Europska unija ima pravnu osobnost, vlastiti pravni poredak koji je odvojen od prava država članica i od međunarodnog prava te je sama po sebi izvor prava. Posebna značajka prava Europske unije je činjenica da može biti izravno izvršivo na sudovima država članica („izravan učinak”) te da se zakoni država članica mogu smatrati neprimjenjivima kad su u proturječju s pravom Europske unije („nadređenost” potonjeg). Pravo Europske unije postaje dio pravnog sustava svake države članice.
Republika Hrvatska pristupila je Europskoj uniji i u cijelosti prihvatila njeno pravo 01.07.2013. godine, temeljem Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji sklopljenog sa ostalim državama članicama, koji ugovor je Hrvatski sabor ratificirao 09.03.2012. godine Zakonom o potvrđivanju o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji (NN 02/12).
Izvori prava Europske unije su primarno pravo, sekundarno pravo i dopunsko pravo te postoje i dodatni izvori prava - sudska praksa, međunarodno pravo i opća načela prava Europske unije.
Propisi EU se objavljuju u Službenom listu Europske unije koji dostupan putem platforme EURLEX.
Za razumijevanje prava EU potrebo je znati da je u nekim pravnim područjima više nadležnosti preneseno sa država članica na EU pa je tu više izravno obvezujućih EU propisa, dok u drugim pravnim područjima, gdje države samostalno reguliraju stvari, ima više neobvezujućih EU propisa, koji imaju samo 'političku težinu'. Slijedom navedenog, Hijerarhija izvora prava Europske unije ima dosta iznimki, ali osnovni princip je kako slijedi:
Primarno pravo smatra se hijerarhijski najvišim izvorom prava u Europskoj uniji te obuhvaća Osnivačke ugovore (Ugovor o Europskoj uniji, Ugovor o funkcioniranju Europske unije - UFEU, njihovi Protokoli i Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju - Euratom). U navedenim ugovorima utvrđuje se raspodjela nadležnosti između Europske unije i država članica te se opisuju ovlasti europskih institucija, odnosno utvrđuje se pravni okvir u kojemu institucije Europske unije djeluju u cilju provedbe politika.
Primarno pravo uključuje i izmjene ugovora o Europskoj uniji, protokole priložene osnivačkim ugovorima i izmjenama ugovora, ugovore o pristupanju novih država Europskoj uniji, Povelju o temeljnim pravima te opća pravna načela koje utvrđuje Sud Europske unije.
Opća pravna načela nepisani su izvori prava Europske unije (npr. načelo pravne sigurnosti, načelo proporcionalnosti, načelo zaštite temeljnih ljudskih prava, načelo jednakog postupanja, itd.) koji također spadaju u primarne izvore prava. Njima se mogu popunjavati praznine i rješavati pitanja povezana s tumačenjem postojećeg prava. Ta načela imaju učinak kod primjene prava, posebice u presudama Suda Europske unije, koji je odgovoran za poštovanje prava pri tumačenju i primjeni Ugovora.
Potom slijede međunarodni sporazumi Europske unije koji se odnose na sporazume koje Europska unija sklapa u području međunarodnog prava sa zemljama nečlanicama ("trećim zemljama") ili s međunarodnim organizacijama (npr. sporazumi o pridruživanju, Sporazum o Europskom gospodarskom prostoru (EGP), sporazumi o suradnji, trgovinski sporazumi). Međunarodni sporazumi odvojeni su od primarnog i sekundarnog prava i čine kategoriju sui generis. U skladu s nekim presudama Suda Europske unije, mogu imati izravan učinak i njihova je pravna snaga veća od sekundarnog zakonodavstva, koje ih stoga mora poštovati.
Sekundarno pravo se sastoji od jednostranih akata, koji se mogu podijeliti u dvije kategorije:
Zakonodavni akti donose se u redovnom ili posebnom zakonodavnom postupku, donosi ih Europski parlament i/ili Vijeće, a mogu se usvojiti u obliku uredbe, direktive ili odluke.
Nezakonodavni akti su delegirani akti i provedbeni akti. Delegirani akti su opće i obvezujuće primjene, donose se za dopunu ili izmjenu određenih sporednih elemenata zakonodavnog akta te ih donosi Europska komisija, kojoj se zakonodavnim aktom mora izričito prenijeti ovlast u tu svrhu. Provedbeni akti donose se ako su potrebni ujednačeni uvjeti za provedbu pravno obvezujućih akata Europske unije, a donosi ih Europska komisija ili, u iznimnim slučajevima, Vijeće. Nezakonodavni akti također se mogu usvojiti u obliku uredbe, direktive ili odluke, ali se u naziv dodaje pridjev "provedbena" ili "delegirana".
U sklopu sekundarnog zakonodavstva UFEU uvodi hijerarhiju normi kako slijedi: zakonodavni akti, delegirani akti, provedbeni akti.
Jedna podjela je i na akte navedeni u UFEU-a, tj. uredbe, direktive, odluke, mišljenja i preporuke te akte koji nisu navedeni u UFEU-a, tj. netipični akti kao što su komunikacije, rezolucije, bijele i zelene knjige. Netipični akti razlikuju se prema svojoj primjeni koja je uglavnom politička. Međutim, neki mogu biti obvezujući, ali to ostaje ograničeno na institucionalni okvir Europske unije.
Neobvezujući pravni akti su preporuke i mišljenja institucija Europske unije. Svojim primateljima ne daju nikakva prava i ne određuju nikakve obveze, ali mogu biti smjernice za tumačenje i sadržaj prava Europske unije.
Dopunski zakoni označavaju nepisane izvore prava Europske unije. Sud Europske unije koristi se tim izvorima kao vladavinom prava u slučajevima kada se pitanje ne može riješiti primarnim i sekundarnim zakonodavstvom.
Uredba("europski zakon") je zakonodavni akt s općom primjenom, u cijelosti je obvezujuća za institucije Europske unije, zemlje članice i za pojedince na koje se odnosi, neposredno se primjenjuje u svim državama članicama čim stupi na snagu (datum koji ona određuje ili, u nedostatku istog, 20 dana nakon njezine objave u Službenom listu) te ne mora biti prenesena u nacionalno zakonodavstvo. Uredbama se stvaraju prava i obveze za pojedince i oni se mogu pozivati na istu neposredno pred nacionalnim sudovima, također, pojedinci je mogu koristiti kao referencu u svojim odnosima s drugim pojedincima, državama članicama ili vlastima Europske unije. Uredbama se želi osigurati jedinstvena primjena prava Europske unije u svim državama članicama. Države nekada donose nacionalne 'Zakone o provedbi Uredbe EU…' u kojima se daljnje uređuje pojedina materija, ali uredbe imaju učinak i bez tih zakona.
U proceduri delegiranih dokumenata (članak 290. UFEU-a) Europska komisija može usvojiti delegirane uredbe kako bi specificirala ili dopunila određene detalje ili aspekte uredbe ili direktive Europske unije. U proceduri provedbenih dokumenata (članak 291. UFEU-a), Komisija može biti ovlaštena donijeti uredbe za izvršavanje zakonodavstva koje zahtijeva jedinstvenu provedbu unutar Europske unije. Provedbeni dokumenti su pravni dokumenti čija valjanost ovisi o "temeljnoj uredbi" - temeljna uredba definira osnovna pravila, a provedbena uredba definira određene tehničke odredbe.
Direktiva je zakonodavni akt s općom primjenom u svim državama članicama. Direktiva je obvezujuća za države članice (zakonodavce) kojima je upućena u pogledu rezultata koji je potrebno postići, ali im ostavlja slobodu izbora oblika i metoda postizanja tog rezultata. Direktiva mora biti prenesena u nacionalno zakonodavstvo, a građani imaju prava i obveze u skladu s tim pravnim aktom tek nakon što je donesen akt o prijenosu. Ako država članica ne prenese direktivu, Europska komisija može pokrenuti postupak zbog kršenja prava i pokrenuti postupak protiv države članice pred Sudom Europske unije. Direktiva u načelu nije neposredno primjenjiva, međutim Sud Europske unije odlučio je da određene odredbe direktive mogu imati izravan učinak ako prijenos u domaće zakonodavstvo nije izvršen ili nije proveden na odgovarajući način, ako su odredbe direktive zapovjednog karaktera te su dovoljno jasne i precizne ili ako se odredbama direktive dodjeljuju prava pojedincima.
Odluke su u potpunosti obvezujući pravni akt koji može imati opću primjenu ili imati određenog primatelja. Odluke u kojima je određeno kome su upućene (državama članicama, fizičkim ili pravnim osobama) obvezujuće su samo za njih te se tim odlukama uređuju konkretne situacije povezane s tim državama članicama ili osobama. Odluka može biti zakonodavni ili nezakonodavni akt. Odluka se smatra zakonodavnim aktom kada su zajednički usvojene od strane Europskog parlamenta i Vijeća pod redovnim zakonodavnim postupkom, sukladno redovnom zakonodavnom postupku. U drugim slučajevima (npr. može ih usvojiti Europsko vijeće, Vijeće ili Europska komisija) odluke su nezakonodavni akti te kao nezakonodavni akti mogu imati oblik delegiranog ili provedbenog akta. Odluke bez određenog primatelja mogu se usvojiti zakonodavnim postupkom. Odluke u kojima primatelj nije određen i koje nisu usvojene zakonodavnim postupkom smatraju se nezakonodavnim aktima. Takve nezakonodavne odluke postale su temeljni pravni akt u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike.
Sudska praksa kao izvor prava Europske unije odnosi se na pravila i načela utvrđena na temelju sudskih presuda i mišljenja. Kada odlučuju o predmetu, sudovi tumače pravo i time doprinose sudskoj praksi. Sud Europske unije osigurava da se pravo Europske unije tumači i primjenjuje na jednak način u svim državama članicama. Stoga, sudska praksa Europske unije većinom potječe od Suda Europske unije.
Sudovi zemalja članica mogu od Suda Europske unije zatražiti prethodnu odluku kada se u pitanje dovodi tumačenje ili valjanost odredbi prava Europske unije te kada je odluka potrebna da bi nacionalni sud mogao donijeti presudu, ili kada prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka. Ako nacionalni sud u predmetu koji rješava mora primijeniti odredbe prava Europske unije, može obustaviti postupak i od Suda Europske unije zatražiti pojašnjenje u vezi s valjanošću predmetnog instrumenta Europske unije i/ili tumačenje instrumenta i Ugovora. Naime, nacionalni sudovi mogu sami procijeniti usklađenost nacionalnog prava s pravom Europske unije te u slučaju neusklađenosti primijeniti pravo Europske unije, koje ima prednost i izravno je primjenjivo ako su sadržaj i područje primjene odredbi jasno određeni. Takva odluka o prethodnom pitanju, koja je donesena u obliku presude, izravno je obvezujuća za sud koji je uputio predmet i sve ostale sudove koji rješavaju isti predmet. Ona i u praksi ima vrlo visok status kao presedan za sljedeće slične predmete. Glavni cilj tog postupka je osigurati ujednačeno tumačenje prava Europske unije, a time i jedinstvo pravnog poretka Europske unije. Prethodni postupak smatra se korisnim kada se u predmetu pred nacionalnim sudom pojavi novo pitanje tumačenja u općem interesu ujednačene primjene prava Europske unije ili kada se čini da postojeća sudska praksa ne daje potrebne smjernice za rješavanje nove pravne situacije.
Napominjemo da se Sud Europske unije razlikuje od Europskog suda za ljudska prava, koji je utemeljen na Europskoj konvenciji o ljudskim pravima.
Sud Europske unije upotrebljava međunarodno pravo (uključujući sporazume koje su sklopili Europska unija i države članice) pri izradi svoje sudske prakse u mjeri u kojoj se pravila međunarodnog prava primjenjuju na Europsku uniju i nisu neusklađena s posebnom strukturom Europske unije. Međunarodno pravo je ujedno i izvor nadahnuća za Sud Europske unije pri razvoju općih načela prava.
Za više informacija o pravu Europske unije predlažemo pogledati: Abeceda EU
Uživajte…