- 1 -              Rev 337/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 337/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. V. iz T., Republika Bosna i Hercegovina, OIB: ... , koga zastupa punomoćnica V. P. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Z., OIB: ... , radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3686/18-3 od 15. svibnja 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-96/16-27 od 2. svibnja 2018., na sjednici održanoj 15. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3686/18-3 od 15. svibnja 2020. i sudi:

 

a) Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje toč. I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-96/16-27 od 2. svibnja 2018.

 

b) Prihvaća se žalba tužitelja te se nalaže tuženiku da, pored iznosa dosuđenoga toč. II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-96/16-27 od 2. svibnja 2018., naknadi tužitelju i daljnje troškove zastupanja u prvostupanjskom postupku, u iznosu od 497,71 Eur/3.750,00 kn, sa zateznim kamatama obračunatima od 2. svibnja 2018. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a nakon 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbe u iznosu od 41,48 Eur/312,50 kn, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od ukupno 497,71 Eur/3.750,00 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.380,45 Eur/25.470,00 kn sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci te da mu isplati zatezne kamate koje na iznos od 764,31 Eur/5.758,66 kn teku od 4. listopada 2011. do 8. studenoga 2011. po stopi pobliže opisanoj u izreci presude. Toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 912,47 Eur/6.875,00 kn, također sa zateznim kamatama pobliže određenima u istoj toč. izreke.

 

2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:

 

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-96/16-27 od 02. svibnja 2018., u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.750,00 kn.

 

II. Preinačava se navedena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-96/16-27 od 02. svibnja 2018., i sudi:

 

Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Z., isplatiti tužitelju P. V. iz T., Republika Bosna i Hercegovina, iznos od 25.470,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na te iznose teku od 14. listopada 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te zakonske zatezne kamate koje na iznos od 5.758,66 kn teku od 14. listopada 2011. do 8. studenog 2011. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5% poena, kao i naknaditi mu parnični trošak, u iznosu od 6.875,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 2. svibnja 2018. do isplate, sve u roku od 15 dana."

 

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbe i odgovora na žalbu.“

 

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-160/2021-2 od 24. studenoga 2021. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pitanja:

 

"Predstavlja li okolnost da sredstva za izvršenje odluke upravnog tijela nisu bila osigurana u državnom proračunu pravni osnovu za neispunjenje obveze, odnosno neizvršavanje pravomoćne odluke upravnog tijela?"

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojega je dopuštena te u reviziji predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu u pobijanom dijelu ili da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

5. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu djelomično neisplaćene invalidske mirovine na temelju pravomoćnog rješenja tuženika od 3. studenoga 2008. za razdoblje od 24. srpnja 2006. do 31. listopada 2008.

 

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je slijedeće:

 

- da je rješenjem tuženika od 3. studenoga 2008. tužitelju, kao pripadniku H. V. O., kod koga je nastao trajni gubitak radne sposobnosti dijelom uzrokovan 50% ranjavanjem, a dijelom bolešću izvan tih okolnosti, priznato počev od 24. srpnja 2006. pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad,

 

- da se potraživanje tužitelja temelji na rješenju tuženika koje je stoga steklo svojstvo pravomoćnosti, konačnosti i ovršnosti,

 

- da se u izreci rješenja tuženika (koje sadrži odgodni uvjet) navodi da će zaostale mirovine za razdoblje od 24. srpnja 2006. do 31. listopada 2008. biti isplaćene kad za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske,

 

- da je tuženik isplatio tužitelju 25. listopada 2011. razliku dijela neisplaćene mirovine za 2006.,

 

- da tuženiku, kao korisniku državnog proračuna, do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, nisu osigurana sredstva u Državnom proračunu za isplatu invalidskih mirovina koje tužitelj potražuje u predmetnoj parnici (za utuženo razdoblje).

 

10. Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja, pozivom na odredbu čl. 160. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 174/04, 92/05, 2/07 i 107/07), čl. 34. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08), čl. 1. st. 1. toč. 7. u vezi sa čl. 4. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 2/06 - dalje: Ugovor) te čl. 54., čl. 152. st. 2.-4. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98 - dalje: ZOMO) ocijenio je osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu zaostalih mirovine za to razdoblje vezano za osiguranje sredstava u državnom proračunu Republike Hrvatske, zaključivši da je tuženik odgovoran za neisplatu mirovine tužitelju, jer su osigurana ta sredstva, čime je ispunjen uvjet za dospjelost isplate predmetnog potraživanja.

 

11. Preinačujući djelomično prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud zauzima shvaćanje da se prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ne stječu po sili zakona, već tuženik u okviru svojih ovlasti donosi rješenje kojim se svakom pojedinom korisniku priznaje pravo na invalidsku mirovinu i pravo na njezinu isplatu s rokom početka isplate pa stoga obveza tuženika za isplatu zaostataka još nije dospjela, a kako to proizlazi iz izreke pravomoćnog i konačnog upravnog rješenja, koje nije izvršno u pogledu zaostataka mirovine za 2007. i 2008., niti je tuženik zakasnio sa ispunjenjem svoje obveze, jer rješenje sadrži u tom dijelu odgodni uvjet, odnosno ostavljeni rok za isplatu zaostalih svota mirovina. Smatra da će izvršnost rješenja nastupiti kada se ispuni odgodni uvjet, odnosno kada se u državnom proračunu RH osiguraju sredstva za tu namjenu (zaostaci za 2007. i 2008. nisu osigurani u proračunu). Zaključno dodaje da tuženik nije pao u zakašnjenje niti danom isplate zaostataka za 2006., koje je tužitelju isplatio 2011., jer se sredstva za isplatu mirovina osiguravaju u proračunu RH, a za 2006. ista su osigurana 2011.

 

12. Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno, dok je shvaćanje prvostupanjskog suda pravilno.

 

13.1. Naime, nije sporno da je pravomoćnim rješenjem tuženika, tužitelju priznato, počev od 24. srpnja 2006. pa ubuduće, pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, te da je u izreci tog rješenja navedeno da će zaostale mirovine za razdoblje od 24. srpnja 2006. do 31. listopada 2008. biti isplaćene kad za to budu osigurana sredstva u Državnom proračunu Republike Hrvatske, kao i da je u postupku utvrđeno da tuženiku do zaključenja glavne rasprave nisu bila osigurana sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske za isplatu invalidskih mirovina.

 

13.2. Sporno je međutim, je li tužitelju, kojemu je priznato pravo na invalidsku mirovinu 3. studenoga 2008., zbog neispunjenja uvjeta osiguranja sredstava u Državnom proračunu kroz dužni vremenski period, došlo do nezakonitog miješanja u njegovo vlasništvo zajamčeno odredbom čl. 48. Ustava Republike Hrvatske i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 6-142/99 od 18.5.1999., dalje: Konvencija).

 

14. O navedenom pitanju Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) je u predmetu Nedić i Džojić protiv Hrvatske (broj zahtjeva 26813/15 i 18153/16) ponovio svoje pravno stajalište kako nemogućnost izvršenja pravomoćne odluke kojom je podnositelju priznat novčani iznos predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Potvrdio je da se poneko kašnjenje s izvršenjem može opravdati posebnim okolnostima, ali je istakao da državno tijelo ne može navesti nedostatak sredstava kao izgovor za nepoštivanje pravomoćne odluke. ESLJP je utvrdio da su predmetne pravomoćne oduke upravnih tijela ostale neizvršene u razdoblju od devet godina jer odgovarajuća sredstva za njihovo ispunjenje nisu bila predviđena u Državnom proračunu. S obzirom na to da su u njegovoj dosadašnjoj praksi (ESLJP) puno kraća kašnjenja utvrđena pretjeranim, ESLJP nije našao nikakvih razloga da odstupi od te prakse u ovim predmetima pa je utvrdio povredu članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju.

 

15. U konkretnom slučaju tužitelj u predmetnom zahtjevu traži isplatu invalidskih mirovina za razdoblje od 24. srpnja 2006. do 31. listopada 2008. (zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na te iznose), a koje mirovine tužitelju nisu isplaćene kroz razdoblje duže od jedanaest godina, računajući od donošenja rješenja kojim je tužitelju priznato pravo na mirovinu (3. studenoga 2008.) pa do pravomoćnog okončanja ovog postupka (15. svibnja 2020.) slijedom čega je predmetno pravomoćno upravno rješenje tuženika ostalo neizvršeno.

 

16.1. Prema shvaćanju ovog suda, u situaciji kada stranka primi rješenje državnog tijela o priznanju određenog prava (u konkretnom slučaju prava na invalidsku mirovinu), pa makar to rješenje bilo uz odgodni uvjet da će priznato pravo biti isplaćeno kad za to budu osigurana sredstva u Državnom proračunu, državno tijelo je (neovisno o tome jesu li sredstva namijenjena isplati tog potraživanja bila osigurana u Državnom proračunu) dužno ispuniti svoju pravomoćnim rješenjem utvrđenu obvezu. To stoga što nema opravdanih razloga da se stranka, kojoj je pravomoćnim rješenjem državnog tijela određeno neko pravo, predugo zadržava u neizvjesnosti (u konkretnom slučaju duže od devet godina), s obzirom da stranka kojoj je pravomoćnim rješenjem državno tijelo priznalo neko pravo opravdano očekuje da će to državno tijelo i postupiti po tom rješenju i da će njegovo potraživanje biti ispunjeno.

 

16.2. Stoga ovaj sud smatra, u duhu prakse ESLJP, te Ustavnog suda Republike Hrvatske (takvo shvaćanje zauzeto je i u odluci ovoga revizijskoga suda poslovni broj Rev 2856/2017-2 od 20. srpnja 2022.) da nedostatak sredstava za izvršenje premetne obveze, pa i u situaciji da ta sredstava nisu osigurana u Državnom proračunu, ne može biti izgovor za nepoštivanje pravomoćne odluke, slijedom čega postavljeni uvjet, osiguranje sredstava u državnom proračunu, za ispunjenje obveze koji je rezultirao nemogućnošću tužitelja da ishodi izvršenje rješenja kojim mu je priznato pravo na isplatu mirovine, predstavlja prekomjeran teret za tužitelja i neopravdano zadiranje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva zaštićeno čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju.

 

17. Slijedom navedenog je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

18. Međutim, kako je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan, obrazlažući, ujedno, da je potraživanje tužitelja dospjelo danom podnošenja tužbe sudu (što je i u skladu sa shvaćanjem ovoga revizijskoga suda izraženoga u odluci broj Rev 267/2019-2 od 14. lipnja 2022. prema kojemu je tuženik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze u trenutku podnošenja tužbe i taj dan predstavlja primjeren rok za ispunjenje njegove obveze pa stoga tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata od tog datuma), valjalo je, na temelju čl. 395. st. 1. ZPP, prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti drugostupanjsku presudu te odlučiti kao u toč. I. a) izreke.

 

19.1. U odnosu na odluku o troškovima postupka, prema čl. 154. st. 1. ZPP, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove.

 

19.2. Zahtjev tužitelja ocijenjen je osnovanim u pogledu odluke o glavnoj stvari, posljedica čega je da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan tužitelju naknaditi troškove postupka.

 

19.3. Kako je prvostupanjskom odlukom odlučeno o naknadi troškova koji su tužitelju nastali u postupku, a tužitelj je u žalbi prigovarao visini dosuđenih iznosa za ročišta održana 11. lipnja 2012., 17. svibnja 2016. i 20. ožujka 2018. (da je dosuđeno po 66,36 Eur/500,00 kn za svako ročište umjesto 132,72 Eur/1.000,00 kn iz razloga što se raspravljalo o glavnoj stvari) te da su mu priznati troškovi za sastav samo tri podneska (bez obrazloženja o kojima se točno radi), dok je on zahtijevao naknadu za sastav ukupno 4 podneska po 132,72 Eur/1.000,00 kn svaki, dok mu naknada za zastupanje na ročištu za objavu presude uopće nije priznata, valjalo je odlučiti i o tom dijelu žalbenih prigovora tužitelja.

 

19.4. Tužitelju pripada pravo na naknadu troškova prvostupanjskog postupka odmjerenih u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/2012, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: OT), prema vrijednosti predmeta spora, a u okviru u žalbi postavljenog zahtjeva od 398,17 Eur/3.000,00 kn za daljnju naknadu troškova postupka.

 

19.5. Tako je ovaj sud utvrdio da tužitelj ima pravo, pored već dosuđenih troškova i pravo na naknadu troškova zastupanja na ročištima održanima 11. lipnja 2012., 17. svibnja 2016. i 20. ožujka 2018. za daljnjih 50 bodova za svako ročište prema Tbr. 9/1 OT (pored već dosuđenih 50 bodova za svako od navedenih ročišta, ukupno 100 bodova za svako ročište) jer se je na navedenim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari, kao i obrazloženih podnesaka zaprimljenih 7. veljače 2012. i 4. rujna 2017. (daljnjih 50 bodova za svako prema Tbr. 8/1 OT pored već dosuđenih 50 bodova, ukupno 100 bodova), kao i troškova za pristup na ročište za objavu presude (50 bodova po Tbr.9/3 OT).

 

19.6. Tužitelju su pravilno prvostupanjskom odlukom priznati troškovi sastava podneska od 28. rujna 2016. u iznosu od samo 50 bodova po Tbr. 8/3 OT iz razloga što se u istom podnesku suštinski požuruje postupanje upravnog tijela pa nema pravo na naknadu od daljnjih 50 bodova (od ukupno 100 bodova koliko je tražio), a ne pripada mu niti naknada za sastav podneska od 13. ožujka 2018., jer je isti podnesak tužitelj predao na ročištu 20. ožujka 2018. za koje ročište mu je priznata naknada troškova.

 

19.7. Kako je tužitelj na sve navedene stavke tražio i naknadu za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. OT), a na što ima pravo, tužitelju je na ime daljnjih troškova prvostupanjskog postupka priznat iznos od zatraženih 497,71 Eur /3.750,00 kn. Stoga je odlučeno kao u toč. I. b) izreke.

 

19.8. Kako je tužitelj uspio sa žalbom u cijelosti (imajući u vidu novčani iznos kojega je određeno tražio, a koji mu je i dosuđen), valjalo mu je priznati i zatražene troškove od 41,48 Eur /312,50 kn (ukupno s PDV-om) na ime sastava žalbe, prema Tbr. 10/1 OT. Tužitelj je uspio i sa prijedlogom za dopuštenje revizije i revizijom za što je tražio naknadu od po 150 bodova Tbr. 10/6 OT uz PDV za svaku radnju, a na što ima pravo po Tbr. 10/6 OT i Tbr. 42 OT. Kako je tužitelj određeno postavio zahtjev u iznosu od 497,71 Eur/3.750,00 kn za posljednje dvije radnje, isto mu je i dosuđeno u traženom iznosu. Stoga je odlučeno kao u toč. II. i III. izreke.

 

20. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

 

Zagreb, 15. veljače 2023.