Poslovni broj: 10 Gž-1615/2021-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. V. (OIB:…) iz U.,zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku iz S., protiv tužene R. H. (OIB:…), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, povodom žalbe tužene izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-2228/2019-14 od 29. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2022.,

 

p r e s u d i o j e

 

I/ Žalba tužene odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2228/2019-14 od 29. listopada 2021. u pobijanom dosuđujućem dijelu toč.I izreke i u odluci o troškovima postupka pod toč.II izreke.

 

II/ U nepobijanom, odbijajućem dijelu sadržanom u toč.I izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se tužiteljev zahtjev radi naknade mu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim dijelom prvostupanjske presude sadržanom u toč.I izreke obvezana je tužena isplatiti tužitelju iznos od 153.715,08 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznose od po 5.300,52 kn mjesečno od tamo označenog dospijeća do isplate, a toč.II izreke obvezana je i na naknadu mu prouzročenog troška u iznosu od 19.747,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

 

1.1. Nepobijanim dijelom toč.I izreke, tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen je za iznos od 13,57 kn.

 

2. Navedenu presudu u dosuđujućem dijelu toč.I izreke i u odluci o troškovima postupka pobija tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i kako navodi – "zbog odluke o parničnom trošku", s prijedlogom ovom sudu da je u pobijanim dijelovima ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tužene odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanim dijelovima uz dosudu mu troškova žalbenog postupka – nagrade za sastav odgovora na žalbu i sudske pristojbe na isti.

 

3. Žalba tužene nije osnovana.

 

4. Naime, obrazlažući svoje materijalno-pravno stajalište prvostupanjski sud polazi od zahtjeva tužitelja radi isplate iznosa koji predstavlja razliku između tržišne najamnine koju bi kao vlasnik trosobnog stana sa 92,40 m2 u S., mogao ostvariti njegovim iznajmljivanjem i zaštićene najamnine koju prima mjesečno od zaštićenog najmoprimca u iznosu, a koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji o nesrazmjernom i nepravičnom ograničenju njegovih vlasničkih prava uslijed miješanja države u njegova vlasnička prava donošenjem Zakona o najmu stanova pozivajući se pri tom na presudu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br.12027/10) od 10. srpnja 2014. u kojoj je utvrđeno da je time nepravilno raspoređen socijalni i financijski teret uslijed čega da je na vlasnike stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci stavljen nerazmjeran i pretjeran teret bez postignute potrebne ravnoteže između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava čime da je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija - „Narodne novine“ – Međunarodni ugovori  18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) zbog čega se utvrđena povreda Konvencije proteže i izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva u navedenom predmetu ESLJP pa je Republika Hrvatska obvezana na poduzimanje odgovarajućih zakonodavnih i drugih općih mjera obzirom da je Konvencija prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) po pravnoj snazi iznad zakona.

 

4.1. Nastavno je prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenja da je ESLJP u citiranoj presudi Statileo protiv Hrvatske utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, uslijed miješanja u vlasnička prava vlasnika (stana u kojemu živi zaštićeni najmoprimac) budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine pa tako - nemogućnost fizičkog posjedovanja stana jer stanari ostaju u stanu na neodređeno vrijeme, nemogućnost iznajmljivanja stana u smislu ostvarenja tržišne najamnine i nemogućnosti otkaza najma (sve zbog niza zakonskih ograničenja), dok s druge strane najmodavci ipak nisu lišeni svoga vlasništva jer nastavljaju primati najamninu i mogu prodati svoje stanove (iako podložno uvjetima najma), no da miješanje o kojem je riječ čini mjeru koja predstavlja nadzor nad korištenjem imovine u smislu drugoga stavka članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, dok sustav zaštićenog najma nema odgovarajuća procesna jamstva u svrhu postizanja ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i interesa najmodavaca što u kombinaciji sa zakonskim pravom članova obiteljskog domaćinstva najmoprimca da mogu naslijediti status zaštićenog najmoprimca ostavlja najmodavcima relativno malo ili nimalo prilike da ponovno uđu u posjed svojih stanova, budući da je vjerojatnost da zaštićeni najmoprimci dobrovoljno napuste stan u pravilu neznatna pa obzirom da se na sustav zaštićenog najma ili bilo koje ograničenje prava najmodavaca kao posljedicu toga ne primjenjuje nikakav zakonski rok to da takva ograničenja vlasništva mogu trajati kroz dvije ili više generacija.

 

4.2. S tim u vezi prvostupanjski sud se pozvao i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u njegovoj odluci broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prema kojemu u postupanju Republike Hrvatske u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom zajamčenog vlasništva kraj okolnosti da je sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20) kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva nametanjem im nesrazmjernog i pretjeranog tereta, što je protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju slijedom čega da je Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi imovinsku štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu pri čemu vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer bi se na taj način tražilo od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

 

4.3. Utvrdivši nadalje da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske prvostupanjski sud je obvezao tuženu na naknadu tužitelju štete temeljem odredbi čl. 1045. stav. 1. u vezi sa čl.8. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15 i 29/18) zbog činjenice što mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladila s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno s pravom na mirno uživanje vlasništva.

 

4.4. Pribavivši podatke Porezne uprave, Ispostave Split, vezano za usporedne stanove (koji se nalaze u istoj atraktivnoj stambenoj zoni, približeno iste površine) te podatke Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostava Split od 25. svinja 2021. (o prijavljenim najamninama stanova na približnoj lokaciji kao i predmetni stan) prvostupanjski sud je utvrdio da prosječna najamnina iznosi cca 60,06 kn po m² stana i da bi za predmetni stan, površine 92,40 m² najamnina iznosila 5.550,00 kn, koja umanjena za iznos zaštićene najamnine u mjesečnom iznosu od 249,48 kn iznosi 5.300,52 kn koji iznos da za tužitelja predstavlja štetu.

 

4.5. Otklonivši po tuženoj istaknuti prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja (kojeg je tužena obrazlagala sklapanjem ništetnog darovnog ugovora bez prave predaje predmetnog stana) imajući u vidu da je tužitelj uknjižen kao vlasnik istog u zk.ul. 9719 K.O. S., a otklonivši i istaknuti prigovor zastare pozivom na stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. o primjeni trogodišnjeg zastarnog roka normiranog odredbom čl. 230. stav. 1. ZOO-a, polazeći od utvrđenja da se tužitelj obratio tuženoj zahtjevom za mirno rješenje spora 25. travnja 2019., prvostupanjski sud zaključuje da tražbina koja se odnosi na utuženi period nije zastarjela te da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe predmetnog sadržaja pa je obvezao tuženu na naknadu tužitelju prouzročene štete u iznosu od ukupno 153.715,08 kn sa zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose od po 5.300,52 kn od 5. svibnja 2016. nadalje.

 

5. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku  (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.117.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 70/19) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

 

6. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja ponajprije navesti da tužena u žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda pobijala iz tog žalbenog razloga. Stoga se ovaj sud, u primjeni odredbe čl.365.stav.2.ZPP-a koncentrirao na ispitivanje eventualno počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 11, 13 i 14 ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i posljedično tome utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih.

 

6.1. Nastavno prednjem valja navesti da je žalba tužene – u bitnome – svedena na osporavanje aktivne legitimacije tužitelja ponavljanjem i tijekom prvostupanjskog suda iznesenog prigovora da je tužitelj predmetni stan stekao ništetnim darovnim ugovorom bez pravne predaje koji nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta (zbog čega da je i ništetan) pri čemu tužena osporava stajalište prvostupanjskog suda da takve navode nije dokazala jer u spis nije ni dostavila darovni ugovor, naglašavajući da je citirani ugovor priložila odgovoru na tužbu.

 

6.2. No razmatranjem stanja prvostupanjskog predmeta ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da tužena nedostatak oblika darovnog ugovora nije dokazala, dok je suprotno tome - tužitelj dokazao da je aktivno legitimiran jer je uknjižen kao vlasnik predmetnog stana u Zemljišnu knjigu. Naime, spisu ne prileži darovni ugovor na koji se tužena poziva, a što potvrđuje i stanje upisa u sustav E-spisa kojeg tužena potpuno pogrešno tumači i interpretira, a koje stanje je podudarno stanju i sadržaju prvostupanjskog spisa.

 

6.3. Odlučna činjenica za prosudbu tužiteljeve aktivne legitimacije jest stanje zemljišne knjige iz koje proizlazi da je upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik predmetnog stana, evidentiranog kao etažne jedinice E-2 u zk.ul.9719 k.o. Split a koja ga činjenica sukladno odredbi čl.120.stav.1. Zakona o vlasništvu i drugim stavrnima pravima (dalje: ZV - Narodne novine“ broj  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - ispravak) legitimira vlasnikom predmetnog stana, dakle daje mu aktivnu legitimaciju za predmetni spor.

 

6.4. U odnosu na žalbeno osporavanje visine tužbenog zahtjeva - prema stajalištu tužene polazišnu osnovu predstavljala bi primjerena, a ne tržišna najamnina no pri tom tužena ne pojašnjava na koji bi se način formirala takva primjerena najamnina - valja navesti da je i po ocjeni ovoga suda primjerena najamnina upravo – tržišna. Na navedeno izričito ukazuju kako presuda u predmetu Statileo c/a RH tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/2016-3 od 19.12.2018.

 

6.5. Naime, polazeći od sadržaja odredbe čl. 1090. ZOO prema kojoj će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, imajući u vidu nedvosmislenu obvezu tužene da obešteti vlasnike stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci a koja izvire iz činjenice povrede čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije, kraj činjenice što na strani tužene ne postoje nikakve okolnosti koje bi bile legitimne za ikakvo umanjenje tužitelju pripadajuće naknade štete, a i da je općepoznato da je potražnja za najam stanova u Republici Hrvatskoj u gradskim centrima u utuženom razdoblju postojala pa tako i potražnja za najam stanova u Splitu i da je cijena najma ovisna o površini i lokaciji stanova, to i ovaj sud primjerenom smatra isključivo tržišnu najamninu jer je upravo ona polazišna osnova za izračun iznosa koji je potreban da se tužiteljeva  materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo (da ne postoji) štetna radnja tužene.

 

6.6. Konačno nit tijekom prvostupanjskog postupka isticana, a žalbom ponovljena teza da bi tužitelj sklapanjem darovnog ugovora od 7.3.2008. svjesno preuzeo rizik stjecanje nekretnine opterećene određenim teretom, zbog čega da neosnovano utužuje naknadu štete s tog osnova, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude imajući u vidu činjenicu da je obvezujuća presuda u predmetu Statileo c/a RH donesena tek 10.7.2014. zbog tužitelj u času stjecanja predmetnog stana (pod pretpostavkom da je ugovor doista sklopljen 2008.) nije mogao znati da trpi štetu s predmetnog osnova.

 

7. Obzirom da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tužena pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, valjalo je njezinu žalbu odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1.ZPP-a potvrditi  dosuđujući dio toč.I izreke, a i odluku o troškovima postupka koja je utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe čl.154.stav.3. i čl.155. ZPP-a, na pravilnom obračunu poduzetih radnji zastupanja tužitelja po odvjetniku, dakle na primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kao i na Zakonu o sudskim pristojbama.

 

7.1. U nepobijanom odbijajućem dijelu toč.I izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

8. Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak žalbenog postupka vezan uz sastav odgovora na žalbu tužene, jer po ocjeni ovog suda sadržaj odgovora nije bio od utjecaja na odluku o žalbi tužene pa je o zatraženom trošku odlučeno pozivom na odredbu čl.155. ZPP-a.

 

9. Konačno, obzirom da tužena u izjavljenoj žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog svih zakonskih žalbenih razloga i "zbog odluke o trošku" – drži se svrsishodnim posebno naglasiti da  pobijanje odluke o troškovima postupka ulazi u opseg pobijanja presude (normiranog odredbom čl.350.stav.2. ZPP-a) pa ne može biti razlogom njezinog pobijanja (koji su normirani odredbom čl.353.stav.1.toč.1-3 ZPP-a) slijedom čega je pogrešno i protivno citiranim odredbama ZPP-a koje normiraju institut žalbe u sudskom parničnom postupku, označavanje opsega pobijanja određene sudske odluke istodobno razlogom njezinog pobijanja.

 

U Varaždinu, 12. siječnja 2022.