USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1641

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 13. srpnja 2021. donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 117. stavaka 2. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 70/19.), te članaka 385. stavaka 1. i 2., 385.a i 387. stavaka 3. i 5. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19.).

II. Odbacuje se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 106.a stavaka 5. i 6., 126.b i 299.a stavka 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19.).

III. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Sabor Republike Hrvatske je 26. lipnja 1991. donio Zakon o preuzimanju Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91.) kojim je preuzet Zakon o parničnom postupku (»Službeni list SFRJ« broj 4/77., 36/77., 36/80., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90. i 35/91.) kao zakon Republike Hrvatske. Zakon o preuzimanju Zakona o parničnom postupku proglasio je predsjednik Republike Hrvatske ukazom od 28. lipnja 1991., a stupio je na snagu danom objave u »Narodnim novinama« 8. listopada 1991.

Na dan donošenja ovog rješenja na snazi je Zakon o parničnom postupku s izmjenama i dopunama (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. – članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. – članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 96/08. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08. – ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. – članak 145. Zakona o sudovima, 89/14. – odluka USRH broj: U-I-885/2013 i 70/19.; u daljnjem tekstu: ZPP:53/91-70/19).

2. Prijedloge koji se razmatraju u ovom ustavnosudskom postupku podnijeli su 11. listopada 2019. Rino Barbić, odvjetnik u Jelsi (u daljnjem tekstu: predlagatelj Barbić), (prijedlog broj: U-I-4106/2019) i 9. listopada 2020. Davor Grbić iz Samobora (u daljnjem tekstu: predlagatelj Grbić), kojeg zastupa Tomislav Rigler, odvjetnik u Zagrebu (prijedlog broj: U-I-4592/2020).

3. Predlagatelj Barbić osporava suglasnost s Ustavom članka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 57/11.; u daljnjem tekstu: ZIDZPP/11), u dijelu koji se odnosi na tim člankom dodani članak 126.b stavke 1. i 2. u dotadašnji tekst zakona. ZIDZPP/11 donio je 6. saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 13. svibnja 2011., a stupio je na snagu 2. lipnja 2011. Slijedom navedenog, ima se smatrati da predlagatelj Barbić osporava članak 126.b ZPP-a:53/91-70/19.

Predlagatelj Barbić također osporava suglasnost s Ustavom članaka 11., 54., 69., 70., 72. i 117. stavaka 2. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 70/19.; u daljnjem tekstu: ZIDZPP/19), koji je donio 9. saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 12. srpnja 2019., a stupio je na snagu 1. rujna 2019.

Osporenim člankom 11. ZIDZPP-a/19 iza članka 106. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. – članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. – članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 96/08. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08. – ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. – članak 145. Zakona o sudovima, 89/14. – odluka USRH broj: U-I-885/2013; u daljnjem tekstu: ZPP:53/91-89/14) dodan je članak 106.a i naslov iznad njega koji glase: »Podnesci u elektroničkom obliku«.

Osporenim člankom 54. ZIDZPP-a/19 iza članka 299. ZPP-a:53/91-89/14 dodan je članak 299.a.

Osporenim člankom 69. ZIDZPP-a/19 izmijenjen je članak 385. ZPP-a:53/91-89/14.

Osporenim člankom 70. ZIDZPP-a/19 izmijenjen je članak 385.a ZPP-a:53/91-89/14.

Osporenim člankom 72. ZIDZPP-a/19 izmijenjen je članak 387. ZPP-a:53/91-89/14.

Osporeni članak 117. ZIDZPP-a/19 sadrži prijelazne i završne odredbe.

Sukladno tome, ima se smatrati da predlagatelj Barbić osporava suglasnost s Ustavom članaka 106.a stavaka 5. i 6., 126.b stavaka 1. i 2., 299.a stavka 3., 385. stavaka 1. i 2., 385.a i 387. stavaka 3. i 5. ZPP-a:53/91-70/19, te članka 117. ZIDZPP-a/19.

Predlagatelj Barbić je u prijedlogu naveo da predlaže privremenu obustavu izvršenja pojedinačnih akata sudova koje se poduzimaju na osnovi odredaba zakona čiju ustavnost osporava.

4. Predlagatelj Grbić osporava suglasnost s Ustavom članka 117. stavka 4. ZIDZPP-a/19.

5. Ocjena Ustavnog suda uvijek se mora odnositi na zakonske odredbe koje su na snazi na dan donošenja njegove odluke, jer je to pretpostavka za odlučivanje o biti stvari u smislu članka 32. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).

Sukladno tome, Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku ocjenjuje osnovanost prijedloga predlagatelja prema zakonodavnom stanju na dan donošenja ovog rješenja (članci 106.a stavci 5. i 6., 126.b stavci 1. i 2., 299.a stavak 3., 385. stavci 1. i 2., 385.a, 387. stavci 3. i 5. ZPP-a:53/91-70/19, članak 117. ZIDZPP-a/19), kako je to naznačeno u izreci rješenja.

6. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona, o prijedlozima predlagatelja zatražena su očitovanja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). U odnosu na prijedlog predlagatelja Barbića Ministarstvo je dostavilo očitovanje klasa: 701-01/20-01/1239, urbroj: 514-05-01-02-01/3-20-02 od 20. srpnja 2020., a u odnosu na prijedlog predlagatelja Grbića očitovanje klasa: 701-01/21-01/1004, urbroj: 514-04-01/03-21-03 od 20. svibnja 2021.

6.1. U postupku je pribavljen i Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku klasa: 022-03/18-01/201, urbroj: 50301-25/27-19-8, P. Z. br. 620 od 30. svibnja 2019. (u daljnjem tekstu: Konačni prijedlog zakona).

7. U skladu s člankom 27. stavkom 6. Ustavnog zakona od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzela se sutkinja Ingrid Antičević Marinović, te suci Josip Leko i Davorin Mlakar.

II. OSPORENE ODREDBE ZPP-a:53/91-70/19
IZ TOČKE I. IZREKE RJEŠENJA

8. Članak 385. stavci 1. i 2. ZPP-a:53/91-70/19 glasi:

»Članak 385.

Prijedlog za dopuštenje revizije može se podnijeti zbog pravnog pitanja koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

Prijedlog za dopuštenje revizije može se podnijeti protiv drugostupanjske presude kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda zbog postupovnopravnog pitanja koje se odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6., 7., 8., 10., 11. i 12. ovoga Zakona samo ako je podnositelj zbog tih povreda žalbom pobijao prvostupanjsku presudu, ili ako su te povrede učinjene tek u drugostupanjskom postupku.

(...)«

8.1. Članak 385.a ZPP-a:53/91-70/19 glasi:

»Članak 385.a

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito:

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili

– ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije – trebalo preispitati sudsku praksu.

Revizija iz članka 382. ovoga Zakona može se podnijeti samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.«

8.2. Članak 387. ZPP-a:53/91-70/19 (osporene dijelove označio Ustavni sud) glasi:

»Članak 387.

Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije.

Prijedlog iz stavka 1. ovoga članka podnosi se prvostupanjskom sudu u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude.

U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.

O prijedlogu za dopuštenje revizije odlučuje Vijeće od tri suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.

U rješenju kojim se dopušta revizija revizijski sud navodi u kojem dijelu i u odnosu na koje određeno pravno pitanje dopušta podnošenje revizije.

Pravni lijek protiv rješenja povodom prijedloga za dopuštenje revizije nije dopušten.«

8.3. Članak 117. ZIDZPP-a/19 (osporene dijelove označio Ustavni sud) glasi:

»Članak 117.

Postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku (‘Narodne novine’, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članka 2., članaka 8. i 9., članaka 11. i 12., članaka 15., 16. i 17., članka 19., članka 25., članaka 35. do 39., članka 53., članaka 55. i 56., članaka 58. i 59., članaka 65. i 66., članaka 94. i 95. te članka 104. ovoga Zakona primjenjivat će se i na sve postupke u tijeku, a članak 41. stavak 2. točka 3. i članak 108. ovoga Zakona primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije održano pripremno ročište ili je održano pripremno ročište, ali nije zaključen prethodni postupak.

Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 28. do 31. te članka 97. ovoga Zakona primjenjivat će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena prvostupanjska odluka.

Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.«

IV. PRIGOVORI PREDLAGATELJA

a. Prigovori predlagatelja Barbića (prijedlog broj: U-I-4106/2019)

9. Kao razloge osporavanja članka 385. stavaka 1. i 2. ZPP-a:53/91-70/19, predlagatelj Barbić u prijedlogu navodi da je institut revizije po dopuštenju novina u hrvatskom zakonodavstvu te da je, zbog kratkog vakacijskog razdoblja zakona, u mnogim njegovim aspektima ostao nerazjašnjen. Smatra da je zakonodavac u članku 385. stavku 2. ZPP-a:53/91-70/19 neopravdano iz revizijskih razloga isključio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a:53/91-70/19, navodeći »da o njima postoji više-manje odavno ustaljena praksa izražena kroz višekratne odluke samog revizijskog suda, a i najčešće su u praksi« te ističe »da se to osobito odnosi na bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. istog Zakona«. Smatra da takvo zakonsko rješenje onemogućuje revidentu pozvati se na taj revizijski razlog ako je povreda počinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, pa čak i onda ako je drugostupanjski sud proveo glavnu raspravu (članak 373.b stavak 2. ZPP-a:53/91-70/19).

9.1. Osporeni članak 385.a ZPP-a:53/91-70/19, kojim je propisano kada će Vrhovni sud dopustiti reviziju, predlagatelj Barbić smatra nesuglasnim sa zahtjevima pravne sigurnosti navodeći da se njime omogućuje »arbitrarnost u tumačenju i primjeni nejasnog i/ili nepotpunog propisa«. Predlagatelj smatra da se tom odredbom u parnični sustav uvodi diskrecijska ocjena, pri čemu – u skladu s člankom 387. stavkom 5. ZPP-a:53/91-70/19, kojim je propisano da je revizijski sud u rješenju kojim odbacuje prijedlog za dopuštenje revizije ovlašten samo određeno se pozvati na nedostatak pretpostavki za njezino podnošenje – revizijski sud čak ne mora niti obrazložiti svoje rješenje doneseno po diskrecijskoj ocjeni. Smatra da je navedeno zakonsko rješenje nesuglasno s člankom 29. stavkom 1. Ustava te člancima 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), jer uskraćuje stranci pravo saznati iz kojih je razloga njezin prijedlog za dopuštenje revizije odbačen. Navodi da je Ustavni sud o sličnoj odredbi ZPP-a »već zauzeo stajalište u svojoj odluci U-I-885/13 razmatrajući ustavnost čl. 5. (čl. 392.b/4) ZID ZPP-a/11«. Nadalje navodi da je Ustavni sud, pozivom na praksu razvijenu u primjeni Konvencije o potrebi obrazlaganja sudskih odluka, zauzeo jasna stajališta u svojim odlukama brojeva U-III-4778/2008 i U-III-3395/2007.

Predlagatelj Barbić u prijedlogu ističe da je članak 385.a. stavak 1. alineja 2. ZPP-a:53/91-70/19, kojim je propisano da će »Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda«, nesuglasan s člankom 29. stavkom 1. Ustava i člancima 6. i 13. Konvencije. Kao razloge nesuglasnosti s navedenim odredbama Ustava predlagatelj navodi da navedena odredba, u uvjetima nepostojanja dostatno sistematizirane sudske prakse, stavlja revidenta pred težak pa i nemoguć zadatak istraživanja sudskih odluka, pa čak i onih samog revizijskog suda, o kojima bi upravo taj sud morao imati najbolje informacije. Smatra da se radi o dokazivanju tzv. negativne činjenice što je nemoguć zadatak. Navodi da revidentu često neće biti poznato postoji li o nekom pravnom pitanju sudska praksa revizijskog i/ili drugostupanjskih sudova ili ona ne postoji.

9.2. Predlagatelj Barbić jednake razloge navodi i za nesuglasnost članka 387. stavka 3. ZPP-a:53/91-70/19, kojim je u slučaju kada se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, propisana dužnost revidenta da uz prijedlog dostavi odluke sudova na koje se poziva ili da ih određeno naznači.

9.3. U odnosu na razloge kojima osporava članak 387. stavak 5. ZPP-a:53/91-70/19, kojim je propisano da je Vrhovni sud u rješenju kojim odbacuje prijedlog za dopuštenje revizije ovlašten samo određeno se pozvati na nedostatak pretpostavki za njezino podnošenje, predlagatelj Barbić ističe »da revizijski sud čak ne mora niti obrazložiti svoje rješenje doneseno po diskrecijskoj ocjeni«. On smatra da navedeno zakonsko rješenje nije u suglasnosti s člankom 29. stavkom 1. Ustava te člancima 6. i 13. Konvencije, jer uskraćuje stranci pravo saznati iz kojih je razloga njezin prijedlog za dopuštenje revizije odbačen, te se poziva na odluku Ustavnog suda broj: U-I-885/2013 od 11. srpnja 2014. Navedenom odlukom Ustavni sud pokrenuo je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te je ukinuo članak 392.b stavak 4. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst), prema kojemu Vrhovni sud nije bio dužan u obrazloženju svoga rješenja navoditi razloge za odbacivanje izvanredne revizije.

9.4. Predlagatelj Barbić osporava i članak 117. stavke 2. i 4. ZIDZPP-a/19 te u prijedlogu navodi da je njime propisan značajan izuzetak od općeg načela da se ZIDZPP/19 ne primjenjuje na parnične postupke započete prije njegova stupanja na snagu.

Predlagatelj Barbić upozorava da je tim člankom propisano da će se odredbe ZIDZPP-a/19 o reviziji primjenjivati i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu toga zakona (1. rujna 2019.) nije donesena drugostupanjska odluka te ističe da je na navedeni način zakonodavac retroaktivno zahvatio u stečena prava koje su stranke do tada imale, ako su ispunjavale uvjete za podnošenje tzv. redovne revizije obzirom na propisani vrijednosni cenzus predmeta spora (više od 200.00,00 kuna, odnosno 500.000,00 kuna pred trgovačkim sudovima).

Smatra da osporeni članak nije u suglasnosti s člankom 89. stavkom 4. Ustava (op. Ustavnog suda: pogrešno naveden broj članka, predlagatelj očito misli na članak 90. stavak 4. Ustava), jer iz samog ZIDZPP-a/19, a ni na drugi način, nije moguće ustanoviti koji su to posebno opravdani razlozi naveli zakonodavca na ovakvo rješenje. Predlagatelj Barbić u prijedlogu navodi da je Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. (»Narodne novine« broj 104/08.) naveo da se sudski postupci moraju provoditi u skladu s ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti, već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranka u svakom konkretnom slučaju. Predlagatelj Barbić ističe da u takva očekivanja nesumnjivo spada i očekivanje da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegova pokretanja, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz članka 29. Ustava. Nadalje, predlagatelj navodi da se u praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) pojam vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju shvaća upravo na način kako je to Ustavni sud formulirao u svojoj navedenoj odluci, baš u vezi s primjenom procesno pravnih propisa o dopustivosti revizije.

b. Prigovori predlagatelja Grbića
(prijedlog broj: U-I-4592/2020)

10. Predlagatelj Grbić osporava članak 117. stavak 4. ZIDZPP-a/19 te u prijedlogu navodi kako je njime »povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti, sadržano u odredbi članka 90. stavka 4. Ustava kojom je propisano da zakoni ne mogu imati povratno djelovanje«. U prijedlogu navodi da članak 117. stavak 4. ZIDZPP-a/19 nije sugasan s člankom 90. stavkom 5. Ustava, jer se po njegovom mišljenju ne radi o posebno opravdanom razlogu niti samo o pojedinim odredbama zakona, u kojem slučaju retroaktivno djelovanje propisa može biti opravdano.

Nadalje, predlagatelj Grbić smatra da se navedenom odredbom stranke stavljaju u nejednak položaj ovisno o tome je li u njihovoj parnici prije stupanja na snagu ZIDZPP-a/19 donesena drugostupanjska odluka, čime su stranke u čijim je predmetima ranije donesena drugostupanjska odluka stavljene u bitno povoljniji položaj u odnosu na ostvarivanje prava na pristup Vrhovnom sudu.

V. OČITOVANJE MINISTARSTVA

11. U odnosu na prigovore predlagatelja Barbića kojima osporava odredbe o reviziji po dopuštenju, Ministarstvo se očitovalo navodeći sljedeće:

»Naime, bilo je nužno i opravdano pristupiti zakonodavnim izmjenama u pogledu instituta revizije, posebno uzimajući u obzir potrebu da se Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao revizijskom sudu kroz zakonodavnu intervenciju osigura ostvarivanje njegove ustavne uloge, a ta je da kao najviši sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Također, ističe se da je novelom institut revizije redefiniran i bolje uređen, osuvremenjen i prilagođen ne samo nacionalnim pravnim standardima, već i pravnim i postupovnim standardima Europske unije.

Ostvarenje ustavnog načela pravičnog postupka novim uređenjem instituta revizije nije dovedeno u pitanje, već, naprotiv, poboljšanjima u uređenju predmetnog instituta isto je dodatno osnaženo.

Dakle, u odnosu na navode predlagatelja u vezi s novim uređenjem instituta revizije ističe se da je novo uređenje predmetnog instituta u cijelosti rezultat intencije zakonodavca isti urediti i redefinirati u skladu s ustavnom ulogom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a to je uloga kojom isti osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.«

Nadalje, u odnosu na prigovore predlagatelja Barbića kojima osporava članak 117. stavke 2. i 4. ZIDZPP-a/19, u očitovanju Ministarstva navedeno je da je osporeni članak u suglasnosti s Ustavom i da prijedlog predlagatelja ne treba prihvatiti.

12. U odnosu na prigovore predlagatelja Grbića u očitovanju Ministarstva navedeno je:

»Podnositelj pravilno citira, ali pogrešno tumači odredbe članaka 14. stavka 2., članka 29. stavka 2. i članka 90. stavaka 4. i 5. Ustava. Prije svega treba istaknuti da se ZPP-om uređuje parnični postupak, dakle to je postupovni odnosno procesni zakon. Notorno je da se predmetnim Zakonom uređuju pravila postupanja u postupku. Neprijeporno je da samo iz opravdanih razloga pojedine odredbe Zakona mogu imati povratno djelovanje, ali to ovdje nije slučaj. Osporena zakonska odredba članka 117. stavka 4. ZID ZPP-a uređuje buduće odnose, a ne postojeće kako to pogrešno zaključuje podnositelj. Odlučno je za reći da se osporenom odredbom ne dira u materijalna prava, već se samo uređuje postupak pro futuro glede podnošenja revizije. Iz naprijed iznesenog razvidno je da nema navodne nejednakosti na koju upire podnositelj jer se predmetna postupovna pravila primjenjuju na sve sudionike u postupku pa stoga nije narušena jednakost prema podnositelju.

U odnosu na navodnu povredu članka 29. stavka 2. Ustava ističe se da ZID ZPP-a nije isključena mogućnost podnošenja revizije, nego su samo drugačije uređena pravila za podnošenje revizije koja nisu otegotnija za samog podnositelja. Zakonodavac ima potpuno ovlaštenje urediti parnični postupak na način koji on smatra svrsishodnim i efikasnim, kao što je to i učinio u ZID ZPP-a, pobliže popisujući okolnosti i pretpostavke za pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske uvodeći odgovarajući pravni institut, i to prijedlog za dopuštenje revizije.

Nadalje, članak 29. stavak 2. Ustava ne propisuje da se svakome jamči pravo na meritornu odluku, nego da se svakome jamči donošenje odluke o pravima i obvezama u razumnom roku. Stoga je neosnovan navod podnositelja da je stavljen u nepovoljniji položaj jer nije mogao ostaviti pravo na meritornu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Slijedom navedenog razvidno je da su postupovnim pravilima u cijelosti sve stranke stavljene u jednak položaj pa se ne može govoriti o pravnoj nesigurnosti s obzirom na to da pravni institut revizije nije dokinut nego je samo drugačije uređen.

Slijedom navedenog, odredba članka 117. stavka 4. ZID ZPP-a suglasna je s Ustavom te prijedlog podnositelja ne treba prihvatiti.«

VI. KONAČNI PRIJEDLOG ZAKONA

13. Mjerodavni dio obrazloženja Konačnog prijedloga zakona glasi:

»U osnovi predloženih izmjena i dopuna jest nužnost izmjene pravila o reviziji te uvođenje novog instituta (novog načina rješavanja sporova u kojima odluka ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu) za sporove koji su u većem broju pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju – tzv. ‘ogledni postupak’.

Prema novom uređenju reviziju, kao izvanredni pravni lijek, stranke mogu podnijeti samo ako im Vrhovni sud Republike Hrvatske to prethodno dopusti ili ako im je to dopušteno zakonom.

Prijedlog za dopuštenje revizije stranka bi mogla podnijeti u roku od 30 dana od dana primitka drugostupanjske presude, a u prijedlogu mora navesti određeno pravno pitanje zbog kojeg predlaže da se dopusti revizija i razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o dopuštenosti revizije odlučuje vijeće od pet sudaca rješenjem protiv kojeg nije dopušten pravni lijek.

Razlog zbog kojeg bi revizija bila dopuštena mora biti i isključivo je pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno, pravno pitanje važno za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito:

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili

– ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije – trebalo preispitati sudsku praksu.

Predloženim rješenjem sužava se mogućnost podnošenja tzv. ‘redovne revizije’, odnosno, pravo na reviziju mora biti dopušteno (odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili na temelju zakona). Navedeno je, zapravo, modifikacija ranijeg sustava u kojem je o dopuštenostI revizije stajalište trebao zauzeti drugostupanjski sud, a što se u praksi nije pokazalo naročito uspješnim jer je iskustvo pokazalo da drugostupanjski sudovi nisu bili spremni dopuštati revizije protiv svojih odluka.

Nakon što vijeće petorice sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzme stajalište da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno, za razvoj prava kroz sudsku praksu, stranka može podnijeti reviziju u roku od 30 dana od primitka odluke revizijskog suda o dopuštenosti revizije. Novi koncept prava na reviziju primjenjivao bi se u svim postupcima u kojima do stupanja na snagu ovoga zakona nije donesena drugostupanjska odluka, ali i na podnošenje, sadržaj i postupak povodom revizije prema posebnim zakonima u kojima je drugostupanjska odluka donesena nakon stupanja na snagu ovoga zakona.

Uvođenjem novog instituta tzv. ‘oglednog postupka’ postižu se dvije stvari. Prvo, ubrzat će se postupanje u svim onim postupcima u kojima je bit (meritum) stvari u pogledu pravnog pitanja isti, a koji su pokrenuti u većem broju ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju. Drugo, odlukom koju zauzme Vrhovni sud Republike Hrvatske o tom pravnom pitanju (pitanje mora biti važno za jedinstvenu primjenu prava) jamči se jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno, na taj način razvija se pravo kroz sudsku praksu, što je ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Ogledni postupak započinje na sudu prvog stupnja koji, kada prepozna da se radi o pravnom pitanju koje je prema procjeni suda prvog stupnja važno za jedinstvenu primjenu prava, a koje se pojavljuje u većem broju postupaka, traži sjednicu sudskog odjela i ovisno o zaključku sjednice odjela prijedlog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava sa spisom predmeta dostavlja Vrhovnom sudu Republike Hrvatske radi zauzimanja pravnog shvaćanja o tom pitanju. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske traži očitovanje od svih predsjednika prvostupanjskih sudova o postojanju i broju takvih sporova te nakon prikupljenih podataka predmet daje na odlučivanje sjednici odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja u roku od 30 dana mora odlučiti o dopuštenosti prijedloga. Ako sjednica odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dopusti prijedlog, o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava sjednica odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlučuje u daljnjem roku od 90 dana.

Prvostupanjski sudovi vezani su pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.«

13.1. Obrazloženje Konačnog prijedloga zakona u odnosu na članak 117. ZIDZPP-a /19 glasi:

»Uz članak 117.

Ovom odredbom propisuju se pravila po kojima će se dovršiti postupci koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona.«

VII. MJERODAVNE ODREDBE USTAVA

14. Ustavni sud je kod razmatranja osnovanosti prijedloga predlagatelja ocijenio mjerodavnim sljedeće odredbe Ustava:

»Članak 3.

... vladavina prava ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.«

»Članak 16.

(...) prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila (...) prava drugih ljudi te pravni poredak, (...)

Svako ograničenje (...) prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.«

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...)

(...)«

»Članak 116.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

(...)«

VIII. OCJENA USTAVNOG SUDA

15. Budući da se u ovom ustavnosudskom postupku osporava ustavnost odredaba ZPP-a:53/91-70/19 koje se odnose na novi model revizije, Ustavni sud smatra potrebnim prije razmatranja prigovora predlagatelja navesti prikaz novoga uređenja revizije, kakvo je uvedeno ZIDZPP-om/19, kao i prikaz razgraničenja privatne i javne funkcije revizije, te – u vezi s potonjim – ustavnu ulogu Vrhovnog suda Republike Hrvatske da kao najviši sud u zemlji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost građana.

16. Ustavni sud podsjeća da je revizija izvanredan, devolutivan, samostalan, ograničen, dvostran i nesuspenzivan pravni lijek koji parnične stranke zbog povrede zakona mogu podnijeti protiv presuda drugostupanjskih sudova koje su donesene u povodu žalbi protiv presuda prvostupanjskih sudova te rješenja drugostupanjskih sudova kojima se postupak pred sudom pravomoćno završava (vidjeti odluku Ustavnog suda broj: U-I-885/2013 od 11. srpnja 2014. /«Narodne novine« broj 89/14./).

Riječ je o ustaljenoj zakonskoj instituciji hrvatskog pravnog poretka o kojoj, u skladu sa zakonodavnom tradicijom, odlučuje najviši sud u zemlji. Prema članku 116. stavku 1. Ustava, najviši sud u zemlji je Vrhovni sud kojemu je temeljna ustavna zadaća osiguravati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Pravno uređenje instituta revizije kao izvanrednog pravnog lijeka i pretpostavke za njezinu dopuštenost s vremenom su višekratno mijenjani, čime se bitno utjecalo na postupanje Vrhovnog suda kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i na njegovu ustavnu zadaću da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Detaljan prikaz instituta revizije i njegovih izmjena i dopuna sadržan je u rješenju Ustavnog suda broj: U-I-4365/2008 od 26. ožujka 2013. (»Narodne novine« broj 43/13.).

17. Jedna od ključnih izmjena predviđenih ZIDZPP-om/19 odnosi se na uređenje revizije. Nove se odredbe o reviziji primjenjuju na sve postupke u kojima je drugostupanjska odluka donesena nakon 1. rujna 2019. (članak 117. stavak 4. ZIDZPP-a/19).

Prema novom zakonskom uređenju revizije postoje revizija po dopuštenju (članak 382. ZPP-a:53/91-70/19) i revizija ex lege (članak 382.a ZPP-a:53/91-70/19). Pritom je revizija po dopuštenju temeljni tip revizije, dok je revizija ex lege uvijek dopuštena u nekim taksativno pobrojanim vrstama sporova te u tim slučajevima stranka ne treba najprije podnositi prijedlog za dopuštenje revizije, nego samo reviziju, kao i prije ove zakonske novele. Vrijednosni i proceduralni kriteriji, međutim, više nisu relevantni za dopuštenost revizije.

Članak 382. stavak 1. ZPP-a:53/91-70/19 glasi:

»Članak 382.

Stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.

(...)«

Članak 382.a stavak 1. ZPP-a:53/91-70/19 glasi:

»Članak 382.a

Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu:

– o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

– o utvrđivanju majčinstva ili očinstva,

– u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije,

– u povodu tužbi radi objave ispravka informacije.

(...)«

U zakonskoj noveli iz 2019. godine (članci 67. – 86. ZIDZPP-a/19) revizija po dopuštenju Vrhovnog suda postulirana je kao temeljni tip revizije, a odlučivanje o njezinoj dopuštenosti odvojeno je od odlučivanja o njezinoj osnovanosti. Vrhovni sud dopustit će reviziju ako ocijeni da je u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačeno pravno pitanje važno za odluku u sporu, ali i za osiguranje jedinstvenosti u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Ako pak Vrhovni sud ocijeni da nije riječ o takvom pitanju, stranka reviziju uopće nije ovlaštena podnijeti. Svoju odluku o nedopuštenosti revizije Vrhovni sud dužan je barem sumarno obrazložiti i navesti razloge zbog kojih smatra da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije.

18. Ustavni sud podsjeća da se revizija tradicionalno koncipirala kao pravni lijek s dvojakom funkcijom: osiguranje pravilne i zakonite odluke u konkretnom predmetu te ostvarenje jedinstva u primjeni prava na cjelokupnom području njegova važenja (Siniša Triva, Mihajlo Dika, Građansko parnično procesno pravo, 2004., str. 719.). Osiguranje pravilnosti i zakonitosti suđenja u pojedinom predmetu primarno je u privatnom (individualnom) interesu stranaka, dok je u javnom interesu da revizijska shvaćanja najviše sudske instance osiguraju trajnije jedinstvo pravnog poretka jedinstvenom primjenom zakona na cjelokupnom području njegova važenja.

19. Novo uređenje revizije u ZIDZPP-u/19 polazi od ustavne zadaće Vrhovnog suda da, kao najviši sud u državi, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. stavak 1. Ustava) te pritom javnoj funkciji revizije (promicanje i uspostava jedinstvenosti i predvidivosti u primjeni prava te njegov razvoj) daje prednost u odnosu na privatnu funkciju kakvu je ranije primarno imala (redovna) revizija dopuštena prema vrijednosnom, kauzalnom i proceduralnom kriteriju. Novelom iz 2019. godine učinjena je, dakle, promjena paradigme u određenju uloge i funkcije Vrhovnog suda pri čemu se naglasak sa zaštite prava stranaka u konkretnim predmetima premjestio na javni interes osiguranja jedinstvene primjene prava i njegova razvoja.

19.1. Ustavni sud skreće pozornost na sličnost revizije po dopuštenju i tzv. izvanredne revizije kakva je postojala prije novele iz 2019. godine. Stoga će se u obrazloženju ovog rješenja, u dijelovima koji se odnose na odredbe kojima je regulirana revizija po dopuštenju, koristiti određena pravna stajališta iz dosadašnje sudske prakse Ustavnog suda o pitanjima izvanredne revizije (napose o pitanju njezine javne funkcije i, s tim u vezi, pretpostavkama za njezinu dopuštenost) te razlikama između redovne i izvanredne revizije kakva je postojala prije zakonske novele iz 2019. godine.

Ustavni sud pritom podsjeća da termini »redovna i izvanredna revizija« nisu zakonski termini, već su se oni koristili radi toga da bi se njima označile dvije pravne situacije u kojima se revizija kao pravni lijek protiv drugostupanjskih odluka mogla podnijeti, a koje su se po pretpostavkama za njihovu dopuštenost (razlozima zbog kojih se mogu podnijeti) i po postupku koji se povodom njih provodio značajno razlikovale (vidjeti odluku Ustavnog suda broj: U-I-885/2013, navedeno, točka 9.).

A. U odnosu na članak 385. stavke 1. i 2. ZPP-a:53/91-70/19

20. Ustavni sud primjećuje da se prigovori predlagatelja Barbića, koji se odnose na članak 385. stavke 1. i 2. ZPP-a:53/91-70/19 iscrpljuju u tvrdnji da je zakonodavac iz razloga za izjavljivanje revizije neopravdano isključio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a:53/91-70/19, kojim je propisano da bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu toga zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Odlučujući o prijedlogu predlagatelja Ustavni sud pošao je od ustavne ovlasti Hrvatskog sabora da u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj (članak 2. stavak 4. alineja 1. Ustava). To ovlaštenje podrazumijeva mijenjanje i dopunjavanje već postojećeg zakonskog uređenja, pri čemu je zakonodavac dužan uvažavati zahtjeve koji slijede iz načela vladavine prava i one kojima se štite temeljne ustavne vrednote i dobra.

Stoga je zakonodavac ovlašten, u skladu s člankom 2. stavkom 4. Ustava, odabrati drukčiji zakonodavni model uređenja revizije te pritom javnoj funkciji revizije (promicanje i uspostava jedinstvenosti i predvidivosti u primjeni prava te njegov razvoj) dati prednost u odnosu na privatnu funkciju kakvu je ranije primarno imala (redovna) revizija dopuštena prema vrijednosnom, kauzalnom i proceduralnom kriteriju. Međutim, sam odabrani zakonodavni model, osobito njegova svrsishodnost i učinkovitost, načelno ne može biti predmet ustavnosudske ocjene. To stajalište je Ustavni sud izrazio više puta u svojoj praksi (primjerice, U-I-2012/2007 i U-I-2013/2007 od 17. lipnja 2009. /«Narodne novine« broj 88/09./; U-I-2921/2003 i dr. od 19. studenoga 2008. /«Narodne novine« broj 137/08./; U-IP-3820/2009, U-IP-3826/2009 i dr. od 17. studenoga 2009. /«Narodne novine« broj 143/09./ i dr.).

21. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da su prigovori podnositelja Barbića u odnosu na članak 385. stavke 1. i 2. ZPP-a:53/91-70/19 neosnovani.

B. U odnosu na članak 385.a ZPP-a:53/91-70/19

22. U odnosu na prigovore predlagatelja Barbića kojima osporava članak 385.a ZPP-a:53/91-70/19, Ustavni sud primjećuje da je netočna predlagateljeva tvrdnja da je tom odredbom Vrhovnom sudu dana ovlast odlučivanja po diskreciji. Odlučivanje po diskreciji značilo bi da su kriteriji odlučivanja određeni samo okvirno te da za sud nisu obvezujući. Međutim, postupanje Vrhovnog suda pri odlučivanju o dopustivosti revizije ne može se smatrati diskrecijskim. Naime, u članku 385.a ZPP-a:53/91-70/19 prvo je generalnom klauzulom određeno da će Vrhovni sud dopustiti reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a potom se primjerice navodi koja su to generalnom klauzulom obuhvaćena važna pitanja zbog kojih je Vrhovni sud dužan dopustiti reviziju, navodeći da je to osobito:

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili

– ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, ESLJP-a ili Suda Europske unije – trebalo preispitati sudsku praksu.

23. Slijedom navedenog, nabrajanjem slučajeva u kojima je Vrhovni sud osobito dužan dopustiti reviziju nije isključena obveza toga suda da reviziju dopusti i u drugim slučajevima u kojima je ispunjen kriterij iz generalne klauzule. Pritom će tumačenje generalne klauzule provesti upravo Vrhovni sud odlučujući o tome koja su pravna pitanja dostatno važna da zavređuju odlučivanje najvišeg suda u državi, čime taj sud obavlja svoju ustavnu ovlast iz članka 116. stavka 1. Ustava.

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da su prigovori predlagatelja Barbića koji se odnose na članak 385.a ZPP-a:53/91-70/19 neosnovani.

C. U odnosu na članak 387. stavke 3. i 5. ZPP-a:53/91-70/19

24. U odnosu na prigovore predlagatelja Barbića kojima osporava članak 387. stavak 3. ZPP-a:53/91-70/19 navodeći da se, u slučaju kada se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, revidentu nameće dužnost da uz prijedlog dostavi odluke sudova na koje se poziva ili da ih određeno naznači, što po njegovu mišljenju za revidenta predstavlja prekomjeran teret, Ustavni sud ističe da nije nerazmjerno ograničavanje prava na pristup sudu ako sud od stranke zahtijeva da konkretno navede razloge zbog kojih se obraća sudu (vidjeti predmet ESLJP-a Mierkiewicz protiv Poljske, br. 77833/01, § 30., presuda od 13. veljače 2007.).

Ustavni sud, nadalje, ističe da uvjeti za dopuštenost revizije mogu biti stroži od onih za žalbu (vidjeti predmete ESLJP-a Levages Prestations Services, br. 21920/93, § 45., presuda od 23. listopada 1996.; Brualla Gómez de la Torre, br. 26737/95, § 37., presuda od 19. prosinca 1997.; Kozlica protiv Hrvatske, br. 29182/03, § 32., presuda od 2. studenoga 2006.; Shamoyan protiv Armenije, br. 18499/08, § 29., presuda od 7. srpnja 2015., Zubac protiv Hrvatske, (Vv) br. 40160/12, § 82., presuda od 5. travnja 2018.; i odluku Ustavnog suda broj: U-III-751/2020 od 16. srpnja 2020. /www.usud.hr/).

Nadalje, Ustavni sud primjećuje da, u slučaju kada se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, tome mora prethoditi saznanje budućeg revidenta za tu različitu praksu, jer u suprotnom – bez usporedbe s praksom viših sudova – stranka ne bi imala osnova smatrati da je odluka koju želi osporiti revizijom različita toj praksi.

24.1. Slijedom navedenog, a također imajući u vidu i javnu dostupnost sistematizirane sudske prakse Vrhovnog suda i drugih sudova, Ustavni sud ne nalazi razloge zbog kojih bi trebalo smatrati da članak 387. stavak 3. ZPP-a:53/91-70/19 nameće revidentima prekomjeran teret.

25. U odnosu na članak 387. stavak 5. ZPP-a:53/91-70/19, predlagatelj Barbić navodi da je u rješenju kojim odbacuje prijedlog za dopuštenje revizije Vrhovni sud ovlašten samo određeno se pozvati na nedostatak pretpostavki za njezino podnošenje (članak 387. stavak 5. ZPP-a:53/91-70/19) te ističe da je na taj način stranci uskraćeno pravo saznati iz kojih je razloga njezin prijedlog za dopuštenje revizije odbačen.

Predlagatelj Barbić se u prijedlogu pozvao na odluku Ustavnog suda broj: U-I-885/2013 (navedeno, vidjeti točku 9.), kojom je Ustavni sud pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te ukinuo članak 392.b stavak 4. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: ZPP:53/91-148/11), prema kojemu Vrhovni sud nije bio dužan u obrazloženju svoga rješenja navoditi razloge za odbacivanje izvanredne revizije.

26. U odluci broj: U-I-885/2013 Ustavni sud je pretpostavke za dopuštenost redovne odnosno izvanredne revizije doveo u vezu s primarnom funkcijom svake od njih. U toj je odluci navedeno:

»10. (...) Tako se redovna revizija može podnijeti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (uz određena značajna ograničenja u usporedbi s bitnim povredama zbog kojih se može izjaviti žalba) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok se izvanredna revizija može podnijeti i pobijana se presuda može ispitivati samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja zbog kojeg je ‘dopuštena’, dakle, zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

10.1. Prema odredbama ZPP-a, kada Vrhovni sud odlučuje o redovnoj reviziji tada je on ‘klasični’ kasacijski sud, a revizijska odluka tog suda ima učinke inter partes. Pretpostavke za dopuštenost te revizije propisane su člankom 382. stavkom 1. ZPP-a.

Suprotno tomu, izvanredna revizija uređena je kao pravni lijek čija je primarna zadaća osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Uloga je Vrhovnog suda u tom postupku (kod odlučivanja o izvanrednoj reviziji) osigurati pravilno i jedinstveno tumačenje zakona, čime Vrhovni sud svojim odlukama izravno utječe na ujednačavanje sudske prakse i pridonosi pravnoj sigurnosti koja je bitna sastavnica vladavine prava. Sukladno tome, institut izvanredne revizije uvijek je povezan s pitanjima od javnog/općeg interesa. Istodobno, preko njega se u najvećoj mjeri očituje ustavna zadaća Vrhovnog suda u smislu članka 116. stavka 1. Ustava. Pretpostavke za dopuštenost te revizije razlikuju se od onih propisanih za redovnu reviziju. One su dijelom specifične jer izražavaju tu osobitu javnopravnu svrhu izvanredne revizije.«

26.1. Nadalje, mjerodavni dio obrazloženja odluke broj: U-I-885/2013, koji sadrži razloge ukidanja osporenog članka 392.b stavka 4. ZPP-a:53/91-148/11, glasi:

»11. Člankom 392.b ZPP-a propisano je postupanje revizijskog vijeća Vrhovnog suda koje odlučuje o izvanrednoj reviziji.

Ustavni sud primjećuje da su tim člankom propisane različite pravne situacije u kojima revizijsko vijeće Vrhovnog suda može odbaciti izvanrednu reviziju kao nepotpunu, nedopuštenu ili nepravodobnu.

11.1. Tako prema stavku 1. članka 392.b ZPP-a revizijsko vijeće Vrhovnog suda odbacit će nepotpunu i nedopuštenu reviziju iz članka 382. stavka 2. ZPP-a, a i nepravodobnu ako je to propustio učiniti prvostupanjski sud. U tim slučajevima rješenje revizijskog vijeća Vrhovnog suda mora biti obrazloženo.

Prema članku 389. ZPP-a izvanredna revizija je nepravodobna ako nije podnesena u roku koji je određen za njezino podnošenje (članak 382. stavak 4.), a nepotpuna je ako se na temelju nje ne može utvrditi koja se presuda pobija i ako nije potpisana.

11.2. Stavcima 2. i 3. članka 392.b također je propisano da revizijsko vijeće Vrhovnog suda može odbaciti izvanrednu reviziju kao nedopuštenu i to u dvije pravno različite situacije. Prva, kada je izvanredna revizija nepotpuna jer ne ispunjava formalne pretpostavke da bi se o njoj odlučivalo (nije sastavljena u skladu s člankom 382. stavkom 2.). Druga, kada je izvanredna revizija potpuna (sastavljena je u skladu s člankom 382. stavkom 2.), ali revizijsko vijeće Vrhovnog suda ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Međutim, za razliku od slučajeva navedenih u stavku 1. članka 392.b ZPP-a (kada rješenje o odbačaju revizije mora biti obrazloženo), u slučajevima iz stavaka 2. i 3. istog članka revizijsko vijeće Vrhovnog suda, prema članku 392.b stavku 4. ZPP-a, ne mora obrazlagati svoju odluku, odnosno ne mora navoditi razloge zbog kojih je izvanrednu reviziju odbacilo kao nedopuštenu. Samo u slučaju ako ocijeni da bi to bilo svrhovito, revizijsko vijeće Vrhovnog suda može odlučiti i da se posebno obrazlože razlozi zbog kojih je donijelo takvo rješenje.

11.3. Razmatrajući osporeni stavak 4. članka 392.b ZPP-a u odnosu na stavke 1., 2. i 3. istog članka, Ustavni sud ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivim takvo normativno rješenje kad je riječ o ovlastima Vrhovnog suda da ne navodi razloge za odbacivanje svoje odluke donesene u povodu izvanredne revizije. Naime, Ustavni sud ne vidi nijedan objektivan i relevantan razlog zbog kojeg postoji obveza obrazlaganja rješenja kojim se odbacuje izvanredna revizija iz razloga propisanih stavkom 1. članka 392.b ZPP-a, a takva obveza ne postoji kod odbačaja izvanredne revizije iz stavaka 2. i 3. istog članka.

12. Štoviše, u slučaju iz stavka 3. članka 392.b ZPP-a nije samo riječ o uskraćivanju prava stranke da bude upoznata s razlozima zbog kojih se odbacuje njezino pravno sredstvo na koje ona ima zakonsko pravo i koje ispunjava sve formalne pretpostavke, nego o tome da se cjelokupna javnost, uključujući i cjelokupni sustav redovnih i specijaliziranih sudova, kao i Ustavni sud, isključuje od mogućnosti da saznaju ili dobiju uvid u shvaćanja najvišeg suda u zemlji koje je važno za kreiranje nacionalne jurisprudencije i usmjeravanje nacionalnog sudskog mehanizma. Naime, preko odluke Vrhovnog suda o tome je li neko pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili nije, najjasnije se vidi način na koji Vrhovni sud gradi jedinstvenost nacionalnog sudskog prostora i osigurava ravnopravnost građana u smislu članka 116. stavka 1. Ustava.

Upravo iz tih razloga u rješenju kojim Vrhovni sud odbacuje izvanrednu reviziju kao nedopuštenu (jer je ocijenio da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni), moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi za takvu odluku.

Pri tome, opseg i podrobnost obrazloženja mogu varirati ovisno o konkretnom pitanju, pa razlozi za odbacivanje revizije (i) u smislu članka 392.b stavka 3. ZPP-a mogu biti sažeti i u samo ‘jednu rečenicu’ ako ona jasno upućuje na razloge zbog kojih to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. No, ne navoditi nijedan razlog (iako je riječ o pitanju od općeg/javnog interesa) i za to imati zakonsku ovlast upućuje na duboku nesuglasnost članka 392.b stavka 4. ZPP-a s člankom 116. stavkom 1. Ustava. Takva zakonska odredba negira sam smisao i svrhu ustavne zadaće Vrhovnog suda propisane člankom 116. stavkom 1. Ustava.

13. Ustavni sud također primjećuje da članak 392.b stavak 4. ZPP-a i njegova primjena može u javnosti stvoriti dojam da Vrhovni sud, odbacujući izvanrednu reviziju kao nedopuštenu u slučaju kada ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ne navodeći razloge za njezino odbacivanje, postupa samovoljno i arbitrarno. Zahtjevi povezani s ‘vanjskim dojmom’ pravilnog funkcioniranja sudova, inherentni pravu na pošteno suđenje, ali i pravilnom funkcioniranju sudbene vlasti, ne dopuštaju mogućnost da se izvanredna revizija odbacuje bez navođenje razloga za takvu sudsku odluku.«

27. Slijedom navedenog, uvažavajući prethodno navedenu sličnost revizije po dopuštenju i tzv. izvanredne revizije kakva je postojala prije novele iz 2019. godine. (vidjeti točku 12.1. ovog rješenja), u razmatranju prijedloga predlagatelja koji se odnosi na osporeni stavak 5. članka 387. ZPP-a:53/91-70/19 Ustavni sud pošao je od načelnih stajališta o pravu na obrazloženu sudsku odluku, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije, u vezi s ustavnom zadaćom Vrhovnog suda iz članka 116. stavka 1. Ustava.

Prema ustaljenoj praksi ESLJP-a i Ustavnog suda, obrazloženja sudskih odluka iznimno su važna, jer je nedostatak relevantnih i dostatnih razloga za ocjene kakve su odlukom dane prvi i najvažniji znak koji upućuje na arbitrarno odlučivanje. Međutim, to pravo ne može se tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku (vidjeti, na primjer, predmet ESLJP-a García Ruiz protiv Španjolske (Vv), br. 30544/96, § 26., presuda od 21. siječnja 1999.), već to ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja (vidjeti odluku Ustavnog suda broj: U-III-2886/2018 od 11. rujna 2019., točka 6.1. /www.usud.hr/).

Ako je na temelju mjerodavnog prava viši sud ovlašten odbaciti žalbu pukim pozivanjem na mjerodavne pravne odredbe kojima se uređuje dopuštenost takvih žalbi, prema sudskoj praksi ESLJP-a može biti dovoljno da se viši sud, bez pružanja daljnjeg obrazloženja, samo pozove na odredbu kojom se dopušta taj postupak u slučaju da u žalbi nije postavljeno nijedno pravno pitanje od temeljne važnosti (vidjeti predmete ESLJP-a John protiv Njemačke, br. 15073/03, odluka od 13. veljače 2007.; Nersesyan protiv Armenije, br. 15371/07, § 23., odluka od 19. siječnja 2010.; Talmane protiv Latvije, br. 47938/07, § 29., presuda od 13. listopada 2016., Mrazović protiv Hrvatske, br. 25149/13, § 41., odluka od 17. prosinca 2019.).

Nadalje, uskraćivanje dopuštenja na podnošenje žalbe bez pružanja konkretnog obrazloženja nije predstavljalo povredu članka 6. stavka 1. Konvencije (vidjeti predmet ESLJP-a Sawoniuk protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 63716/00, odluka od 29. svibnja 2001.).

Ocjena o dopuštenosti pravnog sredstva ponekad će ovisiti o tome je li stranka postupila su skladu s odredbama mjerodavnog postupovnog prava te je li u najvećoj mogućoj mjeri, svoje zahtjeve iznijela jasno, nedvosmisleno i u razumno strukturiranom obliku (vidjeti predmet ESLJP-a Jahnke i Lenoble protiv Francuske, br. 40490/98, odluka od 29. kolovoza 2000.). Primjerice, ESLJP nije našao povredu prava na pristup Vrhovnom sudu u predmetu podnositelja koji u izvanrednoj reviziji nisu ispoštovali mjerodavne postupovne odredbe te je ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja samo pozivanje na relevantne zakonske odredbe, bez dodatnog obrazloženja, nije predstavljalo pretjerani formalizam koji bi uključivao nerazumnu i posebno strogu primjenu postupovnih pravila ili na drugi način neopravdano ograničio njihovo pravo na pristup sudu (vidjeti predmet ESLJP-a Mrazović protiv Hrvatske, navedeno, §§ 40. – 45.).

28. Ustavni sud ponovo ističe da uređenje revizije u ZIDZPP-u/19 polazi od ustavne zadaće Vrhovnog suda da, kao najviši sud u državi, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. stavak 1. Ustava) te pritom javnoj funkciji revizije (promicanje i uspostava jedinstvenosti i predvidivosti u primjeni prava te njegov razvoj) daje prednost u odnosu na privatnu funkciju kakvu je ranije primarno imala (redovna) revizija dopuštena prema vrijednosnom, kauzalnom i proceduralnom kriteriju (vidjeti točku 12. ovog rješenja).

Slijedom navedenog, nabrajanjem slučajeva u kojima je Vrhovni sud osobito dužan dopustiti reviziju nije isključena obveza toga suda da reviziju dopusti i u drugim slučajevima u kojima je ispunjen kriterij iz generalne klauzule, a tumačenje generalne klauzule provest će upravo Vrhovni sud odlučujući o tome koja su pravna pitanja dostatno važna da zavređuju odlučivanje najvišeg suda u državi, čime taj sud obavlja svoju ustavnu ovlast iz članka 116. stavka 1. Ustava.

U obavljanju te zadaće odluku o neprihvaćanju prijedloga za dopuštenje revizije Vrhovni sud ovlašten je samo sumarno obrazložiti, čime mu je omogućeno da svoj rad usmjeri na pitanja koja su doista važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i njegova razvoja. U tom smislu Ustavni sud ocjenjuje da dostatnost sumarnog obrazloženja rješenja kojim se ne dopušta podnošenje revizije nije nespojivo sa zahtjevima osiguranja prava na obrazloženu sudsku odluku.

Ustavni sud pritom naglašava da »određeno pozivanje na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije« ne znači da Vrhovni sud nije dužan obrazložiti svoju odluku kojom ne dopušta podnošenje revizije; naprotiv, Vrhovni sud dužan je navesti dostatne i relevantne razloge za takvu odluku. Međutim, opseg i podrobnost obrazloženja mogu varirati ovisno o konkretnom pitanju, a pritom razlozi za odbacivanje prijedloga za podnošenje revizije mogu biti sažeti i u samo »jednu rečenicu« ako ona jasno upućuje na razloge zbog kojih to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (vidjeti odluku broj: U-I-885/2013, navedeno, točka 12.).

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da su prigovori predlagatelja Barbića koji se odnose na članak 387. stavak 5. ZPP-a:53/91-70/19 neosnovani.

D. Članak 117. stavci 2. i 4. ZIDZPP-a/19

29. Predlagatelji osporavaju članak 117. stavke 2. i 4. ZIDZPP-a/19, koji je po svojoj pravnoj naravi prijelazna odredba zakona.

30. Ustavni sud podsjeća da je već ocjenjivao prijelazne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 112/99., u daljnjem tekstu: ZIDZPP/99). Člankom 10. ZIDZPP-a/99 izmijenjen je članak 382. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91. i 91/92.) u odnosu na vrijednost predmeta spora za podnošenje revizije s 3.000.000 hrvatskih dinara na 100.000,00 kuna. Rješenjem broj: U-I-1071/2000 od 31. siječnja 2001. (»Narodne novine« broj 13/01.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 10. stavaka 2. i 3. ZIDZPP-a/99.

U obrazloženju rješenja broj: U-I-1071/2000 navedeno je:

»Ocjenjujući sadržaj osporene zakonske odredbe kroz cjelovitost sadržaja odredbi članka 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, a u svezi s označenom odredbom Ustava za koju se u prijedlogu tvrdi da je povrijeđena, Ustavni sud je ocijenio da osporena odredba po svom sadržaju nema povratno (retroaktivno) djelovanje.

Odredbe sadržane u članku 10. Zakona propisuju koji će se postupci, koji su u tijeku, i pod kojim uvjetima, nastaviti prema propisima koji su bili na snazi do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, a koji prema propisima koji su na snazi nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku.

Stoga te odredbe članka 10., uključivo i (predmetno) osporeni stavak 3., propisavši potencijalno moguće situacije u svezi s postupcima koji su u tijeku i koje treba riješiti nakon što je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku stupio na snagu, nisu odredile povratni učinak, već su propisale uvjete i način primjene novog propisa na postupke u tijeku.

Predlagatelji su zapravo, protumačivši osporenu odredbu na način da njezina primjena njima neće omogućiti podnošenje izvanrednog pravnog lijeka – revizije, budući da su postupak (kao tužitelji) započeli u vrijeme važenja imovinskog cenzusa propisanog za dopustivost revizije, u znatno manjem iznosu, zaključili da se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni osporavane odredbe.

Međutim, Ustavni sud ne ocjenjuje suglasnost zakona s Ustavom sa stajališta primjene zakonskih propisa, jer takva mogućnost ocjene nema temelja u odredbama članaka 36. i 37. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ... Pravilnost primjene određene odredbe zakona ili drugog propisa cijeni se, sa stajališta eventualne povrede ustavnih prava, u postupku koji se pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske vodi povodom ustavne tužbe.«

30.1. Isto je stajalište Ustavni potvrdio i u rješenjima brojeva U-I-1463/2000 od 6. prosinca 2000., U-I-1821/2000 od 28. veljače 2001., U-I-713/2001 i dr. od 14. siječnja 2004. (»Narodne novine« broj 10/04.), U-I-169/2005 od 23. ožujka 2005., U-I-1552/2005 i dr. od 7. srpnja 2009., U-I-1499/2012 i dr. od 18. listopada 2016. (www.usud.hr).

30.2. Ustavni sud podsjeća da je ESLJP u presudi Kozlica protiv Hrvatske (br. 29182/03, presuda od 2. studenoga 2006.), između ostalog, naveo:

»33. Sud primjećuje da su tvrdnje slične ovima koje je dao podnositelj zahtjeva bile odbijene u ranijim predmetima (vidi, mutatis mutandis,naprijed citirani predmet Brualla Gómez de la Torre v. Spain) i ne vidi nikakav razlog da dođe do drugačijega zaključka u ovome predmetu. Posebice, Sud smatra da je povećanje financijskoga praga za reviziju Vrhovnome sudu, kako bi se prekinula situacija u kojoj je taj sud preopterećen predmetima manje važnosti, bio legitiman cilj. Štoviše, rješenje koje je doneseno u ovome predmetu od strane hrvatskoga zakonodavca slijedilo je općenito priznato načelo da se postupovna pravila na postupke u tijeku primjenjuju trenutno (vidi mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Brualla Gómez de la Torre v. Spain, str. 2956, stavci 35.-36.).«

30.3. Nadalje, Sud Europske unije je u nizu svojih presuda naglasio da se u skladu s uobičajenom sudskom praksom smatra da se postupovni propisi općenito primjenjuju na sve postupke koji se vode u trenutku kad oni počinju važiti (vidjeti presudu od 1. srpnja 2004. Elliniko Dimosio protiv Nikolaosa Tsapalosa i Konstantinosa Diamantakisa, C-121/91 i C-122/91).

31. Stavkom 2. članka 117. ZIDZPP-a/19 propisana je primjena pojedinih odredaba tog zakona na sve postupke u tijeku, odnosno na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu tog zakona nije održano pripremno ročište ili je održano pripremno ročište, ali nije zaključen prethodni postupak. Drugim riječima, osporenim člankom 117. stavkom 2. ZIDZPP-a/19 propisana je primjena pojedinih odredaba ZIDZPP-a/19 na sve postupke koji do stupanja na snagu tog zakona nisu pravomoćno dovršeni.

Stavkom 4. članka 117. ZIDZPP-a/19 propisano je da će se odredbe ZIDZPP-a/19 o reviziji primjenjivati i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ZIDZPP-a/19 nije donesena drugostupanjska odluka. Dakle, u slučajevima u kojima postupak do stupanja na snagu ZIDZPP-a/19 još nije pravomoćno dovršen, stranke su ovlaštene koristiti reviziju u skladu s odredbama ZIDZPP-a/19, kojim je propisano novo uređenje tog izvanrednog pravnog lijeka. Nasuprot tome, ako je u vrijeme stupanja na snagu ZIDZPP-a/19 drugostupanjska odluka već donesena, čime bi postupak bio pravomoćno dovršen, tada se odredbe ZIDZPP-a/19 ne primjenjuju, nego su stranke ovlaštene podnijeti reviziju u skladu s pretpostavkama propisanim ZPP-om:53/91-89/14.

32. Polazeći od prethodnih utvrđenja Ustavni sud ocijenio je da člankom 117. stavcima 2. i 4. ZIDZPP-a/19 zakonodavac nije propisao njegovo povratno djelovanje.

Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrdio je da osporeni članak 117. stavci 2. i 4. ZIDZPP-a/19, nije nesuglasan s načelom vladavine prava i načelom pravne sigurnosti.

E. Obrazloženje u odnosu na točku II. izreke

33. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 106.a stavaka 5. i 6., 126.b i 299.a stavka 3. ZPP-a:53/91-70/19 podnio je predlagatelj Barbić.

Ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.

34. Člankom 38. stavkom 1. Ustavnog zakona propisano je:

»Članak 38.

Svaka fizička i pravna osoba ima pravo predložiti pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom ...«

35. Člankom 32. Ustavnog zakona propisano je:

»Članak 32.

Ustavni sud će rješenjem odbaciti zahtjev, prijedlog i ustavnu tužbu ... kad ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.«

36. Ustavni sud utvrđuje da predlagatelj Barbić u prijedlogu nije naveo ustavnopravno relevantne razloge zbog kojih bi trebalo pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih članaka 106.a stavaka 5. i 6., 126.b stavaka 1. i 2. i 299.a stavka 3. ZPP-a:53/91-70/19. Puko navođenje tvrdnji da neke zakonske odredbe nisu u suglasnosti s Ustavom nije dovoljno da bi Ustavni sud mogao ocijeniti postoje li razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih odredaba zakona s Ustavom odnosno za odlučivanje o biti stvari. Ustavni sud ne može nagađati o razlozima zbog kojih predlagatelj smatra da navedene zakonske odredbe nisu u suglasnosti s Ustavom i zbog kojih predlaže Ustavnom sudu da pokrene postupak za ocjenu suglasnosti članaka 106.a stavaka 5. i 6., 126.b stavaka 1. i 2. i 299.a stavka 3. ZPP-a:53/91-70/19 s Ustavom. Ti razlozi moraju biti izneseni na precizan i razumljiv način odnosno moraju biti navedeni konkretni razlozi koji u dovoljnoj mjeri upozoravaju na sumnju da osporeni zakon nije u suglasnosti s Ustavom kako bi Ustavni sud mogao procijeniti hoće li pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom.

36.1. Tvrdnje predlagatelja da je članak 106. stavci 5. i 6. ZPP-a:53/91-70/19 »protivan čl. 29/1 Ustava i čl. 6 te Konvencije, jer posve nepotrebno ograničava mogućnost dokazivanja važnih, a možda i odlučnih činjenica u postupku koje zapisnik može neistinito sadržavati«, da članak 126.b stavci 1. i 2. ZPP-a:53/91-70/19 nije suglasan s Ustavom, navodeći kao razlog osporavanja »nemale tehničke teškoće uzrokovane nesavršenošću ustrojenog informacijskog sustava, koji još nije (pitanje je kada će biti) prilagođen svim procesnim situacijama«, te da članak 299.a stavak 3. ZPP-a:53/91-70/19 nije dovoljno jasan pa da ga stoga »predlaže poništiti«, ne predstavljaju ustavnopravnu argumentaciju iz koje bi bilo moguće izvesti zaključak da taj zakon nije u suglasnosti s Ustavom.

37. Sukladno navedenom, na temelju članka 32. Ustavnog zakona riješeno je kao u izreci.

38. Prijedlog predlagatelja za privremenu obustavu izvršenja pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi zakonskih odredaba čija se suglasnost s Ustavom ocjenjuje, podnesen na temelju članka 45. Ustavnog zakona, nije razmatran s obzirom na sadržaj izreke ovog rješenja.

39. Objava ovog rješenja temelji se na članku 29. Ustavnog zakona (točka III. izreke).

 

 

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.