Poslovni broj: 1 Pn-17/2022-21

 

 

             

     Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

  Varaždin, Braće Radić 2

 

  Poslovni broj: 1 Pn-17/2022-21

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

 

              Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, u pravnoj stvari tužitelja Zavod protiv tuženika C.O., zastupanog po punomoćniku L. M., odvjetniku u O. društvu Ž. & partneri u Z., radi naknade štete, nakon 2. prosinca 2022. održane glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnice tužitelja N. I. K. i zamjenice punomoćnika tuženika J. T. S., odvjetnice u V., 16. siječnja 2023., kao dana donošenja i objave presude,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              "Nalaže se tuženiku C.O., OIB: ... isplatiti tužitelju Zavod iznos od 47.248,85 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.", kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 825,37 €[1] / 6.218,75 kn (osamsto dvadeset pet eura i trideset sedam centi / šest tisuća šesto dvjesto osamnaest kuna i sedamdeset pet lipa), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj zavod podnio je 9. veljače 2022. tužbu protiv tuženika C.O. radi naknade štete. Naveo je da je 9. 3. 1992. osiguranik tužitelja D. Č., rođ. 12. 07. 1971. stradao u prometnoj nezgodi u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede. Prometna nezgoda dogodila se u Š., a skrivio ju je S. Ž. upravljajući osobnim automobilom marke „O. A.“, reg. oznake ČK ...., osiguranog kod tuženika, broj police .... Naveo je da je odgovornost osiguranika tuženika S. Ž. u omjeru 60%, utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Čakovcu pod brojem P-575/93 od 24. 6. 1996., odnosno P-712/96, te presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-825/97-2 od 16. 7. 1997. Nadalje, je naveo da je rješenjem broj IN-SP-545 (sada 2503) od 6. 9. 1995. osiguraniku tužitelja D. Č. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog niza ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi, te da je isplatama invalidske mirovine trpio štetu, te se za naknadu iste temeljem odredaba Zakona o invalidskom i mirovinskom osiguranju obratio tuženiku. Naveo je da je tuženik za razdoblje do 31. 12. 2014. tužitelju podmirio štetu u cijelosti. Nadalje, je naveo da je u razdoblju od 1. 1. 2015. do 31. 12. 2018. svojem osiguraniku i nadalje vršio isplatu invalidske mirovine, te se za naknadu iste u mirnom postupku obratio tuženiku. Temeljem odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13 – stupio na snagu 1. 1. 2014.) za navedeno razdoblje zatražio je naknadu štete u punom iznosu izvršenih isplata. Naveo je da je tuženik odbio isplatiti pune iznose izvršenih isplata invalidske mirovine, već je podmirio štetu u razmjernom iznosu, a prema odredbi čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) koja je bila na snazi do 31. 12. 2013., te je bio prisiljen zbog naplate razlike izvršenih isplata pokrenuti sudski postupak koji je u tijeku. Nadalje, je naveo da svojem osiguraniku i nadalje vrši isplatu invalidske mirovine, te je u razdoblju od 1. 1. 2019. do 31. 12. 2021. izvršena isplata u iznosu od 78.748,08 kn, od čega je tuženik u obvezi isplatit iznos od 47.248,85 kn (78.748,08 X 60%). Naveo je da u ovom predmetu štetu nastalu isplatama invalidske mirovine ima pravo temeljem odredaba čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, a koji je stupio na snagu 1. 1. 2014., izravno potraživati od tuženika u punom iznosu sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev.

 

              2. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava nastanak štetnog događaja i odgovornost svog osiguranika S. Ž. u omjeru od 60%, te ne osporava činjenicu da je osiguraniku tužitelja rješenjem od 6.9.1995. utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Protivi se pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Naveo je da se njegov pravni položaj kao osiguratelja temelji na sklopljenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti te se u pravnom odnosu između stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao lex specialis. Naveo je da je takvo pravno shvaćanje u pogledu mjerodavnog zakona zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 12/2022-2 od 12.01.2022., Rev-5292/2019-2 od 16.06.2020., Rev-x-288/2018 od 25.08.2020. Osobito upućuje na odluku Rev 12/2022-2 od 12.01.2022. Vezano za pitanja prava na naknadu štete tužitelju, ističe kako je mjerodavnim odredbama članka 27. ZOOP propisano: „(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“ Naveo je da bi kao osiguratelj bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, i to samo u visini tako utvrđene razlike. Naveo je da je takvo pravno shvaćanje zauzeo i VSRH u već citiranoj odluci Rev 12/2022-2 od 12.01.2022. Predložio je provođenje financijskog vještačenja s zadatkom utvrditi postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Ako bi visina invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu bila veća od visine invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja, tuženik ne bi bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose. Predložio je da nakon provedenog dokaznog postupka sud odbije tužbeni zahtjevi u cijelosti te obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

              3. Tijekom postupka tužitelj je tvrdio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 115/18, dalje: ZOMO) te da tužitelj ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbi čl. 164. ZOMO-a. Tužitelj je tvrdio da potražuje naknadu stvarne štete koja mu je nastala isplatom mirovine te je osporavao tumačenje tuženika o načinu određivanja visine štete koja bi mu eventualno pripadala te da se taj iznos ima utvrditi financijskim vještačenjem. Tužitelj je tvrdio da naknadu štete potražuje kroz regresni zahtjev prema čl. 161. i 164. ZOMO-a, a ne kroz subrogacijski zahtjev prema čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tuženik je isticao da je mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine kao lex specialis. Nakon provedenog vještačenja tuženik je isticao da ne postoji stvarna šteta sukladno čl. 27. st. 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i naveo da opreza radi ističe i prigovor zastare.

 

              4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu koja se sastoji od: preslike tužbe od 4.12.1996. i odgovora na tužbu od 10.11.1998., zapisnika od 10.11.1998. u predmetu Općinskog suda u Čakovcu broj P-763/96, rješenja od 6.9.1995., nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti od 9.2.1995., potvrda o isplaćenim mirovinskim primanjima, ispisa iz službenih evidencija tužitelja. Isto tako u dokaznom postupku je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji J. D..

 

              5. U dokaznom postupku, kako je već rečeno, određeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po prijedlogu tuženika na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja pa je naloženo vještakinji da se očituje postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja D. Č. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te ako postoji visina te razlike za utuženo razdoblje od 1.1.2019. do 31.12.2021.

 

              6. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje J. D. proizlazi  da je vještačenje obavljeno temeljem dokumentacije u spisu i naknadno pribavljene dokumentacije (obračun mirovinske osnovice koji je trebao biti priložen uz rješenje o mirovini, kao sastavni dio rješenja). Vještakinja je u nalazu navela da je rješenjem tužitelja od 6.9.1995. (list 6-8 spisa) osiguraniku D. Č. rođ.... kod kojeg je nastao gubitak radne sposobnosti zbog povrede izvan rada, priznato počevši od 16.05.1995. pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 369,85 kuna. Postupak za ostvarivanje prava na invalidsku pokrenut je na prijedlog nadležnog liječnika od 01.11.1994. U provedenom postupku je ustanovljeno: - da je prema nalazu i mišljenju invalidske komisije u Varaždinu broj ... od 9.2.1995. kod osiguranika dana 16.5.1995. nastala invalidnost u smislu čl. 25. Statuta zbog posljedica povrede izvan rada, jer kod osiguranika postoji gubitak radne sposobnosti za obavljanje poslova iz djelatnosti po osnovi koje je osiguran i ne postoji preostala radna sposobnost, - da je osiguranik rođen 12.07.1971. pa je prema tome navršio 23 godine života, - da radni vijek osiguranika utvrđen u smislu čl. 35. Statuta iznosi 3 godine, - da mirovinski staž osiguranika iznosi do 15.5.1995. ukupno 5 godina, 7 mjeseci i 12 dana. Nadalje, iz nalaza proizlazi da je u mirovinski staž u smislu čl. 131. st. 1. Statuta, kao staž osiguranja uračunato: - vrijeme osiguranja od 18.6.1991., s prekidima do 15.5.1995. u trajanju 3 godine, 10 mjeseci i 28 dana (RFMIO samostalnih privrednika Hrvatske), - vrijeme osiguranja od 17.11.1988.g., s prekidima, do 31.07.1990.g. u trajanju od 1 godine, 8 mjeseci i 14 dana (RFMIO radnika Hrvatske). Osiguranik je ispunio uvjete za priznavanje prava na invalidsku mirovinu u smislu čl. 45.-47. Statuta. Nadalje, proizlazi da se prema odredbama čl. 50. Statuta mirovinska osnovica utvrđuje na temelju prosječnih mjesečnih svota plaća i osnovica osiguranja prema kojima je osiguranik bio osiguran u Fondu prije ostvarivanja prava na mirovinu. U tabeli 1 prikazan je obračun osobnog dohotka, osnovice osiguranja i naknade koje služe za utvrđivanje mirovinske osnovice Č. D. i to iz priloženog obračuna mirovinske osnovice za invalidsku mirovinu. Nadalje, iz nalaza vještakinje proizlazi da je mirovinska osnovica u iznosu od 672,45 kuna koja je najpovoljnija za osiguranika, utvrđena od mjesečnog prosjeka osobnih dodataka, osnovica osiguranja i naknada koje je osiguranik ostvario u uzastopnih šest godina osiguranja, u razdoblju od 1989. do 1994., valorizacijom osobnih dohodaka u posljednjoj kalendarskoj godini koja prethodi godini ostvarivanja prava na mirovinu. Prosjek navedenih mjesečnih svota plaća i osnovica osiguranja time iznosi 672,45 kuna i to je osnovica u smislu čl. 50. Statuta, od koje se određuje invalidska mirovina. Nadalje, proizlazi da je, s obzirom da je priznati staž od 3 godine i 10 mjeseci, invalidska mirovina određena  prema čl. 51. Statuta u visini od 55% od navedene mirovinske osnovice i iznosi 369,85 kuna mjesečno (672,45 kn x 55% = 369,85 kuna). Da je invalidnost nastala zbog posljedica povrede na radu, invalidska mirovina bila bi određena prema čl. 53. Statuta u visini od 85% od navedene mirovinske osnovice i iznosila bi 571,58 kuna (672,45 kn x 85% =571,58 kuna). Obračun je izvršen na temelju tada važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 26/83 do 59/96) koji je bio na snazi do 31.12.1998., dok je od 1.1.1999. u primjeni Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98.-121/10). Vještakinja je istaknula da poslodavac osiguranika D. Č. nije Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje nikada prijavio ozljedu na radu na propisanom obrascu, koji bi u tom slučaju bio ovjeren od strane HZZO (ovjera na obrascu ili rješenja HZZO) i u tom slučaju HZZO proveo bi vještačenje ozljede na radu. Nadalje, proizlazi da prema podacima i dokumentaciji tužitelja koja je priložena u spis (listovi 14 do 38 spisa) korisniku invalidske mirovine D. Č. za razdoblje od 1.1.2019. do zaključno 31.12.2021. isplaćena je ukupna mirovina uvećana za zaštitni dodatak u iznosu od 78.748,08 kuna od čega se iznos od 56.161,50 kuna odnosi na utvrđenu mirovinu, a iznos od 22.586,58 kuna na zaštitni dodatak. Navedeno je vještakinja prilaza u tabeli 2. Nadalje, proizlazi da je invalidska mirovina za razdoblje od 1.1.2019. do 31.12.2021. obračunata i isplaćena po formuli: osobni bodovi (22,6350) x mirovinski faktor (1) x aktualna vrijednost mirovine, a izračun invalidske mirovine u utuženom razdoblju izvršen je  prema čl. 79. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13 do 84/21-pročišćeni tekst). Vještakinja je navela da je obračun pretpostavljene invalidske mirovine zbog ozljede na radu izvršila na bazi slijedećih činjenica: - osiguraniku je sa rješenjem tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada počevši od 16.05.1995.g. u iznosu od 369,85 kuna (55% od mirovinske osnovica koja je iznosila 672,45 kuna), - invalidska mirovina u slučaju ozljede na radu iznosila bi 571,58 kuna (85% od mirovinske osnovice od 672,45 kuna), - do kraja 31.12.1998. kod postupka utvrđivanja mirovine nisu utvrđivani osobni bodovi osiguranika, te je sa stanjem 1.1.1999. važeća mirovina podijeljena sa koeficijentom 35,1564 na koji način su za osiguranika Č. D. izračunati osobni bodovi od 16,3487 i osobni bodovi za zaštitni dodatak od 9,1032 (Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98.-121/10)., - sa 1.1.2001. za osiguranika Č. D. utvrđeni su osobni bodovi od 19,1280, što je povećanje za 17% prema, sukladno Zakonu o povećanju mirovina radi otklanjanja razlika u razini mirovina ostvarenih u različitim razdobljima (NN broj 127 od 20.12.2000.). Ovo povećanje odnosilo se na mirovine ostvarene u 1995., ako je mirovina određena od mirovinske osnovice u koju je uračunata plaća, odnosno osnovica osiguranja uz 1994., - sa 1.04.2004. za osiguranika Č. D. utvrđeno je novo povećanje opsega prava osiguranika, te sada osobni bodovi osiguranika iznose 22,6350 i taj broj bodova više nije mijenjan do utuženog razdoblja. Nadalje, proizlazi da je mirovina za siječanj 2019. isplaćena u iznosu od 1.501,83 kuna, a koji iznos čini 55% od početno utvrđene mirovinske osnovice sa svim usklađenjima od 1995. nadalje, a zbog ozljede izvan rada. Invalidska mirovina uslijed ozljede na radu iznosila bi 85% od mirovinske osnovice, odnosno za siječanj 2019. iznosila bi 2.321,01 kuna. U tabeli 3. vještakinja daje prikaz pretpostavljene invalidske mirovine za ozljedu na radu i isplaćene invalidske mirovine. U konačnici iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je u utuženom razdoblju osiguraniku D. Č. isplaćena invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada u ukupnom iznosu od 56.161,50 kuna (bez zaštitnog dodatka), što čini 55% od početno utvrđene mirovinske osnovice sa svim usklađenjima osnovice od 1995. do utuženog razdoblja, a i usklađenja osobnih bodova osiguranika od 1.1.1999. do zaključno 01.04.2004. Invalidska mirovina u slučaju ozljede na radu iznosila bi 85% od početno utvrđene mirovinske osnovice sa svim usklađenjima mirovinske osnovice od 1995., te usklađenjima osobnih bodova od 1.1.1999. do 01.01.2004. Razlika između pretpostavljene invalidske mirovine zbog ozljede na radu (85%) u iznosu od 86.794,98 kuna i isplaćene invalidske mirovine zajedno sa zaštitnim dodatkom u sveukupnom iznosu od 78.748,08 kuna iznosi 8.046,90 kuna, koliko je veća pretpostavljena invalidska mirovina zbog ozljede na radu.

 

              7. U podnesku od 24. kolovoza 2022. tužitelj je naveo da predmetni nalaz i mišljenje prihvaća samo u dijelu u kojem navodi da invalidska mirovina s osnove povrede na radu nije priznata osiguraniku tužitelja rješenjem donesenim u upravnom postupku temeljem Prijave o povredi na radu, dok u ostalom dijelu ne prihvaća jer se radi o izračunu pretpostavljene invalidske mirovine zbog ozljede na radu koja osiguraniku tužitelja nije priznata rješenjem donesenim u strogo propisanom upravnom postupku.

 

              8. Stalna sudska vještakinja J. D. je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje na ročištu održanom 2. prosinca 2022. Navela je da je vještačenje napravila prema zadatku koji je odredio sud. Istaknula je i da je osiguranik tužitelja imao do umirovljenja samo 3 godine 10 mjeseci i 28 dana radnog staža i nije u dobi za starosnu mirovinu i nema minimalno 15 godina ostvarenog radnog staža, tako da je nemoguće izračunati starosnu mirovinu.

 

              9. Tuženik nije istaknuo nikakve primjedbe niti prigovore na nalaz i mišljenje vještakinje. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje J. D. sud je isti u cijelosti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke i zadatkom koji joj je odredio sud. Što se tiče prigovora tužitelja valja reći da isti zapravo predstavljaju prigovore na zadatak vještačenja koji je vještakinji odredio sud u skladu sa sadržajem odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ( NN broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14.).

 

              10. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju cjelokupnog provedenog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (NN, broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), u vezi s odredbom čl. 221.a ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete neosnovanim, s obzirom da je u postupku tužitelj nije dokazao da mu je nastala stvarna šteta, odnosno u provedenom postupku je utvrđeno da bi pretpostavljena invalidska mirovina zbog ozljede na radu osiguraniku tužitelja D. Č. u utuženom razdoblju od 1.1.2019. do 31.12.2021. bila veća od isplaćene mu invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada. Naime, u postupku je utvrđeno da je tužitelj osiguraniku D. Č. u utuženom razdoblju od 1.1.2019. do 31.12.2021. isplatio invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada u ukupnom iznosu od 56.161,50 kn, bez zaštitnog dodatka, a sa zaštitnim dodatkom u sveukupnom iznosu od 78.748,08 kn, dok bi pretpostavljena invalidska mirovina zbog ozljede na radu osiguraniku D. Č. za utuženo razdoblje iznosila 86.794,98 kn, odnosno pretpostavljena invalidska mirovina zbog ozljede na radu bi bila veća od invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada. Naime, prema stajalištu suda u konkretnom slučaju je za odluku u ovom sporu mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev- 66/2022-2 od 1. veljače 2022. zauzeo pravno shvaćanje, koje je istovjetno i u odlukama Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., prema kojem u ovoj pravnoj stvari treba odlučiti primjenom odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) i to čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja. Prema pravnom shvaćanju VSRH u predmetima koje pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Slijedom navedenog pravnog shvaćanja u ovoj pravnoj stvari je trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14), prema kojoj obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja, zbog povrede na radu. Sadržaj odredbe čl. 27.  glasi: (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.(4) Odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje. Valja navesti  i da se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika  kao osiguratelja regulirana je zakonom na  temelju kojeg je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi  tog zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji je ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti uređen posebnim zakonom. Između stranaka nije bilo sporno da je 9.3.1992. osiguranik tužitelja D. Č. rođen... stradao u prometnoj nezgodi u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede, a koju prometnu nezgodu je skrivio S. Ž. upravljajući osobnim automobilom marke O. A. reg. oznake ČK ..., koje je bilo osigurano kod tuženika brojem police ..., a odgovornost osiguranika tuženika S. Ž. u omjeru od 60% je utvrđena pravomoćnom presudom. Dakle, između stranaka nije bila sporna odgovornost S. Ž. u omjeru 60%, kao i činjenica da je osiguraniku tužitelja D. Č. rješenjem od 6.9.1995. utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada. U konkretnom slučaju je sud provedenim vještačenjem sukladno odredbi čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu utvrdio da bi invalidska mirovina osiguranika tužitelja D. Č., koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu bila veća od invalidske mirovine zbog povrede izvan rada koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku u utuženom razdoblju. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelju isplatom invalidske mirovine zbog povrede izvan rada svom osiguraniku D. Č. nije nastala stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, te je slijedom svega navedenoga valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, odnosno valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

 

11. Odluku o troškovima sud je donio u skladu s odredbama čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 155. ZPP-a, a sve s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Tuženiku su priznati troškovi postupka uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 47.248,85 kn i prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje Tarifa) i Izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 126/22). Tuženiku je priznat trošak zastupanja na ročištima po punomoćniku odvjetniku i to 6.6.2022. i 2.12.2022. u iznosu od 1.500,00 kn za svako, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s vrijednosti boda u iznosu od 15,00 kn, sukladno Izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Za sastav podneska od 25.10.2022. tuženiku je priznat trošak u iznosu od 375,00 kn, sukladno tbr. 8.t.3. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife, koja je izmijenjena Izmjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, razmatrajući sadržaj tog podneska sud je zauzeo stajalište da se tuženik istim očitovao na dosadašnji tijek postupka, odnosno u bitnome je ponavljao navode iz odgovora na tužbu i nije se istim konkretno očitovao na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje J. D., koji mu je  dostavljen 23.8.2022. Naime, sadržaj tog podneska se očito niti ne odnosi na ovaj predmet, s obzirom da tuženik u tom podnesku pogrešno navodi da je osiguranik tužitelja dosegnuo dob u kojoj po redovitom stanju stvari stječe pravo na starosnu mirovinu, što nije točno, s obzirom da je osiguranik tužitelja D. Č. rođen .... Dakle, osiguranik tužitelja D. Č. nije dosegnuo dob u kojoj po redovitom stanju stvari ne stječe starosnu mirovnu.  Stoga je sud zauzeo stajalište da tuženiku za sastav tog podneska ne pripada naknada po tbr. 8.t.1. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tuženiku je uz vrijednost boda u iznosu od 15,00 kn priznato 3.375,00 kn, na što valja obračunati pripadajući PDV po stopi od 25% u ukupnom iznosu od 843,75 kn, odnosno ukupno je tuženiku za zastupanje po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u iznosu od 4.218,75 kn. Tuženiku je priznat i trošak vještačenja u zatraženom iznosu od 2.000,00 kn. Tuženiku nije priznat trošak pristojbe na odgovor na tužbu u ukupnom zatraženom iznosu od 2.411,24 kn. Naime, iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije niti bio pozvan na plaćanje sudske pristojbe na odgovor na tužbu, niti je istu platio, a i sukladno odredbi čl. 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18) obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Dakle, u konkretnom slučaju za tuženika do sada nije nastala obveza plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu. Dakle, zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka ocijenjen je osnovan za 6.218,75 kn, odnosno 825,37 €, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke. Odluka o zateznoj kamati temelji se na čl. 151. st. 3. ZPP-a.

 

U Varaždinu 16. siječnja 2023.

 

 

                                                                                                                    Sutkinja

                                                                                                              Melita Šmentanec-Klarić

 

             

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dostaviti:

1. Tužitelju zavod
2. Tuženiku po punomoćniku L. M., odvjetniku u O. društvu Ž. & partneri u Z.