Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima: čl.  47, 120

Zakon o parničnom postupku: čl. 195

Poslovni broj:10 Gž-866/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. L. (OIB:…) iz Z., zastupane po punomoćnici I. M., odvjetnici iz Z., protiv tuženika A. L. (OIB:…) iz Z., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku iz Z., radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina civilnom diobom, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-924/2020-170 od 19. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 12. siječnja 2022.,

 

 

p r e s u d i o  i   r i j e š i o  j e

 

I/ Žalba tuženika se djelomično usvaja a djelomično odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-924/2020-170 d 19. svibnja 2021.:

 

-preinačuje u toč.I izreke i odbija tužbeni zahtjev radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnine tužiteljice L. Z. i tuženog L. A. – svakog u ½ dijela civilnom diobom i to stana koji se nalazi na III. (trećem) katu lijevo koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija u površini od 53,57 m2, T., kao poseban dio čkbr. 725 koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi, suvlasnički dio s neodređenim omjerom Etažno vlasništvo (E-58), koja nekretnina je sagrađena na kat.čest.br. 725, stamena zgrada T. br. 21A, 21B, 21C, 21D, 21E, 21F i 21G, površine 2018 m2, broj zk. uloška 1835 k.o, K., što da je tuženi dužan trpjeti.

 

-potvrđuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč.II izreke.

 

II/ Odbija se tuženik sa zahtjevom radi naknade mu troškova žalbenog postupka kao neosnovanim.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom razvrgnuta je suvlasnička zajednica nekretnine tužiteljice i tuženog i to dvosobnog stana koji se nalazi na trećem katu lijevo u stambenoj zgradi u T. koja je sagrađena na čkbr. 725, a u naravi predstavlja dvosobni stan koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija u površini od 53,57 m2, upisanog kao etažno vlasništvo – E-58 u zk.ul.1835 k.o. K. u suvlasništvu parničnih stranaka svakog u ½ dijela, - civilnom diobom što je tuženik dužan trpjeti (toč.I izreke). Toč.II izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 56.200,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2021. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se usprotivila osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tuženika odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

4. Žalba tuženika je osnovana.

 

5. Naime, usvojivši tužbeni zahtjev uvodno u ovom obrazloženju opisanog sadržaja, polazeći od činjenice da je tužiteljica rješenjem istog prvostupanjskog suda broj R1-99/16 od 30. studenog 2016. upućena na pokretanje parnice radi razvrgnuća suvlasništva na predmetnom stanu obzirom da je tuženik u izvanparničnom postupku osporio veličinu njihovih suvlasničkih dijelova, da je pravomoćnim dijelom prvostupanjske presude broj P-382/2018-29 od 30. studenog 2018. potvrđenog ovosudnom presudom broj Gž-93/2019-3 od 10. veljače 2020. utvrđeno da su parnične stranke suvlasnici predmetne nekretnine u jednakim dijelovima – svaki u ½ dijela, da je – zbog tuženikovog prigovora povrede prava na Dom u smislu čl.8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (dalje: Konvencija – NN - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) citirana prvostupanjska presuda ukinuta u preostalom dijelu i predmet vraćen istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje istaknutog prigovora te je po provedenom dokaznom postupku, zaključio da takav prigovor tuženika nije osnovan.

 

5.1. Rukovodeći se u prednjem kontekstu činjenicom koju je iznijela tužiteljica na ročištu održanom 20. listopada 2020. – da je tuženik tijekom postupka otuđio svoj suvlasnički dio u predmetnom stanu darovanjem svom sinu K. L. i preselio u Republiku Irsku gdje živi i radi, zaključio, da je predmetni stan za tuženika predstavljao dom u vrijeme dok je u njemu živio no da je ta trajna i bliska veza raskinuta onog trenutka kad je tužitelj odlučio otuđiti svoj suvlasnički dio nekretnine i preseliti u Irsku radi posla, iako po stajalištu prvostupanjskog suda sama činjenica preseljenja u drugu državu radi posla nije odlučna za raskid bliske i trajne veze osobe sa njegovim domom no da je u takvim okolnostima tuženik dužan dokazati da i dalje postoji neraskidiva veza njega s tim prostorom koja nije prekinuta napuštanjem posjeda ili otuđenjem nekretnine, a što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao jer nije naveo ni da li će se vratiti u Republiku Hrvatsku, kad će se vratiti u Republiku Hrvatsku i da po povratku namjerava živjeti u predmetnom stanu (obzirom da ga je darovao sinu) pa je prvostupanjski sud zaključio da je time tuženik očitovao svoju volju za prekidom trajne i bliske veze s navedenim stanom, čime isti više ne predstavlja njegov dom. Obzirom na prednji zaključak prvostupanjski sud nije niti provodio test razmjernosti ocjenom da li je trpljenje razvrgnuća predmetne suvlasničke zajednice civilnom diobom nužno i razmjerno pravu tuženika na zaštitu obiteljskog doma.

 

5.2. Istodobno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, obzirom na tijekom postupka učinjenog darovanja njegovog suvlasničkog dijela u predmetnom stanu sinu K., smatrajući da je unatoč tome ostao pasivno legitimiran za trpljenje razvrgnuća suvlasništva bez obzira što više nije vlasnik nekretnine jer se njegova pasivna materijalno-pravna legitimacija ne mijenja samo zato što je u međuvremenu (tijekom parnice) došlo do prijenosa vlasništva, a koje stajalište smatra da potvrđuje i odredba čl.195. Zakona o paničnom postupku.

 

5.3. Otklonivši i daljnji prigovor tuženika da je tužiteljica sklopljenim Bračnim ugovorom o utvrđenju i podijeli supružnika, solemniziranog kod javnog bilježnika 29. listopada 2014., ograničila svoje pravo na razvrgnuće suvlasništva u smislu odredbe čl.47.stav.3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV – „Narodne novine“ broj  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - ispravak) kao nedokazanog, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 47. stav.1. i čl. 50. stav.1 i 4. ZV usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

6. Isticanjem žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava posljedično relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.195. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.117.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 70/19 uz izuzetke propisane odredbama čl.117.stav.2. i 3. i čl.119.stav.2. ZID ZPP/19) na koju ukazuje sadržajem izjavljene žalbe, tuženik je osnovano doveo u sumnju pravilnost pobijane prvostupanjske presude.

 

7. Naime, točno jest da iz odredbe čl.195.stav.1. ZPP-a koja propisuje da ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši, proizlazi da takva okolnost nije zapreka za okončanje parnice no pri tom ista ne anulira materijalno-pravni učinak takve raspoložbe na meritornu odluku o konkretnom tužbenom zahtjevu.

7.1. U okolnostima konkretnog slučaja navedeni materijalno-pravni učinak uvjetovan je činjenicom da se razvrgnuće suvlasničke zajednice provodi između suvlasnika nekretnine (sukladno odredbi čl.47.stav.1. ZV) te da tuženik više nije suvlasnik predmetne nekretnine obzirom da je svoj suvlasnički dio tijekom trajanja predmetne parnice otuđio darovnim ugovorom od 10. srpnja 2017. sklopljenim sa svojim sinom K. koji je potom uknjižen suvlasnikom predmetne nekretnine dana 3. prosinca 2018. čime je sukladno odredbi čl. 120.stav.1. ZV stekao suvlasništvo iste, zbog čega evidentno tuženik više nije pasivno legitimiran u predmetnoj parnici.

7.2. Istovjetno stajalište o materijalno-pravnom učinku odredbe čl.195.stav.1. ZPP-a zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka – npr. Revt 113/2013-2 od 2. prosinca 2014., Rev x 843/2014-2 od 9. prosinca 2014. i dr.

7.3. Obzirom na navedeno valjalo je usvajanjem žalbe tuženika preinačiti toč.I izreke pobijane presude i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice pozivom na odredbu čl.373.toč.3. ZPP-a.

8. No žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima postupka u smislu odredbe čl.368.stav.2. u vezi sa čl.381. ZPP-a. Naime, obzirom da je ovosudna odluka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva izravno uvjetovana tuženikovom dispozicijom darovanja njegovog suvlasničkog dijela u predmetnoj nekretnini čime je doveo do nedostatka vlastite pasivne legitimacije, ovaj je sud stajališta da su i troškovi tužiteljice koji su nastali predmetnom parnicom isključiva posljedica takve dispozicije tuženika zbog čega je odluku o troškovima valjalo zasnovati na odredbi čl.156. stav.1. ZPP-a koja propisuje da je stranka dužna, neovisno o ishodu parnice, nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom. Iz istog razloga tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

 

8.1. Obzirom da ovaj sud prihvaća po prvostupanjskog sudu odmjerene troškove tužiteljici jer su isti posljedica pravilne primjene odredbe čl.155.stav.1. i 2. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona – i Tarife sudskih pristojbi, to je tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima u toč.II izreke.

 

U Varaždinu, 12. siječnja 2022.