1

Poslovni broj Gž-1709/2022-3

Poslovni broj Gž-1709/2022-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz Z.,  OIB: ...., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika zavod  (Središnja služba) iz Z., OIB: ...., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6410/2020-51 od 30. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6410/2020-51 od 30. kolovoza 2022. u točki I izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 18.171,70 eur[1]/136.914,64 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 4. veljače 2015. do isplate kao i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.877,99 eur/29.218,75 kn  sa zakonskom zateznom kamatom od 30. kolovoza 2022. do isplate.

   

II Djelomično se uvažava žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6410/2020-51 od 30. kolovoza 2022. u točki I izreke u dijelu u kojem je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 518,45 eur/3.906,25 kn (preko iznosa od 3.877,99 eur/29.218,75 kn do iznosa 4.396,44 eur/33125,00 kn) i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 518,45 eur/3.906,25 kn (slovima: petstoosamnaesteuraičetrdesetipetcenti) kao neosnovan.

 

 

 

 

              III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu. 

 

 

    Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 136.914,64 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude, kao i parnični trošak u iznosu od 33.125,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je navedeno u izreci te presude.

 

2. U točki II izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu kamate na dosuđenu svotu od 136.914,64 kn za razdoblje od 16. lipnja 2012. do utuženja, tj. do zaključno 3. veljače 2015.

 

3. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 

 

6. Tuženik smatra da presuda nije na zakonu osnovana kada sud određuje dospijeće predmetne tražbine s danom podnošenja tužbe, smatrajući da je time tužitelj pozvao tuženika na ispunjenje obveze koja proizlazi iz upravnog rješenja. Navodi da tužitelj osnovu za utuženje temelji na rješenju kojeg je donio tuženik pod odgodnim uvjetom za ispunjenje obveze isplate zaostalih svota mirovine, pa rješenje u vezi s tom točkom nije izvršno prema čl. 133. st. 4. Zakona o općem upravnom postupku, prema kojem u slučaju kada je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom tog roka. Slijedom navedenog, tuženik smatra da će izvršnost rješenja u vezi s tom točkom koja se odnosi na isplatu zaostalih svota mirovine nastupiti kada se ispuni odgodni uvjet, tj. kada se u državnom proračunu R. H. osiguraju sredstva za tu namjenu, a sud je raspolagao točnim datumima dospijeća same obveze. Stoga da je presuda nerazumljiva i kontradiktorna jer prvostupanjski sud citira da su sredstva za isplatu zaostataka za 2007. osigurana 11. svibnja 2017., sredstva za isplatu zaostataka za 2008. osigurana su 12. prosinca 2017., te sredstva za isplatu zaostataka za 2009. pa nadalje, osigurana su 12. veljače 2018., a istovremena utvrđuje i presuđuje da je obveza za ispunjenje dospjela s danom podnošenja tužbe kao primjerenim rokom za ispunjenje jer je tada tužitelj pozvao tuženika na ispunjenje obveze. Tuženik prigovara i odluci o parničnom trošku i to trošku sastava podneska od 24. rujna 2015. u punom iznosu iako se u istom podnesku ponavljaju raniji navodi kao i trošku zastupanja na ročištu od 3. lipnja 2016. u punom iznosu, a na kojem se nije raspravljalo o glavnoj stvari.

 

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti shodno navodima žalbe.

 

8. Tuženik u odgovoru na žalbu prvenstveno ističe da je obveza tuženika na isplatu zaostataka mirovine dospjela s datumom podnošenja tužbe pred sudom opće nadležnosti, a koji stav je zauzeo Vrhovni sud u brojnim odlukama novijeg datuma, nakon odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu N. i D. protiv H., zahtjevi broj 26813/15 i 18153/16, u istovrsnoj pravnoj stvari radi neisplate mirovina pripadnicima HVO-a u kojoj je utvrdio povredu prava na mirno uživanje vlasništva obojici podnositelja zbog devetogodišnjeg kašnjenja u isplati zaostalih mirovina od strane R. H.. Nastavno navedenom, zaključuje kako odgađanje isplate zaostalih svota mirovine za utuženo razdoblje predstavlja miješanje države u pravo vlasništva podnositelja nad tim sredstvima, koja im ne pripadaju samo u smislu legitimnog očekivanja, nego na njih ostvaruje apsolutno pravo temeljem samog rješenja kojim mu je priznato pravo na mirovnu. Isto tako, tvrdnja da u državnom proračunu nisu osigurana sredstva za isplatu zaostalih mirovine, čak i da je točna, nema svoje opravdanje u nekom legitimnom cilju koji se namjerava postići takvom uskratom, a pogotovo s obzirom na to da je, kao što je već navedeno, u istovjetnim predmetima utvrđeno upravo suprotno. S tim u vezi poziva na presude Europskog suda za ljudska prava.

 

9. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u odgovoru na žalbu.

 

10. Žalba nije osnovana.

 

11. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) na koju sadržano ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

 

12. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu zaostataka invalidske mirovine za razdoblje od 4. kolovoza 2007. do 31. svibnja 2012.

 

14. U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-da je tužitelj 3. veljače 2015. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate zaostale mirovine za razdoblje od 4. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2012., s tim da je tužitelju za navedeno razdoblje samo jednim dijelom isplaćena mirovina, te u ovom predmetu potražuje preostali iznos,

 

-da je rješenjem tuženika, broj spisa 629975, tužitelju određena visina mirovine počev od 4. kolovoza 2007. (do 3. kolovoza 2007. tužitelj je bio u radnom odnosu) do 31. svibnja 2012. uz napomenu da će se zaostale svote mirovine za to razdoblje isplatiti kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu R. H., a prema priloženim evidencijama tuženika iz banke podataka o isplaćenim mirovinama, vidljivo je da je tuženik redovito isplaćivao samo dio mirovine,

 

-da je vještačenjem po vještaku financijske struke utvrđeno da razlika manje isplaćene mirovine od one određene rješenjem tuženika od 29. svibnja 2012. iznosi ukupno 136.914,64 kn za razdoblje od 4. kolovoza 2007. do zaključno 31. svibnja 2012.,

 

-da iz dopisa Ministarstva od 4. siječnja 2017. (list 183 spisa) proizlazi da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 12. listopada 2016. donijela Odluku kojom je propisano da se sredstva na računu državnog proračuna brojčane oznake 7234 Povrati mirovina ostvarena uplatom nositelja mirovinskog osiguranja u državama nastalim na području bivše J. (B. i H., S., C. G., S. i M.), koriste za isplatu neisplaćene svote mirovine korisnicima koji su bili pripadnici HVO i članovima njihovih obitelji,

 

-da je istom Odlukom rečeno da će zavod navedena sredstva isplaćivati nakon što visina uplaćenih sredstava ostvarenih od povrata mirovine dostigne svotu potrebnu za isplatu zaostalih svota za pojedinu godinu, za sve korisnike koji potražuju zaostatke za tu godinu, počevši od 2007. nadalje i to dinamikom kojom sredstva za isplatu zaostalih svota mirovina svim korisnicima u pojedinoj godini budu ostvarivana,

 

-da sporazumima i ugovorima iz točke II. Odluke nije propisan datum dospijeća uplata niti mogućnost prisilne naplate, međutim Zavod kontinuirano u dogovoru s nositeljima poduzima sve aktivnosti u svrhu naplate potraživanja,

 

-da iz dopisa zavoda , Središnja služba – Sektor za ekonomske poslove Sektoru za pravne, opće i poslove gospodarenja imovinom Zavoda je vidljivo da prema Odluci o namjeni korištenja sredstava ostvarenih od povrata mirovina u postupku preračuna mirovina primjenom međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju s državama nastalim na području bivše J. koju je Vlada Republike Hrvatske donijela na 42. sjednici održanoj 12. listopada 2016. nakon što se prikupi dovoljno sredstava za isplatu neisplaćenih mirovina za razdoblje od 2007. do 2016. Zavod je započeo isplatu neisplaćenih mirovina korisnicima prema Ugovoru u R. H. i inozemstvu sljedećom dinamikom:  11. svibnja 2017. osigurana su sredstva za isplatu duga HVO-a za 2007.,  12. prosinca 2017. osigurana su sredstva za isplatu duga HVO-a za 2008.,   12. veljače 2018. osigurana su sredstva za isplatu duga HVO-a za razdoblje od 2009. do 2016.

 

15. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetnim rješenjem tuženik priznao tužitelju pravo na isplatu mirovine, odredio je visinu mirovine i od kada tužitelju pripada pravo na isplatu te je tužitelj imao legitimno povjerenje u konačni pojedinačni akt tuženika kojim mu je to pravo priznato kao i očekivanje da će tuženik ispuniti obvezu po tom rješenju te mu isplatiti zaostale iznose. Pritom smatra neodlučnim jesu li u Državnom proračunu osigurana sredstva za isplatu zaostalih mirovina tužitelja jer je tuženik kao javna ustanova u vlasništvu države koja je priznala pravo na isplatu invalidske mirovine dužna poduzeti mjere u cilju ostvarenja toga prava jer je njezin osnivač država koja putem zakonodavnog tijela donosi državni proračun. Navodi da tuženik ima instrument kojim može planirati i osigurati isplatu tražbine priznate pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku i radi se o legitimnom i opravdanom očekivanju tužitelja da će mu potraživanje biti podmireno u razumnom roku.

 

16. Naime, obrazlažući svoje stajalište sud prvog stupnja polazi od toga da mirovina, odnosno zaostaci mirovine čine tužiteljevo vlasništvo koje uživa zaštitu sukladno čl. 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13 /03, 9/05, 1/06, 2/19 – dalje Konvencija). S tim u vezi sud prvog stupnja se pozvao na stajalište Europskog suda za ljudska prava u predmetu N. i D. protiv R. H. u kojem je navedeno da se kašnjenja u izvršenju pravomoćnih sudskih odluka, odnosno upravnih odluka ne mogu opravdati nedostatkom novčanih sredstava u državnom proračunu i prekomjernim odgađanjem isplata dospjelih iznosa invalidske mirovine, odnosno nemogućnost tužitelja da ishodi izvršenje pravomoćnog rješenja zavoda  predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva.

 

17. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da je rješenje tuženika doneseno na temelju odredbe čl. 54. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98 s naknadnim izmjenama i dopunama – dalje ZMO), a koja propisuje da pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik od dana nastanka invalidnosti ako tim Zakonom nije drukčije određeno te da mu se mirovina određuje u mjesečnoj svoti i isplaćuje unatrag, pa je tužitelj imao legitimno očekivanje da će mu ta sredstva u razumnom roku doista biti isplaćena jer tuženik kao javna ustanova u vlasništvu države imao je instrumente na temelju kojih je mogao osigurati potrebna sredstva za isplatu te tražbine. Stoga neovisno o činjenici jesu li u proračunu osigurana sredstva za tu namjenu, tuženik je obvezan isplatiti dospjelu tražbinu koja je tužitelju priznata rješenjem.

 

18. Utvrđuje nadalje, da tuženik nije podmirio predmetnu tražbinu unutar višegodišnjeg roka (oko 10 godina) dok je tužitelj kojem je rješenjem priznato to pravo imao legitimno očekivanje da će mu tražbina biti isplaćena u razumnom roku. U takvoj pravnoj situaciji rok za ispunjenje predmetne tražbine je protekao te je tuženik došao u zakašnjenje kada je tužitelj podnošenjem tužbe sudu ujedno pozvao i na njezino ispunjenje. Stoga tužitelju na dosuđeni iznos glavne tražbine priznaje zateznu kamatu od dana nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, a koja je podnesena 3. veljače 2015.

 

19. Slijedom navedenog prihvaća tužbeni zahtjev te nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 136.914,64 kn sa zateznom kamatom od 4. veljače 2015. do isplate.

 

20. Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća kao pravilna i ovaj sud.

 

21. Naime, tužitelj – pripadnik HVO, u ovom postupku potražuje isplatu zaostalih svota invalidske mirovine za razdoblje od 4. kolovoza 2007. do 31. svibnja 2012. u ukupnom iznosu od 136.914,64 kn, a koja mu je priznato rješenjem tuženika KLASA:: UP/I-141-02/12-03, UR.BROJ: 241-25-06/2-12-066970 od 29. svibnja 2012. kojim je utvrđeno da tužitelj ostvaruje pravo na zaostale svote mirovine za razdoblje od 4. kolovoza 2007. do 31. svibnja 2012. koje će mu biti isplaćene kad za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu R. H..

 

22. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj ima legitimno očekivanje da će mu sredstva u razumnom roku doista biti isplaćena, pa je rok za ispunjenje predmetne tražbine protekao te je tuženik došao u zakašnjenje kada ga je tužitelj podnošenjem tužbe sudu ujedno i pozvao na ispunjenje, a što je 4. veljače 2015.

 

23. U odnosu na isplatu uvjetovanu osiguranjem sredstava u državnom proračunu Europski sud za ljudska prava u predmetnu N. i D. protiv H. je zauzeo pravno shvaćanje da nemogućnost podnositelja zahtjeva da ishodi izvršenje pravomoćnog rješenja zavoda, predstavlja miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Pritom je Europski sud naglasio da odlaganje izvršenja može biti opravdano u određenim okolnostima, međutim, nedostatak sredstava u državnom proračunu nikako ne može biti izgovor za nepodmirivanje duga. U navedenom predmetu, rješenja HZMO nisu bila izvršena u razdoblju od devet godina jer relevantna sredstva nisu bila osigurana u državnom proračunu. Europski sud je u ranijoj sudskoj praksi i mnogo kraća odgađanja ocijenio prekomjernima. U tom predmetu se navodi da sud nije imao razloga odstupiti od te prakse i stoga je utvrdio povredu čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju u odnosu na podnositelje zahtjeva.

 

24. Ustavni sud Republike Hrvatske o tom pitanju je također zauzeo shvaćanje u svojim odlukama te istaknuo: "Uvažavajući činjenicu da država nema neograničenu ekonomsku moć, postavljeni odgodni uvjet možda se i može smatrati opravdanim jedno kraće vrijeme. Međutim, u situaciji kada je država donijela zakon (u konkretnom slučaju Zakon o potvrđivanju ugovora između R. H. i B. i H. o suradnji na područjima prava stradalnika rata u B. i H. koji su bili pripadnici HVO i članova njihovih obitelji "Narodne novine" broj 2/2006) kojim je pripadnicima HVO (koji su stradali na teritoriju B. i H. te ostvarili status ratnog vojnog invalida) priznala određena prava, između ostaloga, i prava iz mirovinskog osiguranja, i kad je potom nadležno mirovinsko tijelo donijelo rješenje kojim je utvrđeno da podnositelj ispunjava uvjete propisane navedenim Zakonom i priznato mu je pravo na isplatu mirovine, tada je država bila dužna barem u nekom razumnom roku osigurati sredstva koja se obvezala isplatiti. U protivnom, država bi takvim postupanjem mogla, kad god bi joj to odgovaralo, odgađati plaćanje svojih obveza ili ih ne izvršavati. Stoga niti državno tijelo ne može neprovođenje rješenja o mirovini, posebice kroz duže vremensko razdoblje opravdati nedostatkom sredstava. Vodeći računa da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu invalidske mirovine, kao i kada je doneseno predmetno rješenje kojim je podnositelju priznato pravo na mirovinu, te koliko je godina od njegova donošenja pa do okončanja parničnog postupka ostalo neizvršeno, Ustavni sud ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa države i podnositelja, odnosno da postavljeni uvjet koji je rezultirao nemogućnošću podnositelja da ishodi izvršenje rješenja kojim mu je priznato pravo na isplatu mirovine predstavlja prekomjerni teret za podnositelje i neopravdano zadiranje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva".  

 

25. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud presudu utemeljio na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem izraženim u  odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

 

26. U konkretnom slučaju rješenjem tuženika određivanje vremena ispunjenja ostavljeno na volju tuženiku – kada se osiguraju sredstva u državnom proračunu, te kako tužitelj nije od suda zahtijevao da se odredi primjereni rok za ispunjenje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno prava kada je zaključio da je potraživanje tužitelja dospjelo s danom podnošenja tužbe sudu, a što je bilo 3. veljače 2015., što bi značilo da tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata od 4. veljače 2015. Pritom se navodi da se tražbina tužitelja odnosi na isplatu zaostataka invalidske mirovine za razdoblje od 4. kolovoza 2007. do 31. svibnja 2012, s tim da je rješenje kojim je tužitelju priznato pravo na isplatu invalidske mirovine doneseno 29. svibnja 2012. Dakle, rješenje nije bilo izvršeno ni nakon gotovo tri godine, a koje vrijeme i prema mišljenju ovog suda predstavlja razumni rok u kojem su sredstva za isplatu zaostataka mirovine mogla biti osigurana.

 

27. Međutim, osnovano tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kad je tužitelju dosudio puni iznos nagrade za sastav podneska od 24. rujna 2015. i zastupanja na ročištu od 3.  lipnja 2016.

 

28. Naime, prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa) odvjetniku za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, ali ne više od sveukupno četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku pripada nagrada kao za tužbu pod Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife. Prema Tbr. 8. t. 3. Tarife, odvjetniku za sastavljanje ostalih podnesaka – pripada 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova.

 

29. Iz navedenog proizlazi da je Tbr. 8. t. 1. Tarife taksativno propisano za sastav kojih podnesaka odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu pod Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife. Dakle, navedenom odredbom nisu obuhvaćeni svi obrazloženi podnesci. Stoga, ovaj sud utvrđuje da podnesak od 24. rujna 2015. kojim se tužitelj očituje na navode tuženika i ujedno iznosi svoje pravno mišljenje, spada u kategoriju ostalih podnesaka iz Tbr. 8. t. 3. Tarife, a za koji je određena nagrada od 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife uvećano za PDV od 25 % (Tbr. 42. Tarife), odnosno iznos od 103,69 eur/781,25 kn.

 

30. Također, da bi se smatralo da se na ročištu za glavnu raspravu raspravljalo o glavnoj stvari potrebno je da makar jedna strana usmeno na ročištu iznese neke nove navode ili obrazloži svoje dotadašnje navode koji se odnose na tražbinu o kojoj se raspravljalo. Na ročištu od 3. lipnja 2016. punomoćnik tužitelja je izjavio da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i dosadašnjih navoda te predlaže odrediti drugog vještaka, dok je tuženik izjavio da ostaje kod svih dosadašnjih navoda i pritom se pozvao na odluke županijskih sudova u identičnoj pravnoj stvari. Stoga tužitelj za zastupanje punomoćnika odvjetnika na navedenom ročištu ostvaruje pravo na naknadu po Tbr. 9. t. 2. Tarife odnosno 50% u odnosu na naknadu koja je bila određena sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, uvećano za PDV od 25 % (Tbr. 42. Tarife), odnosno iznos od 207,38 eur/1.562,50 kn.

 

31. Stoga je valjalo odluku o parničnom trošku preinačiti za iznos od 518,45 eur/3.906, 25 kn (preko iznosa od 3.877,99 eur/29.218,75 kn do iznosa 4.396,44 eur/33.125,00 kn) i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbiti kao neosnovan.

 

32. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 18.171,70 eur/136.914,64 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 4. veljače 2015. do isplate kao i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.877,99 eur/29.218,75 kn  sa zakonskom zateznom kamatom od 30. kolovoza 2022. do isplate, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.  Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja preinačena u točki I izreke dijelu u kojem je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 518,45 eur/3.906,25 kn i zahtjev tužitelja odbijen, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3.    ZPP-a.

 

33. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

34. Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.          

 

 

U Rijeci 8. veljače 2023.

 

 

                      Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan