1              Poslovni broj: 1 Us I-1411/2021-13

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 1 Us I-1411/2021-13

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja T. d.o.o., R., ..., kojega zastupaju kao opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Č. & p., u Z., ..., protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Selska cesta 136, koju zastupa opunomoćenica M. M., zaposlenica tuženika, uz sudjelovanje zainteresirane osobe D. F. iz S. K., ..., radi prava na zaštitu osobnih podataka, 5. listopada 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-041-02/14-01/115, URBROJ: 567-02/03-21-25 od 8. listopada 2021.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

 

 

Obrazloženje

 

1st  Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-041-02/14-01/115, URBROJ: 567-02/03-21-25 od 8. listopada 2021. u točki 1. izreke utvrđeno je da je osnovan zahtjev zainteresirane osobe kao podnositelja zahtjeva za povredu prava na zaštitu osobnih podataka te je u točki 2. izreke utvrđeno da je tužitelj obradom osobnih podataka povrijedio pravo na privatnost zainteresirane osobe na način da je proslijedio njegov životopis trećoj strani društvu A. g. d.d. bez zakonite svrhe i odgovarajućeg pravnog temelja čime je došlo do povrede čl. 6. i 7. Zakona o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, 103/03, 118/06, 41/08, 130/11 i 106/12-pročišćeni tekst, dalje: ZZOP).

 

2nd  Osporavano rješenje je doneseno u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (dalje: VUS RH) poslovni broj Usž-881/20 od 18. ožujka 2021. kojom je poništena presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovi broj UsI-2585/17 od 27. rujna 2019. te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak.

 

3rd  Naime, prvotno je bilo doneseno rješenje tuženika od 25. studenoga 2014. kojim je bio odbijen zahtjev ovdje zainteresirane osobe za povredu prava na zaštitu osobnih podataka kao neosnovan, potom je to rješenje bilo poništeno presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-4573/14 od 24. ožujka 2017. te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak, potom je tuženik donio novo rješenje od 11. kolovoza 2017. kojim je ponovo odbio zahtjev ovdje zainteresirane osobe kao neosnovan, potom je presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-2585/17 od 27. rujna 2019. potvrđeno to rješenje tuženika, te je potom navedenom presudom VUS RH poslovni broj Usž-881/20 od 18. ožujka 2021. usvojena žalba zainteresirane osobe izjavljena protiv navedene presude te je poništena navedena presuda i predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak, a tuženik je u ponovnom postupku donio osporavano rješenje.     

 

4th  Tužitelj je pravodobno podnio tužbu ovom Sudu u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika, a u tužbi navodi, u bitnome, da se je on obratio društvu A. g. d.d. u okviru procesa zbrinjavanja viška radnika sa zamolbom za preuzimanje viška radnika, da tada nisu bili dostavljeni nikakvi osobni podaci zainteresirane osobe već samo podaci o broju, dobi i stručnoj spremi i o radnim mjestima koja su utvrđena viškom, da je A. g. d.d. potom izrazila interes za dva radna mjesta od kojih je jedno radno mjesto bilo radno mjesto zainteresirane osobe („Trade marketing manager“), da je potom ta informacija proslijeđena zainteresiranoj osobi usmeno od strane direktorice ljudskih potencijala tužitelja V. Č. i  predsjednika Radničkog vijeća tužitelja E. D., koji su o dostavi životopisa zainteresirane osobe A. g. d.d. razgovarali osobno sa zainteresiranom osobom. Tužitelj tvrdi da je zainteresirana osoba izričito dala suglasnost V. Č. da može dostavi životopis, koji je zainteresirana osoba dostavila tužitelju za interni natječaj za radno mjesto voditelja trgovačkog marketinga, društvu A. g. d.d. Pored toga ukazuje da se je zainteresirana osoba odazvala pozivu društva A. g. d.d. i da je prihvatio razgovor za posao u tom društvu što da dodatno potvrđuje da je bio upoznat sa svrhom dostave i primateljem osobnih podataka. Navodi još kako je tužitelj sukladno čl. 34. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR) internim aktom „Interne smjernice o zaštiti osobnih podataka u društvu T. d.o.o.“ regulirao koji osobni podaci se prikupljaju, obrađuju, koriste i dostavljaju trećim osobama radi ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa. Pojašnjava kako navedene Interne smjernice svojim sadržajem odgovaraju Pravilniku o radu kojim se uređuje koji osobni podaci se prikupljaju, obrađuju, koriste i dostavljaju trećim osobama radi ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa te da nije bitan naziv nego sadržaj. Navodi da tuženik postupa pretjerano formalistički kada smatra da navedene Interne smjernice ne predstavljaju Pravilnik o radu iz čl. 34. ZR samo zato što se tako ne zovu i zato što ne sadrže pravnu osnovu njihovog donošenja. Stoga smatra da je tuženik pogrešno utvrdio da tužitelj nije sukladno čl. 34. ZR unaprijed Pravilnikom o radu uredio koje se kategorije osobnih podataka prikupljaju, obrađuju, koriste ili dostavljaju trećim osobama radi ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa, odnosno u svezi s radnim odnosom, a to posebno s obzirom na sadržaj predmetnog dokumenta koji u cijelosti predstavlja pravila o obradi osobnih podataka. Nadalje ukazuje da je tuženik pogrešno utvrdio da se prosljeđivanje životopisa ne može temeljiti na Programu zbrinjavanja viška radnika jer da je isti donesen nakon prosljeđivanja osobnih podataka zainteresirane osobe te obrazlaže kako je upravo prije donošenja tog Programa bilo potrebno provesti određene radnje u svrhu ispitivanja mogućnosti pronalaženja zaposlenja kod drugog poslodavca. Navodi da je poslodavac kako bi ispunio svoje zakonom propisane obveze te istražio sve naprijed navedene mogućnosti koje mu zakon nalaže kao obvezan sastojak Programa zbrinjavanja viška radnika, morao provesti ove radnje prije konačnog donošenja Programa. Obrazlaže kako proces zbrinjavanja viška radnika nije samo konačno donošenje dokumenta Programa zbrinjavanja viška radnika već opsežan proces poslodavca te da je stoga pogrešan zaključak tuženika da se prosljeđivanje osobnih podataka u konkretnom slučaju ne može temeljiti na navedenom Programu. Nadalje tužitelj u tužbi još obrazlaže radi čega smatra da je tuženik zauzeo pogrešan stav da privola radnika ne može biti osnova za obradu osobnih podataka, odnosno pojašnjava kako je takav stav tuženika u suprotnosti s dosadašnjim stavovima tuženika iznesenim u ovom postupku u navedenim ranijim rješenjima. Tužitelj smatra da je dostava životopisa zainteresirane osobe A. g. d.d. bila zakonita iz razloga što je isto izvršeno u okviru procesa zbrinjavanja viška radnika i utvrđenih mjera za zbrinjavanje, dakle u okviru ZR i izvršavanja ZR propisanih obveza tužitelja kao poslodavca u procesu zbrinjavanja viška radnika. Stoga tužitelj smatra da čak i da zainteresirana osoba nije dala svoju suglasnost za dostavu životopisa (a dala ju je) ili da o tome postoji sumnja, dostava životopisa je bila zakonita i osnovana. U odnosu na suglasnost zainteresirane osobe tužitelj pojašnjava kako se u spisu nalaze izjave svjedoka (V. Č. i E. D.) iz kojih slijedi da je zainteresirana osoba dala usmenu suglasnost da se njezin životopis proslijedi, a da ZZOP nije propisivao obvezu pisanog davanja suglasnosti, a niti to proizlazi iz navedenih Internih smjernica u kojima je propisano da se privola može dati pismeno i usmeno ovisno o konkretnom slučaju. Pored toga tuženik obrazlaže da se je zainteresirana osoba odazvala pozivu A. g. d.d. i da je dobrovoljno sudjelovala u svojstvu kandidata na razgovoru za posao, što da pokazuje da mu je bila poznata svrha dostave njegovih osobnih podataka od strane tužitelja A. g. d.d. Slijedom navedenoga predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika te je ujedno zatražio naknadu troškova ovoga spora.

 

5th  Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Tuženik je u bitnome naveo u odnosu na Interne smjernice kako nije bitan naziv dokumenta i da tuženik ne stavlja formu ispred sadržaja, već da naprotiv želi naglasiti kako je bitno da je dokument trebao biti donesen na temelju ZR koji predstavlja pravnu osnovu za prikupljanje i obradu osobnih podataka radnika.  Tuženik je nadalje naveo kako je tužitelj (kao voditelj obrade osobnih podataka radnika) bio dužan čuvati povjerljivost predmetnih osobnih podataka (životopis)  zainteresirane osobe te je iste osobne podatke bio dužan koristiti u svrhu u koju su mu podaci prvotno dostavljeni (zapošljavanje kod tužitelja). Stoga da u tom smislu prosljeđivanje predmetnih osobnih podataka (životopisa) trećoj osobi (društvu A. g. d.d. kao potencijalnom budućem poslodavcu) ne predstavlja obradu osobnih podataka koja bi bila podudarna prvotnoj svrsi njihovog prikupljanja. Također tuženik je naveo kako se u Programu zbrinjavanja viška radnika (tada važeći čl. 121. st. 2. ZR) na koji se poziva tužitelj navodi „ispitivanje mogućnosti pronalaženja zaposlenja kod drugog poslodavca“ iz koje izreke jasno i nedvojbeno ne proizlazi ovlast prosljeđivanja osobnih podataka radnika drugom (potencijalnom) poslodavcu. Stoga je tuženik stava da u konkretnom slučaju nije postojala zakonita svrha i pravni temelj za obradu/prosljeđivanje predmetnih osobnih podataka (koji uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni) i da je stoga došlo do njihove nezakonite obrade tj. do povrede čl. 6. i 7. ZZOP na štetu zainteresirane osobe. U odnosu na privolu ispitanika za obradu osobnih podataka tuženik navodi kako je nejasno temeljem čega tužitelj tumači i zaključuje kako ZZOP kao uvjet za postojanje privole nije predviđao potrebnu pisanu suglasnost te navodi kako je u čl. 7. st. 1. i 2. tog Zakona propisana kako se osobni podaci smiju prikupljati i dalje obrađivati uz privolu ispitanika ili u slučajevima određenima zakonom i samo u svrhu za koju je ispitanik dao privolu. Također tuženik pojašnjava kako je pisano dana privola najlakše dokaziva u odnosu na druge načine pribavljanja iste. Tuženik smatra da su zabrinjavajući navodi tužitelja iz tužbe da je on svojim Internim smjernicama predvidio više mogućnosti davanja privole ispitanika te pojašnjava kako takvim stavovima tužitelj smatra kako ima ovlast normirati pitanje privole kao zakonite osnove obrade osobnih podataka, iako isto pitanje spada u sferu propisa i standarda o zaštiti osobnih podataka te je na jednak način bilo uređeno prijašnjim i sada važećim odredbama mjerodavnih propisa o zaštiti osobnih podataka. Tuženik je nadalje naveo kako u pogledu privole ispitanika/radnika ostaje pri stavu iznesenom u obrazloženju osporavanog rješenja da privola nije pravna osnova za obradu osobnih podatka u konkretnom slučaju. Tuženik pojašnjava još kako on nije promijenio stav u pogledu privole kao pravne osnove za obradu osobnih podataka u odnosu na prethodno donesena rješenja u ovoj upravnoj stvari već da je u ponovnom postupku postupao sukladno uputi iz presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-2585/17-9 od 27. rujna 2019. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

6th  Zainteresirana osoba je u svom odgovoru na tužbu u bitnome navela kako u konkretnom slučaju nije postojala izričita privola i očitovanje ispitanika i da je tužitelj stoga prekoračio ovlasti iz čl. 34. ZR, a taj stav da je izražen u presudi VUS RH poslovni broj Usž-881/20-2 od 18. ožujka 2021. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbe čl. 34. ZR i odredbe čl. 7. ZZOP na njegovu štetu budući da su njegovi osobni podaci od strane njegovog tadašnjeg poslodavca dostavljeni trećim osobama bez njegove privole prije nego što je to bilo potrebno radi ostvarivanja bilo kakvih njegovih prava iz radnog odnosa. Nadalje navodi da je iskaz svjedokinje V. Č. potpuno kontradiktoran iskazu te svjedokinje koji je dan u parničnom postupku. Smatra da su iskazi navedenih svjedoka prilagođeni svakom pojedinom postupku (parničnom postupku koji se je vodio radi mobinga zainteresirane osobe  i upravno-sudskom) kako bi se zaštitio poslodavac i otklonila njihova odgovornost pa da su stoga nevjerodostojni. Navodi da on nikada nije dao svoju privolu niti jednoj od te dvije osobe za prosljeđivanje svojih osobnih podataka, a osobito ne životopisa starog tri godine koji je bio dostavljen isključivo sa svrhom upotrebe na internom natječaju tužitelja. Pojašnjava da čl. 121. st. 3. ZR u pogledu zbrinjavanja viška radnika propisuje jedino obvezu da se u Programu zbrinjavanja viška radnika navede mogućnost pronalaženja zaposlenja kod drugog poslodavca, a što da je u konkretnom slučaju izostalo u donesenom Programu tužitelja jer je u istome navedeno kako su se sva trgovačka društva kojima se je tužitelj obratio radi preuzimanja zaposlenika izjasnila da nemaju potrebe za radnicima čija stručna sprema i vrsta kvalifikacija odgovara onima koji su utvrđeni kao višak. Smatra da obrada njegovih osobnih podataka u konkretnom slučaju nije bila „za ostvarivanje prava iz radnog odnosa“, jer da obrada osobnih podataka radnika za potrebe radnog odnosa može biti samo za taj konkretan radni odnos kojeg je radnik zasnovao s poslodavcem, a ne za neki budući imaginarni radni odnos. Stoga da potencijalni poslodavac nema nikakvih prava i obveza u odnosu na prava i obveze zainteresirane osobe u radnom odnosu sa trenutnim poslodavce, a osobito ne u situaciji kada radni odnos zainteresirane osobe i poslodavca još uvijek traje. Smatra da nuđenje životopisa radnika drugom poslodavcu od strane trenutnog poslodavca radnika, a bez prethodne suglasnosti radnika, predstavlja ne razumijevanje ugovorne prirode radnog odnosa. Tvrdi da je njegov poslodavac nastupio kao svojevrsni posrednik u zapošljavanju svojeg vlastitog radnika, za koju djelatnost nije registriran. Zainteresirana osoba također osporava Interne smjernice tužitelja te obrazlaže kako on, a niti ostali zaposlenici društva nisu imali saznanja o njima, te da se je tužitelj pozvao na iste tek kasnije, pa da je stoga upitan način njihovog donošenja. Slijedom navedenoga predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.             

 

7th  U tijeku spora održana je rasprava dana 27. rujna 2022. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je opunomoćenica tužitelja i opunomoćenica tuženika, dok na istu nije pristupio nitko za zainteresiranu osobu koja je uredno pozvana. Rasprava je na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvane zainteresirane osobe.

 

8th  Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

 

9th  Sud je odbio u sporu provesti dokaz kojeg je predložio tužitelj na raspravi održanoj u ovom sporu, a to je da se u sporu sasluša kao svjedok V. Č. (sada: V. Č. B.), iz razloga što je Sud mogao donijeti odluku u ovom sporu na temelju postojeće dokumentacije u spisu, a što će se nastavno više obrazložiti. Stoga nije bilo potrebno u sporu provoditi bilo kakve daljnje dokaze. 

 

10th  Dakle, u sporu je sporno je li tužitelj zakonito postupio kada je osobne podatke zainteresirane osobe (životopis koji je zainteresirana osoba dostavila tužitelju za potrebe internog natječaja kod tužitelja) proslijedio društvu A. g. d.d. u okviru postupka zbrinjavanja utvrđenog viška radnika, pozivajući se pri tome na pribavljenu usmenu privolu zainteresirane osobe.   

 

11th  Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan i da je izreka osporavanog rješenja tuženika zakonita, ali iz drugih razloga od onih navedenih u obrazloženju tog rješenja.

 

12th  Čl. 2. st. 1. t. 8. ZZOP propisano je da je privola ispitanika slobodno dano i izričito očitovanje volje ispitanika kojom on izražava svoju suglasnost s obradom njegovih osobnih podataka u određene svrhe.

 

13th  Čl. 6. st. 2. ZZOP propisano je svrha obrade osobnih podataka pa je tako propisano da se osobni podaci mogu prikupljati u svrhu s kojom je ispitanik upoznat, koja je izričito navedena i u skladu sa zakonom i mogu se dalje obrađivati samo u svrhu u koju su prikupljeni, odnosno u svrhu koja je podudarna sa svrhom prikupljanja. Daljnja obrada osobnih podataka u povijesne, statističke ili znanstvene svrhe neće se smatrati nepodudarnom, pod uvjetom da se poduzmu odgovarajuće zaštitne mjere.

 

14th  Čl. 7. st. 1. ZZOP propisan je pravni temelj, odnosno zakonska osnova za prikupljanje i obradu osobnih podataka pa je tako propisano da se osobni podaci smiju prikupljati i dalje obrađivati, između ostalog, isključivo:

              – uz privolu ispitanika samo u svrhu za koju je ispitanik dao privolu, ili

              – u slučajevima određenim zakonom, ili

              – u svrhu izvršavanja zakonskih obveza voditelja zbirke osobnih podataka, ili

              – u svrhu sklapanja i izvršenja ugovora u kojem je ispitanik stranka, ili

– u svrhu zaštite života ili tjelesnog integriteta ispitanika ili druge osobe u slučaju kada ispitanik fizički ili pravno nije u mogućnosti dati svoj pristanak, ili

              – ako je obrada podataka nužna radi ispunjenja zadataka koji se izvršavaju u javnom interesu ili u izvršavanju javnih ovlasti koje ima voditelj zbirke osobnih podataka ili treća strana kojoj se podaci dostavljaju, ili             

              – ako je obrada podataka nužna u svrhu zakonitog interesa voditelja zbirke osobnih podataka ili treće strane kojoj se podaci otkrivaju, osim kada prevladavaju interesi zaštite temeljnih prava i sloboda ispitanika iz članka 1. stavka 2. ovoga Zakona, ili

              – ako je ispitanik sam objavio te podatke.

 

15th  Čl. 34. st. 1. ZR propisano je da se osobni podaci radnika smiju prikupljati, obrađivati, koristiti i dostavljati trećim osobama samo ako je to određeno ovim ili drugim zakonom ili ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa, odnosno u svezi s radnim odnosom. St. 2. istog članka propisano je da ako je osobne podatke iz st. 1. tog članka potrebno prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim osobama radi ostvarivanja prava i obveza iz radnoga odnosa, odnosno u svezi s radnim odnosom, poslodavac mora unaprijed pravilnikom o radu odrediti koje će podatke u tu svrhu prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim osobama. St. 3. istog članka propisano je da osobne podatke radnika smije prikupljati, obrađivati, koristiti i dostavljati trećim osobama samo poslodavac ili osoba koju za to posebno opunomoći poslodavac.

 

16th  Tuženik je temeljio osporavano rješenje na tome da je u ponovnom postupku nakon navedene presude VUS RH poslovni broj Usž- 881/20 utvrđeno kako tužitelj kao poslodavac nije donio Pravilnik o radu na temelju citiranog čl. 34. st. 2. ZR kojim bi propisao obradu osobnih podataka radnika, već da je to učinio spomenutim Internim smjernicama koje da ne sadrže preambulu iz koje bi bila vidljiva prava osnova njihovog donošenja pa da se stoga iste ne mogu smatrati Pravilnikom o radu jer nisu donesene na temelju čl. 34. st. 2. ZR. Tuženik je stoga stava da se prosljeđivanje osobnih podataka trećoj osobi u konkretnom slučaju ne može smatrati zakonitim prosljeđivanjem na temelju propisa o radu kako to propisuje citirani čl. 7. st. 1. ZZOP. U odnosu na privolu zainteresirane osobe tuženik je pak naveo kako ista nije odlučna iz razloga što s obzirom na ovisnost koja proizlazi iz odnosa poslodavac/zaposlenik nije vjerojatno da ispitanik može uskratiti svojem poslodavcu privolu za obradu podataka bez straha ili stvarnog rizika od štetnih učinaka zbog odbijanja, odnosno da nije vjerojatno da bi zaposlenik mogao slobodno odgovoriti na zahtjev svojeg poslodavca za privolu te da je malo vjerojatno da će privola biti dobrovoljna, pa da za većinu obrade podataka na radnom mjestu zakonita osnova ne može i ne bi smjela biti privola zaposlenika (zbog prirode odnosa između poslodavca i zaposlenika) već da se obrada osobnih podataka radnika prvenstveno temelji na ugovoru o radu koji radnik sklapa s poslodavcem te na obvezu izvršavanja pravnih obveza voditelja obrade (poslodavca) propisanih posebnim propisima (ZR, Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o zaštiti na radu, Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima i dr.). Tuženik smatra da privola radnika može biti pravni temelj za obradu osobnih podataka koje poslodavac nije obvezan prikupljati i obrađivati sukladno posebnim, propisima (primjerice: osobna fotografija radnika). Tuženik je stoga stava da je radni odnos po svojoj prirodi ugovorni odnos između radnika i poslodavca te da se sva pitanja koja se tiču takvog odnosa uređuju ugovorom i internim aktima koji moraju biti doneseni temeljem mjerodavnih propisa iz područja radnih odnosa (prvenstveno ZR), pa da se stoga pitanja obrade/prosljeđivanja osobnih podataka radnika ne mogu tumačiti proizvoljno i ekstenzivno. Isto da razumijeva da se obrada/prosljeđivanje osobnih podataka radnika morala temeljiti na odredbama Pravilnika o radu, kako to nalaže ZR. Tuženik drži kako se je u konkretnom slučaju radilo o obradi/korištenju predmetnih osobnih podataka radnika u drugu svrhu (za koju, kako je gore utvrđeno i pojašnjeno nije postojao pravni temelj), odnosno obrađivali su se u svrhu koja nije bila podudarna sa prvotnom svrhom obrade osobnih podataka (obrada osobnih podataka u svrhu zaposlenja kod tužitelja kao tadašnjeg poslodavca). Slijedom iznesenog, tuženik je naveo kako je u ovoj upravnoj stvari utvrđeno kako za obradu/prosljeđivanje predmetnih osobnih podataka podnositelja zahtjeva nije postojala zakonita svrha (čl. 6. ZZOP) niti odgovarajući pravni temelj (čl. 7. ZZOP).

 

17th  Dakle, tuženik u ponovnom postupku smatra da je ovdje odlučno to da tužitelj kao poslodavac i voditelj obrade osobnih podataka nije Pravilnikom o radu regulirao pitanje obrade/prosljeđivanja osobnih podataka radnika, da su se u konkretnom slučaju podaci obrađivali za drugu svrhu od svrhe zaposlenja kod tužitelja, te da privola zainteresirane osobe u konkretnom slučaju nije odlučna.   

 

18th  Međutim, VUS RH je u svojoj presudi poslovni broj Usž-881/20 u skladu s kojom je tuženik bio dužan postupati u ponovnom postupku na temelju čl. 81. ZUS, izrazio stav da je u konkretnom slučaju pravni temelj za prikupljanje i obradu osobnih podataka zainteresirane osobe citirani čl. 7. st. 1. t. 1. ZZOP, a tim člankom je propisano da se osobni podaci smiju prikupljati i dalje obrađivati isključivo uz privolu ispitanika i samo u svrhu za koju je ispitanik dao privolu, a što je po stavu VUS RH u konkretnom slučaju izostalo. Također VUS RH je izrazio stav da se ovdje ne radi o prosljeđivanju životopisa na temelju posebnog zakona, odnosno ZR i Programa zbrinjavanja viška radnika, već o prosljeđivanju životopisa koje ovisi o privoli/dobrovoljnosti zainteresirane osobe. Nadalje, VUS RH je izrazio stav da se ovdje zakonitost postupanja poslodavca zainteresirane osobe isključivo treba procjenjivati prema odredbama ZZOP, što znači da prikupljanje, obrada i dostavljanje trećim osobama osobnih podataka radnika sukladno čl. 34. ZR može biti u svrhu radnog odnosa radnika s poslodavcem ili u vezi s tim radnim odnosom, ali uz privolu radnika. Dodatno VUS RH je u navedenoj presudi izrazio stav kako pogrešno smatra tuženik da poslodavac ima ovlast u smislu čl. 7. st. 1. t. 2. ZZOP, a u vezi s čl. 34. st. 1. ZR, bez izričite privole radnika dostaviti trećoj osobi njegove osobne podatke (životopis koji se odnosi na interni natječaj kod poslodavca) u smislu mogućeg zaposlenja tužitelja kod te treće osobe sukladno Programu zbrinjavanja viška radnika, te da je takvim postupanjem poslodavac prekoračio svoje ovlasti iz čl. 34. ZR jer da je i za tu svrhu poslodavac trebao imati izričitu suglasnost radnika. Također kao podredno VUS RH je izrazio stav da tuženik u provedenom postupku nije utvrđivao je li tužitelj u smislu čl. 34. st. 2. ZR Pravilnikom o radu odredio koje će podatke prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim osobama u svrhu iz čl. 34. st. 1. ZR pa da se stoga ne može otkloniti prigovor zainteresirane osobe da je predmetni životopis bio za jedan interni natječaj kod poslodavca koji obzirom na protek vremena sadrži zastarjele i netočne podatke slijedom čega se nije mogao koristiti u predmetne svrhe bez izričite suglasnosti radnika. Dakle, VUS RH je u navedenoj presudi izrazio stav da se ovdje ne radi o primjeni ostalih točaka čl. 7. st. 1. ZZOP, već o primjeni t. 1. tog članka (da se osobni podaci smiju prikupljati i dalje obrađivati isključivo uz privolu ispitanika samo u svrhu za koju je ispitanik dao privolu).

 

19th  Tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju dostava životopisa izvršena u okviru procesa zbrinjavanja viška radnika, dakle u okviru ZR propisanih obveza tužitelja kao poslodavca, pa da čak i pod pretpostavkom da zainteresirana osoba nije dala svoju privolu za dostavu životopisa trećoj osobi A. g. d.d. (iako je zainteresirana osoba dala usmenu privolu) ili da o tome postoji sumnja, tužitelj smatra da je dostava životopisa bila zakonita i osnovana. 

 

20th  Dakle, u konkretnom slučaju da bi svrha i pravni temelj za daljnju obradu osobnih podataka zainteresirane osobe bila zakonita, tužitelj je sukladno citiranim zakonskim odredbama i navedenom stavu izraženom u presudi VUS RH poslovni broj Usž-881/20 trebao imati suglasnost zainteresirane osobe. U suprotnom svrha i pravni temelj nisu zakoniti. Naime, svrha obrade osobnih podataka tužitelja je bila radi ostvarivanja prava u svezi s njegovim radom sukladno citiranom čl. 34. ZR, ali je uvjet da bi se njegovi osobni podaci mogli dalje obrađivati u tu svrhu bila njegova privola kao pravni temelj za obradu njegovih osobnih podataka. 

 

21st  U sporu nije sporno da ne postoji pisana privola zainteresirane osobe da se njegov životopis koji je bio dostavljen tužitelju u svrhu internog natječaja kod tužitelja proslijedi dalje drugom poslodavcu društvu A. g. d.d. radi zbrinjavanja viška radnika, jer to slijedi iz stanja spisa predmeta upravnog postupka, a stranke tu činjenicu niti ne spore.

 

22nd  Nadalje, nije sporno da tužitelj smatra da postoji usmena privola zainteresirane osobe za dostavu spornog životopisa drugom poslodavcu društvu A. g. d.d. u svrhu zbrinjavanja viška radnika jer da to slijedi iz izjava svjedoka koji su dali svoje izjave u upravnom postupku i to V. Č., direktorice ljudskih potencijala tužitelja i E. D., predsjednika Radničkog vijeća tužitelja, koji su potvrdili da je tužitelj dao usmenu privolu za dostavu spornog životopisa društvu A. g. d.d. u tu svrhu.  

 

23rd  Međutim, u situaciji kada zainteresirana osoba osporava navedene izjave svjedoka i ukazuje na kontradiktornost u njihovim izjavama danima za potrebe upravnog i parničnog postupka, te kada su svjedoci potencijalno zainteresirani za ishod postupka, tada je teško obrazložiti zašto se istima vjeruje, a zašto se ne vjeruje zainteresiranoj osobi. Stoga bi u ovakvoj situaciji najrelevantnija bila pisano dana privola, koje u konkretnom slučaju nema. Radi toga, ne može se tvrditi da u konkretnom slučaju postoji izričito dana privola za dostavu spornog životopisa trećoj osobi, a na to je ukazao i VUS RH u svojoj presudi poslovni broj Usž-881/20.

 

24th  Pri tome se ukazuje da su točni navodi tužitelja da ZZOP nije izričito propisano da privola mora biti dana u pisanom obliku, međutim u dvojbenim situacijama, kao što je ova, jedino se pisanom privolom može dokazati da je ispitanik zaista dao izričitu suglasnost za obradu njegovih osobnih podataka.

 

25th  Naime, citirani čl. 2. st. 1. t. 8. ZZOP propisuje da je privola ispitanika izričito očitovanje volje ispitanika kojom on izražava svoju suglasnost s obradom njegovih osobnih podataka u određene svrhe. Dakle, radnik može svoju volju očitovati i usmeno, međutim  kada je davanje privole sporno, kao što je to ovdje slučaj, onda je jedini način da poslodavac dokaže da je radnik zaista dao tu privolu da je ona dana pisano. Kako u konkretnom slučaju takvog pisanog očitovanja nema, to tužitelj nije dokazao da je zainteresirana osoba zaista dala izriču suglasnost da se njegovi osobni podaci dalje obrađuju na određeni način. Bez obzira što je navedeno prosljeđivanje osobnih podataka zainteresirane osobe očito bilo u njegovom interesu i što se je zainteresirana osoba odazvala na razgovor kod društva A. g. d.d., zakonodavni okvir je takav da privola mora biti izričito dana, odnosno ne može se na temelju konkludentnih radnji zaključivati o volji ispitanika.  

 

26th  Stoga u konkretnom slučaju nedostaje izričito dana privola zainteresirane osobe za obradu njegovih osobnih podataka, odnosno životopisa, u svrhu zaposlenja kod drugog poslodavca.

 

27th  Dakle, osnovano zaključuje tužitelj da je mogao sukladno citiranom čl. 6. ZZOP i čl. 34. ZR dostaviti osobne podatke zainteresirane osobe drugom poslodavcu radi ostvarivanja prava u vezi s radnim odnosom, međutim za tu svrhu tužitelj je morao imati izričitu suglasnost (privolu) zainteresirane osobe sukladno citiranom čl. 7. st. 1. t. 1. ZZOP.

 

28th  Stoga, kako nije bilo izričite privole, postupanje tužitelja nije bilo u skladu s odredbama ZZOP. Slijedom toga, nije bilo potrebno u sporu dalje utvrđivati je li tužitelj sukladno čl. 34. st. 2. ZR donio Pravilnik o radu i koja je pravna narav spornih Internih smjernica tužitelja.

 

29th  Slijedom svega navedenog, izreka osporavanog rješenja tuženika je zakonita pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 2. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

 

30th  Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.  

 

U Rijeci 5. listopada 2022.

             

                                                                                                                                               Sutkinja                                                                          

                                                                                                                                            Vesna Perić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).