1             Poslovni broj: 10 Us I-788/2021-15

 

 

             

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka,  Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-788/2021-15

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja S. u R., R., T. b. M. …, zastupanog po opunomoćenicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., E. B., B. P., S. P.-S. i N. K. u R., R. …, protiv tuženika Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Zagreb, Miramarska cesta 22, zastupanog po službenim osobama B. M. i D. Ć., 13. lipnja 2022.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, KLASA: UP/I-910-04/18-02/147, URBROJ: 538-05-2-2-2/400-19-5 od 21. ožujka 2019.

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu 128,00 kn (stotinuidvadesetiosamkuna), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog upravnog spora iznad dosuđenog iznosa od 128,00 kn.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, KLASA: UP/I-910-04/18-02/147, URBROJ: 538-05-2-2-2/400-19-5 od 21. ožujka 2019., odbijen je prigovor tužitelja izjavljen na postupanje Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije povodom Obavijesti o utvrđenim nepravilnostima, KLASA: 910-01/14-01/85, URBROJ: 358-09-18-675 od 19. ožujka 2018.

 

 

2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika,  te u bitnome navodi i predlaže da se kao zainteresirane osobe trebaju pozvati Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Ministarstvo financija i postavlja pitanja da li može svaka greška u postupanju tužitelja odmah značiti i nepravilnost za koju je nužno odrediti financijsku korekciju i ističe kako nepravilnost znači svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbi ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom. Ističe da čak i da se radi o pogrešci tužitelja da niti tuženik niti SAFU u svojim odlukama nigdje ne navode kako su utvrdili da je uslijed navodnih pogrešaka došlo do štete proračuna Unije ili da bi moglo do štete doći i ističe kako je jasno da u ovoj situaciji nema mogućnosti nastanka štete proračunu Unije, niti je šteta nastala, a da bi se odredila financijska korekcija, da nije dovoljno utvrditi pogrešku samu već je nužno utvrditi i nastanak štete ili mogućnost nastanka štete Uniji. Da bi se utvrdila nepravilnost, a potom i odredila financijska korekcija, ističe da je potrebno da su ispunjeni kumulativno sljedeći uvjeti: nepravilnost u provedbi postupka javne nabave, nastala šteta ili mogućnost nastanka štete proračunu Unije, takva šteta ili mogućnost nastanka štete, ako i postoje mora(ju) opteretiti proračun Unije neopravdanim izdatkom, pa čak da i pogreška i postoji i da je  čak nastala šteta ili mogućnost štete proračunu Unije, da se financijska korekcija može odrediti samo ako je ujedno došlo i do neopravdanog izdatka iz proračuna Unije, što ovdje da nije slučaj, a kako je to propisano člankom 2. stavkom 1. točkom 36. i člankom 143. stavkom 2. Uredbe broj 1303/2013, a tuženik da ni na koji način ne obrazlaže na koji način je utvrdio da je nastupila nepravilnost, to jest ne utvrđuje kumulativne uvjete koji moraju biti ispunjeni. Ističe kako je tuženik potpuno ignorirao argumente tužitelja i, osim što ih je skraćeno prepričao, da se uopće nije na njih osvrnuo niti ih otklonio na bilo koji razumljiv način, a što da je njegova obveza prilikom donošenja pobijanog Rješenja, te ističe da Zakon o javnoj nabavi nije nadzakon koji ima jaču snagu od drugih zakona i temeljem tih zakona donesenih podzakonskih propisa, da je Zakon o javnoj nabavi provedbeni propis sa izuzetno malo materijalno-pravnih odredbi, no materijalno-pravne odredbe sadržane su u drugim propisima, u ovom slučaju u Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja i Uredbi o skupnom izuzeću vertikalnih sporazuma između poduzetnika te upravo navedeni propisi da određuju kako se tražnje ovlaštenja ne smatra povredom tržišnog natjecanja već predstavlja izuzeće od opće zabrane povrede tržišnog natjecanja što niti tuženik niti SAFU ne uzimaju u obzir i tvrde kako je postupanje tužitelja dovelo do pogodovanja određenim gospodarskim subjektima što da je notorna neistina i potpuno arbitrarno zaključivanje uz ignoriranje pozitivnih propisa. Navodi kako je normalno da pojedini proizvođač ima diskrecijsko pravo dodjele ovlaštenja prodaje svojih proizvoda i da to ne predstavlja nedopustivi utjecaj na tržišno natjecanje. Kada je riječ o „diskrecijskom pravu proizvođača na dodjelu ovlaštenja za prodaju” navodi kako o tome postoji cjelokupna grana prava koja se zove — pravo tržišnog natjecanja, te navodi kako je u Republici Hrvatskoj na snazi Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja i citira članak 10. istoga i navodi kako je donesena i Uredba o skupnom izuzeću vertikalnih sporazuma između poduzetnika (NN RH br. 37/201 1) koja regulira „diskrecijsko pravo proizvođača na dodjelu ovlaštenja za prodaju ” te citira članak 3. stavak 1. istoga. Stoga ističe kako je stav istaknut u Rješenju i Obavijesti protuzakonit i protivan pravnoj stečevini EU kao i pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO), kao i notornoj praksi da proizvođači elektroničke opreme i informatičke opreme itekako paze na svoje distribucijske kanale i da njihove proizvode mogu prodavati samo ovlašteni prodavatelji (dealer-i), a servisirati samo ovlašteni serviseri u suprotnom gube se prava iz garancije, a proizvodi iwan ovlaštene distribucijske mreže mogu biti zaplijenjeni i mogu se smatrati ukradenima ili krivotvorenima i pritom da sami proizvođači u cijelosti određuju način dodjele ovlaštenja te način obnove i održavanja ovlaštenja uz ograničenja iz samog Zakona i Uredbe. Navodi da su stoga tvrdnje u Rješenju i Obavijesti u potpunosti promašene te da tužitelj (ili bilo koji naručitelj) ne samo da može, nego mora zatražiti dostavu ovlaštenja za prodaju obzirom da jedino na taj način može biti osigurano tržište te se na taj način sprječava krađa i stvaranje parasustava i ako gospodarski subjekt nema ili ne može ishoditi ovlaštenje proizvođača (uvoznika, distributera i sl.) za robu koju nudi, da tada isti nije kvalificiran uopće prodavati takve proizvode niti ih nuditi u bilo kojem  postupku javne nabave, pa i u ovom. Dalje navodi da se postavlja jednostavno pitanje, kada ponuditelj mora dokazati da može izvršiti ugovor - u postupku nabave ili nakon sklapanja ugovora, te ističe da Zakon o javnoj nabavi nije nadzakon i ne može se tvrditi da primjena pozitivnih propisa koji reguliraju upravo područje tržišnog natjecanja predstavlja povredu tržišnog natjecanja i pogodovanje određenim gospodarskim subjektima. Tuženik tvrdi kako je tužitelj povrijedio načelo tržišnog natjecanja primjenom Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i pripadajuće Uredbe i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i Obavijest o utvrđenim nepravilnostima Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije (SAFU), KLASA:910-01/14-01/85, URBROJ:358-0918-675 od 19.03.2018. godine i da se u cijelosti prihvaća Zahtjev za nadoknadom sredstava tužitelja za nabavu br. 30 „Nabava i isporuka elektroničke opreme te unutarnjeg i vanjskog inventara za objekte studentskog smještaja na K.” te za nabavu br. 33 „Nabava informatičke opreme za objekte studentskog smještaja na K. S. u R.” u sklopu projekta Operativni program „Konkurentnost i kohezija” 2014. — 2020., operacija 09.1.2.02, projekt „Studentski smještaj na k. S. u R., 1. faza (TRIS)" KK.09.1.2.01.0005., odnosno podredno da se poništi rješenje tuženika.

              3. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom i smatra kako pozivanje zainteresiranih osoba ne predstavlja pretpostavku propisanu člankom 19. ZUS-a za pozivanjem spomenutih državnih tijela i Republike Hrvatske za sudjelovanje u sporu. Dodatno napominje da sukladno članku 4. stavku 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine", br. 123/03., 198/03., 105/04., 174/04., 2/07., 46/07., 45/09., 63/11., 94/13., 139/13., 101/14., 60/15. i 131/17.) autonomija sveučilišta na svim sveučilišnim visokim učilištima u Republici Hrvatskoj, sukladno ovom Zakonu, obuhvaća, medu ostalim, i financijsku autonomiju u skladu s ovim Zakonom. Nadalje, člankom 3. stavkom 1. Zakona o ustanovama („Narodne novine", br. 76/93., 29/97., 47/99. i 35/08.), čije se odredbe primjenjuju ako Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju nije određeno drugačije, propisano je da je ustanova samostalna u obavljanju svoje djelatnosti i u poslovanju sukladno zakonu, na zakonu utemeljenom propisu i aktu o osnivanju. Navod da je tužitelj sklopio Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt „Studentski smještaj na K. S. u R., l. faza (TRIS)" referentna oznaka: KK.09. 1.2.01.0005 prihvaćajući uvjete istog Ugovora medu kojima i uvjet prema kojem kao korisnik bespovratnih sredstava u slučaju pogrešaka, nepravilnosti i prijevara utvrđenih u njegovu postupanju pristaje da mu Posredničko tijelo razine 2 Odredi financijske korekcije ili, ako je primjenjivo, ekstrapolirane financijske korekcije primjenjujući pri tome propise, upute i smjernice Europske komisije koje se u pogledu utvrđivanja financijskih korekcija primjenjuju na države članice Europske unije ili nacionalne akte kojima se ureduje navedeno područje. Dalje ističe da iz sadržaja definicije nepravilnosti članka 2. točke 36. Uredba (EU) br. 1303/2013 ne proizlazi isključivo zahtjev za nastankom iznosom točno određenog financijskog učinka na proračun Unije kako pogrešno shvaća tužitelj, da je sadržajem definicije nepravilnosti obuhvaćena kako stvarna šteta, tako i potencijalna šteta u situacijama kada nije moguće količinski točno odrediti financijske posljedice za određeni ugovor o nabavi i da se u tom smislu, za izračunavanje nepravilnog iznosa primjenjuju Smjernice za utvrđivanje financijskih ispravaka koje u slučaju nepoštovanja pravila o javnoj nabavi Komisija primjenjuje na izdatke koje u okviru podijeljenog upravljanja financira Unija” (Odluka Europske komisije C(2013) 9527 od 19. prosinca 2013.) (u nastavku teksta: smjernice) u kojima su pod točkom 1.3. utvrđeni kriteriji koje treba uzeti u obzir pri odlučivanju o tome koju stopu ispravka primijeniti, te da je Smjernicama određen raspon ispravaka od 5 % 10 %, 25 % i 100 % koji se primjenjuju na rashode iz ugovora i to kada nije moguće količinski točno odrediti financijske posljedice za predmetni ugovor. Ističe kako je sastavni dio Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, između ostalog, Dodatak 1.2 Opći uvjeti koji se primjenjuju na projekte financirane iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova u financijskom razdoblju 2014.—2020., a kojim je u članku 18. stavku 7. propisano da u slučaju pogrešaka, nepravilnosti i prijevara utvrđenih u Korisnikovu postupanju, Korisnik pristaje da mu Posredničko tijelo razine 2 Odredi financijske korekcije ili, ako je primjenjivo, ekstrapolirane financijske korekcije, primjenjujući pri tome propise, upute i smjernice Europske komisije koje se u pogledu utvrđivanja financijskih korekcija primjenjuju na države članice Europske unije ili nacionalne akte kojima se ureduje navedeno područje. Navodi kako je utvrđeno da je Korisnik u provođenju postupka nabave broj 30 i broj 33 počinio nepravilnost koja se odnosi na propisivanje restriktivnog uvjeta kojim se tražila dostava Ovlaštenja za prodaju predmeta nabave koja se odnosi na pisano ovlaštenje proizvođača robe ili ovlaštenog zastupnika ili ovlaštenog distributera ili ovlaštenog uvoznika ili ovlaštenog partnera kojim se ponuditelj ovlašćuje za prodaju ponuđenog predmeta nabave, a što je onemogućilo određenim potencijalnim ponuditeljima koji nemaju predmetno ovlaštenje sudjelovanje u tržišnom natjecanju, pa da je stoga utvrđeno Postojanje nepravilnosti broj 9. (Nezakoniti Mili diskriminacijski uvjeti sposobnosti) sukladno Smjernicama opisane kao „slučajevi u kojima su subjekti spriječeni dati ponudu zbog nezakonitih uvjeta sposobnosti utvrđenih u pozivu za nadmetanje ili u dokumentaciji za nadmetanje”. Vezano uz nabavu broj 30 tuženik napominje da se na istu primjenjuju odredbe Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine broj: 90/11,83/13 i 143/13 — u daljnjem tekstu: ZJN 2011) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, te se poziva na članka 3. istoga. Vezano uz utvrđenu vrstu nepravilnost broj 9. Smjernica, ZJN 2011 u članku 69. ureduje uvjete sposobnosti, navodi da je propisivanjem uvjeta sposobnosti koji nije predviđen primjenjivim Zakonom o javnoj nabavi (ZJN 2011) odnosno traženjem dostave Ovlaštenja za prodaju predmeta nabave dovodi do stavljanja potencijalnih ponuditelja u neravnopravan položaj i ograničava tržišno natjecanje. Vezano uz nabavu broj 33 tuženik napominje da se na istu primjenjuju mjerodavne odredbe Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine broj: 120/2016 — u nastavku teksta: ZJN 2016) i citira članak 4. istoga. Vezano uz utvrđenu vrstu nepravilnost broj 9. Smjernica, citira članak 256. ZJN 2016. Ističe kako Zakon o javnoj nabavi u članku 1. ureduje predmet ovoga zakona te propisuje da se istim utvrđuju pravila o postupku javne nabave koji provodi javni ili sektorski naručitelj, ili drugi subjekt u slučajevima određenim ovim Zakonom, radi sklapanja ugovora o javnoj nabavi robe, radova ili usluga, okvirnog sporazuma te provedbe projektnog natječaja. Napominje kako je člankom l. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (Narodne novine, broj: 79/2009 i 80/2013) propisano da se ovim Zakonom ureduju pravila i sustav mjera za zaštitu tržišnog natjecanja, ovlasti i zadaće te ustrojstvo tijela za zaštitu tržišnog natjecanja i postupanje u vezi s provedbom ovoga Zakona, a u vezi s primjenm Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, napominje kako je člankom 6. istoga uređena nadležnost tijela za provedbu ovoga zakona, te je istim propisano da je za provedbu ovoga zakona nadležna Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Ističe kako je upravo Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, koja je nadležna za provedbu Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, na svojoj službenoj internetskoj stranici javno objavila mišljenje o pribavljanju potvrde proizvođača da su ponuditelji ovlašteni za prodaju predmeta nabave kao uvjeta za sudjelovanje u postupku javne nabave u kojemu se navodi da poduzetnici koji sudjeluju na natječaju moraju takve potvrde pribaviti iako karakter njihova odnosa sa proizvođačem/dobavljačem nema značaj ekskluzivne (isključive) ili selektivne distribucije. U predmetnom mišljenju Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja navodi da ako u Republici Hrvatskoj ne postoji ekskluzivni odnosno isključivi distributer proizvoda koji je predmet javne nabave, ne postoje prepreke da bilo koji poduzetnik nabavlja proizvode tog proizvođača i sa njima sudjeluje u postupku javne nabave. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja zaključuje da u slučajevima u kojima između proizvođača/dobavljača i distributera/prodavatelja koji sudjeluje na javnom natječaju nisu sklopljeni ugovori o ekskluzivnoj (isključivoj) distribuciji ili ugovori o selektivnoj distribuciji na teritoriju Republike Hrvatske, nije uputno da naručitelj u natječajnoj dokumentaciji zahtijeva potvrdu proizvođača da je ponuditelj ovlašten prodavati robu iz njihovog proizvodnog asortimana, te ih radi neprilaganja takve potvrde isključivati iz natjecanja. Sukladno navedenom napominje se kako vezano uz predmet nabave tužitelj nije dokazao da postoje sklopljeni ugovori o ekskluzivnoj (isključivoj) distribuciji ili ugovori o selektivnoj distribuciji na teritoriju Republike Hrvatske. Tuženik također napominje da izdavanje ovlaštenja za prodaju predmeta nabave ovisi isključivo o volji proizvođača koji ga nije obvezan izdati što potvrđuje i tužitelj u tužbi kad navodi da je normalno da pojedini proizvođač ima diskrecijsko pravo dodjele ovlaštenja prodaje svojih proizvoda. Stoga upravo propisivanjem uvjeta u Dokumentaciji za nadmetanje vezano uz nabavu broj 30 i Dokumentaciji o nabavi vezano uz nabavu broj 33, kojim se traži dostava Ovlaštenja za prodaju predmeta nabave, tužitelj nije omogućio sudjelovanje svim potencijalnim ponuditeljima pod jednakim uvjetima u fazi nadmetanja, a što je moglo djelovati diskriminatorom prema potencijalnim ponuditeljima te je stavio pojedine ponuditelje u nepovoljniji položaj. Iz navedenoga je razvidno kako nije moguće tražiti dostavu Ovlaštenja za prodaju, kao jednog Od uvjeta za sudjelovanje u postupku javne nabave, bez narušavanja tržišnog natjecanja budući da je na taj način onemogućeno sudjelovanje određenom broju ponuditelja stoga je postupanje tužitelja imalo odvraćajući učinak na potencijalne ponuditelje. Također se ističe da se upravo poštivanjem načela tržišnog natjecanja i načela zabrane diskriminacije osigurava svim gospodarskim subjektima pristup i sudjelovanje na tržištu pod jednakim uvjetima kao i jednako postupanje prema svim gospodarskim subjektima, stoga Korisnik ne smije propisivati uvjete koji mogu imati učinak ograničenja tržišnog natjecanja i diskriminacije odnosno koji bi na bilo koji način mogli dovesti do narušavanja tržišnog natjecanja ili imati diskriminirajući učinak, a što bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom. Bez propisivanja uvjeta koji ograničavaju tržišno natjecanja osigurala bi se otvorenost istoga te bi bio zaprimljen znatno veći broj ponuda čime bi se postigla niža cijena odnosno dobila ekonomski najpovoljnija ponuda. Tuženik ističe da u cijelosti ostaje pri svojim navodima iz pobijanog rješenja te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i potvrdi pobijano rješenje u cijelosti.

4. Tužitelj se podneskom od 12. rujna 2019. očitovao na navode tuženika, te uglavnom ponavlja navode iz tužbe što se tiče sudjelovanja zainteresiranih osoba, da tuženik potpuno krivo tumači nepravilnost, da navodi tuženika o određivanju financijske korekcije proizlaze iz nerazlikovanja osnovanosti određivanja financijske korekcije u odnosu na visinu određivanja iste, da osnovanost same financijske korekcije, odnosno navodne pogreške u postupku javne nabave tužitelja ne mogu biti temelj za procjenu visine financijskih korekcija, da bi za određivanje istih tuženik morao konkretnim navodima potkrijepiti radi kojih pogrešaka tužitelja bi došlo do izdataka iz proračuna Linije a sve sukladno definiciji iz članka 2. st. 1. točka 36 Uredbe 1303/2013, što tuženik nije učinio. Navodi da je upravo  u Smjernicama za utvrđivanje financijskih ispravaka propisano: „Kada je nepravilnost samo formalne prirode, bez stvarnog ili potencijalnog financijskog učinka, neće se izvršiti ispravak.“ Tužitelj ponavlja kako tuženik opetovano ignorira argumente tužitelja u vezi Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja te ni na koji način da nije pobio navode tužitelja u vezi toga da Zakon o javnoj nabavi nije nadzakon u odnosu na ostale zakone (između ostalog i Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja) te kako se traženje ovlaštenja proizvođača ne smatra povredom tržišnog natjecanja i stavljanje potencijalnih ponuditelja u nepovoljniji položaj već predstavlja izuzeće od opće zabrane povrede tržišnog natjecanja. Navodi kako su proizvoljno određeni navodi tuženika kako bi bez propisivanja obvezatne dostave ovlaštenja postigla otvorenost koja bi rezultirala znatno većem broju ponuda čime bi se postigla niža cijena odnosno dobila ekonomski najpovoljnija ponuda, da mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja koje ističe tuženik ni na koji način ne ukazuje na to kako bi obvezatno podnošenje ovlaštenja proizvođača predstavljalo diskriminatorni uvjet prema potencijalnim ponuditeljima, te ističe uvjete propisane člankom 8. stavak 3. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja koji se moraju ispuniti kako bi subjekt bio izuzet od opće zabrane sklapanja sporazuma propisane stavkom 1. istog članka. Slijedom svega navedenog, tužitelj u cijelosti ostaje kod tužbe i svih do sada istaknutih navoda tvrdeći kako su rješenje tuženika kao i odluka SAFU protivni Zakonu o javnoj nabavi, Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja te pravnoj stečevini EU. Stoga se sudu, nakon provedene javne rasprave, predlaže usvojiti tužbu i jedan od eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva.

5. U sporu je održana rasprava 6. lipnja 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službenih osoba tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21; dalje ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

 

6. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te je dostavio u spis i za tuženika odluku SAFU-a u istom projektu, ali u drugoj nabavi  kojom SAFU sukladno uputi tuženika zapravo usvaja tvrdnje tužitelja o naravi nepravilnosti i uvjeta kada se financijska korekcija može odrediti, da je na str. 5  Odluke  vidljiv nalog tuženika u kojem se jasno navodi da je potrebno utvrditi jasnu, uzročno posljedičnu vezu između navodne pogreške i učinka na proračun EU, te da je potrebno utvrditi eventualno ograničavajući učinak određenog propisanog uvjeta (u ovom konkretnom slučaju da se radilo o visini jamstva). Isto to da sadržajno ponavlja i SAFU na str. 9 predzadnji odlomak te utvrđuje da nisu kumulativno zadovoljeni svi elementi nepravilnosti pa je donesena i odluka o nepostojanju nepravilnosti. Nadalje tužitelj ističe da se primjena Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i pripadajuće uredbe o skupnom izuzeću ne može smatrati nepravilnošću jer primjena propisa je obveza svakoga pa tako i tužitelja, da se pravni sustav sastoji od cijelog niza Zakona i podzakonskih propisa koji su međusobno isprepleteni i čine sustav te da se ne može tvrditi da je Zakonom o javnoj nabavi stavljen izvan snage Zakon o zaštiti tržišnih natjecanja kojeg je tužitelj u ovom slučaju primijenio. Ponavlja da je proizvođač bilo koje opreme taj koji određuje na koji način će se njegova roba distribuirati i prodavati, a što upravo omogućuje Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja i Uredba o skupnom izuzeću koji su harmonizirani s pravnom stečevinom EU-a. Slikovito rečeno da se ne može vozilo Toyota kupiti u auto salonu Mercedesa i obrnuto ili ne može se Apple računalo kupiti u trgovini koja prodaje isključivo HP računala. Navodi da u prodaji tehničke robe na međunarodnom i hrvatskom tržištu upravo su vrlo razvijeni vertikalni sporazumi gdje proizvođač određuje tko je ovlašten i pod kojim uvjetima prodavati njegovu robu i na kojem području, sve do situacije da proizvođač može čak odrediti ekskluzivnog zastupnika za područje neke regije, države ili čak cijelog kontinenta, te da su stoga stavovi tuženika izneseni u ovom predmetu potpuno promašeni i protuzakoniti, te ističe da je predmetno rješenje potpisala neovlaštena osoba.

 

              7. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, a što se tiče danas predane Odluke SAFU-a od strane tužitelja, navodi kako se radi o bitno drugačijoj činjeničnoj osnovi, odnosno nepravilnostima, a uputa koju je SAFU dao da je donijeta nakon što je doneseno pobijano rješenje u ovom postupku. Što se tiče prigovora tužitelja da je rješenje potpisala neovlaštena osoba, poziva se i prilaže odluke iz kojih da je vidljivo da je ista ovlaštena na potpisivanje pobijanog rješenja.

 

8. Opunomoćenik tužitelja i dalje smatra da je Odluka potpisana od strane neovlaštene osobe. U odnosu na tvrdnju tuženika da je uputa tuženika iz danas predane Odluke SAFU-a donesena nakon ovdje pobijanog rješenja, tužitelj ukazuje upravo na tvrdnje tuženika u drugim predmetima, koji se pred ovim Sudom vode po istom projektu, a neki čak i po istim ili različitim nabavama gdje tuženik tvrdi da uputa nije pravni propis, pa da se stoga na nju ne primjenjuje zabrana retroaktivnosti primjene, budući da ona samo razrađuje propis, pa da se stoga ista može primijeniti i na događaj koji se desio godinama prije donošenja upute, što da je tuženik uredno i radio i određivao dodatne financijske korekcije tužitelju. Navodi kako je interesantno kako se sada uputa koja bi išla u korist tužitelj ne može primijeniti, iako je ovaj Sud nedavno poništio rješenje tuženika upravo pozivajući se na ovu konkretnu Odluku koja je danas predana u spis, što da ukazuje na točnost tvrdnje tužitelja o arbitrarnosti postupanja tuženika, ne postojanju pravne sigurnosti i kršenju pozitivnih propisa Republike Hrvatske od strane tuženika, jer da je ovdje potrebno naglasiti kako je u ovom predmetu primijenjen Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja i pripadajuća Uredba o skupnom izuzeću.

 

9. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te u onu koja prileži spisu predmeta ovoga upravnog spora.

 

10. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

11. Pravni okvir predmetnog postupanja, odnosno nadležnost propisani su odredbom članka 5. Uredbe o tijelima u sustavima upravljanja i kontrole korištenja Europskog socijalnog fonda, Europskog fonda za regionalni razvoj i Kohezijskog fonda, u vezi s ciljem "Ulaganje za rast i radna mjesta" (Narodne novine, broj 107/14., 23/15., 129/15., 15/17. i 18/17., dalje: Uredba). Prema istome je središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, Upravljačko tijelo za Operativni program iz članka 4. stavka 2. točke 1.a) Zakona o uspostavi institucionalnog okvira za provedbu europskih strukturnih i investicijskih fondova u Republici Hrvatskoj u financijskom razdoblju 2014. – 2020. (stavak 1.). Upravljačko tijelo, osim funkcija iz članka 50. stavka 8., članka 63. stavaka 2. i 3., članaka 125. i 132., članka 140. stavaka 1. i 2., članka 43. stavka 3., te, ako je primjenjivo, članka 44. stavka 2., članka 46. stavka 1. i članka 70. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1303/2013, u Sustavima obavlja i sljedeće dodatne funkcije: u skladu s člankom 74. stavkom 3. Uredbe (EU) br. 1303/2013, osigurava postojanje mehanizama za provjeru pritužbi na Fondove, provodi postupke ispitivanja i rješavanja prigovora koji se odnose na odabir ili provedbu operacija sufinanciranih Fondovima, ispituje žalbe koje su obuhvaćene područjem primjene tih mehanizama te obavještava Komisiju o rezultatima takvih ispitivanja (stavak 3., točka 28.).

 

12. Prema odredbi članka 7. točke 6. Uredbe posredničko tijelo razine 1 jest nacionalno tijelo koje, u odnosu na prioritetne osi iz svoje nadležnosti, obavlja sljedeće funkcije: izrađuje kriterije za odabir projekata i sudjeluje u odabiru projekata, u skladu s člankom 125. stavkom 3. točkama (a) i (b) Uredbe (EU) br. 1303/2013.

 

13. Člankom 8. stavkom 1. točkom 23. Uredbe propisano je da posredničko tijelo razine 2 jest nacionalno tijelo koje, u odnosu na prioritetne osi iz svoje nadležnosti provodi aktivnosti prevencije, otkrivanja i ispravljanja nepravilnosti te utvrđuje mjere za suzbijanje prijevara, uzimajući u obzir utvrđene rizike, korektivne mjere i povrate nepropisno plaćenih iznosa s kamatama.

 

              14. Odredbom članka 56. stavka 1. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, 66/19.) propisano je da je čelnik ministarstva ministar. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da ministarstvo može imati jednog ili više državnih tajnika koji provode utvrđenu politiku vlade u jednom ili više upravnih područja, sukladno ovlaštenju i nalozima ministara. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da ministar odlukom određuje državnog tajnika koji ga zamjenjuje u slučaju odsutnosti ili spriječenosti. Stavkom 4. istog članka Zakona propisano je da državni tajnik za svoj rad odgovara ministru i vladi, dok je stavkom 5. istog članka Zakona propisano da ako ministru prestane dužnost prije isteka mandata, predsjednik vlade određuje državnog tajnika koji upravlja ministarstvom do stupanja na dužnost novog ministra.

 

15. U odnosu na prigovor tužitelja da je osporavano rješenje potpisano od strane neovlaštene osobe, ukazuje se da prema članku 23. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), čelnik tijela nije ovlašten prenijeti ovlast za rješavanje pojedine upravne stvari službenoj osobi (državnom službeniku odnosno službeniku) koji za to nije ovlašten po unutarnjim ustrojstvenim propisima. U predmetnom slučaju, međutim, nije riječ o takvom prijenosu ovlasti, već o zakonskoj ovlasti ministra da odlukom ovlasti državnog tajnika (dakle, neposredno podređenoga državnog dužnosnika, a ne službenika) koji ga zamjenjuje u slučaju odsutnosti ili spriječenosti (članak 56. stavak 3. Zakona o sustavu državne uprave, „Narodne novine“, broj 66/19). Odlukom, KLASA: 080-08/17-01/5, URBROJ: 538-02-2-1/28-18-4 od 3. svibnja 2018.), ministrica je ovlastila državnu tajnicu S. Đ. (potpisnicu osporavanog rješenja) da zamjenjuje ministricu u slučaju njezine odsutnosti ili spriječenosti. Pritom se odsutnošću ne smatraju samo cjelodnevne odsutnosti čelnika tijela. Postoji i više vrsta spriječenosti. Nije riječ samo, primjerice, o bolovanju, korištenju odmora ili dopusta, službenom putovanju i sl. (što su, u osnovi, odsutnosti), već neke od njih postoje i kad čelnik obavlja dio službenih dužnosti, ponekad i u sjedištu tijela, zbog čega je spriječen obavljati cjelinu svojih dužnosti. Zbog toga nije bilo razloga usvojiti prijedlog tužitelja da se rješenje poništi jer da je potpisano od strane neovlaštene osobe.

 

16. Također, neosnovano tužitelj predlaže da ovaj Sud u ovaj upravni spor uključi kao zainteresirane osobe Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo financija i Republiku Hrvatsku, jer nisu ispunjene pretpostavke propisane člankom 19. stavak 1. ZUS-a za pozivanje navedenih Ministarstva i Republike Hrvatske za sudjelovanje u ovom upravnom sporu u svojstvu zainteresiranih osoba.

17. Odredbom članka 74. stavak 1., 2. i 3. Uredbe (EU) br. 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. (dalje Uredba), propisano je da države članice ispunjavaju obveze upravljanja, kontrole i revizije te preuzimaju odgovornosti koje iz njih proizlaze i koje su utvrđene u pravilima o dijeljenom upravljanju utvrđenima u Financijskoj uredbi i pravilima za pojedine fondove. Države članice osiguravaju da su njihovi sustavi upravljanja i kontrole za programe uspostavljeni u skladu s pravilima za pojedine fondove te da ti sustavi uspješno funkcioniraju. Države članice osiguravaju postojanje učinkovitih mehanizama za provjeru pritužbi na ESI fondove. Opseg, pravila i postupci takvih mehanizama odgovornost su država članica u skladu s njihovim institucionalnim i pravnim okvirom. Države članice na zahtjev Komisije ispituju žalbe podnesene Komisiji koje su obuhvaćene područjem primjene njihovih mehanizama. Države članice na zahtjev obavješćuju Komisiju o rezultatima tih ispitivanja.

 

18. Odredbom članka 2. točke 36. Uredbe, „nepravilnost“ se definira kao svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom.

 

19. Odredbom članka 143. stavak 2. Uredbe, propisano je da države članice provode potrebne financijske korekcije u vezi s pojedinačnim ili sustavnim nepravilnostima koje su otkrivene u operacijama ili u operativnim programima. Financijske korekcije sastoje se od ukidanja dijela ili cijelog javnog doprinosa nekoj operaciji ili operativnom programu. Države članice uzimaju u obzir prirodu i težinu nepravilnosti i financijskog gubitka za fondove ili EFPR te provode i odgovarajuće korekcije. Upravljačko tijelo evidentira financijske korekcije u računima za obračunsku godinu u kojoj je odlučeno o ukidanju sredstava.

 

20. Među strankama ovog upravnog spora nije sporno, a isto proizlazi i iz dokumentacije koja prileži spisu, da je tužitelj u svrhu financiranja projekta „Studenski smještaj na K. S. u R., 1. Faza (TRIS)“, referentne oznake K.K.09.1.2.01.0005., sa Ministarstvom regionalnoga razvoja i fondova Europske unije te Središnjom agencijom za financiranje i ugovaranje projekata Europske unije dana 7. travnja 2016. sklopio Ugovor na osnovu kojeg su mu iz Europskog fonda za regionalni razvoj trebala biti isplaćena bespovratna sredstva u iznosu od 178.629.017,85 kn; da je tim Ugovorom obuhvaćeno, između ostalog, financiranje radova koji su bili predmetom otvorenog postupka javne nabave i to: 1. Nabava, isporuka i montaža namještaja za objekte studenskog smještaja, 2. Nabava i isporuke elektroničke opreme te unutarnjeg i vanjskog inventara za objekte studentskog smještaja na K.; da su sastavni dio Ugovora Opći uvjeti koji se primjenjuju na projekte financiranja iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova u financijskom razdoblju 2014.-2020. (dalje: Opći uvjeti); da je Agencija u svojstvu Posredničkog tijela razine 2,  provela kontrolu podataka koje je u svezi predmetne javne nabave dostavio tužitelj; da je Agencija izvijestila tužitelja o utvrđenim nepravilnostima i to dostavom Obavijesti o utvrđenim nepravilnostima, KLASA: 910-01/14-01/85, URBROJ: 358-09-18-675 od 19. ožujka 2018.; da je, sukladno danoj uputi, tužitelj protiv navedene Obavijesti izjavio prigovor o kojemu je tuženik odlučio pobijanim rješenjem pri čemu se pozvao na odredbu članka 122. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09; dalje: ZUP).

 

21. Odredbom članka 122. ZUP-a, propisano da se prigovor izjavljuje čelniku tijela, ako ovim zakonom nije drukčije propisano (stavak 1.), dok je u stavku 4. propisano da se protiv rješenja drugostupanjskog tijela o prigovoru može pokrenuti upravni spor.

 

22. Odredbom članka 18. stavak 7. Općih uvjeta propisano je da u slučaju pogrešaka, nepravilnosti i prijevara utvrđenih u Korisnikovu postupanju, Korisnik pristaje da mu Posredničko tijelo razine 2 odredi financijske korekcije ili, ako je primjenjivo, ekstrapolirane financijske korekcije, primjenjujući pri tome propise, upute i smjernice Europske komisije koje se u pogledu određivanja financijskih korekcija primjenjuju na države članice Europske unije, ili nacionalne akte kojima se uređuje navedeno područje.

 

23. U konkretnom slučaju, Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije (dalje: SAFU) dopisom od 19. ožujka 2018., obavijestila je tužitelja o utvrđenim nepravilnostima vezano za provedenu nabavu br. 30 i 33. Posredničko tijelo razine 2 je nakon provedenog postupka kontrole donijelo Obavijest u kojoj je tužitelja izvijestilo da će se zbog uočenih nepravilnosti provesti financijska korekcija odobrenih sredstava, sukladno Smjernicama za utvrđivanje financijskih ispravaka koje u slučaju nepoštovanja pravila o javnoj nabavi Komisija primjenjuje na izdatke koje u okviru podijeljenog upravljanja financira Unija (dalje: Smjernice).

 

24. Prema odredbi članka 21. Općih uvjeta utvrđene nepravilnosti u postupku kontrole razloge su za izmjenu Ugovora na temelju odluke Posredničko tijela razine 2.

 

25. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj proveo nabavu broj 30: nabava i isporuka elektroničke opreme te unutarnjeg i vanjskog inventara za objekte studentskog smještaja na Kampusu, te je proveden otvoreni postupak nabave male vrijednosti s ciljem sklapanja ugovora o javnoj nabavi roba, koji poziv je objavljen u elektroničkom oglasniku javne nabave 16. rujna 2016., a što uključuje dopremu, unošenje do mjesta korištenja opreme te po potrebi montažu, instalaciju, puštanje u rad, provjeru rada instalirane opreme te obuku, te je određeno da je rok za dostavu ponuda bio određen za 6. listopada 2016. u 10,00 sati, a procijenjena vrijednost je iznosila 1.509.500,00 kuna, bez PDV-a. Predmet nabave je bio podijeljen u pet grupa i to: televizori, muzičke linije i LCD display; metalni ormari, betonske klupe i koševi; samoposlužni automati za kavu i grickalice; informatička oprema i kreveti i madraci. U roku za dostavu zaprimljene su ponude (navedene na stranici 2 obrazloženja osporavanog rješenja). Također je tužitelj proveo i nabavu broj 33: nabava informatičke opreme za objekte studentskog smještaja na K. S. u R., te je proveden postupak javne nabave male vrijednosti i procijenjena vrijednost nabave iznosi 873.000,00 kuna, bez PDV-a, koji poziv je objavljen 15. ožujka 2017., a rok za dostavu dokument ponuda je bio do 4. travnja 2017. u 10,00 sati i zaprimljene su dvije ponude, a ugovor je sklopljen s ponuditeljem V. d. o. o.

 

26. SAFU je posumnjao u nepravilnosti u obje nabave koje se odnose na potencijalno nezakonite i/ili diskriminacijske uvjete sposobnosti i napominje kako je sporno Ovlaštenje za prodaju predmeta nabave određeno kao uvid sposobnosti gospodarskog subjekta (nabava broj 30) odnosno kao kriterij za odabir gospodarskog subjekta (nabava broj 33), a takav uvjet sposobnosti koji od ponuditelja zahtjeva važeće pisano ovlaštenje proizvođača robe ili ovlaštenog zastupnika ili ovlaštenog distributera ili ovlaštenog uvoznika ili ovlaštenog partnera kojim se ponuditelj ovlašćuje za prodaju ponuđenog predmeta nabave, a što nije predviđeno odredbama Zakona o javnoj nabavi pa se stoga i pojavila sumnja na postojanje nepravilnosti.

 

27. Dakle, propisivanjem odredbi u Dokumentaciji za nadmetanje na način da se od ponuditelja zahtijeva kao uvjet sposobnosti/kriterij za odabir gospodarskog subjekta i Ovlaštenje za prodaju predmeta nabave, postupa se suprotno odredbama Zakona o javnoj nabavi, te su na taj način propisani diskriminacijski uvjeti sposobnosti, obzirom da je tužitelj bio dužan uvjete sposobnosti propisati na način koji omogućava tržišno natjecanje i sudjelovanje većeg broja gospodarskih subjekata, u mjeri u kojoj je to potrebno za izvršenje ugovora. Stoga je za nabavu broj 30 i 33, utvrđena vrsta nepravilnosti 9 sukladno Smjernicama i određen je financijski ispravak od 5%.

 

28. I sama Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (dalje: Agencija) je dala svoje mišljenje navodeći kako se od poduzetnika koji sudjeluju u natječaju, traži da pribave potvrdu od proizvođača radi prodaje robe, iako karakter njihovog odnosa s proizvođačem/dobavljačem nema značaj ekskluzivne (isključive) ili selektivne distribucije. Stoga, ako u Republici Hrvatskoj ne postoji ekskluzivni odnosno isključivi distributer proizvoda koji je predmet natječaja, ne postoje prepreke da bilo koji poduzetnik nabavlja proizvode tog proizvođača i s njima sudjeluje na javnim natječajima i nije uputno da naručitelj u natječajnoj dokumentaciji zahtijeva potvrdu proizvođača da je ponuditelj ovlašten prodavati robu iz njihovog proizvodnog asortimana.

 

              29. Sastavni dio ugovora čini među ostalim dodatak 1.2. Općih uvjeta koji se primjenjuju na projekte financirane iz Fondova u financijskom razdoblju 2014. – 2020. kojim su u članku 11. uređeni kriteriji kojima moraju udovoljavati troškovi da bi bili prihvatljivi, te su u članku 13. uređena pitanja vezana uz zahtjev za nadoknadu sredstava, kod je člankom 15. uređen postupak i način plaćanja prihvatljivih troškova.

 

               30. Sukladno članku 18. stavku 7. Općih uvjeta propisano je da u slučaju pogrešaka, nepravilnosti i prijevara utvrđenih u korisnikovu postupanju, korisnik pristaje da mu posredničko tijelo razine 2 odredi financije korekcije ili ako je primjenjivo ekstrapolirane financijske korekcije, primjenjujući pri tome propise, upute i smjernice Europske komisije koje se u pogledu određivanja financijskih korekcija primjenjuju na države članice Europske unije ili na nacionalne akte kojima se uređuje navedeno područje.

 

31. Što se tiče navoda tužitelja da SAFU u svojoj Odluci nigdje ne navodi kako je utvrdio da je uslijed pogreške došlo do štete proračunu Unije ili da bi moglo doći do štete, pravilno navodi tuženik da iz sadržaja definicije nepravilnosti članka 2. točke 36. Uredba (EU) br. 1303/2013 ne proizlazi isključivo zahtjev za nastankom iznosom točno određenog financijskog učinka na proračun Unije, već da je sadržajem definicije nepravilnosti obuhvaćena kako stvarna šteta, tako i potencijalna šteta u situacijama kada nije moguće količinski točno odrediti financijske posljedice za određeni ugovor o nabavi.

 

32. Uredba (EU) 1303/2013 u članku 2. točka 36. definira „nepravilnost“ kao svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom.

 

33. Za izračunavanje nepravilnog iznosa primjenjuju se Smjernice za utvrđivanje financijskih ispravaka koje u slučaju nepoštovanja pravila o javnoj nabavi Komisija primjenjuje na izdatke koje u okviru podijeljenog upravljanja financira Unija. Trošak predmetne javne nabave u većem dijelu je bio prijavljen prema Europskoj komisiji za nadoknadu, pa u slučaju da nije otkrivena navedena nepravilnost nastala bi šteta za proračun Unije.

 

34. Što se tiče navoda tužitelja da se u konkretnom slučaju ne radi o materiji koja može biti predmet upravnog spora valja navesti da je Sud u konkretnom predmetu vezan pravnim shvaćanjem iz pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-189/20-4 od 25. svibnja 2021. kojom je poništena presuda ovog Suda, poslovni broj: 10 UsI-593/2019-5 od 21. listopada 2019. i predmet vraćen na ponovni postupak ovom Sudu, a radi se o presudi donesenoj u istoj upravnoj stvari.

 

35. Slijedom svega gore izloženog, Sud nalazi da prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, a na koje (prigovore) se tuženik opširno očitovao u obrazloženju svoje odluke kao i u odgovoru na tužbu, te na održanoj raspravi pred Sudom, davši pritom jasne, precizne i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih je iste ocijenio neosnovanima, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud. Također je neosnovano pozivanje tužitelja na obavijest SAFU-a od 24. prosinca 2021., koja je neprimjenjiva u konkretnom slučaju.

 

36. Slijedom iznijetog, sud utvrđuje da osporavanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke.

 

37. Tuženik je zatražio i naknadu putnog troška nastalog u vezi dolaska na ročište (6. lipnja 2022) u visini 674,00 kn, a kojeg čini trošak cijene goriva 334,00 kn, te trošak cestarine 140,00 kn, kao i pola dnevnice u iznosu od 200,00 kn (za dvije osobe) Međutim, primjenom Pravilnika i to članka 6. stavak 1. putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa, izvršeno najkraćim putem i najekonomičnijim prijevoznim sredstvom (članak 7. stavak 1. Pravilnika), a samo na relacijama na kojima ne prometuju sredstva javnog prometa pripala bi naknada troškova u vidu kilometraže (članak 8. stavak 1. Pravilnika).  Stoga, kako je na internetskim stranicama Autobusnog kolodvora Zagreb dostupan podatak da je cijena povratne autobusne karte na relaciji Zagreb-Rijeka s jutarnjim polaskom (6,00 h) 156,00 kn, to je putni trošak tuženiku priznat u iznosu 156,00 kn, kao  i pola dnevnice u iznosu od 100,00 kn. Međutim, obzirom da je službena osoba tuženika istog dana neprekidno obavljala dužnost u više predmeta (Us I-787/2021, Us I-788/2021), navedena naknada je podijeljena na sve predmete u jednakim dijelovima, tako da po svakom predmetu tuženiku pripada trošak u iznosu od 128,00 kn, sukladno članku 4. Pravilnika, dok je u preostalom dijelu, tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora (točka II. i III. izreke). Trošak je priznat tuženiku samo za jednu službenu osobu, obzirom da je Sud mišljenja da se postupak mogao provesti u nazočnosti samo jedne službene osobe.

 

38. Posljedično, budući da tužitelj nije uspio u ovome sporu, to je zahtjev za naknadu troškova, na temelju članka 79. stavak 4. ZUS-a valjalo odbiti kao neosnovan, te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude. 

 

U Rijeci 13. lipnja 2022.

 

Sutkinja

 

   Danica Vučinić, dipl. iur., v. r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

             

             

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

              Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a)