NN 32/2021 (31.3.2021.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-663/2020 od 23. ožujka 2021.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

702

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, odlučujući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 23. ožujka 2021. donio je

ODLUKU

I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske i ukidaju se članci 29. stavak 1. i 30. stavak 2. Zakona o energetskoj učinkovitosti (»Narodne novine« broj 127/14., 116/18. i 25/20.).

II. Ukinuti članci 29. stavak 1. i 30. stavak 2. Zakona o energetskoj učinkovitosti (»Narodne novine« broj 127/14., 116/18. i 25/20.) prestaju važiti 15. rujna 2021.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Zakon o energetskoj učinkovitosti (»Narodne novine« broj 127/14.) donio je sedmi saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 17. listopada 2014. Zakon o energetskoj učinkovitosti proglasio je predsjednik Republike Hrvatske 23. listopada 2014., a stupio je na snagu 6. studenoga 2014.

Zakon o energetskoj učinkovitosti je potom mijenjan i dopunjavan dva puta:

– Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o energetskoj učinkovitosti (»Narodne novine« broj 116/18.) i

– Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o energetskoj učinkovitosti (»Narodne novine« broj 25/20.).

2. Na temelju članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 29. stavka 1. i članka 30. stavka 2. Zakona o energetskoj učinkovitosti podnijela je 18. veljače 2020. Goranka Herljević, odvjetnica iz Zagreba (u daljnjem tekstu: predlagateljica).

3. Izmjenama i dopunama Zakona o energetskoj učinkovitosti iz 2018. i 2020. godine osporeni članak 29. stavak 1. i članak 30. stavak 2. nisu mijenjani. U nastavku odluke Zakon o energetskoj učinkovitosti koji je danas na snazi označava se pokratom: ZoEU.

4. Na temelju članka 25. stavka 1. Ustavnog zakona, Ustavni sud je od Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatražio očitovanje o navodima iz prijedloga. Očitovanje klasa: 011-01/20-01/125, urbroj: 517-06-2-1-20-2 od 19. lipnja 2020. zaprimljeno je 29. lipnja 2020.

5. U skladu s člankom 27. stavkom 6. Ustavnog zakona od raspravljanja i odlučivanja u ovom predmetu izuzela se sutkinja Ingrid Antičević Marinović, te suci Josip Leko i Davorin Mlakar.

II. OSPORENE ODREDBE ZoEU-a

6. Članci 29. i 30. ZoEU-a glase (osporene odredbe u tekstu je istaknuo Ustavni sud):

»Članak 29.

(1) Odluku o sklapanju ugovora o energetskom učinku višestambene zgrade, u smislu odredbe članka 4. stavka 2. točke 61. ovoga Zakona, s pružateljem energetske usluge suvlasnici zgrade donose temeljem natpolovične većine glasova suvlasnika zgrade koja se računa po suvlasničkim dijelovima i po broju suvlasnika nekretnine.

(2) Osoba ovlaštena za sklapanje ugovora u ime i za račun suvlasničke zajednice određuje se odlukom iz stavka 1. ovoga članka. Ako se odlukom ne odredi osoba ovlaštena za sklapanje ugovora o energetskom učinku višestambene zgrade, takav ugovor potpisuje upravitelj zgrade.

(3) Ugovor iz stavka 2. ovoga članka, uz sadržaj propisan odredbom članka 26.a. ovoga Zakona, mora sadržavati odredbe kojima se određuje:

1. da je vrijednost zajamčene uštede veća ili jednaka od troškova naknade za ugovorenu energetsku uslugu, uz obvezu pružatelja energetske usluge da o svome trošku održava one dijelove zgrade u koje je uloženo temeljem ugovora o energetskom učinku od strane pružatelja energetske usluge

2. da rizik ostvarivanja zajamčene uštede snosi pružatelj energetske usluge

3. da sredstva za izvođenje energetske usluge u cijelosti osigurava pružatelj energetske usluge

4. da se naknada za energetsku uslugu izračunava u odnosu na raniju prosječnu potrošnju za svakog suvlasnika zgrade u zadnje tri godine, osim ako se svi suvlasnici zgrade ne usuglase drukčije

5. da obveza plaćanja naknade za energetsku uslugu nastaje u trenutku kada je ušteda stvarno i nastupila

6. da visina naknade za energetsku uslugu ne može prelaziti razliku iznosa ostvarene uštede

7. trajanje obveze plaćanja naknade za energetsku uslugu

8. da naknada za energetsku uslugu uključuje naknadu vrijednosti ugrađenih dijelova i povećanja vrijednosti zgrade s tog osnova, te

9. ništetnost ugovorne odredbe kojom bi se korisnici kao cjelina obvezivali na plaćanje neostvarene uštede.

(4) Ugovorom o energetskom učinku višestambene zgrade može se odrediti da se pružatelju energetske usluge odredi razuman rok za otklanjanje nedostataka zbog kojih se zajamčena ušteda ne ostvaruje. Ako se u dodatnom roku zajamčena ušteda ostvari, nastavit će se plaćanje naknade za energetsku uslugu prema ugovoru o energetskom učinku. Pružatelj energetske usluge nema pravo na naknadu za uštedu koja nije ostvarena.

(5) Svaki suvlasnik može osporiti ostvarenje ušteda dokazom ušteda izrađenim u skladu s pravilnikom iz članka 22. stavka 1. ovoga Zakona.

(6) Ako neki od suvlasnika zgrade ne daju podatke potrebne za izračun prosječne potrošnje iz stavka 3. točke 4. ovoga članka, potrošnja će se utvrditi procjenom, i to kao prosječna potrošnja s obzirom na relevantne tehničke uvjete te suvlasničke jedinice. Pružatelj energetske usluge dužan je, na zahtjev suvlasnika čija je potrošnja utvrđena procjenom nakon dostave relevantnih podataka, taj izračun korigirati.

(7) U slučaju neostvarivanja zajamčene uštede, suvlasnici zgrade nisu dužni ispuniti odredbe ugovora iz stavka 2. ovoga članka kojima bi se postizao jednak učinak. Ugrađeni dijelovi u zgradu u tom su slučaju u vlasništvu naručitelja energetske usluge.

(8) U slučaju raskida ugovora o energetskom učinku višestambene zgrade, zbog neostvarivanja zajamčene uštede, pružatelj energetske usluge dužan je o svom trošku vratiti zgradu u prvobitno stanje, ako je to moguće. Ako isto nije izvedivo ugrađeni dijelovi ostaju vlasništvo vlasnika zgrade bez dodatnih troškova za naručitelja energetske usluge.

(9) Ništetna je ugovorna odredba ugovora o energetskom učinku višestambene zgrade kojom bi se korisnici kao cjelina obvezivali na plaćanje neostvarene uštede.

Ugovor o izvođenju radova na energetskoj obnovi višestambene zgrade

Članak 30.

(1) Energetska obnova višestambene zgrade provodi se sukladno nacionalnim programima energetske obnove višestambenih zgrada. Korisnici sredstava iz programa energetske obnove višestambenih zgrada su suvlasnici tih zgrada kao naručitelji energetske obnove, osim ako nije drukčije ugovoreno između suvlasnika kao naručitelja i pružatelja usluga i izvođača radova za energetsku obnovu.

(2) Odluku o sklapanju ugovora o izvođenju radova na energetskoj obnovi za višestambenu zgradu u smislu odredbe članka 4. stavka 2. točke 9. ovog Zakona donose suvlasnici zgrade temeljem natpolovične većine glasova suvlasnika zgrade koja se računa po suvlasničkim dijelovima i po broju suvlasnika nekretnine.

(3) Osoba ovlaštena za sklapanje ugovora u ime i za račun suvlasničke zajednice određuje se odlukom iz stavka 2. ovoga članka. Ako se odlukom ne odredi osoba ovlaštena za sklapanje ugovora o energetskom učinku, takav ugovor potpisuje upravitelj zgrade.

(4) Ugovorom o izvođenju radova na energetskoj obnovi za višestambene zgrade smatra se ugovor ili skup povezanih ugovora kojima se naručuje usluga ili radovi za provedbu mjera energetske učinkovitosti.

(5) Ugovor iz stavka 4. ovoga članka mora biti u pisanom obliku i sadržava:

1. popis imena svih suvlasnika – naručitelja s osobnim identifikacijskim brojem razmjerom njihova suvlasništva u višestambenoj zgradi te dokaz o postignutoj suglasnosti za ugovaranje energetske obnove u skladu sa stavkom 2. ovoga članka

2. naziv i sjedište te osobni identifikacijski broj izvođača radova na energetskoj obnovi zgrade

3. opis mjera koje će se poduzeti u energetskoj obnovi višestambene zgrade radi poboljšanja njezine energetske učinkovitosti

4. procjenu energetskog svojstva zgrade s izračunom pretpostavljene uštede energije koja će se ostvariti energetskom obnovom zgrade

5. način financiranja provedbe mjera u energetskoj obnovi višestambene zgrade radi poboljšanja njezine energetske učinkovitosti

6. rok važenja ugovora i ugovornih obveza.

(6) Obvezni prilog ugovora iz stavka 4. ovoga članka je Projekt s troškovnikom, uz tehničko rješenje zgrade i dokaze pretpostavljenog smanjenja potrošnje energije u zgradi prema metodologiji utvrđenoj pravilnikom iz članka 22. stavka 1. ovoga Zakona.

(7) Upravitelj zgrade koja sklopi ugovor iz stavka 4. ovoga članka obvezan je dostaviti podatke o potrošnji energije za tu zgradu, nacionalnom koordinacijskom tijelu, odnosno u sustav za praćenje, mjerenje i verifikaciju ušteda energije sukladno pravilniku iz članka 22. stavka 1. ovoga Zakona.«

III. PRIGOVORI PREDLAGATELJICE

7. U prijedlogu je između ostalog navedeno (pri citiranju sadržaja izostavljen je poseban način označavanja teksta):

»Čl. 83. st. 2. Ustava RH određeno je da ‘Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljene slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika.’

Pravo vlasništva je jedno od temeljnih ljudskih prava, te se stoga razrađuje (isključivo) organskim zakonom.

U konkretnom slučaju, ne radi se samo o razradnji temeljnoga ljudskog prava – prava vlasništva, nego i o dokidanju odnosno ograničavanju određenih prava (su)vlasnika, već utvrđenih i razrađenih organskim zakonom – Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jest organski zakon, prema pravnoj snazi ispod Ustava, ali iznad ostalih (ordiniranih) zakona što je posljedica kvalificirane većine koja se traži za njihovo donošenje

Zakona o energetskoj učinkovitosti je obični – ordinirani zakon.

Zakon o energetskoj učinkovitosti (NN 127/14, NN 116/18) u čl. 29. st. 1. i čl. 30. st. 2. na bitno drugačiji način uređuje prava suvlasnika u odnosu na odlučivanje suvlasnika u poslovima redovite uprave odnosno izvanrednih poslova, nego što to čini organski Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,129/00,114/01, 79/06,141/06,146/08, 38/09,153/09, 143/12,152/14) u čl. 40. i čl. 41.

Postoji proturječnost između navedenih pravnih normi u istome pravnom sustavu, do koje je došlo uzurpacijom prava uređivanja određenih pravnih odnosa, tako da su običnim – ordiniranim zakonom (pre)uređeni pravni odnosi za koje Ustav Republike Hrvatske propisuje uređivanje isključivo organskim zakonima.

Posebno se skreće pozornost na nedosljednost i dvosmislenost predviđenog načina donošenja odluka suvlasnika u odnosu na pravni posao n.b. izvanredne uprave, kako ga propisuje Zakon o energetskoj učinkovitosti (NN 127/14, NN 116/18) u čl. 29. st.1. i čl. 30.st.2., prema kojemu odluke... ‘donose suvlasnici zgrade temeljem natpolovične većine glasova suvlasnika zgrade koja se računa po suvlasničkim dijelovima i po broju suvlasnika nekretnine.’.

Cit. odredba je nerazumljiva, neprovediva i suprotna ne samo odredbama organskog Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (čl. 40. i čl. 41.), nego i sama sebi.«

Predlagateljica predlaže i obustavu izvršenja pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi članaka 29. stavka 1. i 30. stavka 2. ZoEU-a do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

IV. OČITOVANJE MINISTARSTVA

8. U očitovanju Ministarstva navodi se sljedeće:

»Podnositeljica Prijedloga neosnovano smatra spornim članke 29. stavak 1. Zakona o energetskoj učinkovitosti kojim je određeno da odluku o sklapanju ugovora o energetskom učinku višestambene zgrade, u smislu odredbe članka 4. stavka 2. točke 61. ovoga Zakona, s pružateljem energetske usluge suvlasnici zgrade donose temeljem natpolovične većine glasova suvlasnika zgrade koja se računa po suvlasničkim dijelovima i po broju suvlasnika nekretnine, kao i članak 30. stavak 2. kojim se određuje da odluku o sklapanju ugovora o izvođenju radova na energetskoj obnovi za višestambenu zgradu u smislu odredbe članka 4. stavka 2. točke 9. ovoga Zakona donose suvlasnici zgrade na temelju natpolovične većine glasova suvlasnika zgrade koja se računa po suvlasničkim dijelovima i po broju suvlasnika nekretnine, dok ista ne smatra spornim članak 30. a stavak 3. Zakona o energetskoj učinkovitosti kojim je određeno da se za Ugovoru o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte financirane iz europskih strukturnih i investicijskih fondova za projekte energetske obnove stambene zgrade (višestambene zgrade i obiteljske kuće) odluku o sklapanju ugovora o energetskoj obnovi višestambene zgrade u smislu odredbe članka 4. stavka 2. točke 9. ovoga Zakona donose suvlasnici zgrade temeljem natpolovične većine glasova suvlasnika zgrade koja se računa po suvlasničkim dijelovima i po broju suvlasnika nekretnine.

Upravo je iz toga vidljivo da podnositeljica paušalno ocjenjuje pojedine odredbe spornog Zakona dovodeći u pitanje njihovu ustavnost, i samim time pada u kontradikciju svojih tvrdnji. Isto tako, smatramo da podnositeljica Prijedloga nije uzela u obzir članak 48. Ustava Republike Hrvatske kojim je određeno se jamči pravo vlasništva, ali i da vlasništvo obvezuje te da su nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni pridonositi općem dobru.

Nadalje, iako, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u odredbama članaka 40. i 41. propisuje poslove redovite uprave, kao i izvanredne poslove te određuje način odlučivanja u potonjim slučajevima, smatramo da Zakon o energetskoj učinkovitosti, kao posebni zakon (lex specialis) ni na koji način ne narušava nepovredivost vlasništva određenog kao jedne od najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava., te iz njega ne proizlazi nikakvo određenje kojim bi se osporavalo pravo vlasništvo, odnosno suvlasništvo.

Isto tako, ovo Ministarstvo smatra da je podnositeljice Prijedloga slobodno tumačila sporne članke Zakona o energetskoj učinkovitosti bez pravnog utemeljenja, odnosno bez povezivanja s činjeničnim odredbama i konceptom samoga Zakona, te isto predstavlja samovoljnu interpretaciju i neutemeljenu ekstenziju navedenih odredbi. Zaključno Ministarstvo ističe da je pri donošenju Zakona o energetskoj učinkovitosti poštovana struka kao i procedura usvajanja Zakona te da su konzultirani svi relevantni resori kako predmetni Zakon ne bi bio u nesuglasju ili u suprotnosti s odredbama drugih relevantnih zakona čija se nadležnost obrađuje u Zakonu. S obzirom na sve izneseno, ovo Ministarstvo drži da odredbama članka 29. stavka 1. i članka 30. stavka 2. Zakona o energetskoj učinkovitosti ne postoji proturječnost između navedenih pravnih normi u istome pravnom sustavu zbog, kako podnositeljica navodi, uzurpacije prava uređivanja određenih pravnih odnosa, nego naprotiv istima se postiže skrbi države nad građanima jer gotovo sva energetska obnova zgrada je sufinancirana od strane različitih fondova Europske unije odnosno Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Zaključno napominjemo i da Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-I-2744/2003 od 8. veljače 2006. i Izdvojeno mišljenje (»Narodne novine«, broj 20/2006), ne ide u prilog tvrdnjama podnositeljice Prijedloga.«

V. MJERODAVNA ODREDBA USTAVA

9. Članak 48. Ustava u dijelu mjerodavnom za ovaj ustavnosudski postupak glasi:

»Članak 48.

(...)

Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkoga prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.

(...)«

VI. OCJENA USTAVNOG SUDA

10. Člankom 3. ZoEU-a propisana je svrha zakona, koja je ujedno i interes Republike Hrvatske, a koja obuhvaća ostvarivanje ciljeva održivog energetskog razvoja. Ciljevi su: smanjenje negativnih utjecaja na okoliš iz energetskog sektora, poboljšanje sigurnosti opskrbe energijom, zadovoljavanje potreba potrošača energije i ispunjavanje međunarodnih obveza Republike Hrvatske u području smanjenja emisije stakleničkih plinova i to poticanjem mjera energetske učinkovitosti u svim sektorima potrošnje energije. Također je propisano da je učinkovito korištenje energije od interesa za Republiku Hrvatsku.

Člankom 4. ZoEU-a definirani su pojmovi, pa je između ostalog energetska obnova zgrade definirana kao primjena mjera energetske učinkovitosti u svrhu poboljšanja energetskog svojstva zgrade ili njezina dijela i temeljnog zahtjeva za građevinu – gospodarenje energijom i očuvanje topline, a mjere energetske učinkovitosti obuhvaćaju: energetski pregled i energetsko certificiranje zgrade za potrebe energetske obnove, izradu projektne dokumentacije za energetsku obnovu zgrade kojom se dokazuje ušteda energije, povećanje toplinske zaštite ovojnice zgrade, unapređenje tehničkih sustava zgrade koji uključuju tehničku opremu za grijanje, hlađenje, ventilaciju, klimatizaciju i pripremu potrošne tople vode, sustav rasvjete te sustav automatizacije i upravljanja zgrade ili njezina dijela te uvođenje sustava obnovljivih izvora energije, energetska učinkovitost je odnos između ostvarenog korisnog učinka i energije potrošene za ostvarenje tog učinka, kao i proizvodnja energije iz obnovljivih izvora energije i/ili kogeneracije za koju se ne ostvaruje poticajna cijena temeljem posebnih propisa, a upravitelj nekretnine je fizička ili pravna osoba koju su suvlasnici samostalnih uporabnih cjelina unutar jedne zgrade/građevine ovlastili za zastupanje u postupcima koji proizlaze iz upravljanja, na temelju ugovora o upravljanju, odnosno međuvlasničkog ugovora.

11. Polazeći od članka 48. stavka 2. Ustava, a uvažavajući proklamirane ciljeve energetske učinkovitosti i činjenicu da se navedena usluga plaća, a ušteda jamči (v. članak 29. stavak 3. ZoEU-a), što ima izravan učinak na pravo vlasništva svakog od suvlasnika višestambene zgrade, na zakonodavcu je bila zadaća osporene odredbe formulirati na razumljiv način, kako bi bile provedive u praksi.

U tom smislu Ustavni sud smatra potrebnim ponoviti svoja stajališta o kvaliteti pravnih normi u svjetlu vladavine prava, izražena primjerice u odluci i rješenju broj: U-I-722/2009 od 6. travnja 2011. (»Narodne novine« broj 44/11.)

»5.... zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, tj. takva da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi se prema njima mogli ponašati. (...)

5.1. Ustavni sud smatra nespornim da adresati pravne norme ne mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti te predvidjeti posljedice svojeg ponašanja ako pravna norma nije dovoljno određena i precizna. Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme predstavlja ‘jedan od temeljnih elemenata načela vladavine prava’ (...) i ključan je za postanak i održanje legitimiteta pravnog poretka. (...)

Ustavni sud podsjeća da zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme nije samo semantički zahtjev koji traži da se odnos između njezina adresanta i adresata odvija uz što manje komunikacijske neodređenosti. Ti su zahtjevi temeljna mjerila za normativnu regulaciju svih slučajeva u kojima odgovor na pitanje iznalaženja i tumačenja mjerodavnog prava ne bi bio jednoznačan.

Ustavni sud napominje da se zahtjevi za određenošću i preciznošću pravne norme moraju smatrati sastavnim dijelom načela vladavine prava na području svih grana prava jer bi njihovo zanemarivanje ugrozilo druge sastavnice načela pravne sigurnosti kao dijela načela vladavine prava, osobito zahtjeve za jedinstvenom primjenom prava te poštovanjem učinaka pravomoćnih presuda i drugih odluka tijela državne i javne vlasti.

(...)

5.2. Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme ima pozitivni i negativni smisao. U pozitivnom smislu zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme znači da građani moraju moći iz njezina izričaja stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi im mogli prilagoditi svoje ponašanje. (...)

Pozitivni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme, međutim, nije ispunjen ako građani, kao savjesne i razumne osobe, nagađaju o njezinu smislu i sadržaju, a njezini se primjenjivači često razilaze u njezinu tumačenju i primjeni u konkretnim slučajevima. Prijeporna tumačenja neke pravne norme, koja rezultiraju neujednačenom praksom upravnih i sudskih tijela, predstavljaju sigurnu naznaku pogrešaka i nedostataka u njezinoj određenosti.

Negativni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme upućene tijelu državne vlasti znači da njezin izričaj mora vezati to tijelo tako da mu ne dopušta postupanje izvan svrhe određene njezinim sadržajem. To je važno i za postupanje tijela državne i javne uprave i za postupanje tijela sudbene vlasti. (...)

11.1. U konkretnom slučaju, osporenim odredbama propisano je da odluku o sklapanju ugovora o energetskom učinku višestambene zgrade i o sklapanju ugovora o izvođenju radova na energetskoj obnovi za višestambenu zgradu donose suvlasnici zgrade natpolovičnom većinom glasova koja se računa po suvlasničkim dijelovima i po broju suvlasnika nekretnine.

Dakle, zakonodavac je predvidio dva kriterija za donošenje odluke o sklapanju takvog ugovora, pri čemu ta dva kriterija mogu biti u međusobnoj suprotnosti.

Navedeno pravilo odlučivanja natpolovičnom većinom glasova suvlasnika koja se računa prema kumulativnom modelu gdje se uzima u obzir i broj suvlasnika i suvlasnički dijelovi nekretnine nije jasno. Naime, nije jasno kako će se postići natpolovična većina glasova računanjem po dva kriterija, te ima li i koji od ta dva kriterija prednost. Takva norma podložna je dakle različitim tumačenjima, što može dovesti do problema u njezinoj praktičnoj primjeni.

Ustavni sud primjećuje da se Ministarstvo nije očitovalo na navode predlagateljice o nepreciznosti osporenih normi.

12. Navodi predlagateljice o nesuglasnosti članaka 29. stavka 1. i 30. stavka 2. ZoEU-a sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine« broj 91/96., 68/98. – članak 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, 137/99. – odluka USRH broj: U-I-58/97 i dr., 22/00. – odluka USRH broj: U-I-1094/1999, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10. – odluka o nedavanju vjerodostojnog tumačenja članka 41. stavka 1. i članka 42., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17.) ne mogu biti predmet apstraktne kontrole ustavnosti zakona. Ustavni sud naime nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost zakona, odnosno propisa iste pravne snage (stajalište Ustavnog suda izraženo u rješenju broj: U-I-1489/2001 od 20. veljače 2002., »Narodne novine« broj 21/02.).

Izreka odluke

13. Točka I. izreke ove odluke temelji se na članku 55. stavku 1. Ustavnog zakona.

14. Budući da bi učinci ukidanja članaka 29. stavka 1. i 30. stavka 2. ZoEU-a s danom objave ove odluke u »Narodnim novinama« doveli do ustavnopravno neprihvatljive pravne praznine, Ustavni sud je na temelju ovlaštenja iz članka 55. stavka 2. Ustavnog zakona odgodio prestanak važenja ukinutih odredbi do isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke.

15. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona (točka III. izreke).

Broj: U-I-663/2020

Zagreb, 23. ožujka 2021.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.