USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

198

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, rješavajući o ustavnoj tužbi koju je podnijela Mirjana Marić iz Zagreba, koju zastupa Zoran Novaković, odvjetnik u Zagreba, na sjednici održanoj 23. prosinca 2014. donio je

RJEŠENJE

I. Ustavna tužba se odbacuje.

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Mirjana Marić iz Zagreba (u daljnjem tekstu: podnositeljica) podnijela je 20. siječnja 2014. ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) smatrajući da joj je trajanjem parničnog postupka povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku.

Riječ je o parničnom postupku radi naknade štete koji je podnositeljica pokrenula 31. listopada 2007. protiv tuženika Grada Zagreba i Zagrebačkog holdinga d. o. o. pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu i u kojem prema navodima podnositeljice, do podnošenja ustavne tužbe o njezinom tužbenom zahtjevu nije odlučeno ni u prvom stupnju.

II. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

2. Podnositeljica ističe da podnosi ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona »obzirom da ‘Zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku’ iz čl. 63. – 70. Zakona o sudovima ... ne predstavlja učinkovito pravno sredstvo (‘effective remedy’) u smislu čl. 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda...« Pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), konkretno na predmete Finger protiv Bugarske, McFarlane protiv Irske, Kudla protiv Poljske, Sedminek protiv Slovenije, podnositeljica ističe da bi se pravno sredstvo moglo smatrati djelotvornim mora »(spriječiti) navodne povrede ili njezino nastavljanje, ili (osigurati) odgovarajuće obeštećenje za svaku povredu koja je već nastupila«. Prema mišljenju podnositeljice tim kriterijima pravna sredstva propisana Zakonom o sudovima (»Narodne novine« broj 28/13.; u daljnjem tekstu: ZoSud/13) ne udovoljavaju, za razliku od ustavne tužbe podnesene na temelju članka 63. Ustavnog zakona.

Podnositeljica predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, odredi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu rok od 3 mjeseca za donošenje meritorne odluke te da joj odredi primjerenu naknadu u iznosu od 30.000 kn.

III. RAZVITAK PRAVNE ZAŠTITE USTAVNOG PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

1) Zakonodavna razdoblja od 2002. do 2013.

3. U rješenju broj: U-IIIVs-3669/2006 i dr. od 2. ožujka 2010. (»Narodne novine« broj 34/10.) Ustavni sud opisao je razvoj pravne zaštite ustavnog prava na suđenje u razumnom roku od trenutka njegovog uvođenja u hrvatski pravni sustav, stupanjem na snagu Promjene Ustava Republike Hrvatske 9. studenoga 2000. (»Narodne novine« broj 113/00.), do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (»Narodne novine« broj 153/09.).

U tom rješenju Ustavni sud je naveo:

»1.1. Zaštita prava na suđenje u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, razrađena je Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (‘Narodne novine’ broj 29/02.), koji je stupio na snagu 15. ožujka 2002. godine.

Od tog dana, Ustavni sud Republike Hrvatske bio je nadležan u prvom i posljednjem stupnju za zaštitu navedenog prava, a ustavna tužba bila je jedino pravno sredstvo u Republici Hrvatskoj za zaštitu ustavnog prava na suđenje u razumnom roku. Prvi dio rečenice članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (‘Narodne novine’ broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu Ustavni zakon) glasi:

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi, zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud (...).

1.2. Stupanjem na snagu Zakona o sudovima 29. prosinca 2005. (‘Narodne novine’ broj 150/05.) u domaći pravni poredak uvedeno je novo pravno sredstvo za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Riječ je o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku o kojem se odlučivalo u postupku propisanom člancima 27. i 28. Zakona o sudovima.

(...) poslije stupanja na snagu Zakona o sudovima (‘Narodne novine’ broj 150/05.) Ustavni sud Republike Hrvatske prestao je biti nadležan u prvom stupnju za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. Za razliku od dotadašnjeg zakonskog uređenja, ustavna tužba za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku mogla se podnijeti na temelju članka 62. Ustavnog zakona, nakon iscrpljenog pravnog puta propisanog člancima 27. i 28. Zakona o sudovima (‘Narodne novine’ broj 150/05.), u roku iz članka 64. Ustavnog zakona.

2. (...)

Člankom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (‘Narodne novine’ broj 153/09.) izmijenjen je i dotadašnji stavak 3. članka 28. Zakona o sudovima (‘Narodne novine’ broj 150/05.), koji je propisivao: ‘Protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena ali se može pokrenuti ustavna tužba’.

Umjesto tog pravnog sredstva, člankom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (‘Narodne novine’ broj 153/09.) uvedeno je novo pravno sredstvo protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske: žalba tročlanom Vijeću Vrhovnog suda Republike Hrvatske (članak 28. stavci 5. i 6. Zakona o sudovima).

3. Žalba tročlanom Vijeću Vrhovnog suda Republike Hrvatske protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je taj sud odlučio o žalbi protiv rješenja nižestupanjskog nadležnog suda o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, novo je pravno sredstvo kojim je u pravni poredak uveden još jedan institucionalni stupanj zaštite navedenog prava. Drugim riječima, taj se postupak sada odvija u najmanje dva stupnja pred nadležnim redovnim i specijaliziranim sudovima Republike Hrvatske, pri čemu tročlano sudsko Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske o zaštiti tog prava rješava kao sud posljednjeg stupnja.

3.1. Ustavni sud ocjenjuje da je člankom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (‘Narodne novine’ broj 153/09.), koji uvodi najmanje dva stupnja sudske zaštite pred redovnim i specijaliziranim sudovima, osigurana djelotvorna pravna zaštita prava na suđenje u razumnom roku.

Stoga, Ustavni sud utvrđuje da se od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (‘Narodne novine’ broj 153/09.) zaštita ustavnog prava na suđenje u razumnom roku pred Ustavnim sudom, zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava, osigurava u redovitom postupku koji se pokreće ustavnom tužbom na temelju članka 62. Ustavnog zakona protiv pojedinačnog akta tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je meritorno odlučeno o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, a koja se podnosi nakon što je iscrpljen dopušteni put pravne zaštite.

(...)

Na temelju prvog dijela rečenice stavka 1. te stavaka 2. i 3. članka 63. Ustavnog zakona, Ustavni sud Republike Hrvatske i nadalje je nadležan za odlučivanje o povredi ustavnog prava na suđenje u razumnom roku u slučaju kad Vrhovni sud Republike Hrvatske, pred kojim se vodi postupak u posljednjem stupnju odlučivanja o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, ne odluči o pravnom sredstvu stranke u razumnom roku.«

3.1. Iz navedenog je razvidno da je 2005. godine uvođenjem u domaći pravni poredak novog pravnog sredstva (zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku na temelju članaka 27. i 28. Zakona o sudovima) ustavna tužba na temelju članka 63. Ustavnog zakona prestala je biti jedino pravno sredstvo u Republici Hrvatskoj za zaštitu ustavnog prava na suđenje u razumnom roku. Drugim riječima, Ustavni sud prestao je biti nadležan u prvom stupnju za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Nakon što je 2009. godine uveden još jedan institucionalni stupanj zaštite prava na suđenje u razumnom roku (žalba tročlanom Vijeću Vrhovnog suda Republike Hrvatske), Ustavni sud je ocijenio da je uvođenjem najmanje dva stupnja sudske zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred redovnim i specijaliziranim sudovima, osigurana djelotvorna pravna zaštita tog prava. Stoga je zauzeo stajalište da se zaštita ustavnog prava na suđenje u razumnom roku pred Ustavnim sudom osigurava u redovitom postupku koji se pokreće ustavnom tužbom na temelju članka 62. Ustavnog zakona protiv pojedinačnog akta kojim je meritorno odlučeno o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, a koja se podnosi nakon što je iscrpljen dopušteni put pravne zaštite. Na temelju prvog dijela rečenice stavka 1. članka 63. Ustavnog zakona, Ustavni sud i dalje je ostao nadležan za odlučivanje o povredi ustavnog prava na suđenje u razumnom roku u slučaju kad Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), pred kojim se vodi postupak u posljednjem stupnju odlučivanja o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, ne odluči o pravnom sredstvu stranke u razumnom roku.

2) Zakonodavno razdoblje započeto 14. ožujka 2013.

4. 14. ožujka 2013. stupio je na snagu ZoSud/13 koji u glavi VI. naslova »Zaštita prava na suđenje u razumnom roku« propisuje novi, drugačiji, model zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Novi model obuhvaća dva pravna sredstva: zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

4.1. Zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosi se sudu pred kojim se postupak vodi. O zahtjevu odlučuje predsjednik suda koji će u roku od 15 dana od primitka zahtjeva zatražiti od suca koji postupa u predmetu izvješće o duljini trajanja postupku, razlozima zbog kojih postupak nije okončan i mišljenje o roku u kojem se predmet može riješiti. Predsjednik suda može obaviti i neposredan uvid u spis predmeta. Sudac koji postupa u predmetu dužan je izvješće dostaviti odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od traženja predsjednika suda. Predsjednik suda dužan je odlučiti o podnesenom zahtjevu u roku od 60 dana od njegovog zaprimanja. Ako predsjednik suda utvrdi da je zahtjev osnovan, odredit će rok u pravilu od najdulje šest mjeseci, a iznimno i dulji rok. Ako sudac ne riješi predmet u određenom roku, dužan je u roku od 15 dana od isteka određenog roka o razlozima dostaviti pisano izvješće predsjedniku suda. Predsjednik suda dostavit će bez odgode izvješće suca i svoje očitovanje predsjedniku neposredno višeg suda i Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravosuđa).

Ako predsjednik suda utvrdi da je zahtjev neosnovan, odbit će ga rješenjem protiv kojeg stranka ima pravo žalbe. Stranka ima pravo žalbe i ako predsjednik suda u roku od 60 dana od zaprimanja njezinog zahtjeva o tome ne donese odluku. O žalbi odlučuje predsjednik neposredno višeg suda, odnosno tročlano vijeće Vrhovnog suda ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Vrhovnim sudom.

4.2. Ako sud ne riješi predmet u roku koji mu je određen, stranka može neposredno višem sudu u daljnjem roku od šest mjeseci podnijeti zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske ili Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu odlučuje Vrhovni sud. Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Vrhovnim sudom, o zahtjevu odlučuje tročlano vijeće. Neposredno viši sud dužan je o podnesenom zahtjevu odlučiti u roku od šest mjeseci; odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora riješiti predmet kao i primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku. Ukupno određena primjerena naknada u jednom predmetu ne može iznositi više od 35.000,00 kn. Protiv rješenja o zahtjevu za isplatu primjerene naknade može se podnijeti žalba Vrhovnom sudu. Rješenje kojim se dosuđuje isplata primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku dostavlja se odmah nakon pravomoćnosti predsjedniku suda pred kojim je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, predsjedniku Vrhovnog suda i Ministarstvu pravosuđa. Ako predmet ne bude riješen ni u tom roku predsjednik suda dužan je u roku od 15 dana od isteka određenog roka dostaviti pisano izvješće o razlozima predsjedniku neposredno višeg suda i Ministarstvu pravosuđa.

IV. NADLEŽNOST USTAVNOG SUDA U ZAŠTITI USTAVNOG PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU NAKON STUPANJA NA SNAGU ZoSud-a/13

5. Polazeći od članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te članaka 62. i 63. Ustavnog zakona, a imajući u vidu da je zakonodavac u ZoSud-u/13 propisao pravna sredstva za ubrzanje sudskih postupaka i za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, vezano uz svoju nadležnost u zaštiti ustavnog prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje sljedeća pravila:

– povreda ustavnog prava na suđenje u razumnom roku, to jest dugotrajnost postupka odlučivanja o glavnoj stvari u kojoj se odlučuje o pravima i obvezama podnositelja odnosno o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, kao i djelotvornost pravnih sredstava po ZoSud-u/13, u svakom pojedinom konkretnom slučaju može biti ispitana u postupku pokrenutom ustavnom tužbom podnesenom na temelju članka 62. Ustavnog zakona (u povodu odluke o glavnoj stvari /meritumu/ nakon iscrpljenog dopuštenog pravnog puta) ili u postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju članka 63. Ustavnog zakona (dok postupak o glavnoj stvari još nije okončan);

– pored općih postupovnih pretpostavki koje mora ispunjavati svaka ustavna tužba, pretpostavka za odlučivanje o ustavnoj tužbi u kojoj je istaknuta povreda ustavnog prava na suđenje u razumnom roku (bilo na temelju članka 62. ili članka 63. Ustavnog zakona), u pravilu jest i ta da je podnositelj prethodno koristio sva dopuštena pravna sredstva protiv nerazumne duljine postupka.

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

6. Podnositeljica smatra da pravna sredstva opisana u točkama 4.1. i 4.2. ovog rješenja nisu »učinkovito pravno sredstvo u smislu čl. 13. Konvencije«. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ne navodi da je koristila ta pravna sredstva pa u biti traži od Ustavnog suda da na apstraktnoj razini ocjeni djelotvornost pravnih sredstava propisanih ZoSud-om/13. Štoviše, smatra da je to oslobađa obveze korištenja tim pravnim sredstvima prije obraćanja Ustavnom sudu.

7. Ustavni sud u ovom postupku ne može ulaziti u ocjenu djelotvornosti zakonskog modela zaštite prava na suđenje u razumnom roku propisanog ZoSud-om/13 na apstraktnoj razini. Dostatno je utvrditi, u svjetlu stajališta ESLJP-a, da taj model predviđa sredstva koja su u načelu podobna pridonijeti ubrzanju sudskih postupaka i osigurati novčanu naknadu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. U predmetu Kudla protiv Poljske (presuda velikog vijeća, 26. listopada 2000., zahtjev br. 30210/96) ESLJP je izrazio stajalište da će se domaće pravno sredstvo koje stoji na raspolaganju podnositelju za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku smatrati djelotvornim u smislu članka 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) ako sprječava navodnu povredu ili njezino nastavljanje ili pruža odgovarajuću zadovoljštinu za povredu koja je već nastala (§ 158.). Prema stajalištu ESLJP-a članak 13. Konvencije nudi alternativu: sredstvo je djelotvorno ako se može koristiti bilo da ubrza donošenje sudske odluke prije nego je povreda nastupila bilo da osigura odgovarajuću zadovoljštinu za odugovlačenja koja su se već dogodila (§ 158.).

Isto stajalište ESLJP izrazio je u presudi Scordino protiv Italije (br. 1) (presuda velikog vijeća, 29. ožujka 2006., zahtjev br. 36813/97) i zatim u presudi Sürmeli protiv Njemačke (presuda velikog vijeća, 8. lipnja 2006., zahtjev br. 75529/01):

»99. Dostupna pravna sredstva koja parničnim strankama stoje na raspolaganju pred domaćim tijelima, u odnosu na prigovore u vezi duljine trajanja postupka, djelotvorna su u smislu članka 13. Konvencije ukoliko sprječavaju navodnu povredu, ili njezino nastavljanje, ili osiguravaju odgovarajuće otklanjanje već nastale povrede. Pravno sredstvo je, stoga, učinkovito ukoliko može požuriti donošenje odluke suda u konkretnom predmetu, ili osigurati parničnim strankama odgovarajuću zadovoljštinu za odugovlačenja koja su se već dogodila.«

(»99. Remedies available to a litigant at domestic level for raising a complaint about the length of proceedings are »effective« within the meaning of Article 13 of the Convention if they prevent the alleged violation or its continuation, or provide adequate redress for any violation that has already occurred. A remedy is therefore effective if it can be used either to expedite a decision by the courts dealing with the case, or to provide the litigant with adequate redress for delays that have already occurred.«)

Ustavni sud naglašava da prethodno prikazana stajališta ESLJP-a predstavljaju trenutačni doseg sudske prakse tog suda, pri čemu se ne može isključiti njezin daljnji razvitak, uključujući i promjene prikazanih pravnih stajališta ESLJP-a.

8. Ustavni sud smatra da paušalni navodi podnositeljice odnosno sumnja u djelotvornost pravnog sredstva koje nije očito (a priori) nedjelotvorno, nije dovoljan razlog da se tim sredstvom i ne koristi prije podnošenja ustavne tužbe.

Budući da podnositeljica u ustavnoj tužbi nije dokazala da je iskoristila sva dopuštena pravna sredstva propisana ZoSud-om/13 (niti je dokazala da je koristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju od 2007. godine kad je podnijela tužbu redovnom sudu), ustavna tužba podnositeljice nije dopuštena.

9. Slijedom navedenog, na temelju članka 72. Ustavnog zakona riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

10. Točka II. izreke rješenja temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-322/2014

Zagreb, 23. prosinca 2014.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.