- 1 -              Rev 267/2019-2

REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 267/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz B. G., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica K. K., odvjetnica u V., protiv tuženika H. Z., Područni ured S. B., OIB:…, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1505/2018-2 od 11. rujna 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-304/2017-10 od 30. svibnja 2018., u sjednici održanoj 14. lipnja 2022.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1505/2018-2 od 11. rujna 2018. i sudi:

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-304/2017-10 od 30. svibnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski sud u Slavonskom Brodu presudom poslovni broj P-304/2017-10 od 30. svibnja 2018. pod točkom I. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na isplaćene iznose invalidske mirovine za 2008. počevši od podnošenja tužbe odnosno od 13. ožujka 2015. do 18. prosinca 2017. i to za siječanj 2008. na iznos od 2.541,30 kuna i za veljaču 2008. na iznos od 2.541,30 kuna, pod točkom II. izreke je naložio je tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na isplaćene iznose invalidske mirovine za 2007. počevši od podnošenja tužbe odnosno od 13. ožujka 2015. do 9. listopada 2017. i to za pojedine mjesece u iznosima kako je to navedeno u točki II. izreke prvostupanjske presude, a pod točkom III. izreke je naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.000,00 kuna u roku od 15 dana.

 

2. Županijski sud u Varaždinu presudom poslovni broj Gž-1505/2018-2 od 11. rujna 2018. prihvatio je žalbu tuženika kao osnovanu i preinačio je prvostupanjsku presudu tako da je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a odbio je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka i troška odgovora na žalbu.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, postavljajući pritom pitanja za koja tužitelj smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelj je predložio prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja je osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice navedeno u točkama 1.-3. tog članka.

 

7. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

8. U reviziji tužitelj postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

              „1. Primjenjuje li se trogodišnji zastarni rok iz čl. 226. st. 1. ili desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u situaciji kada je pravomoćnim rješenjem H. riješeno da će zaostale svote mirovine za određeno vremensko razdoblje (za period prije donošenja rješenja o mirovini) biti isplaćene kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske?

 

              2. Kada počinje teći zastara podnošenja tužbe za isplatu zaostalih iznosa mirovine u situaciji kada je pravomoćnim rješenjem H. riješeno da će zaostale svote mirovine za određeno vremensko razdoblje biti isplaćene kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske, a pri tome naročito imajući u vidu odredbe čl. 173. st. 3. i čl. 176. Zakona o obveznim odnosima?

 

              3. Od kada teku zakonske zatezne kamate na zaostale iznose mirovine u situaciji kada je pravomoćnim rješenjem H. riješeno da će zaostale svote mirovine za određeno vremensko razdoblje biti isplaćene kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske, a koji rok je kao takav neodređen i neodrediv?“

 

9. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja tužitelj se pozvao na odluke Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: Gž-735/2017 od 16. kolovoza 2018. i Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2028/2016 od 29. studenog 2016.

 

10. S obzirom na to da u pogledu pitanja dospijeća zaostalih svota mirovine i posljedično tome tijeka zateznih kamata kao i zastare kamata postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, revizijski sud ocjenjuje da je drugo i treće postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

11. U konkretnom slučaju predmet zahtjeva je potraživanje tužitelja prema tuženiku na ime zateznih kamata na iznose mirovina za razdoblje od lipnja do prosinca 2007. te za siječanj i veljaču 2008. koje je tuženik isplatio 9. listopada 2017. i 18. prosinca 2017.

 

12. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

 

- da je rješenjem tuženika Klasa: 141-02/06-03/OB03479266771, Ur. broj: 341-16-06/2-06-15185, broj spisa 44886 od 21. ožujka 2008. tužitelju kao pripadniku H. vijeća obrane zbog opće nesposobnosti za rad priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 12. lipnja 2007.,

 

- da je u navedenom rješenju tuženika određeno da će zaostale svote mirovine za razdoblje od 12. lipnja 2007. do 29. veljače 2008. biti će isplaćene kada za to budu osigurana sredstva u Državnom proračunu Republike Hrvatske,

 

- da je tuženik 9. listopada 2017. platio glavnice utuženih iznosa mirovina za razdoblje od lipnja do prosinca 2007., dok je 18. prosinca 2017. platio glavnice utuženih iznosa za siječanj i veljaču 2008.,

 

- da je tužba sudu podnesena 13. ožujka 2015.

 

13. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev otklanjajući prigovor zastare primjenom odredbe čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"- 35/05., 41/08. i 78/15.- dalje u tekstu: ZOO) zaključivši da je rješenje tuženika doneseno 21. ožujka 2008., a kako je tužba u ovom parničnom predmetu podnesena sudu 13. ožujka 2015., tužba je podnesena unutar zastarnog roka od 10 godina.

 

14. Odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan prihvaćajući istaknuti prigovor zastare. Pri tome drugostupanjski sud navodi da mirovina predstavlja povremenu tražbinu, a sve povremene tražbine koje proistječu iz pravomoćnih sudskih odluka ili odluka drugih nadležnih tijela zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina sukladno odredbi čl. 233. st. 2. ZOO, a rok zastarijevanja povremenih tražbina propisan je odredbom čl. 226. st. 1. ZOO i taj rok iznosi tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sud zaključuje da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 3 godine prema odredbi čl. 233. st. 2. ZOO u vezi čl. 226. st. 1. ZOO. Nadalje, kako mirovina dospijeva donošenjem rješenja kojim se priznaje pravo na mirovinu, zastarni rok od tri godine od donošenja rješenja tuženika do podnošenja tužbe (11. ožujka 2015.) je protekao, zbog čega zaključuje da je nastupila zastara potraživanja.

 

15. Navedena shvaćanja nižestupanjskih sudova nije pravilno, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

16. U odlukama revizijskog suda broj: Rev-1027/17 od 14. lipnja 2022., Rev-1477/15 od 15. ožujka 2022. i Rev-958/18 od 1. prosinca 2020. proizlazi da je tražbina u konkretnom slučaju dospjela tek podnošenjem tužbe sukladno odredbi čl. 176. ZOO kojom je propisano da kad je određivanje vremena ispunjenja ostavljeno na volju vjerovnika ili dužnika, druga strana može, ako ovlaštenik ne odredi rok ni poslije opomene, zahtijevati od suda da odredi primjeren rok za ispunjenje.

 

17. Stoga, kako je u konkretnom slučaju rješenjem tuženika određivanje vremena ispunjenja ostavljeno na volju dužniku (tuženiku) – kada se osiguraju sredstva u Državnom proračunu pri čemu državno tijelo ne može navesti nedostatak sredstava kao izgovor za nepoštivanje pravomoćne odluke o isplati utvrđene mirovine (sukladno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava u predmetima Nedić i Džojić protiv Hrvatske - brojevi zahtjeva 26813/15 i 18153/16), pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je zaključiti da je potraživanje tužitelja dospjelo danom podnošenja tužbe sudu.

 

18. Tuženik je zakasnio s ispunjenjem novčane obveze u trenutku podnošenja tužbe, odnosno 13. ožujka 2015. i taj dan predstavlja primjeren rok za ispunjenje njegove obveze pa stoga tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata od tog datuma.

 

19. Budući da je potraživanje tužitelja dospjelo podnošenjem tužbe sudu, tražbina tužitelja na ime zateznih kamata na mirovine koje je tuženik isplatio tužitelju nakon podnošenja tužbe (tijekom ovog parničnog postupka) nije zastarjela jer zastara po shvaćanju ovog suda još nije niti počela teći.

 

20. S obzirom na to da zastara u ovom predmetu nije niti počela teći, od odgovora na prvo postavljeno pitanje koje se odnosi na primjenu zastarnog roka od 3 godine iz čl. 226. st. 1. ZOO ili 10 godina iz čl. 233. st. 1. ZOO ne ovisi ishod spora pa nije riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

21. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 14. lipnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.