Ustavni sud Republike Hrvatske

959

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Mladen Rukavina iz Ogulina, na sjednici održanoj 23. ožujka 2021. donio je

ODLUKU

I. Utvrđuje se da su podnositelju ustavne tužbe Mladenu Rukavini iz Ogulina, povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 23. stavkom 1. i 25. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), te člankom 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.) u materijalnom i procesnom aspektu.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Mladen Rukavina iz Ogulina (u daljnjem tekstu: podnositelj) podnio je 19. travnja 2019. ustavnu tužbu zbog nečovječnog postupanja policijskih službenika prilikom njegovog uhićenja zbog počinjenih prometnih prekršaja 20. studenoga 2016., kao i zbog povrede njegovih ustavnih prava u postupku odlučivanja o pritužbi na rad policijskih službenika.

1.1. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su mu povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 22., 24., 25., 29. stavkom 1. i 46. Ustava Republike Hrvatske.

1.2. Za potrebe ustavnosudskog postupka Ustavni sud zatražio je na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) očitovanje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Službe za unutarnju kontrolu (u daljnjem tekstu: očitovanje MUP-a).

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

2. Podnositelja su u svojstvu vozača osobnog motornog vozila 20. studenoga 2016. zaustavili policijski službenici Policijske postaje Ogulin tijekom nadzora prometa na cesti zbog sumnje da je počinio prometni prekršaj nekorištenjem dnevnog svjetla na automobilu u zimskom razdoblju računanja vremena. Nakon što su policijski službenici posumnjali da je podnositelj vozio pod utjecajem alkohola ponuđeno mu je alkotestiranje, što je podnositelj odbio te je isključen iz prometa i službenim vozilom prevezen u Policijsku postaju Ogulin radi smještaja u posebne prostorije do prestanka djelovanja opojnih sredstava, gdje je bio smješten od 12.25 sati do 23.00 sata.

2.1. Podnositelj je istoga dana u kasnim večernjim satima samoinicijativno otišao na liječnički pregled u Opću bolnicu i bolnicu branitelja Domovinskog rata Ogulin. Na liječničkom nalazu, koji je podnositelj priložio uz ustavnu tužbu, konstatirano je da podnositelj nema nikakvih vidljivih ozljeda, osim što su u području lumbalne regije lijevo bile vidljive tanke trakaste površne ogrebotine kože od kojih je najveća bila dužine oko 3 cm.

Podnositelj je ponovno pregledan 21. studenoga 2016. te mu je dijagnosticirana akutna reakcija na stres zbog čega ga je 22. studenoga 2016. pregledao dežurni psihijatar, koji je potvrdio akutnu reakciju na stres i propisao podnositelju terapiju.

2.2. Podnositelj je 22. studenoga 2016. Ministarstvu unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: MUP), Policijskoj upravi karlovačkoj podnio prigovor na postupanje policijskih službenika pri njegovom uhićenju, navodeći da su bili nasilni prema njemu, da su mu savijali ruke i nabijali ga na automobil, vukli po zemlji te da su ga »doslovno odnijeli i bacili u maricu sve na očigled prolazećih građana«. Podnositelj je u prigovoru, između ostaloga, naveo:

»Slično je izgledao i izlazak iz marice gdje su me cijelim putem nosili, a nakon što su me prenijeli preko stepenica u postaju ova trojica zlostavljača počeli su me udarati cipelama po leđima, a posebno bubrezima. Ovo nošenje i cipelarenje dužinom cijelog hodnika policijske postaje su mogli vidjeti svi djelatnici prisutni u policijskoj postaji... pa je smiješno napisati na papir koji sam naknadno dobio kako sam priveden bez sredstava prisile. Nitko od ostalih policajaca niti njihov nadređeni nije pokušao bilo šta učiniti da spriječi ova tri psihička bolesnika čak ni kada sam zaurlao nakon jakog udarca u lijevi bubreg. Odahnuo sam kad su me kao psa doslovno bacili bez cipela i jakne u hladnu prostoriju. Tu sam bio bez hrane i vode skoro 12 sati. Nitko od nadređenih mi nije pristupio i objasnio zašto sam ovako brutalno uhićen, nitko mi nije omogućio da javim obitelji. Ništa!«

2.3. Na podneseni prigovor podnositelju je odgovorio načelnik Policijske uprave karlovačke, dopisom broj: 511-05-03/1-02-35/122-1-2016 od 30. studenoga 2016., smatrajući pritužbu podnositelja neutemeljenom. U mjerodavnom dijelu dopisa navedeno je:

»Po zaustavljanju, policijski službenici su Vam priopćili razlog zaustavljanja te pristupili provjeri identiteta. Kako se iz Vašeg automobila osjetio intenzivan miris alkohola, policijski službenici su osnovano posumnjali da ste upravljali vozilom pod utjecajem alkohola te su Vam predložili provjeru prisutnosti alkohola u organizmu, koju ste kategorički odbili. Obzirom da je postojala realna opasnost da ćete nastaviti s vožnjom pod utjecajem alkohola, priopćeno Vam je da ste isključeni iz prometa te da ćete do prestanka djelovanja opojnih sredstava biti smješteni u posebnim prostorijama Policijske postaje Ogulin. Po dolasku specijalnog vozila za prijevoz osoba lišenih slobode, prevezeni ste u Policijsku postaju Ogulin. Navodi da se prema Vama upotrijebila tjelesna snaga u Ulici Nova cesta nisu potkrijepljeni izjavama policijskih službenika, niti su utvrđeni eventualni očevici.

Po dolasku u Policijsku postaju Ogulin, niste htjeli izići iz službenog vozila, radi čega su policijski službenici bili prisiljeni upotrijebiti tjelesnu snagu na način da Vas unesu u posebne prostorije za smještaj. Pri tome su pazili da ne ugroze Vaš tjelesni integritet niti dovedu u pitanje osobno dostojanstvo. Prije nego što ste smješteni u posebne prostorije, skinute su Vam vezici i remen iz hlača, iz razloga sprječavanja samoozljeđivanja. Također od strane ekipe Zavoda za hitnu medicinu Karlovačke županije pružena Vam je liječnička pomoć, kojom prilikom nisu utvrđene nikakve tegobe, a dežurna liječnica je konstatirala utjecaj alkoholiziranosti.

Pregledom video snimki u Policijskoj postaji Ogulin, od trenutka Vašeg dolaska u postaju pa do trenutka izlaska iz postaje, nije uočen bilo kakav vid protupravnog ponašanja na Vašu štetu, već su potvrđena izvješća policijskih službenika.

U zakonskim i podzakonskim aktima koji reguliraju smještaj osoba pod utjecajem sredstava nema obaveze ustrojstvene jedinice da se smještenoj osobi osigura hrana i piće, niti je to predviđena stavka u materijalno-financijskom proračunu Republike Hrvatske.

Policijski službenici upoznali su Vas s mogućnošću izvješćivanja rodbine o svom smještaju u posebnu prostoriju, što ste odbili, a isto je konstatirano i u naredbi o smještaju u posebnu prostoriju do prestanka djelovanja opojnog sredstva, koju ste odbili potpisati kao i sva ostala pismena koja su Vam dana na uvid.

(...)

Prikupljenim obavijestima i pregledom video dokumentacije nisu potvrđeni Vaši navodi, već je nedvojbeno utvrđeno da su policijske ovlasti upotrijebljene zakonito i opravdano u onom obimu koji je bio nužno potreban za obavljanje svrhe policijskog posla.«

2.4. Nezadovoljan odgovorom na svoju pritužbu, podnositelj je 12. prosinca 2016. zatražio da se njegov prigovor dostavi Službi za unutarnju kontrolu MUP-a.

2.5. Služba za unutarnju kontrolu odgovorila je podnositelju dopisom broj: 511-01-12-82163/1-2016 od 9. siječnja 2017., ocjenjujući njegov prigovor neutemeljenim, nakon čega je podnositelj dopisom od 27. siječnja 2017. zatražio da se njegov predmet s cjelokupnom dokumentacijom u skladu s člankom 5. b) Zakona o policiji (»Narodne novine« broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.; u daljnjem tekstu: Zakon o policiji) proslijedi Povjerenstvu za rad po pritužbama u MUP-u (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo).

2.6. Podnositelju je 31. siječnja 2017. Služba za unutarnju kontrolu MUP-a uputila dopis, broj: 511-01-12-82163/2-2016, kojim ga obavještava da će njegov prigovor biti proslijeđen Povjerenstvu kada ono bude osnovano, s obzirom na to da je dotadašnje Povjerenstvo na temelju odluke Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora, klasa: 021-01/15-08/11, ur. broj: 6521-8-15-04 od 29. travnja 2015., prestalo s radom.

2.7. U prekršajnom postupku koji se protiv podnositelja vodio pred Prekršajnim sudom u Karlovcu podnositelj je u svom iskazu ponovio navode o ponižavajućem i nasilnom postupanju policijskih službenika prema njemu pri uhićenju. Utvrdivši da je podnositelj upravljao vozilom bez uključenog dnevnog svjetla, da nije bio vezan, odnosno da nije koristio sigurnosni pojas, kao i da je odbio ponuđeno alkotestiranje, Prekršajni sud u Karlovcu donio je 20. siječnja 2017. presudu broj: 14. PpP-2577/16-16 kojom je podnositelj proglašen krivim za počinjenje prekršaja iz članka 282. stavka 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (»Narodne novine« broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 92/14. i 65/15.; u daljnjem tekstu: ZSPC), iz članka 163. stavka 1. i članka 102. stavka 1. ZSPC-a, za što mu je izrečena ukupna novčana kazna od 5.800,00 kuna. U izrečenu kaznu podnositelju je uračunato vrijeme provedeno u Policijskoj postaji Ogulin od trenutka uhićenja, tj. od 20. studenoga 2016. u 12 sati i 25 minuta pa do puštanja na slobodu 20. studenoga 2016. u 23 sata, te je izrečena novčana kazna smanjena za 300,00 kuna odnosno ukupna novčana kazna koju je podnositelj obvezan platiti iznosi 5.500,00 kuna. Uz novčanu kaznu, podnositelju je izrečena i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od 2 mjeseca.

2.8. Presudu Prekršajnog suda u Karlovcu potvrdio je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-372/2017 od 7. veljače 2019. Podnositelj je protiv navedene presude podnio ustavnu tužbu koja je odbačena rješenjem broj: U-III-1784/2019 od 8. travnja 2020. (www.usud.hr), a dio ustavne tužbe koji se odnosi na navode o zlostavljanju od policijskih djelatnika Ustavni sud je izdvojio u ovaj zaseban predmet koji se vodi pod brojem U-IIIBi-476/2020.

3. Hrvatski sabor donio je na sjednici održanoj 28. veljače 2020. Odluku o imenovanju članova Povjerenstva koja je stupila na snagu istog dana, nakon čega je predmet podnositelja upućen u rad Povjerenstvu.

3.1. Povjerenstvo je 19. listopada 2020. donijelo odluku kojom se pritužba podnositelja smatra neutemeljenom. U mjerodavnom dijelu odluke Povjerenstva navedeno je:

»Što se tiče navoda iz predstavke:

– Način zaustavljanja je obavljen sukladno pravilima struke, vodeći se sigurnosnim kriterijima da se ne ugrozi sigurnost ostalih sudionika u prometu, odnosno u skladu sa Zakonom o policijskim poslovima i ovlastima (NN 76/09 i 92/14) i Pravilnikom o načinu postupanja policijskih službenika u obavljanju poslova nadzora i upravljanja prometom na cestama (NN 89/2010);

– Podnositelj pritužbe upoznat je s razlozima zaustavljanja, uhićenja i s mogućnošću izvješćivanja rodbine o svom smještaju u posebnu prostoriju što je razvidno kroz izjave policijskih službenika i odbijanje potpisivanja pismena...;

– Navodi o uporabi sredstava prisile – tjelesna snaga – od strane policijskih službenika PP Ogulin prema podnositelju pritužbe u Ulici Nova cesta nisu potkrijepljeni izjavama policijskih službenika, niti su utvrđeni eventualni očevici. Sredstva prisile – tjelesna snaga – uporabljena su kada je podnositelj pritužbe pružio pasivni otpor legavši na pod službenog vozila i odbivši izaći iz službenog vozila. Sredstva prisile uporabljena su na način propisan čl. 82., 83. i 84. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima;

– U zakonskim i podzakonskim aktima koji reguliraju smještaj osoba pod utjecajem opojnih sredstava nema obavezu PP Ogulin osigurati hranu i piće;

– Pregledom video dokumentacije, od trenutka dolaska u PP Ogulin do trenutka izlaska iz PP Ogulin, nisu uočena protupravna ponašanja policijskih službenika prema podnositelju pritužbe.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno nisu utvrđene činjenice koje bi ukazivale na neprofesionalno, nesavjesno i nezakonito postupanje policijskih službenika PP Ogulin, odnosno potvrdilo navode podnositelja pritužbe. Pritom nisu ni na koji način povrijeđena prava ili slobode podnositelja pritužbe u smislu članka 5. stavka 1. Zakona o policiji. Stoga je donesena odluka da je pritužba neutemeljena, a na osnovu članka 14. stavka 3. Poslovnika o načinu rada i odlučivanja Povjerenstva.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

4. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su ga policijski službenici koji su kontrolirali promet pri zaustavljanju »maltretirali, ozlijedili ga, te ga pritvorili bez obavijesti o pravima« čime supstancijalno ukazuje na povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 23. stavkom 1. i 25. stavkom 1. Ustava. Navodi da je svoje tvrdnje iznio pred Prekršajnim sudom u Karlovcu te da je podnio pritužbu na rad policijskih službenika. Prilaže preslike liječničkih nalaza izdanih neposredno nakon uhićenja, odnosno nakon puštanja iz Policijske postaje Ogulin.

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud je pri ocjeni osnovanosti navoda iz ustavne tužbe podnositelja pošao od članaka 23. stavka 1. i 25. stavka 1. Ustava, koji glase:

»Članak 23.

Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja...

(...)«

»Članak 25.

Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

(...)«

5.1. Članak 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) glasi:

»Članak 3.

ZABRANA MUČENJA

Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.«

1) Stupanj težine postupanja

6. S obzirom na prirodu prigovora podnositelja, prije upuštanja u samu ocjenu, potrebno je utvrditi dosežu li navodi podnositelja minimalan stupanj težine da bi potpali pod članak 23. Ustava i članak 3. Konvencije (usporedi s predmetima Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ Bouyid protiv Belgije [Vv], br. 23380/09, § 86., presuda od 28. rujna 2015.; i Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, § 64., presuda od 25. lipnja 2009.).

6.1. Ocjena tog minimalnog stupnja je relativna: ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su narav i kontekst postupanja, njegovo trajanje, tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i o spolu, dobi i zdravstvenom stanju žrtve (usporedi s predmetima ESLJP-a Bouyid protiv Belgije, navedeno; Gäfgen protiv Njemačke [Vv], br. 22978/05, §§ 87. i 88., presuda od 1. lipnja 2010., ESLJP 2010; i Beganović protiv Hrvatske, navedeno). Također valja uzeti u obzir svrhu, zajedno s namjerom i pobudom, zbog koje je došlo do zlostavljanja, iako izostanak neke određene svrhe ne isključuje primjenu članaka 23. i 25. Ustava, te članka 3. Konvencije (usporedi s predmetima ESLJP-a Gäfgen protiv Njemačke, navedeno § 58.; i Bouyid protiv Belgije, navedeno).

6.2. Ustavni sud primjećuje da se prigovori podnositelja odnose na postupanja policijskih službenika pri njegovom zaustavljanju zbog počinjenog prometnog prekršaja, za koji je naknadno osuđen, te njihovog postupanja pri odvođenju i zadržavanju podnositelja u Policijskoj postaji Ogulin. Radi se dakle o postupanju službenih osoba represivnog državnog aparata. Stoga, ovdje valja posebno istaknuti da kada je riječ o osobi lišenoj slobode ili osobi koja je u nekom drugom kontekstu suočena s nositeljima represivnog državnog aparata, uporaba bilo koje sile koja nije bila striktno nužna radi ponašanja same žrtve umanjuje ljudsko dostojanstvo te je, u pravilu, u suprotnosti sa zabranom zlostavljanja iz članaka 23. i 25. Ustava i članka 3. Konvencije (usporedi s predmetom ESLJP-a Gladović protiv Hrvatske, br. 28847/08, § 37., presuda od 10. svibnja 2011.).

U rizičnim situacijama kao što su uspostava javnog reda, sprječavanje kažnjivih djela, hvatanje navodnih počinitelja kaznenih djela i vlastita zaštita odnosno zaštita drugih pojedinaca, policijski djelatnici imaju pravo na uporabu odgovarajućih mjera, uključujući i uporabu sile. Ipak, takva se sila smije upotrijebiti samo ako je neophodna i ne smije biti prekomjerna. Pribjegavanje fizičkoj sili koja nije bila strogo potrebna zbog ponašanja same osobe prema kojoj je primijenjena umanjuje njezino dostojanstvo i u načelu predstavlja povredu prava zajamčenog člankom 23. stavkom 1. zasebno i u vezi s člankom 25. stavkom 1. Ustava i člankom 3. Konvencije (također v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014., »Narodne novine« broj 142/13.).

7. Ustavni sud nadalje primjećuje da je podnositelj iznio navode o fizičkom zlostavljanju u vidu zadobivanja udaraca u području bubrega i u vidu »navlačenja«, za koje je moguće da ne ostavljaju vidljive ozljede na tijelu, odnosno tragove koje bi mogao utvrditi liječnik. Osim toga, podnositelj je iznio i ozbiljne navode o nečovječnom i ponižavajućem postupanju policijskih službenika prema njemu u vidu smještaja u hladnu negrijanu prostoriju i nedavanja hrane i vode tijekom boravka u Policijskoj postaji Ogulin. Uz ustavnu tužbu podnositelj je priložio liječničku dokumentaciju iz koje proizlazi da je zadobio vidljive ogrebotine na leđima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud utvrđuje da navodi podnositelja dosežu minimalan stupanj težine da bi potpali pod članak 23. Ustava, odnosno članak 3. Konvencije.

2) Zabrana zlostavljanja

a) Materijalni aspekt

a. Načelna stajališta

8. Zabrana zlostavljanja propisana člancima 23. i 25. stavkom 1. Ustava, te člankom 3. Konvencije jedna je od temeljnih vrijednosti demokratskog društva (usporedi s predmetima ESLJP-a Selmouni protiv Francuske [Vv], br. 25803/94, § 95., presuda od 28. srpnja 1999., ESLJP 1999-V; Labita protiv Italije [Vv], br. 26772/95, § 119., presuda od 6. travnja 2000., ESLJP 2000-IV; Gäfgen protiv Njemačke [Vv], br. 22978/05, § 87., presuda od 1. lipnja 2010., ESLJP 2010; El-Masri protiv Bivše jugoslavenske republike Makedonije [Vv], br. 39630/09, § 195., presuda od 13. prosinca 2012., ESLJP 2012; Mocanu i drugi protiv Rumunjske [Vv], br. 10865/09 i dva druga, § 315., presuda od 17. rujna 2014., ESLJP 2014; i Mađer protiv Hrvatske, br. 56185/07, § 105., presuda od 21. lipnja 2011.).

8.1. Ta je zabrana apsolutnog karaktera, te od nje nije dopušteno nikakvo odstupanje, pa čak niti u vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda (usporedi s predmetima ESLJP-a Bouyid protiv Belgije, navedeno, § 81.; Đorđević protiv Hrvatske, br. 41526/10, § 137., presuda od 24. srpnja 2012.; i Mafalani protiv Hrvatske, br. 32325/13, § 118., presuda od 9. srpnja 2015.), kao niti u najtežim okolnostima kao što su terorizam ili organizirani kriminal, bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve. Ni zahtjevi istrage ni neporecive poteškoće sadržane u borbi protiv kriminala ne mogu opravdati postavljanje granica zaštiti koju treba osigurati u odnosu na tjelesni integritet pojedinaca (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014.).

b. Primjena navedenih načelnih stajališta na ovaj predmet

9. Vraćajući se na konkretan slučaj, Ustavni sud prije svega primjećuje da glede navoda podnositelja o njegovom zlostavljanju pri uhićenju nije bila pokrenuta nikakva službena istraga, niti je protiv policijskih službenika bio pokrenut kazneni ili prekršajni postupak, kao ni interni disciplinski postupak. Sam podnositelj nije podnio kaznenu prijavu protiv policijskih službenika koji su navodno prema njemu postupali nasilno, već je podnio pritužbu na njihovo postupanje u skladu s člankom 5. Zakona o policiji, a svoje je navode ponovio i pred Prekršajnim sudom u Karlovcu pri iznošenju obrane u prekršajnom postupku koji je protiv njega vođen.

9.1. Postupajući prema pritužbi podnositelja, MUP, Policijska uprava karlovačka ispitala je navode podnositelja unutar vlastite hijerarhijske zapovjedne strukture, pri čemu su pregledane i video snimke iz Policijske postaje Ogulin, i to od trenutka dolaska podnositelja do trenutka njegovog odlaska iz postaje, te je utvrđeno da nije uočen nikakav oblik protupravnog ponašanja na štetu podnositelja, odnosno samo su potvrđena izvješća policijskih službenika o postupanju prema podnositelju. Stoga je njegova pritužba ocijenjena neosnovanom, a to je potvrdila i Služba za unutarnju kontrolu MUP-a (v. točke od 2.3. do 2.5. ove odluke) te naknadno i Saborsko neovisno tijelo – Povjerenstvo za rad po pritužbama (v. točku 3.1. ove odluke). Međutim, ovakvo ispitivanje navoda o zlostavljanju podnositelja ne može se smatrati provođenjem službene istrage u smislu konvencijskih zahtjeva glede toga kakva istraga mora biti.

10. S obzirom na ozbiljnost svih navoda podnositelja, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju bilo potrebno provesti službenu istragu, međutim, kako ona nije provedena, a u nedostatku utvrđenih odlučujućih činjenica i u nedostatku provedenih dokaza, Ustavni sud nije u mogućnosti donijeti odluku o tome predstavlja li postupanje policijskih službenika prema podnositelju zabranjeno zlostavljanje u smislu članka 3. Konvencije.

10.1. S druge strane, na temelju vjerodostojnih navoda podnositelja o uskraćivanju hrane i vode tijekom boravka u Policijskoj postaji Ogulin, koje su potvrdili i sami policijski službenici (v. točku 2.3. ove odluke), Ustavni sud ocjenjuje da je već sama ta činjenica dostatna da bi se moglo govoriti o nečovječnom postupanju prema podnositelju (usporedi s predmetom ESLJP-a Mađer protiv Hrvatske, navedeno). Ovo osobito jer je ovakvo postupanje bilo namjerno, trajalo je gotovo 12 sati, te je kod podnositelja svakako uzrokovalo fizičku i psihičku patnju.

10.2. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da je navedeno postupanje prema podnositelju bilo nečovječno te su mu time povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 23. stavkom 1. i 25. stavkom 1. Ustava, odnosno člankom 3. Konvencije u substantivnom (materijalnom) aspektu.

b) Procesni aspekt

a. Načelna stajališta

11. ESLJP je u brojnim presudama utvrdio da članak 3. Konvencije od država najprije zahtijeva donošenje djelotvornih kaznenopravnih odredaba koje će odvraćati od počinjenja kaznenih djela protiv integriteta osobe, u potporu kojima će se uspostaviti provedbeni mehanizmi za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje povreda tih odredaba (usporedi s predmetom ESLJP-a Beganović protiv Hrvatske, navedeno § 71.).

11.1. ESLJP je nadalje utvrdio obvezu države da po službenoj dužnosti provede učinkovitu istragu navoda o postupanju nositelja represivne državne vlasti protivnom članku 3. Konvencije (v. predmete ESLJP-a, kao najnovije izvore prava, Jeronovičs protiv Latvije [Vv], br. 44898/10, § 103., presuda od 5. srpnja 2016., ESLJP 2016; Bouyid protiv Belgije, navedeno, §§ 114. – 123.; i Tadić protiv Hrvatske, br. 10633/15, § 66., presuda od 23. studenoga 2017.). Opća načela u odnosu na zahtjev da istraga bude učinkovita utvrđena su u predmetima ESLJP-a Armani da Silva protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv], (br. 5878/08, §§ 230. – 239., presuda od 30. ožujka 2016., ESLJP 2016.), a u odnosu na Republiku Hrvatsku istaknuta, na primjer, u predmetu ESLJP-a Milić i drugi protiv Hrvatske (br. 38766/15, §§ 45. – 49., presuda od 25. siječnja 2018.) te mogu biti sažeta kako slijedi.

11.2. Obveza zaštite osoba od zlostavljanja na temelju članka 3. Konvencije, u vezi s općom dužnošću države na temelju članka 1. Konvencije da osigura »svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom, prava i slobode određene u Konvenciji«, također implicitno zahtijeva da treba postojati neki oblik učinkovite službene istrage u slučajevima zlostavljanja.

11.3. Država stoga mora svim sredstvima koja su joj na raspolaganju osigurati odgovarajuću reakciju – pravosudnu ili neku drugu – kako bi se zakonodavni i upravni okvir postavljen u svrhu zabrane zlostavljanja pravilno proveo i kako bi se sve povrede tog prava suzbile i kaznile.

11.4. Zahtjev učinkovitosti istrage u kontekstu članka 3. Konvencije traži da se utvrde sve relevantne okolnosti i poduzmu svi razumni koraci kako bi se osigurali dokazi. Kada je došlo do upotrebe sile pripadnika državnog aparata, potrebno je utvrditi je li uporabljena sila bila opravdana u danim okolnostima. Svaki nedostatak u istrazi koji umanjuje mogućnost da se utvrde sve relevantne okolnosti ili odgovorna osoba dovodi do opasnosti da povrijedi standarde članka 3. Konvencije.

11.5. Zaključci doneseni u istrazi moraju se temeljiti na temeljitoj, objektivnoj i nepristranoj analizi svih relevantnih elemenata. Ako se ne slijedi očiti tijek istrage, značajno se umanjuje mogućnost da se u istrazi utvrde okolnosti predmeta i identitet odgovornih osoba.

11.6. Također, mora postojati implicitni zahtjev ažurnosti i razumne brzine postupanja u ovom kontekstu.

11.7. Kada dođe do podizanja optužnog akta pred sudom, postupak u cjelini mora zadovoljiti zahtjeve pozitivne obveze države da zaštiti pravo da se ne bude zlostavljan. To znači da nadležni sudovi ne smiju ni u kojem slučaju dopustiti da počinitelji zlostavljanja ostanu nekažnjeni.

11.8. ESLJP utvrdio je, također, da se ne može smatrati da je udovoljeno proceduralnim zahtjevima članka 3. Konvencije kada do obustave kaznenog progona dođe zbog zastare (v. predmete ESLJP-a Association »21 December 1989« i drugi protiv Rumunjske, br. 33810/07, § 144. presuda od 24. svibnja 2011.; Mocanu i drugi protiv Rumunjske, br. 10865/09, 45886/07 i 32431/08, § 224., presuda od 13. studenoga 2012.; i Abdülsamet Yaman protiv Turske, br. 32446/96, § 55., presuda od 2. studenoga 2004.).

Ustavni sud prihvaća ova načelna stajališta, te ih smatra primjenjivima na članke 23. i 25. Ustava.

b. Primjena navedenih načelnih stajališta na konkretan predmet

12. Pošavši od gore navedenih načelnih stajališta, kao i od činjenice da glede ispitivanja navoda podnositelja o zlostavljanju od strane policijskih službenika, koje je on iznio u pritužbi Policijskoj postaji Ogulin, ali i pred Prekršajnim sudom u Karlovcu, nije provedena službena istraga, već je samo provedeno ispitivanje unutar vlastite hijerarhijske zapovjedne strukture MUP-a u sklopu prigovora na postupanje policijskih službenika u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o policiji, Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego utvrditi da su podnositelju i u proceduralnom aspektu povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 23. stavkom 1. i 25. stavkom 1. Ustava, odnosno člankom 3. Konvencije.

13. Slijedom navedenog, na temelju članka 73. i članka 76. stavka 3. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u izreci.

13.1. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIBi-476/2020
Zagreb, 23. ožujka 2021.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.