1

Poslovni broj: 78 Gž R-3007/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 78 Gž R-3007/2022-2

 

 

 

U I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice Ž. P. iz S. B., OIB: …, zastupane po punomoćnici T. R. odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. i R. V. j.t.d. iz S. B., protiv tuženika-protutužitelja H. o. k., O. k. B.-p. ž., S. B., OIB: …, zastupane po punomoćnici J. Š., odvjetnici u S. B., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj Pr-101/20-28 od 18. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 31. siječnja 2023.

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba tuženika-protutužitelja H. o. k., O. k. B.-p. ž., S. B., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj Pr-101/20-28 od 18. srpnja 2022. u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu pod točkama I. i II. izreke i u dijelu kojim je u cijelosti odbijen protutužbeni zahtjev te se kao neosnovan odbija i zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troška žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku-protutužitelju platiti tužiteljici-protutuženici 57.154,53 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način određen izrekom te presude (točka I. izreke), naloženo je tuženiku-protutužitelju naknaditi tužiteljici-protutuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 12.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2022. do isplate (točka II. izreke) te je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dosuđenom iznosu glavnice, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.250,00 kn (točka III. izreke), uz što je kao neosnovan odbijen protutužbeni zahtjev kojim tuženik-protutužitelj zahtjeva utvrditi da su odredbe Pravilnika o radu donesenog 19. studenoga 1998., broj 463-7798 kao i Odluka o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu tuženika-protutužitelja od 10. travnja 2008. ništetne i bez pravnog učinka i kojim zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka (točka IV. izreke).

 

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu pod točkama I. i II. izreke te u cijelosti u odnosu na dio kojim je odbijen protutužbeni zahtjev žali se tuženik-protutužitelj, sadržajno se pozivajući na žalbeni razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Predmet spora po tužbenom zahtjevu zahtjev je tužiteljice-protutuženice za isplatu naknade troškova prehrane u periodu od siječnja 2012. do prosinca 2014. sukladno čl. 76. Pravilnika o radu od 19. studenoga 1998. te Izmjenama i dopunama toga Pravilnika od 10. travnja 2008. kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, dok se protutužbenim zahtjevom traži utvrditi da su odredbe navedenog Pravilnika, kao i odredbe Odluke o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu tuženika od 10. travnja 2008. ništetne te zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova postupka.

 

5. Sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev prihvatio je u cijelosti obrazlažući da je Pravilnik na koji se tužiteljica-protutuženica poziva donesen na valjan način, da je stupio na snagu i da je kod tuženika-protutužitelja, doduše parcijalno, samo glede nekih prava, u skladu s tim Pravilnikom i postupano, ali ne i u odnosu na naknadu troškova prehrane, za što sve je tužiteljica dostavila dokaze na koje se sud prvoga stupnja poziva u točkama 24. do 25.7. obrazloženja. Utvrđuje da je pravo na naknadu troškova prehrane regulirano čl. 76. st. 1. i 2. tog Pravilnika, da utuženi potraživanje nije zastarjelo, a da je osnovanost visine tužbenog zahtjeva dokazana provedenim financijskim vještačenje. Uz to obrazlaže da nepravilno označen rok stupanja na snagu Pravilnika  i Odluke o izmjenama i dopunama Pravilnika, kao u konkretnom slučaju kada je navedeno da isti na snagu stupaju po donošenju, nije okolnost koja bi tužitelj oslobodila obveze postupanja u skladu s onim što je propisano Pravilnikom. Ovo jer da pogrešno naznačen datum stupanja na snagu ima za posljedicu da Pravilnik i njegove izmjene i dopusne stupaju na snagu u roku koji propisuje Zakon o radu.

 

6. S druge strane sud prvoga stupnja odbija protutužbeni zahtjev kojim tuženik-protutužitelj zahtjeva utvrditi da su odredbe Pravilnika o radu donesenog 19. studenoga 1998., broj 463-7798 kao i Odluke o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu 10. travnja 2008. ništetne uz obrazloženje da nije bilo zakonske prepreke da tuženik kao poslodavca koji zapošljava manje od 20 radnika ne donose Pravilnik o radu, da s obzirom na broj radnika nije bilo potrebe provođenja savjetovanja, da tako doneseni Pravilnik o radu obvezuje poslodavca i radnike nakon proteka roka u kojem po zakona stupa na snagu, a da odredbe istih kojima je određeno da navedeni akti stupaju na snagu danom donošenja, nisu odlučujuće odredbe tih akata, te su ti akti mogli ostati na snazi i bez te odredbe jer da Zakon o radu regulira trenutak stupanja na snagu Pravilnika, te ne propisuje ništetnost kao posljedicu navođenja drugačijeg datuma u kojem Pravilnik stupa na snagu. Uz to obrazlaže da utvrđenje ništetnosti ovih akata tuženik-protutužitelj ne može tražiti protiv tužiteljice-protutuženice jer da sporni Pravilnik ni nije donijela tužiteljica-protutuženica, već tuženik- protutužitelj kao njezin poslodavac, uz što da je Pravilnik o radu od 19. studenog 1998., prestao važiti stupanjem na snagu Pravilnika o ustrojstvu, načinu rada i sistematizaciji radnih mjesta od 19. prosinca 2014., dakle prestao je važiti odlukom samog tuženika.

 

7. Tuženik u žalbi u odnosu na presudu suda prvoga stupnja ustraje kod prigovora zastare u odnosu na sve tražbine starije od 11. svibnja 2013., a ističe da je u zastari i dio zahtjeva za koji je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja. Uz to ustraje i na tvrdnji da je Pravilnik na kojem tužiteljica temelji svoj zahtjeva ništetan (što je sadržaj protutužbenog zahtjeva) te da stoga nije bilo mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva na temelju takvog Pravilnika.

 

8. Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane odluke ocjenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nije počinjena ni jedna povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ovaj sud pazi u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona po službenoj dužnosti.

 

9. Žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP tuženik-protutužitelj ne ističe pa prvostupanjska odluka u tom smislu nije ispitivana jer se radi o žalbenom razlogu na koji ovaj sud nema obvezu paziti po službenoj dužnosti već samo na obrazloženi prigovor žalitelja.

 

10. Suprotno navodima žalbe sud prvoga stupnja nije pogrešno primijenio materijalno pravo ni glede prigovora zastare niti glede zaključak o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva.

 

11. Naime, čl. 139. Zakona o radu (Nar. nov. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., dalje: ZR) koji je bio na snazi u trenutku podnošenja tužbe bilo je propisano da ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, dok je čl. 232. st. 2. ZR toga Zakona propisano da se odredbe toga Zakona o zastari potraživanja, dakle i odredba iz čl. 139. ZR-a, neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ovoga Zakona. Kako je u konkretnom slučaju najstarije potraživanje iz ovog predmeta na naplatu dospjelo 16. siječnja 2012., a predmetni je Zakon na snagu stupio 30. srpnja 2014., u kojem trenutku niti u odnosu na to najstarije potraživanje iz ovog predmeta, a time ni u odnosu na ostala potraživanja, nije protekao rok zastare od 3 godine do stupanju na snagu ZR-a, to se na utužena potraživanja ima primijeniti zastarni rok od 5 godina iz čl. 139. ZR-a, zbog čega, s obzirom na vrijeme dospijeća pojedinih potraživanja u odnosu na trenutak podnošenja tužbe (11. svibnja 2016.) nije došlo do zastare.

 

12. Prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije istaknut tijekom postupka pred sudom prvoga stupnja. Taj se prigovor ističe tek u žalbi pa stoga sud prvoga stupnja nije počinio povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP kada nije obrazlagao neosnovanost takvog prigovora niti je zbog pogrešne primjene materijalnog prava donesena nezakonita odluka. Treba, pri tome pojasniti da je radi dokazivanja visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje i da je vještak po prigovorima i dopunski saslušan, da je tuženik podneskom od 15. siječnja 2018. izjavio da izračun visine iz nalaza i mišljenja nije sporan (list 193. spisa), da je tužitelj podneskom od 25. siječnja 2018. preinačio tužbeni zahtjev sukladno izračunu vještaka financijske struje (podnesak 25. siječnja 2018.), da se na ročištu održanom 28. rujna 2018. (list 199 spisa) tuženik preinaci nije protivio, a niti je protivljenje preinaci iskazao prije tog ročišta navodima nekog pisanog podneska (čl. 193. st. 4. ZPP) niti je istaknuo prigovor zastare, nakon čega je donesena presuda poslovni broj Pr-176/16-22 od 12. studenoga 2018. kojom je odlučeno upravo o preciziranom, preinačenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 25. siječnja 2018., koja je ukinuta odlukom ovoga suda poslovni broj Gž R-199719-3 od 19. lipnja 2020. Stoga je u takvoj situaciju u ponovnom postupku bilo potrebno odlučiti upravo o istom tom tužbenom zahtjevu pa se i prigovor zastare tuženika iz podneska od 24. studenoga 2020. odnosi na pitanje zastare upravo tog cijelog zahtjeva o kojem je ostalo odlučiti, a ne posebno i na dio za koji je došlo do preinake, što se u tom podnesku, a ni u daljnjem tijeku postupka do donošenja sada pobijane odluke niti ne ističe, a zbog čega ni sud u takvoj situaciji nije imao ovlast utvrđivati činjenice o kojima bi ovisila (ne)osnovanost prigovora zastare samo u odnosu na preinačeni dio tužbe, niti je stoga u okviru tih navoda ovaj sud smio ispitivati zakonitost pobijane odluke.

 

13. Tuženik-protutužitelj osnovanost protutužbenog zahtjeva izvodi iz činjenice da su odredbe Pravilnik o radu tuženika od 19. studenoga 1998., broj 463-7798 kao i Odluke o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 10. travnja 2008. ništetne jer da sadrže odredbu kojom se određuje da ti akti stupaju na snagu danom donošenja što da je protivno čl. 124. st. 3. Zakona o radu (Nar. nov. broj 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 123/03., 30/04., 68/05., 94/09., 149/09., dalje: ZR). Međutim, posljedica navođenja da Pravilnik ili njegove izmjene i dopune stupaju na snagu odmah po donošenju ne čine te akte ništetnima već je posljedica samo ta de će pravilnik i njegove izmjene u tom slučaju stupiti na snagu protekom roka koji je određen zakonom, što bi bilo identično da takva odredba čak i nije sadržana u Pravilniku. Također navođenje takve te odredbe u Pravilniku o radu i njegovim izmjena nije bilo od utjecaja niti na zakonitost procedure u kojoj su ti akti doneseni, a ne neke druge propuste u proceduri žalbom se niti ne upire.

 

14. Zbog rečenog je, u skladu s čl. 368. st. 1. ZPP, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP) odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

15. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom kako glede osnove tako i glede visine i kao takva je i potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP.

 

16. Odluka o zahtjevu tuženika-protutužitelja za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP.

 

U Zagrebu 31. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

                                                                                                      Ines Smoljan, v.r.