, prijenosu/transportu, skladištenju ili distribuciji energije, slijedom čega je plinovod energetski objekat jednako kao i dalekovodi, odnosno, trafostanice.

Prema mišljenju tuženika on kao energetski subjekt prema čl. 40. ZE-a, ima pravo koristiti nekretnine koje nisu u njegovom vlasništvu za izgradnju i održavanje mreže, odnosno, sustava koji služe za prijenos, odnosno, transport i distribuciju energije u skladu s posebnim propisima.

Tuženik navodi da je vlasništvo predmetnog plinovoda u odnosu na koji je upisano pravo stvarne služnosti stekao kao sljednik I. i. n. d.d., odnosno, I.-N., a predmetni magistralni plinovod Zabok-Ludbreg DN 500/50 je ukopan sukladno trasi određenoj projektnom i građevinskom dozvolom, a za koju je izdana i dozvola za upotrebu rješenjem Republičkog sekreterijata za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove: UP/I-08-235/1978 uz suglasnost stvarnih vlasnika i posjednika, a što je sve dokazano i u postupku Z-11739/19, kao i u mnogim drugim pojedinačnim zemljišnoknjižnim ispravnim postupcima, koji su se vodili pred naslovnim sudom.

Stoga tuženik smatra da se predmetna sudska praksa vezana uz stjecanje stvarne služnosti dosjelošću treba primijeniti i na plinovode u vlasništvu tuženika.

Nadalje, tuženik ističe da je u sadržaj i opseg služnosti valjalo unijeti zabranu sadnje trajnih nasada i gradnje trajnih objekata, jer predmetni plinovod predstavlja opasnu stvar te bi se sadnjom trajnih nasada ili građenjem trajnih objekata na prostoru gdje se nalazi plinovod ozbiljno ugrozila sigurnost, a u slučaju havarije, mogla bi se prouzročiti znatna materijalna šteta, a uključivanjem zabrane sadnje trajnih nasada i gradnje trajnih objekata uz sadržaj predmetne služnosti, tuženik nastoji preventivno djelovati na nastanak znatne materijalne štete koja bi mogla nastati nepravilnim održavanjem plinovoda, a što je od interesa za Republiku Hrvatsku, budući bi se zahvatima na prostoru gdje se nalazi plinovod mogla ugroziti sigurnost ljudi i okoliša.

Tuženik smatra da se postojanje služnosti ne može učiniti vidljivim kroz zabilježbu, jer je zabilježba upis kojim se čini vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama, a kako ZE ne propisuje da se ovlasti tuženika iz čl. 40. ZE-a mogu zabilježiti u zemljišnim knjigama, to je pojedinačni ispravni postupak bio jedini način za upis prava služnosti, pa stoga tuženik ima pravni interes za pokretanje i vođenje ispravnog postupka, što je i utvrđeno u provedenom pojedinačnom ispravnom postupku.

Vezano uz navode tužiteljice da je za stjecanje prava predmetne služnosti potrebno provesti upravni postupak izvlaštenja, tuženik ističe da se nekretnina može izvlastiti samo kada je to potrebno radi izgradnje građevine ili izvođenja radova u interesu Republike Hrvatske (čl. 2. st. 1. Zakona o izvlaštenju NN 74/14, 69/17, 98/19), pa shodno navedenome nije moguće provesti postupak izvlaštenja, budući je ukopavanje plinovoda i izvođenje radova već provedeno.

Nadalje, vezano uz navode tužiteljice da u konkretnom slučaju nije bilo moguće upisati pravo stvarne služnosti za korist tuženika, već samo nepravilnu služnost u korist tuženika, tuženik ističe da u skladu s čl. 52. Ustava Republike Hrvatske, između ostalog nekretnine i stvari od osobitog kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu, te se zakonom određuje način na koji   dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu iskorištavati i upotrebljavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, a prema odredbi čl. 4. Zakona o energiji, u svrhu zaštite interesa i sigurnosti infrastrukture za opskrbu RH energijom, između ostalog se i plinski transportni sustav i plinski distribucijski sustav proglašavaju objektima od interesa za RH, slijedom čega je stvarnopravno uređenje u odnosu na plinovode propisano ZE-om, a ne Zakonom o vlasništvu.

Iz odredbe čl. 40. ZE-a je razvidno da je za korist tuženika osnovano stvarno pravo čiji je sadržaj određen tim člankom, a s obzirom da su subjekti tog prava opisanog u čl. 40. ZE-a, vlasnici nekretnina na kojima se nalazi energetski objekt, te obzirom da je pravo osnovano radi upotrebljavanja i održavanja energetskog objekta, tj. plinovoda, koji je sukladno čl. 3. ZE-a građevina, očito se radi o stvarnom pravu, koje je upravo služnost.

Tuženik napominje da je čl.185. Zakona o vlasništvu propisano da ako neki posebni zakon određuje da pod određenim pretpostavkama neke služnosti terete stvari glede kojih su te pretpostavke ispunjene (zakonske služnosti), to su zakonska ograničenja prava vlasništva, pa se na njih ne primjenjuju pravila o služnosti, ako zakonom nije drugačije određeno.

Nadalje navodi da se plinovod kao građevina smatra energetskim objektom koji predstavlja jedinstvenu cjelinu sastavljenu od više različitih nekretnina i pokretnina koja prolazi kroz više zemljišnoknjižnih čestica, te je plinovod jedinstvena cjelina koja ima početnu i završnu točku, koje su u naravi nadzemni energetski objekti izgrađeni na zemljištu u vlasništvu tuženika, te je u konkretnom slučaju početna točka plinovoda Zabok-Ludbreg DN-500/50 mjerno-redukcijski čvor (MRČ) Zabok, izgrađen na k.č.br. 2513 k.o. Z., dok je završna točka mjerno-redukcijski čvor Ludbreg izgrađen na k.č.br. 464/35 i 464/36 k.o. L., a sve navedene čestice su u vlasništvu tuženika te se imaju uzeti kao povlasne nekretnine, pri upisu prava stvarne služnosti za magistralni plinovod Zabok-Ludbreg DN-500/50, u odnosu na čestice kroz koje isti prolaze.

Prema mišljenju tuženika stvarna služnost iz čl. 40. ZE-a predstavlja stvarnu služnosti sui generis, koja predstavlja čl. 52. Ustava dopuštenu iznimku od pravila stvarnopravnog uređenja ZV-a, da stvarne služnosti mogu biti osnovane samo za korist povlasne nekretnine.

Tuženik ističe i prigovor prekluzije podnošenja ove tužbe navodeći da je ista podnesena nakon proteka roka iz čl. 205. ZZK-a.

Vezano uz podnesak tužitelja od 14. srpnja 2020. godine, kojim je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev, tuženik se protivio preinaci tužbe navodeći da je tim podneskom tužiteljica istaknula drugi zahtjev uz postojeći, prvotno postavljen, te tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na drugi zahtjev, te tuženik predlaže tužiteljicu u cijelosti odbiti s oba tužbena zahtjeva, uz naknadu troškova postupka.

 

U toku postupka izvršen je uvid u ovosudni spis Z-11739/19 (prije Z-4960/19) i u dokumentaciju iz istoga, te u zk izvatke.

Prvi (glavni) i drugi (eventualni) tužbeni zahtjev nisu osnovani.

Nesporna je činjenica da je tužiteljica vlasnica k.č.br. 1044/10 oranica Velika njiva u Krapini, pov. 629 čhv-a, upisane u zk.ul. 2315 k.o. K., na kojoj je rješenjem ovog suda posl. br. Z-11739/19, Rz-579/19 od 5. studenog 2019. godine, na temelju geodetskog elaborata za upis prava služnosti izrađenog od G. d.o.o Z. u travnju 2012. godine, dopušten upis uknjižbom prava stvarne služnosti (ukopavanje cjevovoda u zemljištu) u širini od 10 m, odnosno 5 metara lijevo i 5 metara desno od osi cjevovoda radi izgradnje magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg DN 500/50, što obuhvaća nesmetano korištenje koje uključuje redovito održavanje i popravke cjevovoda, te obvezu vlasnika predmetne nekretnine da u pojasu služnosti na trasi plinovoda neće saditi trajne nasade niti graditi trajne objekte, u skladu s ucrtanom trasom plinovoda za korist magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg DN 500/50, u vlasništvu tuženika, te je istim rješenjem odbijen prigovor ovopredmetne tužiteljice i ona je upućena da svoje pravo može ostvariti u parnici tužbom za ispravak.

Uvidom u spis Z-11739/19 utvrđeno je da je punomoćniku tužiteljice u skladu s odredbom čl. 120. st. 4. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 53/13, 60/13, 108/17,  – dalje ZZK/96), dostava izvršena na način da je pismeno ostavljeno u poštanskom sandučiću 12.11.2019.g., te je na dostavnici naznačen taj način dostave, te se u skladu s čl. 120. st. 5. ZZK-a smatra da je dostava obavljena protekom roka od 30 dana od dana dostave pismena iz st. 4. tog članka, te je stoga u skladu s čl. 205. st. 1. t. 1. ZZK/19-a( NN 63/19), tužba podnijeta u roku od 30 dana od zaprimanja rješenja, budući je ista na poštu kao preporučena pošiljka predana 11. prosinca 2019. godine, pa je neosnovan prigovor prekluzije podnošenja brisovne tužbe koji je istaknuo tuženik.

Sud je na pripremnom ročištu 22. listopada 2020. godine u skladu s odredbom čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019-u daljnjem tekstu ZPP-a) dozvolio tužitelju preinaku tužbe prema podnesku od 14. srpnja 2020. godine, kojim podneskom tužitelj predlaže da ukoliko sud ne usvoji tužbeni zahtjev za utvrđenje nevaljanosti uknjižbe prava stvarne služnosti i brisanje iste, donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu na  ime ustanovljenog  prava  služnosti na predmetnoj čestici isplati naknadu u iznosu od 10.000,00 kn, iako se tuženik tome protivio, jer jer je to prema mišljenju ovog suda  svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

Na pripremnom ročištu 7. svibnja 2020. godine stranke su učinile nespornim da je preko nekretnine tužiteljice k.č.br. 1044/10 k.o. K. plinovod ukopan 1975. i 1976. godine, te da nije sporna pasivna legitimacija tuženika kao pravnog slijednika I.-i. n., koja je izgradila predmetni plinovod.

Neosnovan je navod tužiteljica  da tuženik nije imao pravni interes za provođenje pojedinačnog ispravnog postupka iz čl. 200 a. st. 1. ZZK/96-a, već da je trebao provesti postupak nepotpunog izvlaštenja kojim bi se ustanovila služnost na predmetnom čestici u postupku pred nadležnim upravnim tijelom, a koji postupak za predmetnu nekretninu nikada nije proveden.

Naime, temeljem odredbe čl. 2. Zakona o izvlaštenju (NN 74/14, 69/17, 98/19), nekretnina se može izvlastiti samo kada je to potrebno radi izgradnje građevine ili izvođenja radova u interesu Republike Hrvatske.

Budući da nije sporno da je predmetni plinovod izgrađen 1975. i 1976. godine, te da je za isti još 1978.godine izdana i uporabna dozvola , to nakon izgradnje plinovoda više nije moguće pokrenuti i voditi postupak izvlaštenja, jer se isti može pokrenuti prije izgradnje građevine ili izvođenja radova, a ne nakon što je građevina izgrađena, odnosno, radovi izvedeni.

Temeljem odredbe čl. 200 a. ZZK/96-a, pojedinačni ispravni postupak se pokreće na prijedlog osobe koja ima pravni interes za vođenje istog , a prema mišljenju ovog suda, ovopredmetni tuženik je imao pravni interes za pokretanje i vođenje postupka radi upisa prava stvarne služnosti ukopavanjem cjevovoda na nekretnini tužiteljice za korist magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg DN 500/50, a koji je vlasništvo ovopredmetnog tuženika, budući da predmetnu služnost nije mogao na drugi način upisati u zemljišne knjige,  te prijedlog za otvaranje sadrži  sve podatke i prijedloge iz čl. 200.a. ZKK-a, te je tuženik uz isti dostavio ( ili se pozvao na) sve potrebne isprave , a  postojanje pravnog interesa utvrđeno i rješenjem suda posl.br.Z-4969/2019-2. od  6.svibnja 2019.g., kojim je otvoren pojedinačni ispravni postupak.

Naime, prema odredbi čl. 30. st. 1. ZZK/96, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga za provedbu pojedinačnog ispravnog postupka, knjižni su upisi uknjižba, predbilježba i zabilježba, te je prema st. 2. uknjižba upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju bez posebnog naknadnog opravdanja, dok je prema st. 4. zabilježba upis kojim se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama, a prema čl. 31. st. 1. ZZK/96, u zemljišnu knjigu upisuje se pravo vlasništva i ostala stvarna prava na nekretninama.

Kako je služnost stvarno pravo na nekretnini, to se ista u zemljišne knjige upisuje uknjižbom, a ne zabilježbom, pa su stoga neosnovani navodi tužiteljice da je tuženik, ukoliko je želio učiniti vidljivim svoje pravo, to mogao učiniti zemljišnoknjižnom zabilježbom.

Tuženik je imao opravdani razlog  za vođenje pojedinačnog ispravnog postupka ( čl.200.st.3.ZZK/96-a), jer je dostavljenim ispravama  ( preslika uporabne dozvole i elaborat katastra vodova) u predmetu Z-4960/2019 (  novi broj Z-11739/2019) učinio vjerojatnim da mu pripada u izreci ove presude  opisano pravo stvarne služnosti   na nekretnini tužiteljice.

Nadalje, neosnovani su navodi tužitelja da je pobijani upis pravno nevaljan iz razloga što se u konkretnom slučaju ne može raditi o stvarnoj služnosti, već da je eventualno bilo moguće istu upisati kao nepravilnu služnost u korist osobe.

Vezano uz ove navode tužitelja potrebno je reći da nisu točni navodi iz tužbe da je pobijana služnost upisana u korist tuženika, jer je uvidom u navedeno rješenje Z-11739/19, od 5. studenog 2019. godine, utvrđeno da je istim dopuštena uknjižba prava stvarne služnosti za korist magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg DN 500/50, koji je u vlasništvu tuženika

Prema odredbi čl. 3. st. 1. t. 4. Zakona o energiji, plinovod predstavlja energetski objekat koji služi prijenosu/transportu ili distribuciji energije, a prema čl. 4. st. 2. istog zakona, izgradnja energetskih objekata, njihovo održavanje i korištenje, te obavljanje energetskih djelatnosti od interesa su za Republiku Hrvatsku, a st. 4. isti se proglašavaju objektima od interesa za Republiku Hrvatsku, te su u tom članku u st.3.kao takvi objekti navedeni, između ostalog, i plinski transportni sustav, skladišta plina, te mreža proizvodnih plinovoda, plinski distribucijski sustavi i distribucijski sustavi toplinske energije, isto kao i prijenosna i distribucijska elektroenergetska mreža, te objekti u kojima se proizvodi električna energija.

U konkretnom slučaju čitav plinovod Zabok-Ludbreg DN 500/50, počevši od njegove početne točke koja je (prema dostavljenim zk. izvadcima, a što ni tužiteljica nije osporila) na k.č.br. 3513 k.o. Z., zgrada mjerno-redukcijske stanice, 3 zgrade i neplodno površine 17532 m2, upisane kao vlasništvo tuženika u zk. ul. 2750 k.o.Z. i završne točke plinovoda koja je na k.č.br. 464/35 plinska stanica u Križančiji, pov. 4925 m2 i k.č.br. 464/36 mjerno-redukciona stanice u Križančiji, pov. 995 m2, obje upisane u zk.ul. 1638 k.o. H., kao vlasništvo tuženika , a između kojih čestica se proteže trasa plinovoda na kojoj je i sporna k.č.br. 1044/10 k.o. K., predstavlja jednu cjelinu, odnosno, jedan energetski objekat za čiju korist je dozvoljen upis stvarne služnosti, a čiji je vlasnik tuženik.

Kako je pobijanim rješenjem dopuštena uknjižba stvarne služnosti za korist magistralnog plinovoda koji je energetski objekat, čija je početna točka na k.č.br. 3513 k.o. Z., a završna na k.č.br. 464/35 i 464/36 k.o. H., to su neosnovani navodi tužiteljice da u konkretnom slučaju nedostaje povlasna nekretnina, te da se upis predlaže u korist pravne osobe predlagatelja, a ne u korist povlasne nekretnine, budući je iz pobijanog rješenja jasno vidljivo da je uknjiženo pravo stvarne služnosti za korist magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg, a ne za korist osobe, te čitav ovaj plinovod predstavlja povlasno dobro i u konkretnom slučaju radi se o stvarnoj služnosti, a ne o nepravilnoj služnosti, budući da konkretna služnost nije uknjižena u korist određene osobe, nego u korist magistralnog plinovoda.

Da se radi o stvarnoj služnosti vidljivo je i iz odluke Vrhovnog suda RH Rev-502/2016 i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-4940/2013, u kojima su oba ova suda izrazila svoje mišljenje da je postavljanjem dalekovoda Hrvatska elektroprivreda stekla pravo stvarne služnosti, a kako je dalekovod,  isto kao i plinovod, energetski objekat prema čl. 3.st.1.t.3.ZE-a, to je i tuženik ukopavanjem plinovoda mogao steći stvarnu služnost na nekretnini tužiteljice,

Kako nije sporno da je predmetni plinovod izgrađen 1975. i 1976. godine, te da je uporabna dozvola za isti izdana 1978. godine, to se pretpostavke stjecanja stvarne služnosti utvrđuju prema pravnim pravilima OGZ-a, koja su se primjenjivala od 2. studenog 1946. godine, pa do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima 1. rujna 1980. godine (Službeni list SFRJ 6/80 i 36/90, te NN 53/91, u daljnjem tekstu ZOVO),  a prema odredbi paragrafa 1470. OGZ-a, pošteni posjednik može služnost na nekretnini ako njegovo pravo nije upisano u zemljišnoj knjizi dosjelošću steći tek poslije 30 godina.

Prema odredbi čl. 54.st.1.ZOVO-a, stvarna služnost stječe se dosjelošću kad je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio, a prema st.2. istog članka stvarna služnost se ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnog dobra, silom, prijetnjom ili ako je ustupljena do opoziva.

Faktični posjed služnosti prednika tuženika nastupio je još 1975. ili 1976. godine, kada je plinovod ukopan, odnosno, 1978. godine kada je dobio uporabnu dozvolu, te je njegov posjed služnosti pošten jer nije znao niti je imao razloga posumnjati u to  da mu ne pripada pravo izvršavati sadržaja služnosti, jer se ni tužiteljica ni njezini prednici nisu protivili tuženikovom izvršavanju sadržaja prava služnosti, čime su ispunjene   pretpostavke za valjano tuženikovo stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću prema paragrafu 1470. OGZ-a.

Uz to, posjed služnosti tuženika nije vršen  silom, prijetnjom, prijevarom ili zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnog dobra, niti mu je posjed ustupljen do opoziva, pa su ispunjene i pretpostavke za valjano tuženikovo stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću prema 54.1.ZOVO-a.

Nadalje, potrebno je dodati, iako to nije od utjecaja na tuženikovo stjecanje prava služnosti dosjelošću, da je njegov posjed služnosti bio i zakonit, budući da je on imao valjani pravni temelj  za stjecanje stvarne služnosti, a to je uporabna dozvola tadašnjeg Republičkog sekreterijata za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove: UP/I-08-235/1978. od 31.07.1978.g., na koju se poziva i tužiteljica u svojem podnesku od 14.7.2020.

Kako je  tuženik, odnosno, njegov pravni prednik, kroz vrijeme duže od 30 godina ( 1978.-2019.g.) pošteni i faktični posjednik plinovoda na zemljištu tužiteljice, a čemu se ni tužiteljica ni njezini prednici nisu protivili, to je tuženik dosjedanjem stekao pravo stvarne služnosti na predmetnoj nekretnini na trasi plinovoda, kako je to pobliže opisano pobijanim rješenjem,  za korist magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg, te ima pravni interes da se ovo pravo upiše u zemljišne knjige, te je neosnovan tužbeni zahtjev da je pravno nevaljana uknjižba prava stvarne služnosti određena na nekretninama tužiteljice rješenjem ovog suda posl. br. Z-11739/19 od 5. studenog 2019. godine.

Vezano uz navode tužiteljice, gdje ona prigovara sadržaju i opsegu služnosti navodeći da tuženik nema pravni interes za utvrđenje služnosti u dijelu kojim se zabranjuje tužiteljici da na predmetnim nekretninama na trasi plinovoda sadi trajne nasade ili gradi trajne objekte, potrebno je reći da sam plinovod predstavlja opasnu stvar, te vlasnik poslužne nekretnine ne smije činiti ništa što bi onemogućilo ili bitno otežalo izvršavanje služnosti, jer je svrha služnosti bolje i korisnije gospodarenje povlasnim dobrom.

Stoga se zabranom sadnje trajnih nasada i zabranom građenja trajnih objekata na trasi plinovoda prema mišljenju ovog suda olakšava izvršavanje  služnosti i sprečava eventualna  ugroza sigurnosti ljudi i imovine, budući bi sadnjom trajnih nasada i gradnjom objekata moglo doći do oštećenja plinovoda, a čime bi nastala znatna materijalna šteta, te bi moglo doći i do opasnosti za život i zdravlje ljudi, te se navedenim sadržajem služnosti nastoji preventivno djelovati na nastanak znatne štete koja bi mogla nastati na samom plinovodu sađenjem nasjeda ili trajnih građevina, ili samom vlasniku nekretnine ako bi ispod trajnog nasada ili građevine trebalo vršiti popravke na plinovodu, a što bi prouzročilo znatne troškove tuženiku, a mogla bi biti ugrožena i sigurnost ljudi i okoliša.

Stoga su neosnovani navodi tužiteljice koji se odnose na sadržaj i opseg služnosti, budući da sadržaj i opseg služnosti nije ograničen odredbom čl. 40. ZE-a, već se sadržaj služnosti može odrediti i u širem opsegu, ako se time lakše izvršava postojeće pravo služnosti.

Kako je pobijana uknjižba stvarne služnosti za korist magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg DN 500/50 valjana, te istom uknjižbom nije povrijeđeno knjižno pravo tužiteljice, to je valjalo presuditi kao u izreci pod I i odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom kojim ona traži da se utvrdi da je pravno nevaljana uknjižba prava stvarne služnosti opisana u izreci ove presude pod I 1. na njezinoj k.č.br. 1044/10 upisanoj u zk.ul. 2315 k.o. K., za korist magistralnog plinovoda Zabok-Ludbreg DN 500/50, čiji je vlasnik tuženik te sa dijelom zahtjeva kojim je traži da se briše navedena uknjižba prava stvarne služnosti i uspostavi ranije zk. stanje.

Tužiteljica je podneskom od 14. srpnja 2020. godine uz prvi postavljeni tužbeni zahtjev postavila i drugi (eventualni) tužbeni zahtjev kojim u slučaju da sud utvrdi da je neosnovan njezin tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje da je pravno nevaljana uknjižba stvarne služnosti i brisanje navedene uknjižbe, naloži tuženiku da joj isplati iznos od 10.000,00 kn na ime naknade za ustanovljenje služnosti na predmetnoj čestici.

Tuženik je istaknuo prigovor zastare navedenog tužbenog zahtjeva, koji prigovor je osnovan.

Naime, predmetni plinovod prema nespornim navodima stranaka na nekretnini tužiteljice ukopan je 1975. i 1976. godine, te je uporabna dozvola za isti izdana 1978. godine.

Tužiteljica je zahtjev za naknadu ustanovljenog prava služnosti podnijela 14. srpnja 2020. godine.

Prema odredbi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list RH 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, NN broj 53/91, 73/91 i 3/94-dalje ZOO/91) potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije propisan neki drugi rok zastare, a prema 376. st. 1. ZOO/91-a potraživanja naknade štete zastarijevaju za 3 godine otkada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja mu je štetu učinila, a prema st. 2., u svakom slučaju, ovo potraživanje zastarijeva za 5 godina otkad je šteta nastala.

Kako je dozvola za upotrebu plinovoda  izdana 31.07.1978.g., to je  potraživanje tužiteljice na ime naknade za ustanovljenu stvarnu služnosti na predmetnoj nekretnini zastarjelo  31. srpnja 1983. godine.

Stoga je valjalo odbiti tužiteljicu s njezinim drugim (eventualnim) tužbenim zahtjevom kojim ona potražuje naknadu za ustanovljenu služnost na predmetnoj nekretnini.

Kako je zahtjev za naknadu odbijen zbog zastare, to sud nije provodio dokaze na okolnost visine tražene naknade.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a .              

Tuženik potražuje trošak jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 2.000,00 kn, koji iznos mu je i dosuđen u skladu s Tbr. 7. t. 2. OT-e.

Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

 

        U Zlataru, 13. studenog 2020. godine

 

S U D A C:

 

                                                                                                                        Jelena Habulin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u tri primjerka, putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud.

 

 

Dna: 1. pun. tužitelja

         2. pun. tuženika