NN 136/2020 (9.12.2020.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2282/2014 i dr. od 3. studenoga 2020.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2621

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Miroslav Šumanović i Goran Selanec, odlučujući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 3. studenoga 2020. donio je

ODLUKU

I. Pokreće se postupak i ukidaju se članak 33. stavak 1. točke 1., 2. i 3., te članci 34., 35. i 44. Zakona o Hrvatskom Crvenom križu (»Narodne novine« broj 71/10.).

II. Ukinuti članak 33. stavak 1. točke 1., 2. i 3., te članci 34., 35. i 44. Zakona o Hrvatskom Crvenom križu (»Narodne novine« broj 71/10.) prestaju važiti 1. svibnja 2021.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Zakon o Hrvatskom Crvenom križu donio je u hitnom postupku šesti (6) saziv Hrvatskog sabora na 18. sjednici održanoj 28. svibnja 2010. Objavljen je u »Narodnim novinama« broj 71 od 10. lipnja 2010., a stupio je na snagu 18. lipnja 2010. (u daljnjem tekstu: ZoHCK).

2. Trgovačko društvo PANORAMABUS d. o. o. za promet i turizam iz Zagreba podnijelo je 6. svibnja 2014. prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 33. stavka 1. točaka 1., 2. i 3., te članaka 34. i 35. ZoHCK-a. Predmet se pred Ustavnim sudom vodi pod brojem U-I-2282/2014.

Trgovačko društvo CROATIA AIRLINES d. d. iz Zagreba podnijelo je 22. srpnja 2014. prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 33., 34. i 44. ZoHCK-a. Predmet se pred Ustavnim sudom vodi pod brojem U-I-4773/2014.

Trgovačko društvo AUTOTRANS d. o. o. iz Cresa podnijelo je 8. svibnja 2015. prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 33. stavka 1. točke 1., te članaka 34. i 44. ZoHCK-a. Predmet se pred Ustavnim sudom vodi pod brojem U-I-2100/2015.

3. Na temelju članka 25. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) Ustavni sud je od Ministarstva socijalne politike i mladih Republike Hrvatske i Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske zatražio očitovanje o podnesenim prijedlozima.

Ministarstvo socijalne politike i mladih dostavilo je svoje očitovanje dostavilo aktom klasa: 011-04/14-01/12, urbroj: 519-01/4-14-2 od 9. lipnja 2014., a Ministarstvo zdravstva aktom klase: 034-01/16-01/08, urbroj: 534-02-1-1/4-16-4 od 9. prosinca 2016.

4. Na temelju članka 27. stavka 6. Ustavnog zakona od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzela se sutkinja Ingrid Antičević Marinović, te suci Mato Arlović i Josip Leko.

II. OSPORENE ODREDBE ZAKONA

5. Članci 33., 34., 35. i 44. ZoHCK-a glase:

»Članak 33.

Za vrijeme trajanja ‘Tjedna Crvenog križa’, ‘Tjedna borbe protiv tuberkuloze’ i ‘Tjedna solidarnosti’ obvezno će se naplaćivati iznos u korist Hrvatskog Crvenog križa i njegovih ustrojstvenih oblika:

1. na svaku prodanu putničku kartu u međumjesnom i međunarodnom zračnom, željezničkom, brodskom i autobusnom prometu – iznos od 3% cijene karte,

2. na sve poštanske pošiljke u unutarnjem prometu, osim novina i časopisa, iznos od 50% nominalne vrijednosti prve stope mase pisma prema cjeniku usluga javnog operatera,

3. na svaku prodanu kartu za kulturne, zabavne i športske priredbe (koncerti, festivali, kinopredstave, športske utakmice i natjecanja lokalnoga, državnog i međunarodnog karaktera i sl.) – iznos od 3% cijene karte.

Za vrijeme trajanja tjedna iz stavka 1. ovoga članka Hrvatski Crveni križ može organizirati akcije prikupljanja dobrovoljnih priloga i darova.

Članak 34.

Sredstva iz članka 33. ovoga Zakona naplaćuju pravne i fizičke osobe koje prodaju putničke karte, obavljaju poštanske usluge u skladu s posebnim propisima i prodaju ulaznice za priredbe.

Prikupljena novčana sredstva na temelju članka 33. stavka 1. točke 1. i 3. ovoga Zakona uplaćuju se na račun ustrojstvenih oblika Crvenog križa na području na kojem su prikupljena, a sredstva prikupljena na temelju članka 33. stavka 1. točke 2. ovoga Zakona uplaćuju se na račun Hrvatskoga Crvenog križa.

Članak 35.

Propis o načinu obračunavanja i uplaćivanja prihoda iz članka 33. stavka 1. točaka 1. i 3. ovoga Zakona donosi ministar nadležan za zdravstvo uz suglasnost ministra financija.

Obračunavanje i uplaćivanje prihoda iz članka 33. stavka 1. točke 2. uređuje se ugovorom između Hrvatskog Crvenog križa i subjekata koji obavljaju poštanske usluge u skladu s posebnim propisima.«

»Članak 44.

Novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako ne izvrši naplatu i uplatu sredstava iz članka 33. i 34. ovoga Zakona.

Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kuna fizička osoba i odgovorna osoba u pravnoj osobi.«

5.1. Članci 1., 2. i 3. ZoHCK-a glase:

»Članak 1.

(...)

Humanitarno djelovanje i rad Hrvatskog Crvenog križa temelji se na odredbama Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949. godine i to: Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu, Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oružanim snagama na moru, Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnog oružanog sukoba (Protokol I) iz 1977., Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnog oružanog sukoba (Protokol II) iz 1977. godine, Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o dodatnom znaku raspoznavanja (Protokol III) iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: Ženevske konvencije) te na načelima Međunarodnog pokreta Crvenog križa i Crvenog polumjeseca i rezolucijama Međunarodnih konferencija Crvenog križa i Crvenog polumjeseca.

Članak 2.

Hrvatski Crveni križ u svome radu ostvaruje humanitarne ciljeve i zadaće na području zaštite i unapređenja zdravlja, socijalne skrbi, zdravstvenog i humanitarnog odgoja i zalaže se za poštovanje međunarodnoga humanitarnog prava i zaštitu ljudskih prava.

Posebne obveze Hrvatski Crveni križ izvršava u situacijama oružanih sukoba, velikih prirodnih, ekoloških, tehnoloških i drugih nesreća i epidemija s posljedicama masovnih stradanja ljudi.

Hrvatski Crveni križ uživa posebnu zaštitu i skrb Republike Hrvatske.

Članak 3.

Osnovni ciljevi Hrvatskog Crvenog križa su:

– ublažavanje ljudskih patnji, a osobito onih izazvanih oružanim sukobima, velikim prirodnim, ekološkim, tehnološkim i drugim nesrećama, s posljedicama masovnih stradanja i epidemijama,

– doprinos unapređenju i zaštiti zdravlja, prevenciji bolesti i podizanju zdravstvene i ekološke kulture građana,

– poticanje i unapređenje solidarnosti, promicanje volonterstva i međusobnog pomaganja te socijalne sigurnosti građana.

Ostvarenju ciljeva iz stavka 1. ovoga članka Hrvatski Crveni križ pristupa poštujući prava i slobode svake osobe, neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili bilo kojem drugom razlikovnom kriteriju.«

III. PRIGOVORI PREDLAGATELJA

6. Predlagatelji smatraju da su osporeni članci 33., 34., 35. i 44. ZoHCK-a u nesuglasnosti s člancima 3., 5., 14., 48. stavcima 1. i 2., 49. stavcima 1., 2. i 3., 50. stavkom 2., 51. i 68. stavcima 2. i 5. Ustava.

6.1. U obrazloženju prijedloga predlagatelj PANORAMABUS d. o. o. iz Zagreba navodi sljedeće:

»Odredbom članka 33., stavka 1., točke 1., 2. i 3. Zakona o Hrvatskom Crvenom križu (u daljnjem tekstu: sporna odredba) propisano je dakle kako su određene kategorije poduzetnika u vremenskom razdoblju od 3 tjedna tijekom kalendarske godine obvezni naplaćivati u korist Hrvatskog Crvenog križa i njegovih ustrojstvenih oblika na svaku prodanu kartu iznos od 3% cijene karte (prijevoznici i organizatori kulturnih, zabavnih i športskih priredbi) tj. na sve poštanske pošiljke u unutarnjem prometu, osim novina i časopisa, iznos od 50% nominalne vrijednosti prve stope mase pisma prema cjeniku usluga javnog operatera (pružatelji poštanskih usluga). Takva odredba povrijeđuje jednakost koja je kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava zajamčena odredbom članka 3. Ustava Republike Hrvatske. Jednakost koja je naprijed navedenim kategorijama poduzetnika povrijeđena spornom odredbom tj. nejednakost koju sporna odredba uzrokuje treba promatrati kroz prizmu odnosa navedenih kategorija poduzetnika i korisnika usluga koje navedeni poduzetnici pružaju. Naime, korisnici usluga koje pružaju navedene kategorije poduzetnika moraju plaćati veću cijenu usluga čime se narušava odnos pružatelja usluge i korisnika usluge koji odnos navedeni poduzetnici, da bi preživjeli na tržištu, moraju njegovati i razvijati te što je moguće više smanjiti cijenu svojih usluga pogotovo u uvjetima ekonomske krize i neimaštine koja trenutno postoji u Republici Hrvatskoj.

Na taj način su navedene kategorije poduzetnika stavljene u nejednak položaju u odnosu na poduzetnike kojima takva obveza nije nametnuta budući takvi poduzetnici ne narušavaju svoj odnos s korisnicima njihovih usluga povećanjem cijene svojih usluga. Naime, postavlja se pitanje zašto navedena obveza nije nametnuta poduzetnicima koji proizvode i prodaju naftne derivate, financijskim institucijama (bankama, osiguravajućim društvima i dr.), proizvođačima duhanskih proizvoda, poduzetnicima koji se bave pružanjem informatičkih usluga ili poduzetnicima koji se bave bilo kojom drugom djelatnošću. Naprijed navedena nejednakost uzrokuje i diskriminiranje poduzetnika na koje se odnosi sporna odredba, što je zabranjeno odredbom članka 14. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, jer oni nemaju jednaka prava i slobode kao drugi poduzetnici kojima spornom odredbom nije nametnuta nikakva obveza.

Iz svega naprijed navedenog proizlazi kako poduzetnici na koje se odnosi sporna odredba nisu jednaki pred zakonom kao i drugi poduzetnici kojima sporna odredba ne nameće nikakve obveze što je nedopustivo i što ugrožava te povrjeđuje načelo jednakosti pred zakonom zajamčeno odredbom članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske.

Osim što stavlja u nejednak položaj i diskriminira određene katgorije poduzetnika navedena odredba stavlja u nejednak položaj i diskriminira primjerice i korisnike usluga prijevoza u međumjesnom i međunarodnom željezničkom i autobusnom prometu u odnosu na druge koji ne koriste navedene usluge prijevoza. Opće je poznato kako su korisnici autobusnog i željezničkog prometa najčešće osobe koje u svojem vlasništvu nemaju prijevozno sredstvo i to su najčešće osobe koje su slabijeg imovnog stanja od osoba koje u vlasništvu imaju prijevozno sredstvo. Dakle spornom odredbom se osobama koje su slabijeg imovnog stanja nameće obveza plaćanja 3% veće cijene karte dok se osobama koje u vlasništvu imaju prijevozno sredstvo takva obveza ne nameće budući ne postoji obveza plaćanja dodatnih 3% na cijenu goriva i ostalih naftnih derivata. Na taj način su spornom odredbom takve osobe slabijeg imovnog stanja diskriminirane po osnovi imovine budući im njihova imovina tj. imovno stanje ne omogućava kupnju vlastitog prijevoznog sredstva pa moraju koristiti usluge prijevoza u međumjesnom i međunarodnom željezničkom i autobusnom prometu, a korištenjem kojih usluga im se spornom odredbom nameće obveza plaćanja 3% veće cijene karte dok se osobama koje u vlasništvu imaju prijevozno sredstvo, iz naprijed navedenog razloga, takva obveza ne nameće. Tako te osobe slabijeg imovnog stanja nisu pred zakonom jednake kao osobe koje su boljeg imovnog stanja.

Iz navedenog proizlazi kako sporna odredba narušava nepovredivost vlasništa koje je kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava zajamčeno odredbom članka 3. Ustava Republike Hrvatske kao što narušava i jamstvo prava vlasništva zajamčeno odredbom članka 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Dakle osobe koje koriste usluge prijevoza u međumjesnom i međunarodnom željezničkom i autobusnom prometu moraju iz svoje imovine, zbog sporne odredbe, izdvajati veći iznos u vremenskom razdoblju od tri tjedna tijekom kalendarske godine dok osobe koje ne koriste takve usluge nemaju takvu obvezu. Na taj način se imovina u vlasništvu osoba slabijeg imovnog stanja dodatno smanjuje. Osim navedenog, sporna odredba nikako nije propisana u smislu odredbe članka 48. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske kojom je propisano kako vlasništvo obvezuje i kako su nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni pridonositi općem dobru. Naime, smisao navedene ustavne odredbe je da vlasništvo obvezuje svakoga te da su svi nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni pridonositi općem dobru, a ne samo neki. Naprotiv, smisao sporne odredbe je da općem dobru pridonose oni čije je vlaništvo manjeg obujma tj. oni koji su slabijeg imovnog stanja, a sve iz razloga kako je naprijed navedeno.

Osim navedenog, sukladno odredbi članka 51. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, u podmirenju javnih troškova bi trebao sudjelovati svatko i to u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, a ne samo neki i to oni slabijeg imovnog stanja što upravo određuje i propisuje sporna odredba.

Spornom odredbom je narušena i poduzetnička sloboda zajamčena odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske budući se spornom odredbom nameće poduzetnicima, na koje se ista odnos, način na koji će regulirati odnos sa korisnicima usluga koje pružaju. Način na koji poduzetnici uređuju svoje odnose prema korisnicima usluga ovisi isključivo o njihovoj odluci koja će u svakom slučaju ići ka tome da korisnicima svojih usluga osiguraju što bolju uslugu uz što manju cijenu te usluge kako bi im se korisnici ponovno obraćali za pružanje upravo te usluge čijom kvalitetom i cijenom će biti zadovoljni. Na taj način se ostvaruje pravi smisao zajamčene poduzetničke slobode. Nasuprot tome, sporna odredba, bez ikakvog valjanog razloga, propisuje i nameće određenim kategorijama poduzetnika način na koji će određivati cijenu svojih usluga čime se ne osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu što jamči Ustav Republike Hrvatske odredbom članka 49. stavka 3. budući postoje brojni poduzetnici koje sporna odredba ne ograničava u ostvarivanju poduzetničke slobode. Spornom odredbom se niti ne potiče gospodarski napredak pojedinih kategorija poduzetnika već naprotiv isti se usporava budući zbog narušenog odnosa s korisnicima svojih usluga poduzetnici koje obvezuje sporna odredba nisu u mogućnosti povećavati broj korisnika svojih usluga niti obujam usluga koje pružaju.

Nije sporno kako se u odnosima poduzetnika i korisnika usluga moraju poštivati propisi koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, međutim po mišljenju podnositelja prijedloga takva konstatacija se odnosi samo na propise koji nisu protuustavni, što sporna odredba nikako nije budući je ista protivna svim naprijed navedenim odredbama Ustava Republike Hrvatske.

Ukoliko je tvrorac sporne odredbe smatrao da poduzetničku slobodu može ograničiti pozivom na odredbu članka 50. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske treba napomenuti kako za primjenu navedene odredbe Ustava Republike Hrvatske treba postojati potreba zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi, koja potreba po mišljenju podnositelja prijedloga ne postoji. U slučaju kada bi i postojala potreba zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi tada bi poduzetničku slobodu trebalo ograničiti svim poduzetnicima, a ne samo nekima.

Obveza je države da sukladno odredbi članka 68. stavka 2. i 5. Ustava Republike Hrvatske potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti te potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu. Sada se postavlja pitanje na koji način država čini naprijed navedeno kada putem svojeg predstavničkog tijela donosi zakon u kojem se nalazi sporna odredba kojom nameće da se na svaku prodanu kartu za kulturne, zabavne i športske priredbe (koncerti, festivali, kinopredstave, športske utakmice i natjecanja lokalnoga, državnog i međunarodnog karaktera i si.) obračuna dodatni iznos od 3% cijene karte. Na taj način se ne potiče nego odmaže razvitku znanosti, kulture i umjetnosti te skrbi o tjelesnoj kulturi i športu i to iz jednostavnog razloga. Naime, u vrijeme ekonomske krize i neimaštine koja trenutno postoji u Republici Hrvatskoj velika većina ljudi nema sredstava za osnovne životne potrebe, a kamoli za posjećivanje kulturnih, zabavnih i športskih priredbi. Kada se cijena karte za prisustvovanje navedenim priredbama dodatno poveća istovremeno se smanjuje broj ljudi koji takvu kartu može kupiti, a samim time se smanjuje i broj ljudi koji pokazuju zanimanje za kulturne, zabavne i športske priredbe Smanjenje broja ljudi koji pokazuju zanimanje za kulturne, zabavne i športske priredbe izravno uzrokuje smanjenje prihoda priređivačima takvih priredbi čime se u konačnici izravno odmaže razvitku znanosti, kulture i umjetnosti te skrbi o tjelesnoj kulturi i športu.

Odredbe članka 34. i 35. Zakona o Hrvatskom Crvenom križu su također protivne svim odredbama Ustava Republike Hrvatske navedenima u odredbi točke 111. ovog prijedloga, a iz svih razloga navedenih pod točkom IV.-VII. ovog prijedloga budući navedene odredbe propisuju na koji način će se provoditi protuustavna odredba članka 33., stavka 1., točke 1., 2. i 3. Zakona o Hrvatskom Crvenom križu.«

Predlagatelj PANORAMABUS d. o. o. iz Zagreba predlaže Ustavnom sudu pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom osporenih članaka te utvrđivanje njihove neustavnosti.

6.2. U obrazloženju svojeg prijedloga predlagatelj CROATIA AIRLINES d. d. iz Zagreba navodi sljedeće:

»Čl. 34. st. 1. Zakona propisuje obvezu pravnim i fizičkim osobama koje prodaju ulaznice za priredbe, putničke karte i poštanske vrijednosnice da naplaćuju sredstva iz članka 33. Zakona.

Dakle, samo određene kategorije fizičkih i pravnih osoba, su obvezne uplaćivati sredstva iz članka 33. Zakona.

Prema stajalištu podnositelja prijedloga jednako tako neosnovano je obveza mogla biti nametnuta bilo kojoj drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi, iz čega je razvidan selektivan i arbitraran pristup zakonodavca uređivanju ove materije. Arbitrarno izdvajanje samo jedne vrste pravnih subjekata kojima se nameće obveza izdvajanja u suprotnosti je s načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, kao i s načelom jednakosti pravnog položaja poduzetnika na tržištu. Pored toga, ovakav selektivan pristup, koji nije utemeljen na objektivnim gospodarskim mogućnostima pravnih subjekata, dovodi i do neravnomjernog raspoređivanja tereta javnih troškova, što je u neskladu s ustavnim načelom jednakosti i pravednosti u podmirivanju tih troškova.

(...)

Podnositelj prijedloga ističe da pored svjetske krize niz dodatnih faktora značajno utječe na loše rezultate poslovanja (rast cijena naftnih derivata, povećanje premija osiguranja uslijed terorističkih prijetnji, povećanje cijena usluga u zračnim lukama, itd.), te stoga u posljednjem desetljeću većina svjetskih zrakoplovnih prijevoznika konstantno bilježi značajne gubitke u poslovanju.

Navedeno propisivanje dodatnih nameta Zakonom o hrvatskom crvenom križu može značajno pogoršati i ovako loše rezultate ukupnog poslovanja Croatia Airlines, jer bi to značilo da Croatia Airlines d.d. nema drugog izlaza nego isti namet prevaliti na putnike što bi u konačnici dodatno pogoršalo ionako vrlo lošu situaciju u pogledu popunjenosti zrakoplova i motiviranosti putnika na putovanje zrakoplovom.

Pored navedenog, zračni prijevoz je već sada iznimno opterećen raznim nametima. Tako putnik koji kupi zrakoplovnu kartu za letove Podnositelja prijedloga, pored poreza na dodatnu vrijednost, dodatno plaća i mnogobrojne naknade:

a) naknadu za izdavanje karte (TSC), b) aerodromske pristojbe za usluge zračnih luka: pristojbe za putnički servis, naknade za zaštitu zračnog prometa, naknade za putnike s posebnim potrebama, naknade za unapređenje aerodromske infrastrukture, te c) naknadu Agenciji za civilno zrakoplovstvo RH sukladno čl. 10. Zakona o zračnom prometu.

Prema tome, daljnje propisivanje financijskih obveza zrakoplovnom prijevozniku Croatia Airlines lančano će morati dovesti do daljnjeg poskupljenja zračnog prijevoza, što djeluje nepoticajno kako na građane – putnike, tako i na poduzetnike koji bi eventualno težili ulaganju u društvo u predstojećem postupku privatizacije društva.

Evidentno je da je struktura ukupne cijene zrakoplovne karte Croatia Airlines dosta složena, te izračune navedenih naknada podržavaju složeni i skupi računalni programi (softvvare) čije bi prilagođavanje na novu naknadu predstavljalo dodatan veliki trošak Croatia Airlinesu. Pritom iz dikcije samog čl. 34. Zakona o hrvatskom crvenom križu nije jasno da li se ista naknada obračunava na iznos prevoznine (samu tarifu – prevozninu) ili na ukupni iznos cijene zrakoplovne karte (sa svim naknadama i PDV-om).

(...)

Člankom 33. i 34. Zakona je nejasno definirano tko je to točno obveznik plaćanja sredstava u korist crvenog križa, jer se u članku 33. Zakona kaže da će se isti iznosi ‘obvezno naplaćivati...’, dok u članku 34. stoji dikcija da isti namet ‘naplaćuju pravne i fizičke osobe koje prodaju putničke karte...’

Podnositelj prijedloga ističe da se karte za njegove domaće i međunarodne letove prodaju putem njegovih poslovnica u Republici Hrvatskoj i predstavništva u inozemstvu, ali isto tako i putem razgranate mreže IATA akreditiranih putničkih agencija u Republici Hrvatskoj i inozemstvu.

Pritom Podnositelj prijedloga naglašava da, sukladno etabliranoj praksi u industriji i širokoj mreži multilateralnih sporazuma sklopljenih sa drugim aviokompanijama, druge aviokompanije na svojim prijevoznim dokumentima prodaju njegove letove pod istim uvjetima i po istoj cijeni koju nudi Podnositelj prijedloga, kako u tuzemstvu tako i u inozemstvu. Međutim, uslijed pobijane odredbe Zakona, strani prijevoznici koji u inozemstvu prodaju karte za letove Podnositelja prijedloga, imaju daleko bolju tržišnu poziciju i postaju jeftiniji u odnosu na samog Podnositelja prijedloga jer isti avioprijevoznici nemaju obvezu naplaćivati predmetnih 3% vrijednosti prodanih karata, kao što to pobijane odredbe Zakona nameću Podnositelju prijedloga.

Također valja napomenuti da dio IATA akreditiranih putničkih agencija u inozemstvu prodaje karte Podnositelja prijedloga putem Interneta, što lokalnim putnicima omogućava jednostavnu promjenu mjesta kupnje karte, zbog čega je za očekivati da će zbog više cijene karte u Hrvatskoj, putnici iz Hrvatske karte kupovati preko inozemnih web stranica.

Nadalje, pobijana odredba Zakona nameće obvezu plaćanja 3% vrijednosti na svaku prodanu kartu samo onim zrakoplovnim prijevoznicima koji imaju registrirana predstavništva u Republici Hrvatskoj, iako još 60 stranih avio prijevoznika prodaje svoje karte posredovanjem IATA akreditiranih putničkih agencija, temeljem posebne autorizacije provedene kroz elektronski sustav izdavanja avio karata. U zračnom prijevozu putnika i robe prema Republici Hrvatskoj sudjeluje još 45 avio kompanija, putem redovnog ili sezonskog modela letenja, od kojih su neke kompanije redovni zračni prijevoznici, a neke niskobudžetni prijevoznici, lako navedeni prijevoznici regularno prodaju svoje usluge u Republici Hrvatskoj i tako ostvaruju prihod, na njih se ne primjenjuje pobijana odredba Zakona.

Sukladno gornjem obrazloženju, karte koje prodaje Podnositelj prijedloga postaju skuplje, a Podnositelj prijedloga nekonkurentan jer se narušava njegova tržišna pozicija u odnosu na inozemne aviokompanije koje lete u Republiku Hrvatsku i nisu opterećene nametom od 3% na svaku prodanu kartu, kao i u odnosu na druge kanale distribucije kao što su IATA akreditirane putničke agencije, te Internet prodaja u inozemstvu. Stoga su pobijane zakonske odredbe neodržive sa stajališta usklađenja hrvatskog zakonodavstva s Evropskom unijom u kojoj postoji jedinstveno tržište, te je evidentno da pobijane zakonske odredbe nužno dovode hrvatsku zrakoplovnu tvrtku Croatia Airlines u nepovoljniji položaj u odnosu na evropsku i svjetsku konkurenciju.

Pobijanim člankom 44. Zakona zakonodavac je odredbi članka 33. stavka 1. točka 1. Zakona dao prinudni karakter, propisujući sankciju za slučaj neizvršavanja obveze iz te odredbe. Protivno je ustavnom jamstvu jednakopravnog položaja svih poduzetnika na tržištu (članak 49. stavak 2. Ustava) propisivanje obveza kojima se jedna grupa osoba ili poduzetnika stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na druge. Upravo je to učinjeno spornom zakonskom odredbom prema pravnim i fizičkim osobama koje prodaju putničke karte, ulaznice i poštanske vrijednosnice nametnuto plaćanje sredstava iz članka 33. Zakona. Utvrđivanje izvora i načina financiranja određenih djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku legitimno je pravo zakonodavca, utemeljeno na članku 2. stavku 4. podstavku 1. Ustava, prema kojoj odredbi zakonodavac samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje o uređivanju gospodarskih, političkih i pravnih odnosa u Republici Hrvatskoj. Međutim, ako je zakonodavac smatrao da je potrebno u interesu cjelokupne društvene zajednice poboljšati uvjete obavljanja djelatnosti Hrvatskog crvenog križa uopće, tada je obveza povećanog izdvajanja za tu svrhu trebala biti propisana za sve gospodarske subjekte sukladno njihovim mogućnostima, što bi bilo sukladno i odredbi članka 51. stavka 1. Ustava (‘Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.’).

U stvaranju proračunskih sredstava sudjeluje cjelokupna društvena zajednica, sukladno odredbama članka 51. Ustava, prema kojima je, kako je već istaknuto, svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, a porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.

U stvaranju proračunskih sredstava, sudjeluju, dakle, i sva trgovačka društva, a ne samo arbitrarno određene pravne i fizičke osobe, koje prodaju putničke karte za brodski, zrakoplovni, autobusni i željeznički prijevoz. Stoga se, uz ovako osigurane izvore financiranja, ukazuje neosnovanim višekratno opterećivanje i to samo nekih društvenih subjekata, materijalnim obvezama koje u konačnici imaju istu namjenu, a da istodobno nisu razvidni razlozi zbog kojih se to čini, kao niti jasna i čvrsta mjerila prema kojima se to čini.«

Predlagatelj se poziva i na odluku Ustavnog suda broj: U-I-2441/2001 i U-I-1107/2002 od 12. veljače 2003. (»Narodne novine« broj 28/03.) i predlaže Ustavnom sudu pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom pobijanih članaka ZoHCK-a i njihovo ukidanje.

6.3. U obrazloženju svojeg prijedloga predlagatelj AUTOTRANS d. o. o. iz Zagreba navodi sljedeće:

»Osporenim odredbama članaka 33. st. 1. toč. 1, dijela čl. 34. i čl. 44. ZHCK propisan je način i obveza prikljupljanja sredstava za tu svrhu promicanja djelatnosti, između ostalog i uplatom iznosa od 3% cijene svaku prodane putničke kartu u međumjesnom i međunarodnom zračnom, željezničkom, brodskom i autobusnom prometu (čl. 31. st.1. toč.1), koji iznos je svaka pravna i fizička osobe koja prodaje putničke karte (čl. 34. st.1), dužna uplatiti na račun ustrojstvenih oblika Crvenog križa na području na kojem su prikupljena (čl.34. st.2), po prijetnjom prekršajne sankcije – novčane kazne u iznosu do 50.000,00 kn za pravnu osobu, odnosno do 20.000,00 kn za odgovornu ili fizičku osobu (čl. 44.)

... Ovakav prinudan način propisivanja naplate sredstava, u svrhu promicanja djelatnosti Crvenog križa, samo određenim kategorijama gospodarskih subjekta – prijevoznicima, društvima koje obavljaju poštanske usluge i organizatorima javnih manifestacija, protivan je Ustavom proklamiranom jamstvu o jednakom pravnom položaju svih poduzetnika na tržištu iz čl. 49. st. 2. Ustava, kao i ustavnom načelu da je svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima iz čl. 51. Ustava.

V. Predlagatelj, Autotrans d.o.o. trgovačko je društvo koje obavlja djelatnost cestovnog prijevoza putnika u unutarnjem i međunarodnom prijevozu, od osnivanja 1947.g, pa nadalje.

Iz obavljanja tih djelatnosti predlagatelj plaća sve zakonom utvrđene poreze, doprinose i brojna druga davanja, koja u uvjetima gospodarske krize u kojoj se nalazi Republika Hrvatska, u toj mjeri opterećuju poslovanje predlagatelja, da svako dodatno fiskalno davanje ima neposredan i direktan negativan utjecaj na materijalno stanje predlagatelja i njegovu sposobnost osiguranja sredstava za redovne plaće zaposlenika i druga davanja, kao i negativan uticaj na konkurentnost predlagatelja na slobodnom tržištu Hrvatske i Europske unije.

U takvim okolnostima Hrvatski crveni križ pozvao je predlagatelja, dopisom od 3. travnja 2014.g. na ispunjenje obveza propisanih Zakonom o Hrvatskom crvenom križu, uz ukazivanje na mogućnost primjene zakonom propisanih sankcija iz čl. 44. ZHCK.

Prilog 1 – Dopis Hrvatskog crvenog križa, broj : 19-38/2014, od 3. travnja 2014.g.

VI. Odredbom članka 49. st 2. Ustava propisano je da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu, a odredbom članka 51. Ustava da je svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.

Osiguranje sredstava financiranja djelatnosti Hrvatskog crvenog križa propisane su člancima 27. do 30. ZHCK i to kako za obavljanje djelatnosti na temelju prenesenih javnih ovlasti, tako i redovne odnosno ostale djelatnosti.

Predlagatelj, plaćanjem poreza, doprinosa i svih drugih davanja, u velikoj mjeri već doprinosi financiranju tih djelatnosti Hrvatskog crvenog križa, koje se osiguravaju iz proračuna.

Međutim, propisivanjem prinudnog načina financiranja humanitarnih aktivnosti, i to ne za osnovne, na temelju javnih ovlasti i redovne odnosno ostale djelatnosti, već u svrhu promicanja (unaprijeđenja) djelatnosti Crvenog križa, kako je određeno osporenom odredbom članka 33. ZHCK, očigledno je selektivno i arbitrarno, nametnuta dodatna obveza financiranja samo određenim kategorijama poduzetnika – prijevoznicima, pružateljima poštanskih usluga i organizatorima javnih manifestacija, pod prijetnjom prekršajne odgovornosti, dok su svi ostali poduzetnici na tržištu, protivno odredbama čl. 49. st. 2. o jednakopravnom položaju, i čl. 51. Ustava o uvažavanju gospodarskih mogućnosti, u stvari izuzeti od obveze dodatnog financiranja unaprijeđenja djelatnosti Crvenog križa.

VII. Mogućnost organiziranja humanitarnih aktivnosti ovisi o stupnju gospodarskog razvoja konkretnog društva i svijesti građana.

Društva u gospodarskoj krizi, sa velikom nezaposlenošću, niskim standardom građana i brojim gospodarskim problemima, kao što je u ovome trenutku po svim pokazateljima Republika Hrvatska, evidentno nemaju mogućnost postizanja niti održavanja potrebnog stupanja osnovnih potreba svih građana (zdravstvo, obrazovanje, komunalne djelatnosti, mirovinsko osiguranje i dr), pa stoga niti poželjnog stupnja humanitarnih aktivnosti.

Ako nakon sagledavanja gospodarskih mogućnosti društva i posebnih potreba djelatnosti Crvenog križa i to ne radi osiguranja sredstava za obavljanje osnovnih i redovnih djelatnosti (čije je financiranje osigurano zakonom, čl. 28, 29 i 30. ZHCK), već u svrhu promicanja djelatnosti Crvenog križa, organizacijom ‘Tjedna Crvenog križa’, ‘Tjedna borbe protiv tuberkuloze’ i ‘Tjedna solidarnosti’, zakonodavac smatra da je u ovome trenutku takvo promicanje djelatnosti potrebno i da je u interesu cjelokupne društvene zajednice, tada je obveza povećanog izdvajanja za tu svrhu trebala biti propisana za sve gospodarske subjekte prema njihovim mogućnostima, u skladu s odredbom čl. 51. Ustava, a ne samo za pojedine arbitrararno određene kategorije poduzetnika iz čl. 33. ZHCK.

Na taj je način, osporavanim odredbama čl. 33, dijela čl. 34. i 44. ZHCK, predlagatelj kao prijevozničko društvo, protivno odredbi čl. 49. st. 2. Ustava, stavljen u neravnopravan položaj prema drugim poduzetnicima na tržištu, koji nisu u obvezi izdvajati novčana sredstva za promicanje rada Crvenog križa.

Istodobno, osporavanim odredbama ZHCK, pored povrede čl. 49. st. 2, čl. 50. st. 2. i čl. 51. ustava, povrijeđena je i ustavna odredba članka 5. stavka 1. Ustava, po kojoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom.«

Predlagatelj AUTOTRANS d. o. o. iz Zagreba također se poziva na odluku Ustavnog suda broj: U-I-2441/2001 i U-I-1107/2002 od 12. veljače 2003. i predlaže Ustavnom sudu pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom osporenih članaka te njihovo ukidanje.

IV. OČITOVANJA MINISTARSTAVA

7. U svom očitovanju Ministarstvo socijalne politike i mladih, između ostalog, navelo je sljedeće:

»Smatramo da predmetnom odredbom ni na koji način nije povrijeđeno pravo na jednakost kao ustavna kategorija. Naime, svi korisnici usluga, bez razlike i diskriminacije među njima obvezni su platiti traženi iznos za koji se povećava cijena usluge te među korisnicima usluga nema nikakve diskriminacije, odnosno, svi su u toj svojoj obvezi jednaki.

Također, ne može se govoriti niti o povredi jednakosti pružatelja usluge koji je dužan povećati cijenu usluge, obzirom da su cijenu usluge na jednak način dužni povezati svi privredni subjekti koji pružaju navedene usluge u predmetnom razdoblju pri čemu ih se ne diskriminira međusobno.

Pritom smatramo da se ne može govoriti niti o povredi ustavnog prava na jednakost u odnosu na pružatelje usluga koji pružaju neku drugu vrstu usluga pa nisu opterećeni obvezom iz čl. 33. predmetnog Zakona. Naime, pravni poredak zasebno i različito uređuje sustav pružanja različitih vrsta usluga, pa tako primjerice ne mogu svi gospodarski subjekti pružati sve vrste usluga, ali im se ta mogućnost pruža pod jednakim uvjetima. Ujedno sama porezna opterećenja za pružanje pojedinih vrsta usluga nisu jednaka, pa tako nije jednako porezno opterećeno pružanje ugostiteljskih usluga u odnosu na pružanje socijalnih usluga.

Dakle, pravni poredak regulira svaku djelatnost na zaseban način što ne može predstavljati povredu prava na jednakost sve dok je pružanje svih vrsta usluga pod jednakim uvjetima dostupno svim subjektima.

Potpuno je netočna tvrdnja da svi poduzetnici na koje se odnosi predmetna odredba nisu jednaki pred zakonom.

(...)

Nadalje, smatramo da ne postoji povreda prava na jednakost osoba koje koriste pojedinu od navedenih vrsta prijevoza u odnosu na osobe koje putuju npr. osobnim automobilom, obzirom da ne postoji obveza plaćanje uvećane cijene za naftne derivate. Naime, svaki korisnik prijevoza ima pravo sam odabrati način prijevoza koji mu najbolje odgovara te se navedeno ni na koji način ne može smatrati povredom prava na jednakost niti povredom prava vlasništva.

Ujedno smatramo da u konkretnom slučaju ne postoji povreda članka 51. Ustava obzirom da se ovdje ne radi o podmirenju javnih troškova.

Također, smatramo da predmetna odredba nije protivna ustavnoj zaštiti poduzetništva obzirom da su se poduzetnici u poslovanju dužni pridržavati Zakonom propisanih javnopravnih ograničenja.

Nadalje, smatramo da predmetnim odredbama nisu povrijeđene odredbe članka 68. Ustava Republike Hrvatske, obzirom da predmetna odredba nije vezana za posjećivanje kulturnih, sportskih i sličnih događaja.

Slijedom svega navedenog, predlažemo da Naslovljeni sud odbije predmetni prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom.«

8. U očitovanju Ministarstva zdravstva navedeno je:

»Zakonom o Hrvatskom Crvenom križu uređuju se javne ovlasti, djelatnosti i financiranje Hrvatskog Crvenog križa kao nacionalnog društva Crvenog križa na teritoriju Republike Hrvatske.

Kako o mogućnosti primjene ZoHCK direktno ovisi učinkovitost Hrvatskog Crvenog križa, to je zbog problema u primjeni članaka 33. stavka 1. točaka 1., 2. i 3. i članaka 34. i 35. ZoHCK a koji se odnose na ostvarivanje prihoda Hrvatskog crvenog križa temeljem ZoHCK i donošenje provedbenog propisa iz članka 35. ZoHCK od strane Hrvatskog Crvenog križa inicirana izmjena ZoHCK.

Ovim putem ističemo da je od strane Ministarstvo zdravstva izrađen Prijedlog provedbenog propisa iz članka 35. ZoHCK, te je isti dostavljen Ministarstvu financija na suglasnost. Ministarstvo financija nije se usuglasilo sa pripremljenim Prijedlogom provedbenog propisa iz razloga što odredbe ZoHCK nisu definirale dovoljno jasne okvire za utvrđivanje modela koji bi omogućavao utvrđivanje obveznika i praćenja tijeka financiranja.

Ministarstvo kao stručni nositelj pristupit će izmjenama ZoHCK, a što je navedeno u Prijedlogu plana normativnih aktivnosti Ministarstva zdravstva za 2017. godinu, objavljenog na internetskoj stranici Ministarstva. Uvidom u isti vidljivo je da Ministarstvo zdravstva kao stručni nositelj planira u IV. tromjesečju uputiti u proceduru Vlade Republike Hrvatske Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Hrvatskom crvenom križu.

Slijedom naprijed navedenog, ovim putem Vas izvješćujemo da propis o načinu obračunavanja i uplaćivanja iz članka 35. ZoHCK nije donesen. Kako nisu stvorene pretpostavke za prihodovanje financijskih sredstava, prihod iz članka 33. ZoHCK nije ostvarivan.«

V. OBRAZLOŽENJE ZAKONSKOG PRIJEDLOGA

9. Prijedlogom zakona P.Z. br. 534 od 15. travnja 2010. u odnosu na osporene članke ZoHCK-a je obrazloženo:

»Uz članke 31. – 35. Odredbama ovih članaka u svrhu popularizacije rada i osiguranja potrebnih sredstava za postizanje ciljeva Hrvatskog Crvenog križa utvrđuju se stalne tradicionalne manifestacije ‘Tjedan Crvenog križa’, ‘Tjedan borbe protiv tuberkuloze’ i ‘Tjedan solidarnosti’. Za vrijeme njihovog trajanja Zakonom se utvrđuje naplata doprinosa u korist Hrvatskog Crvenog križa i njegovih ustrojstvenih oblika na prodane putničke karte, na prodane karte za kulturne, zabavne i sportske priredbe te na poštanske pošiljke u unutarnjem prometu.

(...)

Uz članke 40. – 44. Odredbama ovih članaka utvrđuju se novčane kazne za prekršaje počinjene povredama odredaba ovoga Zakona.«

VI. ODLUKA USTAVNOG SUDA BROJ: U-I-2441/2001 I U-I-1107/2002 OD 12. VELJAČE 2003. (»Narodne novine broj 28/03.)

10. Ustavni sud odlučivao je o suglasnosti s Ustavom članka 12. stavka 3. i članka 24. stavka 1. točke 1. Zakona o Hrvatskom Crvenom križu (»Narodne novine« broj 92/01.; u daljnjem tekstu: ZoHCK/01). Osporene odredbe ZoHCK-a/01 glasile su:

»Članak 12.

(...)

Iz obveznog osiguranja vozila godišnje se izdvaja 1% sredstava u korist Hrvatskoga crvenog križa za unapređenje djelatnosti pružanja prve pomoći s ciljem smanjenja prometnih nesreća.

(...)«

»Članak 24.

Novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna ili fizička osoba:

1. ako društva za osiguranje ne uplate propisani dio premije osiguranja iz članka 12. ovoga Zakona u utvrđenom iznosu na račun Hrvatskoga Crvenog križa,

(...)«

10.1. Mjerodavni dio odluke glasi:

»9. Odredbom osporenog članka 12. stavka 3. Zakona zakonodavac je propisao upravo ovaj posljednji oblik financiranja jedne od djelatnosti koju Hrvatski crveni križ obavlja temeljem javnih ovlasti tj. utvrdio je posebnu obvezu društava za osiguranje glede financiranja te djelatnosti, visinu sredstava koja se za tu svrhu izdvajaju, te cilj koji bi na taj način trebao biti postignut – smanjenje broja prometnih nesreća.

Osporenim člankom 24. stavkom 1. točkom 1. Zakona zakonodavac je odredbi članka 12. stavka 3. Zakona dao prinudni karakter, propisujući sankciju za slučaj neizvršavanja obveze iz te odredbe.

10. Podnositelji prijedloga, prema ocjeni Ustavnog suda, osnovano ukazuju na neustavnost odredbe članka 12. stavka 3. Zakona.

Protivno je ustavnom jamstvu jednakopravnog položaja svih poduzetnika na tržištu (članak 49. stavak 2. Ustava) propisivanje obveza kojima se jedna grupa poduzetnika stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na druge.

Upravo je to učinjeno spornom zakonskom odredbom prema društvima za osiguranje, koja, jedina među svim trgovačkim društvima, moraju izdvajati sredstva iz premija osiguranja, u konkretnom slučaju onih osiguranja u kojima su se vlasnici ili korisnici motornih vozila osigurali od odgovornosti za štete počinjene trećima u prometu, u slučaju nastupa smrti, tjelesne ozljede, narušenja zdravlja, odnosno uništenja ili oštećenja stvari, i u kojima, sukladno zakonu i ugovoru o osiguranju, oštećenima odgovara osiguravatelj do visine ugovorene svote.

Utvrđivanje izvora i načina financiranja određenih djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku legitimno je pravo zakonodavca, utemeljeno na članku 2. stavku 4. podstavku 1. Ustava, prema kojoj odredbi zakonodavac samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje o uređivanju gospodarskih, političkih i pravnih odnosa u Republici Hrvatskoj.

Međutim, ako je zakonodavac smatrao da je potrebno u interesu cjelokupne društvene zajednice poboljšati uvjete obavljanja djelatnosti Hrvatskog crvenog križa uopće, tada je obveza povećanog izdvajanja za tu svrhu trebala biti propisana za sve gospodarske subjekte sukladno njihovim mogućnostima, što bi bilo sukladno i odredbi članka 51. stavka 1. Ustava (‘Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.’).

Svrha propisanog izdvajanja u konkretnom slučaju jest jedna od djelatnosti Hrvatskog crvenog križa, ali djelatnost koja spada u red onih koje Hrvatski crveni križ obavlja temeljem javnih ovlasti, kako je to u prethodnom tekstu već istaknuto, pa i ta okolnost dodatno ide u prilog stajalištu o potrebi ravnomjernog raspoređivanja tereta javnih troškova.

Javne ovlasti kao takve definira upravo činjenica da se radi o krugu poslova i aktivnosti za čije su provođenje u načelu nadležna tijela državne (odnosno lokalne ili područne) vlasti, time da se nadležnost za obavljanje tih poslova delegira, prenosi, na neki drugi društveni subjekt. Pri tom se i sredstva za obavljanje navedenih poslova osiguravaju u državnom proračunu (odnosno u proračunima jedinica lokalne i područne samouprave).

Prema tome, u konkretnom je slučaju nadležnost za obavljanje poslova osposobljavanja u pružanju prve pomoći u prometnim nezgodama, vođenja službenih evidencija i izdavanja uvjerenja o položenim ispitima, povjerena pravnoj osobi koja je organizirana kao dobrovoljna i neprofitna udruga. U tu svrhu utvrđeno je i da će iz odgovarajućih proračuna biti izdvojena sredstva za njezin rad.

U stvaranju proračunskih sredstava sudjeluje cjelokupna društvena zajednica, sukladno odredbama članka 51. Ustava, prema kojima je, kako je već istaknuto, svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, a porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.

U stvaranju proračunskih sredstava, sudjeluju, dakle, i sva trgovačka društva, pa i ona koja se bave osiguranjem od automobilske odgovornosti, te već na taj način doprinose financiranju djelatnosti Hrvatskog crvenog križa koje su mu povjerene temeljem javnih ovlasti.

Pored toga, a kako je i ranije izloženo, Zakon o Hrvatskom crvenom križu propisuje da Hrvatski crveni križ može stjecati prihode od povjerenih djelatnosti.

Stoga se, uz ovako osigurane izvore financiranja, ukazuje neosnovanim višekratno opterećivanje, i to samo nekih društvenih subjekata, materijalnim obvezama koje u konačnici imaju istu namjenu, a da istodobno nisu razvidni razlozi zbog kojih se to čini, kao niti jasna i čvrsta mjerila prema kojima se to čini.

Naime, namjena sredstava, kako je propisana osporenom odredbom članka 12. stavka 3. Zakona (‘unapređenje djelatnosti pružanja prve pomoći s ciljem smanjenja prometnih nesreća’) ničim ne opravdava dodatno opterećivanje djelatnosti (baš) društava za osiguranje. Ta djelatnost, naime, ne povećava rizike od nastanka prometnih nesreća, već ih samo osigurava. Jednako tako, edukacijom stanovništva za pružanje prve pomoći (što je neosporno od iznimne društvene vrijednosti) ne sprečava se nastanak niti ne umanjuje broj prometnih nesreća. Educiranost stanovništva u pružanju prve pomoći može jedino pridonijeti uspješnijem saniranju dijela posljedica tih nesreća, što, međutim, nije ni u kakvoj svezi s djelatnošću društava za osiguranje.

11. Ustavni sud je ocijenio i osnovanost navoda predlagatelja glede odredbe članka 24. stavka 1. točke 1. Zakona, pa je utvrdio da se radi o odredbi koja je u uskoj sadržajnoj svezi sa osporenim člankom 12. stavkom 3. Zakona, te da opstojnost odredbe članka 24. stavka 1. točke 1. Zakona ovisi o opstojnosti odredbe članka 12. stavka 3. Zakona. Odredbom članka 24. stavka 1. točke 1. sankcionira se, naime, nepostupanje sukladno odredbi članka 12. stavka 3. Zakona, koju ovaj Sud ocjenjuje neustavnom, pa je stoga i sama neustavna.

12. Zbog svih izloženih razloga, Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je u konkretnom slučaju da su osporene odredbe Zakona o Hrvatskom crvenom križu u nesuglasju s odredbama članka 49. stavaka 2. (‘Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu.’), te članka 51. stavka 1. (‘Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.’) Ustava Republike Hrvatske.

13. Slijedom toga, Ustavni sud je temeljem članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (‘Narodne novine’, broj 49/02 – pročišćeni tekst), a u svezi s člankom 128. stavkom 1. podstavkom 1. Ustava, donio odluku kao u izreci.«

VII. MJERODAVNE ODREDBE USTAVA

11. Za ocjenu osnovanosti prijedloga neposredno su mjerodavni članci 14. stavak 2., 49. stavak 2. i 51. stavak 1. Ustava, koji glase:

»Članak 14.

(...)

Svi su pred zakonom jednaki.«

»Članak 49.

(...)

Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. (...)

(...)«

»Članak 51.

Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.

(...)«

VIII. OCJENA USTAVNOG SUDA

12. Člankom 31. ZoHCK-a propisano je: »U svrhu promicanja djelatnosti Hrvatski Crveni križ organizira ‘Tjedan Crvenog križa’, ‘Tjedan borbe protiv tuberkuloze’ i ‘Tjedan solidarnosti’.«

Člankom 32. stavkom 1. ZoHCK-a propisano je da se »Tjedan Crvenog križa« održava svake godine od 8. do 15. svibnja, »Tjedan borbe protiv tuberkuloze« od 14. do 21. rujna, a »Tjedan solidarnosti« od 8. do 15. prosinca. Stavkom 2. propisano je da iznimno od stavka 1. toga članka Vlada Republike Hrvatske može odrediti da se »Tjedan Crvenog križa«, »Tjedan borbe protiv tuberkuloze« i »Tjedan solidarnosti« u pojedinoj godini održavaju u nekom drugom vremenskom razdoblju.

13. U svojim prijedlozima predlagatelji u biti tvrde da je riječ o parafiskalnom nametu nametnutom samo određenim kategorijama gospodarskih subjekata (prijevoznicima, društvima koja obavljaju poštanske usluge i organizatorima javnih manifestacija), što ih stavlja u nejednak položaj u odnosu na druge poduzetnike kojima takva obveza nije nametnuta.

14. Parafiskalni nameti odnosno neporezna davanja su različite vrste naknada koje su nametnute od države, a imaju gotovo iste ekonomske učinke kao i ubiranje poreza te crpe sredstva iz istih ekonomskih izvora. Parafiskalni nameti plaćaju se kao naknada za korištenje dobara od općeg interesa i/ili usluga državne administracije.

Parafiskalni nameti izvor su proračunskih prihoda države i »pratećih« korisnika koje gospodarstvo i građani plaćaju za »korištenje dobara od općeg interesa«, kao što su voda, šuma, rudno blago, građevinsko zemljište i drugi izvori ili pak za usluge državne administracije.

14.1. Osnovne karakteristike parafiskalnih nameta su:

– ne plaćaju ih svi porezni obveznici nego samo članovi određene grupe koji su povezani određenim zajedničkim ekonomskim ili društvenim interesom

– većinom se radi o ciljanim javnim prihodima, odnosno namjenskim prihodima kojima se želi riješiti određeni ekonomski ili društveni problem

– parafiskalni nameti nisu prihodi državnog proračuna, komora, udruženja ili sličnih javno-upravnih tijela

– imaju gotovo iste ekonomske učinke kao i ubiranje poreza te crpe sredstva iz istih ekonomskih izvora kao i porezi

– plaćaju se kao naknada za korištenje »dobara od općeg interesa« i/ili usluga državne administracije.

15. Osporeni članci 33., 34. i 35. ZoHCK-a nesporno propisuju parafiskalno davanje kojim se financira specifična javna, općekorisna djelatnost i koja tereti pravne osobe koji obavljaju usluge prijevoza, poštanskih usluga i organiziranja javnih manifestacija, a koje ostvaruju prihod od obavljanja tih djelatnosti.

Ustavni sud ističe da je pravo zakonodavca odabrati one mjere koje će, prema njegovoj procjeni, najbolje postići postavljene legitimne ciljeve. Na Ustavnom sudu je ocijeniti jesu li ograničenja koja se propisuju ili poduzimaju u suglasnosti s Ustavom.

Nedvojbeno je da osporene odredbe obvezuju samo neke gospodarske subjekte na propisana parafiskalna davanja u vidu strogo namjenskih sredstava koja se ne mogu koristiti za druge namjene i koja se uplaćuju na račun Hrvatskog Crvenog križa ili njegovih ustrojstvenih oblika kojima on upravlja. Navedeno predstavlja miješanje u poduzetničku slobodu i vlasnička prava te jednak položaj svih poduzetnika na tržištu.

15.1. Stoga je u nastavku potrebno odgovoriti na dva pitanja:

a) ima li miješanje u poduzetničku slobodu i vlasnička prava te jednak položaj svih poduzetnika na tržištu propisivanjem parafiskalnih davanja osporenim člancima 33., 34. i 35. ZoHCK-a legitimni cilj u općem ili javnom interesu?

b) ako da, je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg ili javnog interesa zajednice (humanitarno djelovanje i rad Hrvatskog Crvenog križa) i zaštite prava na poduzetničku slobodu i vlasnička prava te jednak položaj određenih gospodarskih subjekata koji su adresati članaka 33., 34. i 35. ZoHCK-a u odnosu na sve druge gospodarske subjekte koji posluju u Republici Hrvatskoj, a nisu adresati osporene norme, odnosno je li tim financijskim teretom nametnut prekomjerni pojedinačni teret pravnim i fizičkim osobama koje se bave uslugama prijevoza, obavljanjem poštanskih usluga i organiziranjem javnih manifestacija?

1) Legitimni cilj

16. Osporene odredbe propisuju naknadu koja će se naplaćivati u korist Hrvatskog Crvenog križa i njegovih ustrojstvenih oblika na svaku prodanu putničku kartu u međumjesnom i međunarodnom zračnom, željezničkom, brodskom i autobusnom prometu u iznosu od 3 % cijene karte, na sve poštanske pošiljke u unutarnjem prometu, osim novina i časopisa u iznosu od 50 % nominalne vrijednosti prve stope mase pisma prema cjeniku usluga javnog operatera, te na svaku prodanu kartu za kulturne, zabavne i športske priredbe (koncerti, festivali, kinopredstave, športske utakmice i natjecanja lokalnoga, državnog i međunarodnog karaktera i sl.) u iznosu od 3 % cijene karte.

Ustavni sud ocjenjuje da članci 33., 34. i 35. ZoHCK-a, tj. naplata određenih iznosa od svake prodane putničke karte u međumjesnom i međunarodnom zračnom, željezničkom, brodskom i autobusnom prometu, karte za kulturne, zabavne i športske priredbe, te od poštanske pošiljke u unutarnjem prometu, i uplata tih iznosa u korist Hrvatskog Crvenog križa ima legitimni cilj – osiguranje materijalnih sredstava za rad Hrvatskog Crvenog križa ili njegovih ustrojstvenih oblika, koji u svome radu ostvaruje humanitarne ciljeve i zadaće na području zaštite i unapređenja zdravlja, socijalne skrbi, zdravstvenog i humanitarnog odgoja i zalaže se za poštovanje međunarodnoga humanitarnog prava i zaštitu ljudskih prava.

2) Razmjernost

17. Ustavni sud mora nadalje utvrditi je li zakonodavac uspostavio pravednu ravnotežu između, s jedne strane, osiguranja materijalnih sredstava za rad Hrvatskog Crvenog križa ili njegovih ustrojstvenih oblika, te obveze određenih gospodarskih subjekata na navedeno parafiskalno davanje, s druge strane.

Ustavni sud primjećuje da je obveza naplate sredstava, propisana člankom 33. ZoHCK-a, vremenski ograničena na tri tjedna godišnje. Također primjećuje da je riječ o iznosima od 3 % od cijene za svaku prodanu prometnu kartu i kartu za razne priredbe, te 50 % nominalne vrijednosti prve stope mase pisma prema cjeniku usluga javnog operatera za pošiljke u unutrašnjem prometu.

Dakle, što se tiče razdoblja obveze naplate sredstava i njihove visine, ona sama po sebi ne bi predstavljala prekomjeran teret za gospodarske subjekte na koje se odnose.

18. Ustavni sud nadalje utvrđuje da je obveza naplaćivanja sredstava i uplaćivanje u korist Hrvatskog Crvenog križa (u propisanom razdoblju i visini) nametnuta samo određenim kategorijama pravnih i fizičkih osoba, tj. onima koje prodaju putničke karte, obavljaju poštanske usluge u skladu s posebnim propisima i prodaju ulaznice za priredbe. Drugim riječima, u tjednu u kojem se određeni iznos naplaćuje i uplaćuje u korist Hrvatskog Crvenog križa, pravne i fizičke osobe koje obavljaju usluge prijevoza, poštanske usluge i organiziranje javnih manifestacija dužne su trpjeti umanjenje svog prihoda ili povećavati cijene karata i poštanskih usluga te teret prebaciti na korisnike svojih usluga, čime se »narušava odnos pružatelja usluge i korisnika usluge«.

Zakonodavac je toj obvezi dao prinudni karakter propisujući prekršajnu sankciju ako pravna odnosno fizička osoba ne izvrši naplatu i uplatu sredstava.

19. Kao što je to razvidno iz obrazloženja prijedloga odredbi ZoHCK-u (vidi t. 9. obrazloženja ove odluke) osporenim odredbama, u svrhu popularizacije rada i osiguranja potrebnih sredstava za postizanje ciljeva Hrvatskog Crvenog križa, utvrđene su stalne tradicionalne tjedne manifestacije tijekom kojih se obvezno naplaćuje određeni iznos od cijene karte ili poštanske pošiljke i uplaćuje u korist Hrvatskog Crvenog križa.

Hrvatski Crveni križ u svome radu ostvaruje humanitarne ciljeve i zadaće, te uživa posebnu zaštitu i skrb Republike Hrvatske.

Prema članku 27. ZoHCK-a za ostvarivanje svojih ciljeva i izvršavanje javnih ovlasti i djelatnosti Hrvatski Crveni križ i njegovi ustrojstveni oblici stječu sredstva:

– od članarine,

– iz proračuna svih jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i iz državnog proračuna Republike Hrvatske,

– od djelatnosti čije su izvršenje Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne i fizičke osobe povjerile Hrvatskome Crvenom križu i njegovim ustrojstvenim oblicima,

– od djelatnosti i ugovorenih programa,

– od posebnih akcija i aktivnosti poduzetih s ciljem prikupljanja novčanih i materijalnih sredstava,

– od dotacija, subvencija, darova i naslijeđa,

– od prihoda od imovine i prava,

– od naknada za priređivanje nagradnih igara prema važećim propisima,

– od priloga građana, pravnih osoba i drugih,

– od prihoda koje ostvari na temelju zakona i drugih propisa.

20. Legitimno je pravo zakonodavca, sukladno članku 2. stavku 4. alineji 1. Ustava, utvrđivanje izvora i načina financiranja Hrvatskog Crvenog križa, pa i utvrđivanjem stalnih tradicionalnih tjednih manifestacija tijekom kojih se utvrđuje naplata doprinosa u korist Hrvatskog Crvenog križa.

Međutim, ako je zakonodavac smatrao da je u cilju poboljšanja uvjeta obavljanja djelatnosti Hrvatskog Crvenog križa potrebno u interesu cjelokupne društvene zajednice propisati obvezu povećanog izdvajanja u vidu osporenog parafiskalnog davanja za tu svrhu, ta je obveza trebala biti propisana za sve gospodarske subjekte sukladno njihovim mogućnostima i u skladu s člankom 51. stavkom 1. Ustava koji glasi:

»Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.«

21. S obzirom na to da je propisano izdvajanje u konkretnom slučaju namijenjeno poboljšanju obavljanja djelatnosti ostvarivanja humanitarnih ciljeva i zadaća na području zaštite i unapređenja zdravlja, socijalne skrbi, zdravstvenog i humanitarnog odgoja i zalaganja za poštovanje međunarodnoga humanitarnog prava i zaštitu ljudskih prava, od kojih neke djelatnosti Hrvatski Crveni križ obavlja temeljem javnih ovlasti (članci 8. i 9. ZoHCK-u), Ustavni sud smatra da je nužno taj teret ravnomjerno rasporediti (vidi obrazloženje ranije odluke Ustavnog suda citirano u točki 10.1. obrazloženja ove odluke).

U konkretnom slučaju nadležnost za obavljanje poslova humanitarnog djelovanja i rada povjerena je Hrvatskom Crvenom križu koji je pravna osoba organizirana kao dobrovoljna i neprofitna udruga, a u čiju se svrhu izdvajaju sredstva za njegov rad između ostalog i na način propisan osporenim člancima ZoHCK-a.

S time u vezi Ustavni sud ponavlja da je obilježje javne ovlasti upravo okolnost da se radi o djelokrugu poslova za čije su provođenje načelno nadležna tijela državne, odnosno lokalne/područne vlasti, a nadležnost za obavljanje tih poslova transponira se na određeni društveni subjekt pri čemu se sredstva za obavljanje navedenih poslova osiguravaju u državnom odnosno lokalnom proračunu.

22. Članak 51. Ustava propisuje da u stvaranju proračunskih sredstava sudjeluje cjelokupna društvena zajednica na način da je svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, dok se porezni sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.

Stoga u stvaranju proračunskih sredstava trebaju sudjelovati sve fizičke i pravne osobe, a ne samo one koje su određene osporenim člancima ZoHCK-a.

23. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da nije postignuta pravedna ravnoteža između osiguranja materijalnih sredstava za rad Hrvatskog Crvenog križa ili njegovih ustrojstvenih oblika, te obveze parafiskalnih davanja koje su nametnute, bez ikakvog objektivnog i razumnog opravdanja, samo određenim gospodarskim subjektima.

Upravo je adresatima osporenih odredbi ZoHCK-a nametnut pojedinačan i prekomjeran teret u odnosu na ostale fizičke i pravne osobe koje posluju u Republici Hrvatskoj. Iz navedenih razloga Ustavni sud ocjenjuje da propisivanje navedenog financijskog tereta nije objektivno i razmjerno legitimnom cilju koji se osporenim zakonskim odredbama željelo postići.

Stoga Ustavni sud ocjenjuje da su osporene odredbe ZoHCK-a u nesuglasnosti s odredbama članaka 14. stavka 2., 49. stavka 2. i 51. stavka 1. Ustava.

24. Osporenim člankom 44. ZoHCK-a propisana je prekršajna odgovornost i novčane kazne za pravne osobe, odnosno, fizičke osobe i odgovorne osobe u pravnoj osobi ako ne izvrše naplatu i uplatu sredstava iz članaka 33. i 34. ZoHCK-a, što navedeni osporeni članak ZoHCK-a čini nesuglasnim s Ustavom, s obzirom na to da je riječ o sankcioniranju nepostupanja po prethodno ukinutim člancima 33. i 34. ZoHCK-a.

Izreka odluke

25. Točka I. izreke ove odluke temelji se na članku 55. stavku 1. Ustavnog zakona.

26. Budući da bi učinci ukidanja dijela članka 33. stavka 1. točaka 1., 2. i 3., te članaka 34., 35. i 44. ZoHCK-a s danom objave ove odluke u »Narodnim novinama« doveli do ustavnopravno neprihvatljive pravne praznine, Ustavni sud je na temelju ovlaštenja iz članka 55. stavka 2. Ustavnog zakona odgodio prestanak važenja ukinutog dijela članka 33. stavka 1. točaka 1., 2. i 3., te članaka 34., 35. i 44. ZoHCK-a do isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke.

27. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona (točka III. izreke).

 

 

 

Predsjednik dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.