1           Poslovni broj: 10 Us I-789/2021-18

 

             

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

 

Poslovni broj: 10 Us I-789/2021-18

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja S. u R., R., T. braće M. 10, zastupanog po opunomoćenicima, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., E. B., B. P., S. P.-S. i N. K. u R., R. 4, protiv tuženika Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Zagreb, Miramarska cesta 22, zastupanog po službenim osobama B. M. i D. N., radi postupanja javnopravnog tijela 23. svibnja 2022.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, KLASA: UP/I-910-04/18-02/432, URBROJ: 538-05-2-2-2/313-19-5 od 13. kolovoza 2019.

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu 156,00 kn (stotinuipedesetišestkuna), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog upravnog spora iznad dosuđenog iznosa od 156,00 kn.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, KLASA: UP/I-910-04/18-02/432, URBROJ: 538-05-2-2-2/313-19-5 od 13. kolovoza 2019., odbijen je prigovor tužitelja izjavljen na postupanje Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije povodom Obavijesti o utvrđenim nepravilnostima, KLASA: 910-01/14-01/85, URBROJ: 358-09-18-964 od 5. studenog 2018.

 

2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika,  te u bitnome navodi i predlaže da se kao zainteresirane osobe trebaju pozvati Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Ministarstvo financija i postavlja pitanja da li može svaka greška u postupanju tužitelja odmah značiti i nepravilnost za koju je nužno odrediti financijsku korekciju i ističe kako nepravilnost znači svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prav au vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbi ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom. Ističe da čak i da se radi o pogrešci tužitelja da niti tuženik niti SAFU u svojim odlukama nigdje ne navode kako su utvrdili da je uslijed navodnih pogrešaka došlo do štete proračuna Unije ili da bi moglo do štete doći i ističe kako je jasno da u ovoj situaciji nema mogućnosti nastanka štete proračunu Unije, niti je šteta nastala, a da bi se odredila financijska korekcija, da nije dovoljno utvrditi pogrešku samu već je nužno utvrditi i nastanak štete ili mogućnost nastanka štete Uniji. Da bi se utvrdila nepravilnost, a potom i odredila financijska korekcija, ističe da je potrebno da su ispunjeni kumulativno sljedeći uvjeti: nepravilnost u provedbi postupka javne nabave, nastala šteta ili mogućnost nastanka štete proračunu Unije, takva šteta ili mogućnost nastanka štete, ako i postoje mora (ju) opteretiti proračun Unije neopravdanim izdatkom, pa čak da i pogreška i postoji i da je  čak nastala šteta ili mogućnost štete proračunu Unije, da se financijska korekcija može odrediti samo ako je ujedno došlo i do neopravdanog izdatka iz proračuna Unije, što ovdje da nije slučaj, a kako je to propisano člankom 2. stavkom 1. točkom 36. i člankom 143. stavkom 2. Uredbe broj 1303/2013, a tuženik da ni na koji način ne obrazlaže na koji način je utvrdio da je nastupila nepravilnost, to jest ne utvrđuje kumulativne uvjete koji moraju biti ispunjeni. Dalje ističe kako SAFU u svojem obrazloženju prenosi stavove Tijela za reviziju – ARPA-e, te nalog Upravljačkog tijela – Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske Unije, koje opet prenosi stavove ARPE te SAFU zaključuje kako se navedenim Dopisom nalaže SAFU postupanje po stopi financijskog ispravka i ističe kako tužitelju do dan danas nisu dostavljena ta mišljenja neovisnih vanjskih stručnjaka, da tuženik ne obrazlaže na koji način se mišljenjima neovisnih vanjskih stručnjaka utvrđuju činjenice i navode da su mišljenja potrebna u slučaju pravnih pitanja no kada se radi o legitimnom postupku, da neovisni vanjski stručnjaci su ovlašteni sudski vještaci koji daju svoje nalaze i mišljenje i da se točno zna tko su i isti su izloženi prigovorima i pitanjima stranaka u postupku, a u ovom slučaju da misteriozni neovisni vanjski stručnjaci daju nekakva mišljenja koja tužitelj uopće nema niti zna što u njima piše i da se očito radi o vrlo opasnom para sustavu koji funkcionira potpuno izvan redovnog pravnog sustava Republike Hrvatske i propisanih postupaka. Dalje navodi kako je ministarstvo naložilo SAFU određivanje financijske korekcije pod 25 postotnoj stopi ispravka, a da sad to isto ministarstvo mora odlučivati po prigovoru i da se postavlja pitanje na koji način ministarstvo može sada zanemariti svoj vlastiti Dopis i odlučivati o ovom prigovoru uvažavajući argumente Korisnika, može li ministarstvo uopće izmijeniti Odluku SAFU-a, obzirom da je Odluka SAFU-a posljedica izričitog Dopisa ministarstva, iako sam SAFU o ovoj problematici očito ima dijametralno suprotan stav, to jest ima stav identičan s tužiteljem, a i samo ministarstvo da je zastupalo stav koji zastupa Korisnik, to je stav kako je tužitelj opravdano izveo korekcije ugovornih odredbi, obzirom na tijek vremena, objektivne okolnosti, te činjenicu da bi drugačijim postupanjem došlo do očitog nerazmjera štetnih posljedica koje se očituju i kao neimovinska i imovinska šteta te ugroza javnog interesa i obzirom na navedeno da se postavlja pitanje mogućnosti tužitelja da uopće na bilo koji način zastupa svoja prava i sudjeluje u postupku obzirom da je iz pobijane Odluke jasno kako je Korisnik u ovom postupku objekt, a ne subjekt i kako su svi davali svoja očitovanja i stavove, osim samo Korisnika. Ističe kako iz obrazloženje Obavijesti je vidljivo kako je održani sastanak 9. listopada 2018. i da se postavlja pitanje iz kojeg razloga tom sastanku nije prisustvovao tužitelj kao ugovorna strana Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, što da dovodi do jasne činjenice kako se postupak provodi samo formalno, a onaj koji je takvu situaciju izazvao (ARPA) zapravo ni na koji način ne sudjeluje u samom postupku niti je primoran ni na bilo koji način braniti svoj stav jer postoji velika vjerojatnost da će ovaj postupak završiti na sudu budući da ministarstvo i SAFU zastupaju stav koji uopće nije njihov pa u procesno pravnom smislu očito postoji apsurdni sustav gdje je tužitelj zapravo doveden pred svršen čin i sveden na objekt postupka. Dalje ističe kako se tuženik ni na koji način nije osvrnuo na tvrdnje tužitelja o meritumu iznesenom u prigovoru, vjerojatno zato što je jasno kako je ova financijska korekcija besmislena i suvišna, a vjerojatno zato što tuženik uobičajeno izbjegava davati svoja očitovanja o argumentiranim prigovorima i navodima, te se uvijek samo paušalno poziva na propise bez stvarnog sadržaja u njegovim obrazloženjima. Ističe kako je prvi postupak nabave objavljen još 9. listopada 2015. kada je pristiglo šest ponuda, ali da niti jedna nije bila valjana pa je bilo nužno ponoviti postupak nabave ii po tome da je pokrenuti i ovdje sporni postupak nabave koji je imao tijek opisan na stranici šest Obavijesti, da je DKOM procijenio da je potrebno nastaviti postupak nabave upravo zbog ugroze javnog interesa i moguće razmjerno velike imovinske i neimovinske štete, pa je 16. svibnja 2016. donio zaključak i kao što je i sam SAFU primijetio, da nisu postojale zakonske mogućnosti za poništavanje postupka javne nabave ili bilo kojeg drugog postupanja osim onoga što je učinio tužitelj i da sve to dovodi do potrebe izmijene rokova i činjenica da je zapravo samo dobrom voljom izvršitelja (odabranog ponuditelja) ugovor izmijenjen i to na njegovu štetu uvođenjem faza i samim skraćivanjem rokova jer da je izvršitelj mogao inzistirati na izvršavanju ugovora u rokovima određenim u postupku javne nabave i to u kontinuitetu, bez prekida, a izvršenje ovakvog ugovora bez prekida da je važan za svakog izvršitelja obzirom da se isporučivala roba koju je trebalo dijelom proizvesti, a djelom nabaviti te se time stvara kontinuitet proizvodnje i isporuke, a radna snaga koja je potrebna za izvršenje na mjestu isporuke je u neprekinutom radu bez zastoja, čime da se bitno smanjuju troškovi radne snage a drugi poslovni gospodarskog subjekta se usklađeno planiraju s ovom nabavom da transport također ide svojim tijekom te da je u tom kontinuitetu moguće ostvariti uštede u poslovanju i kako je zbog održavanje europskih sveučilišnih trebalo zastati s radovima, da je izvršitelj benevolentno, u duhu javnog interesa i interesa tužitelja i S. u Z. i H. a. s. s.i same R. H. pristao na fazno izvršenje ugovora i da su stoga modifikacije izvršene upravo na način kako su izvršene i ponavlja da su samo dobrom voljom izvršitelja studenti – sportaši smješteni u nove studenske paviljone, a da tomu nije bilo tako upitno bi bilo hoće li se uopće igre održati. Ističe kako se ova problematika ne može sagledavati s pozicije  „generala poslije bitke“ koji nije niti vidio bojište, to jest kako se ova situacija ne može sagledavati jednodimenzionalno uz birokratski pristup bez imalo zdrave životne logike i poznavanja funkcioniranja samih gospodarskih subjekata, te da iz navedenog jasno proizlazi miješanje dvije faze javne nabave – faze samog postupka javne nabave i izvršenja ugovora i da niti jednom naručitelju, pa tako niti tužitelju ne odgovara mijenjanje rokova osim kada je na to primoran kao je bio i ovdje slučaj. Navodi da su u izvršenju ugovora moguće različite situacije koje mogu dovesti do pomicanja rokova od više sile do promijenjenih okolnosti pa je upravo i zato Zakon o javnoj nabavi uputio na primjenu Zakona o obveznim odnosima u fazi izvršenja ugovora, a u ovom slučaju da je upravo izvršitelj taj koji je izašao u susret tužitelju i pristao na njemu manje povoljni način izvršenja ugovora, a posljedično tome, da u dokumentaciji za nadmetanje se ne predviđaju nepredvidljivi budući događaji već se u slučaju takvih događaja, primjenjuje Zakon o obveznim odnosima uz ograde i Zakona o javnoj nabavi što je ovdje u cijelosti poštovano, a izmjene izvršenja ugovora i plaćanja da ni na koji način ne predstavlja bitne izmjene ugovora, a sama ARPA da ni onako ne nudi nikakvo obrazloženje osim da ističe da „smatra“ te tu arbitrarnu „ formulu“ ponavlja u nedogled, a konačno da je i sam SAFU primijetio kako se u ovom slučaju radilo o okolnostima koje bi dovele do izmijene ugovora prema bilo kojem ugovaratelju što jasno ukazuje kako se radi o objektivnim okolnostima i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i Obavijest o utvrđenoj nepravilnosti od 5. studenog 2018. i kako se u cijelosti prihvaća Zahtjev za nadoknadom sredstava tužitelja u iznosu od 3.361.977,50 kuna.

 

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu,  te se protivi pozivanju predloženih zainteresiranih osoba da sudjeluju u sporu. Dalje navodi da iz sadržaja definicije nepravilnosti članka 2. točke 36. Uredbe broj 1303/2013 ne proizlazi isključivo zahtjev za nastankom iznosom točno određenom financijskog učinka na proračun Unije i da je sadržajem definicije nepravilnosti obuhvaćena kako stvarna štete, a tako i potencijalna šteta u situaciji jama kada nije moguće količinski točno odrediti financijske posljedice za određeni ugovor o nabavi i da se u tom smislu za izračunavanje nepravilnog iznosa primjenjuju Smjernice za utvrđivanje financijskih ispravaka koje u slučaju  nepoštovanja pravila o javnoj nabavi Komisija primjenjuje na izdatke koje u okviru podijeljenog upravljanja financira Unija i da je u Smjernicama određen raspon ispravaka od 5%, 10%, 25% i 100% koji se primjenjuje na rashode iz ugovora i to kada nije moguće količinski točno odrediti financijske posljedice za predmetni ugovor, te napominje kako je sastavni dio Ugovora o dodijeli bespovratnih sredstava i dodatak 1.2. Opći uvjeti koji se primjenjuju na projekte financiranja iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova u financijskom razdoblju od 2014. -2020., a kojim je u članku 18. stavku 7. propisano da slučaju pogrešaka, nepravilnosti i prijevara utvrđenih u Korisnikovu postupanju, Korisnik pristaje da mu posredničko tijelo razine dva odredi  financijske korekcije ili, ako je primjenjivo, ekstrapolirane financijske korekcije, primjenjujući pri tome propise, upute i smjernice Europske komisije koje se u pogledu utvrđivanja financijskih korekcija primjenjuju na države članice Europske Unije ili nacionalne akte kojima se uređuje navedeno područje.  Također ukazuje na članak 5. stavak 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske kojim je propisano da je Središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove regionalnog razvoja fondova Europske unije, Upravljačko tijelo za Operativni program iz članka 4. stavka 2. točke 1.a. Zakona, te ukazuje na činjenicu da je Korisniku u postupku utvrđivanja nepravilnosti osigurana pravna zaštita u vidu sudske zaštite, ulaganjem pravnog lijeka i ističe iako u postupku utvrđivanja nepravilnosti po svojoj naravi nije upravni postupak da je pravna zaštita Korisnika osigurana u pravo kroz institut prigovora, kako je on uređen odredbama Zakona o općem upravnom postupku. U odnosu na obvezujući učinak nalaza i mišljenja ARPA-e ukazuje na odredbu članka 127. Uredbe od 17. prosinca 2013., kojom odredbom su propisane funkcije tijela za reviziju i da je stavkom 1. propisano da je tijelo za reviziju dužno osigurati reviziju pravilnog funkcioniranja sustava u upravljana kontrole operativnog programa i odgovarajućeg broja uzoraka operacija na temelju prijavljenih izdataka, da se prijavljeni izdaci revidiraju na temelju reprezentativnog uzorka i u pravilu na temelju metoda statističkog uzorkovanja, da je stavkom 5. navedenog članka propisano da tijelo za reviziju sastavlja revizijsko mišljenje u skladu s člankom 59. stavkom 5. drugim podstavkom Financijske uredbe, Izviješće o kontroli koje sadrži glavne nalaze revizija objavljenih u skladu sa stavkom 1., uključujući i nalaze s nedostacima otkrivenim u sustavima upravljanja i kontrole, te predložene i provedbene korektivne mjere. Također ukazuje i na odredbe članka 143. Uredbe Europske unije 1303/2013 i da se analogijom može iščitati obvezatnost mišljenja i nalaza ARPA-e vezano uz za postupanje tijela u sustavu na koji se taj nalaz i mišljenje odnosi i da nalaz i mišljenje ARPA-e služi kao korektiv za postupanje tijela Sustava upravljanja i kontrole. U odnosu na tužiteljeve navode vezano uz retroaktivnost uputa, ističe kako je pravni temelj za donošenje uputa propisan člankom 5. stavkom 3. točkom 10. Uredbe iz odredbe proizlazi da Upravljačko tijelo između ostaloga daje naputke Posredničkim tijelima za provedbu delegiranih funkcija kojima se osigurava da operacije doprinose ostvarenju specifičnih ciljeva i rezultata relevantnih prioritetnih osi te nadzire provedbu navedenih funkcija i da je smisao uputa osigurati jednako postupanje svih tijela sustava upravljana i kontrole i da upravljačko tijelo stoga na temelju zahtjeva posredničkih tijela za poštapanje i na osnovu mišljenja revizora Europske komisije i Agencije za reviziju sustava provedbe programa Europske unije, uputama razrješava sporna pitanja, odnosno usklađuje postupanje tijela i naglašava kako uputa upravljačkog tijela nije propis i da se stoga na istu ne primjenjuje zabrana povratnog djelovanja na koju se Kosnik u prigovoru poziva i da se uputom upravljačkog tijela ne uvode nove obaveze koje bi Korisnik morao ispuniti već se razrađuje postojeći propis, odnosno Smjernice i tone na otegotan već na olakotan način za Korisnika, a sve u svrhu poštivanja načela jednakog postupanja i zabrane diskriminacije koja su jedna od temeljnih načela u provedbi ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava na kojima inzistiraju revizori Europske komisije i ARPA-e i stoga predlaže da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

4. U sporu je održana rasprava 24. siječnja 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službenih osoba tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21; dalje ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

 

5. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te ostaje i dalje kod svog stava da se ovdje ne radi o upravnoj stvari niti o upravnom aktu, te da je zbog navedenog i podnijeta ustavna tužba i u drugim predmetima iz ovog istog projekta. Sudu prilaže obavijest SAFU-a koja se odnosi na isti projekt iz koje slijedi da je i sam SAFU tada zaključio kako nisu kumulativno ispunjeni, odnosno zadovoljeni svi elementi nepravilnosti da bi se moglo govoriti o eventualnoj šteti za Europske fondove jer je to isto tijelo i naložilo da se utvrdi postoji li uzročno posljedična veza određivanja visine jamstva za uredno ispunjenje ugovora s učinkom na proračun Europske unije. Također se poziva i na presude suda Europske unije broj C-260/14 i C-261/14, te napominje kako se tuženik ne može retroaktivno pozivati na primjenu propisa i mišljenja, što proizlazi i iz navedene presude, a koje presude je i sam tuženik dostavio uz žalbu u ovom predmetu i uz odgovor na tužbu i napominje kako se tužitelj pridržavao svih propisa prilikom javne nabave, što je potvrdio i sam DKOM, pa je nejasno kako je po njima sve u redu a tuženik tvrdi suprotno. Također napominje kako je osporavano rješenje potpisano od strane neovlaštene osobe Spomenke Đurić, a ne od strane ministra,  te dalje izlaže kao u tužbi. Također ističe kako se tuženik poziva na raznorazna mišljenja i analize vanjskih stručnjaka, koja nikada nisu dostavljena tužitelju i ne zna o čemu se uopće tu radi pa zahtjeva da mu se isto i dostavi kao i nekakvi konačni zaključci ARPA-e, te napominje kao je u ovom slučaju došlo do poremećaja ravnoteže u korist tužitelja i navodi kako je ovdje vrlo dobro poznat i ostvaren javni interes. Opunomoćenik tužitelja navodi da iz samih općih uvjeta proizlazi da se korekcije vrše kod težih pogrešaka i nepravilnosti članka 21. Općih uvjeta, a o čemu je detaljno i napisano u odgovoru na žalbu.

 

              6. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, te ostaje kod stava da se ovdje radi o uspravnom aktu, što da je pokazala i dosadašnja praksa u ostalim predmetima, da je za definiciju nepravilnosti dovoljno postojanje same opasnosti u proračunu EU, odnosno da se ne mora posebno evidentirati da ona i postoji, a što se tiče potpisa osporavanog rješenja prilaže spisu odluku ministra kojom se državna tajnica S. Đ. ovlaštenje za potpisivanje akata iz djelokruga Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU, a što se tiče danas predanog podneska moli dodatni rok za očitovanje na isti.

 

7. Opunomoćenik tužitelja ističe kako iz navedene odluke ministarstva ne proizlazi da bi S. Đ. bila ovlaštena na potpisivanje rješenja, a vezano za članak 4. odluke od 16. listopada 2019., navodi kako upravni postupak nije nikad proveden, nije održano niti jedno ročište niti su tužitelju dostavljeni svi akti iz predmeta kako bi se na iste mogao očitovati, pa stoga predlaže da se provede upravni postupak.  Što se tiče potencijalnog učinka na proračun Eu, ponovno se poziva na odluku SAFU-a od 24. prosinca 2021. Što se tiče ovlasti za potpisivanje akata, ističe kako se to ne može odrediti unutarnjim ustrojstvom pri ministarstvu već samo zakonom, a službena osoba tuženika tvrdi upravo suprotno.

 

8. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te u onu koja prileži spisu predmeta ovoga upravnog spora.

 

9. Tuženik se podneskom o 28. veljače 2022. očitovao na navode tužitelja iznesene na zapisnik od 24. siječnja 2022. i navodi da iz sadržaja definicije nepravilnosti članka 2. točke 36. Uredbe (EU broj 1303/2013) ne proizlazi isključivo zahtjev za nastankom iznosom točno određenog financijskog učinka na proračun Unije i da je sadržajem obuhvaćena kako stvarna šteta, tako i potencijalna šteta u situacijama kada nije moguće količinski točno odrediti financijske posljedice za određeni ugovor o nabavi, da je nepravilnost definirana kao svako kršenje prava Unije i nacionalno pravo u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom. Također ukazuje i na glavu II. Uredbe Vijeća (EZ, EURATOM) broj 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa europskih zajednica pod nazivom Upravne mjere i kazne, kojom je u članku 4. stavku 1. propisano da svaka nepravilnost u pravilu ima za posljedicu oduzimanje nepravilno stečene koristi, između ostaloga obvezu plaćanja ili vračanja dugovanih ili nepravilno stečenih iznosa, te da je stavkom 2. navedenog članka propisano da se primjena mjera iz stavka 1. ograničava na oduzimanje stečenih pogodnosti te, kada je to propisano, kamata koja se može odrediti na paušalnoj osnovi i stavkom 3. istog članka da je propisano da radnje za koje je određeno da imaju svrhu stjecanja pogodnosti suprotno ciljevima prava Zajednice, u slučaju umjetnog stvaranja traženih uvjeta za stjecanje te pogodnosti ima i za posljedicu, odvisno o slučaju, nemogućnost dobivanja pogodnosti ili njezino oduzimanje, dok je stavkom 4. propisano da se mjere propisane tim člankom ne smatraju kaznama. Također ukazuje i na pravno shvaćanje suda Europske unije u predmetu C-260/14 i C-261/14. U nastavku teksta ponavlja navode već iznijete u odgovoru na tužbu koji se odnose i na predmet upravnog spora i citira presude Visokog upravnog suda. Vezano za navode tužitelja kako je rješenje potpisala neovlaštena osoba, odnosno državna tajnica S. Đ., ističe kako su Odlukom o ovlaštenju za potpisivanje akata iz djelokruga rada Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, od 1. listopada 2018. uređenja ovlaštenja za potpisivanje navedenih akata u slučaju odsutnosti ili spečenosti ministra i napominje kako je u Zapisniku s ročišta od 24. siječnja 2022. omaškom navedeno kako se ovlaštenje za potpisivanje pobijanog rješenja temelji na Odluci o ovlaštenju za potpisivanje akata iz djelokruga rada Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije od 16. listopada 2019. i pretpostavlja da je do omaške došlo jer su 24. siječnja 2022. održana dva uzastopna ročišta te da je vjerojatno u Zapisniku ostao unesen podatak relevantan za prethodno ročište. Dalje se poziva na odredbe članka 3. stavka 2. Odluke o ovlaštenju za potpisivanje akata iz djelokruga rada Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europsak unije, kao i na članak 4. iste odluke i na odredbu članka 56. stavak 3. Zakona o sustavu državne uprave te dostavlja i ostale odluke o ovlaštenju za potpisivanje akata iz djelokruga rada Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije koje su međusobno povezane i iz kojih je razvidna kronologija mjerodavnih odluka i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.  

 

10. Dana 16. svibnja 2022. nastavljena je rasprava u ovom upravnom sporu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službenih osoba tuženika i opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te ostaje kod svih dosadašnjih prigovora te i dalje drži kako se ne radi o upravnoj stvari. U odnosu na podnesak tuženika od 28. veljače 2022. ističe se kako je tuženik u prilogu podneska dostavio presude Europskog suda koje u cijelosti potvrđuju ono što u ovom a i svim predmetima pred ovim Sudom tužitelj tvrdi. Iz presude poslovni broj C-260/14 i C-261/14, da je vidljivo da nepravilnost predstavlja samo ako je određena povreda štetno utjecala ili bi mogla štetno utjecati na opći proračun EU obračunom nepravilnog rashoda, kao i da se ne mogu primjenjivati pravni akti retroaktivno, već samo ako je riječ o primjeni novog propisa na buduće u8činke situacije. Nadalje iz presude posl. br. C-408/16, da proizlazi da je financijski ispravak opravdan samo ako se ne može isključiti da je takva uporaba utjecala na proračun predmetnog fonda, što je na Sudu da provjeri. Iz presude posl. br. C-406/14 da jasno proizlazi da nepravilnost predstavlja takvu grešku koja opravdava potrebu da se primijeni financijski ispravak, ako se ne može isključiti mogućnost da je ta povreda utjecala na proračun fondova, pa je stoga potrebno utvrditi prirodu utvrđena nepravilnosti, njezinu težinu i financijski gubitak uključenih fondova. U ovom konkretnom predmetu greška ako je čak i počinjena da nije imala bilo kakav učinak na EU fondove uz naglasak da je u ovom konkretnom slučaju tužitelj primjenjivao pozitivne propise RH i da primjena pozitivnih propisa nikako ne može predstavljati povredu koja bi zahtijevala financijsku korekciju, a sve je to već tužitelj isticao u prigovoru od 13. studenoga 2018. uz točno citiranje propisa to jest zakonskih odredbi koje su u ovom konkretnom predmetu primijenjene.  Tužitelj smatra da je u cijelosti dokazao svoje tvrdnje i po meritumu spora, te se stoga predlaže usvajanje tužbe uz nalaganje tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka

 

11. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja, odgovora na tužbu, kao i podnesaka predanih Sudu i napominje da je već u nizu presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske potvrđeno da se ovdje radi o upravnoj stvari.

 

12. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te u onu koja prileži spisu predmeta ovoga upravnog spora.

 

13. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

14. Pravni okvir predmetnog postupanja, odnosno nadležnost propisani su odredbom članka 5. Uredbe o tijelima u sustavima upravljanja i kontrole korištenja Europskog socijalnog fonda, Europskog fonda za regionalni razvoj i Kohezijskog fonda, u vezi s ciljem "Ulaganje za rast i radna mjesta" (Narodne novine, broj 107/14, 23/15, 129/15, 15/17 i 18/17, dalje: Uredba). Prema istome je središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, Upravljačko tijelo za Operativni program iz članka 4. stavka 2. točke 1.a) Zakona o uspostavi institucionalnog okvira za provedbu europskih strukturnih i investicijskih fondova u Republici Hrvatskoj u financijskom razdoblju 2014. – 2020. (stavak 1.). Upravljačko tijelo, osim funkcija iz članka 50. stavka 8., članka 63. stavaka 2. i 3., članaka 125. i 132., članka 140. stavaka 1. i 2., članka 43. stavka 3., te, ako je primjenjivo, članka 44. stavka 2., članka 46. stavka 1. i članka 70. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1303/2013, u Sustavima obavlja i sljedeće dodatne funkcije: u skladu s člankom 74. stavkom 3. Uredbe (EU) br. 1303/2013, osigurava postojanje mehanizama za provjeru pritužbi na Fondove, provodi postupke ispitivanja i rješavanja prigovora koji se odnose na odabir ili provedbu operacija sufinanciranih Fondovima, ispituje žalbe koje su obuhvaćene područjem primjene tih mehanizama te obavještava Komisiju o rezultatima takvih ispitivanja (stavak 3., točka 28.).

 

15. Prema odredbi članka 7. točke 6. Uredbe posredničko tijelo razine 1 jest nacionalno tijelo koje, u odnosu na prioritetne osi iz svoje nadležnosti, obavlja sljedeće funkcije: izrađuje kriterije za odabir projekata i sudjeluje u odabiru projekata, u skladu s člankom 125. stavkom 3. točkama (a) i (b) Uredbe (EU) br. 1303/2013.

 

16. Člankom 8. stavkom 1. točkom 23. Uredbe propisano je da posredničko tijelo razine 2 jest nacionalno tijelo koje, u odnosu na prioritetne osi iz svoje nadležnosti provodi aktivnosti prevencije, otkrivanja i ispravljanja nepravilnosti te utvrđuje mjere za suzbijanje prijevara, uzimajući u obzir utvrđene rizike, korektivne mjere i povrate nepropisno plaćenih iznosa s kamatama.

 

              17. Odredbom članka 56. stavka 1. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 66/19.) propisano je da je čelnik ministarstva ministar. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da ministarstvo može imati jednog ili više državnih tajnika koji provode utvrđenu politiku vlade u jednom ili više upravnih područja, sukladno ovlaštenju i nalozima ministara. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da ministar odlukom određuje državnog tajnika koji ga zamjenjuje u slučaju odsutnosti ili spriječenosti. Stavkom 4. istog članka Zakona propisano je da državni tajnik za svoj rad odgovara ministru i vladi, dok je stavkom 5. istog članka Zakona propisano da ako ministru prestane dužnost prije isteka mandata, predsjednik vlade određuje državnog tajnika koji upravlja ministarstvom do stupanja na dužnost novog ministra.

 

18. U odnosu na prigovor tužitelja da je osporavano rješenje potpisano od strane neovlaštene osobe, ukazuje se da prema članku 23. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), čelnik tijela nije ovlašten prenijeti ovlast za rješavanje pojedine upravne stvari službenoj osobi (državnom službeniku odnosno službeniku) koji za to nije ovlašten po unutarnjim ustrojstvenim propisima. U predmetnom slučaju, međutim, nije riječ o takvom prijenosu ovlasti, već o zakonskoj ovlasti ministra da odlukom ovlasti državnog tajnika (dakle, neposredno podređenoga državnog dužnosnika, a ne službenika) koji ga zamjenjuje u slučaju odsutnosti ili spriječenosti (članak 56. stavak 3. Zakona o sustavu državne uprave, „Narodne novine“, broj 66/19). Odlukom, KLASA: 080-08/17-01/5, URBROJ: 538-02-2-1/28-18-4 od 3. svibnja 2018.), ministrica je ovlastila državnu tajnicu Spomenku Đurić (potpisnicu osporavanog rješenja) da zamjenjuje ministricu u slučaju njezine odsutnosti ili spriječenosti. Pritom se odsutnošću ne smatraju samo cjelodnevne odsutnosti čelnika tijela. Postoji i više vrsta spriječenosti. Nije riječ samo, primjerice, o bolovanju, korištenju odmora ili dopusta, službenom putovanju i sl. (što su, u osnovi, odsutnosti), već neke od njih postoje i kad čelnik obavlja dio službenih dužnosti, ponekad i u sjedištu tijela, zbog čega je spriječen obavljati cjelinu svojih dužnosti. Zbog toga nije bilo razloga usvojiti prijedlog tužitelja da se rješenje poništi jer da je potpisano od strane neovlaštene osobe.

 

19. Također, neosnovano tužitelj predlaže da ovaj Sud u ovaj upravni spor uključi kao zainteresirane osobe Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo financija i Republiku Hrvatsku, jer nisu ispunjene pretpostavke propisane člankom 19. stavak 1. ZUS-a za pozivanje navedenih Ministarstva i Republike Hrvatske za sudjelovanje u ovom upravnom sporu u svojstvu zainteresiranih osoba.

20. Neosnovanim Sud cijeni prigovor tužitelja da mu nije omogućeno sudjelovanje postupku budući da je navedena tvrdnja u suprotnosti sa stanjem spisa iz kojeg proizlazi činjenica da je tužitelj u tijeku postupka koji se vodio pred SAFU-om pozivan na davanje pojašnjenja vezano za sporne stavke DJN-a, a čime mu je pružena mogućnost očitovati o činjenicama koje su relevantne za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari.

 

21. Što se tiče navoda tužitelja da se u konkretnom slučaju ne radi o materiji koja može biti predmet upravnog spora valja navesti da je Sud u konkretnom predmetu vezan pravnim shvaćanjem iz pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-188/20-4 od 25. svibnja 2021. kojom je poništena presuda ovog Suda, poslovni broj: 10 UsI-1234/2019 od 4. studenog 2019., donesena u istom upravnom sporu.

 

22. Odredbom članka 74. stavak 1., 2. i 3. Uredbe (EU) br. 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. (dalje Uredba), propisano je da države članice ispunjavaju obveze upravljanja, kontrole i revizije te preuzimaju odgovornosti koje iz njih proizlaze i koje su utvrđene u pravilima o dijeljenom upravljanju utvrđenima u Financijskoj uredbi i pravilima za pojedine fondove. Države članice osiguravaju da su njihovi sustavi upravljanja i kontrole za programe uspostavljeni u skladu s pravilima za pojedine fondove te da ti sustavi uspješno funkcioniraju. Države članice osiguravaju postojanje učinkovitih mehanizama za provjeru pritužbi na ESI fondove. Opseg, pravila i postupci takvih mehanizama odgovornost su država članica u skladu s njihovim institucionalnim i pravnim okvirom. Države članice na zahtjev Komisije ispituju žalbe podnesene Komisiji koje su obuhvaćene područjem primjene njihovih mehanizama. Države članice na zahtjev obavješćuju Komisiju o rezultatima tih ispitivanja.

 

23. Odredbom članka 2. točke 36. Uredbe, „nepravilnost“ se definira kao svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom.

 

24. Odredbom članka 143. stavak 2. Uredbe, propisano je da države članice provode potrebne financijske korekcije u vezi s pojedinačnim ili sustavnim nepravilnostima koje su otkrivene u operacijama ili u operativnim programima. Financijske korekcije sastoje se od ukidanja dijela ili cijelog javnog doprinosa nekoj operaciji ili operativnom programu. Države članice uzimaju u obzir prirodu i težinu nepravilnosti i financijskog gubitka za fondove ili EFPR te provode i odgovarajuće korekcije. Upravljačko tijelo evidentira financijske korekcije u računima za obračunsku godinu u kojoj je odlučeno o ukidanju sredstava.

 

25. Među strankama ovog upravnog spora nije sporno, a isto proizlazi i iz dokumentacije koja prileži spisu, da je tužitelj u svrhu financiranja projekta „Studenski smještaj na Kampusu Sveučilišta u Rijeci, 1. Faza (TRIS)“, referentne oznake K.K.09.1.2.01.0005., sa Ministarstvom regionalnoga razvoja i fondova Europske unije te Središnjom agencijom za financiranje i ugovaranje projekata Europske unije dana 7. travnja 2016. sklopio Ugovor na osnovu kojeg su mu iz Europskog fonda za regionalni razvoj trebala biti isplaćena bespovratna sredstva u iznosu od 178.629.017,85 kn; da je tim Ugovorom obuhvaćeno, između ostalog, financiranje radova koji su bili predmetom otvorenog postupka javne nabave i to: 1. Nabava, isporuka i montaža namještaja za objekte studenskog smještaja, 2. Nabava i isporuke elektroničke opreme te unutarnjeg i vanjskog inventara za objekte studentskog smještaja na Kampusu; da su sastavni dio Ugovora Opći uvjeti koji se primjenjuju na projekte financiranja iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova u financijskom razdoblju 2014.-2020. (dalje: Opći uvjeti); da je Agencija u svojstvu Posredničkog tijela razine 2,  provela kontrolu podataka koje je u svezi predmetne javne nabave dostavio tužitelj; da je Agencija izvijestila tužitelja o utvrđenim nepravilnostima i to dostavom Obavijesti o utvrđenim nepravilnostima, KLASA: UP/I-910-04/18-02/432, URBROJ: 538-05-2-2-2/313-19-5 od 13. kolovoza 2019.; da je, sukladno danoj uputi, tužitelj protiv navedene Obavijesti izjavio prigovor o kojemu je tuženik odlučio pobijanim rješenjem pri čemu se pozvao na odredbu članka 122. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09; dalje: ZUP).

 

 

26. Odredbom članka 122. ZUP-a, propisano da se prigovor izjavljuje čelniku tijela, ako ovim zakonom nije drukčije propisano (stavak 1.), dok je u stavku 4. propisano da se protiv rješenja drugostupanjskog tijela o prigovoru može pokrenuti upravni spor.

 

27. Odredbom članka 18. stavak 7. Općih uvjeta propisano je da u slučaju pogrešaka, nepravilnosti i prijevara utvrđenih u Korisnikovu postupanju, Korisnik pristaje da mu Posredničko tijelo razine 2 odredi financijske korekcije ili, ako je primjenjivo, ekstrapolirane financijske korekcije, primjenjujući pri tome propise, upute i smjernice Europske komisije koje se u pogledu određivanja financijskih korekcija primjenjuju na države članice Europske unije, ili nacionalne akte kojima se uređuje navedeno područje.

 

28. U konkretnom slučaju, Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije (dalje: SAFU) dopisom od 5. studenog 2018., obavijestila je tužitelja o utvrđenim nepravilnostima vezano za provedenu nabavu br. 18. „Nabava, isporuka i montaža namještaja za objekte studentskog smještaja“. Posredničko tijelo razine 2 je nakon provedenog postupka kontrole donijelo Obavijest u kojoj je tužitelja izvijestilo da će se zbog uočenih nepravilnosti provesti financijska korekcija odobrenih sredstava, sukladno Smjernicama za utvrđivanje financijskih ispravaka koje u slučaju nepoštovanja pravila o javnoj nabavi Komisija primjenjuje na izdatke koje u okviru podijeljenog upravljanja financira Unija (dalje: Smjernice).

 

29. Prema odredbi članka 21. Općih uvjeta utvrđene nepravilnosti u postupku kontrole razloge su za izmjenu Ugovora na temelju odluke Posredničko tijela razine 2.

 

              30. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj proveo nabavu 18: Nabava, isporuka i montaža namještaja za objekte studentskog smještaja, provedenu u otvorenom postupku javne nabave velike vrijednosti, na kojoj je odabrana ponuda ponuditelja društva T. d. o. o., te je sa istim sklopljen ugovor o nabavi 20. svibnja 2016.  temeljem kriterija najniže cijene i to za iznos od 13.447.910,00 kn + PDV, ukupno 16.809.887,50 kn. Isti dan sklopljen je i Dodatak ugovoru s istim dobavljačem u kojem su redefinirani rokovi isporuke i načini plaćanja. Izmjene se odnose na članak 8. Ugovora kojim je propisan rok izvršenja posla u razdoblju od 2. svibnja do 27. lipnja 2016., dok se dodatkom taj rok mijenja na period 12. lipnja do 5. srpnja 2016. (Faza l) te period l. kolovoza do 25. kolovoza 2016. godine (Faza II), kao i na izmjene članka  4. Ugovora kojim je propisano je da se Naručitelj obvezuje izvršiti isplatu cijene robe po uredno izvršenoj primopredaji u roku od 30 dana od dana zaprimanja računa za uredno isporučenu robu te da plaćanje predujma nije moguće, a Dodatkom se uvodi način plaćanja dobavljaču po ispostavi računa prema jediničnim cijenama iz Troškovnika za robu isporučenu nakon svake od dvije faze, a Zapisnik o primopredaji da će se sastavit za svaku fazu posebno. Odredbom članka 9. propisano je da se oprema smatra uredno isporučenom kada je dostavljena i unesena u novoizgrađene objekte Paviljon l, 2 i 4 te montirana i puštena u rad.

 

31. Tužitelj je 21. srpnja 2016. potpisao Dodatak II Ugovoru kojim se mijenja članak 8. Ugovora prema kojem se isporuka robe kako je navedena u predmetnom članku sada dijeli na Fazu II i III, odnosno da se isporuka kreveta sa noćnim ormarićima i pripadajućim madracima te s eventualno ostalim isporučenim namještajem smatra se Fazom I, potpuna isporuka kuhinja (drvenarija i pripadajući kuhinjski aparati) predstavljaju Fazu II, a isporuka preostalog namještaja predviđenog troškovnikom predstavlja Fazu III. U članku 9. Ugovora izmijenjeni su stavci 2. i 3, te odredba sada glasi: „Izvršitelj će za namještaj i ostalu robu isporučenu u razdoblju od 12. lipnja 2016. godine do 5. srpnja 2016. godine (Faza I), a nakon uredne isporuke toga dijela namještaja sukladno stavku 1. ovog članka ispostaviti račun prema jediničnim cijenama i stavkama iz Troškovnika koji je bio sastavni dio Ponude Izvršitelja, a isto će učiniti i za namještaj i ostalu robu isporučenu u razdoblju od I . kolovoza 2016. godine do 25. kolovoza 2016. godine (Faza II i III). Zapisnik i stavka l . ovog članka sastaviti će se za svaku fazu zasebno, a zapisnik za Fazu III ujedno predstavlja i konačni zapisnik o isporuci.

 

              32. Stoga se zbog naknadne izmjene ugovora pojavila sumnja u postojanje nepravilnosti, i to u smislu odredbe 105. stavak 2. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“, broj 90/11, 83/113, 143/13, 13/2014, dalje u tekstu ZJN) kojom je propisano da ugovor mora biti sklopljen i izvršen u skladu s odredbama dokumentacije za nadmetanje. Međutim, nakon provedenog postupka utvrđivanja nepravilnosti utvrđeno je nepostojanje nepravilnosti te je 10. studenog 2016. donesena Odluka o nepostojanju nepravilnosti.

 

              33. Agencija za reviziju sustava provedbe programa Europske unije (dalje u tekstu: „ARPA") donijela je 14. veljače 2018. Izvješće o reviziji sustava, KLASA: 470-03/17-02/02, URBROJ: 32702/2-18-6  od 14. veljače 2018.) predmet koje kontrole je bila predmetna nabava.

 

              33. Odredbom članka 105. ZJN-a, propisano je da su bitne izmjene ugovora javnoj nabavi u smislu stavka 4. ovoga članka izmjene koje:

              - nude uvjete koji bi, da su bili određeni u osnovnom postupku javne nabave, omogućili sudjelovanje dodatnih ponuditelja uz one koji su sudjelovali ili različitih ponuditelja Od onih koji su sudjelovali, ili odabir drugačije ponude Od odabrane, ili

              - znatno proširuju predmet ugovora na robu, radove ili usluge koje nisu obuhvaćene osnovnim ugovorom, ili

              - mijenjaju ekonomsku ravnotežu u korist ponuditelja na način koji nije bio predviđen uvjetima osnovnog ugovora o javnoj nabavi, ili

              - mijenjaju ugovornu stranu odabranog ponuditelja.

35. Odredbom članka 127. Uredbe propisano je da je tijelo za reviziju dužno osigurati revizije pravilnog funkcioniranja sustava upravljanja i kontrole operativnog programa i odgovarajućeg broja uzoraka operacija na temelju prijavljenih izdataka. Prijavljeni izdaci revidiraju se na temelju reprezentativnog uzorka i, u pravilu, na temelju metoda statističkog uzorkovanja.  Tijelo za reviziju sastavlja:

              a) revizorsko mišljenje u skladu s člankom 59. stavkom 5. drugim podstavkom Financijske uredbe;

              b) izvješće o kontroli koje sadrži glavne nalaze revizija obavljenih u skladu sa stavkom 1., uključujući nalaze u vezi s nedostacima otkrivenima u sustavima upravljanja i kontrole, te predložene i provedene korektivne mjere.

 

              36. Slijedom citirane odredbe Uredbe i članka 143. iste, može se iščitati  obvezatnost mišljenja i nalaza ARPA-e vezano za postupanje tijela u sustavu na koji se taj nalaz i mišljenje odnosi i navedeno mišljenje služi kao korektiv u postupanju tijela Sustava upravljanja i kontrole.

 

              37. Sastavni dio ugovora čini među ostalim dodatak 1.2. Općih uvjeta koji se primjenjuju na projekte financirane iz Fondova u financijskom razdoblju 2014. – 2020. kojim su u članku 11. uređeni kriteriji kojima moraju udovoljavati troškovi da bi bili prihvatljivi, te su u članku 13. uređena pitanja vezana uz zahtjev za nadoknadu sredstava, kod je člankom 15. uređen postupak i način plaćanja prihvatljivih troškova.

 

              38. Sukladno članku 18. stavku 7. Općih uvjeta propisano je da u slučaju pogrešaka, nepravilnosti i prijevara utvrđenih u korisnikovu postupanju, korisnik pristaje da mu posredničko tijelo razine 2 odredi financije korekcije ili ako je primjenjivo ekstrapolirane financijske korekcije, primjenjujući pri tome propise, upute i smjernice Europske komisije koje se u pogledu određivanja financijskih korekcija primjenjuju na države članice Europske unije ili na nacionalne akte kojima se uređuje navedeno područje.

             

              39. Provedenom kontrolom je utvrđeno da se promjena točno određenog roka dostave te načina plaćanja smatraju bitnim izmjenama ugovora obzirom da su uvedeni uvjeti koji bi da su bili određeni u osnovnom postupku javne nabave, omogućili sudjelovanje dodatnih ponuditelja uz one koji su sudjelovali ili različitih ponuditelja od onih koji su sudjelovali te mijenjaju ekonomsku ravnotežu u korist ponuditelja na način koji nije bio predviđen u uvjetima osnovnog ugovora javnoj nabavi. Također je utvrđeno kako tužitelj navodi kako ne postoji mogućnost plaćanja po situacijama, nego samo odjednom po završetku izvršenog posla, a vezan za rok dostave u slučaju žalbi i produžetka postupka nabave, tužitelj ističe da je rok za dostavu onaj naveden u Dokumentaciji za nadmetanje. Slijedom navedenog zaključeno je da bi izmjena navedenih uvjeta tijekom osnovnog postupka omogućila sudjelovanje dodatnih ili različitih ponuditelja, te ARPA smatra da je korisnik u trenutku provođenja osnovnog postupka imao dovoljno informacija na osnovu kojih je mogao znati da postoji mogućnost produženja postupka, te do kojih promjena u postupku može doći zbog produženja postupka nabave.

 

              40. Obzirom da je tužitelj tijekom postupka nabave počinio više vrsta nepravilnosti, smjernicama za utvrđivanje financijskih ispravaka propisano je da u slučaju kada se u jednom postupku otkrije više nepravilnosti, stope ispravaka nisu kumulativne već se za donošenje odluke o stopi ispravka kao pokazatelj uzima najozbiljnija nepravilnost. Stoga je i predloženo da se primijene procedure vezane uz nepravilnosti i povrate te isprave neprihvatljive izdatke u iznosu od 25% ukupne vrijednosti svih troškova proizašlih iz predmetne nabave, a obzirom da je PT2 za navedenu nabavu donio Odluku o nepravilnosti te utvrdio financijski ispravak od 5% (vezano za diskriminacijske tehničke specifikacije), da je potrebno primijeniti stopu ispravka na način da ukupni financijski ispravak u konačnici iznosi 25% ukupne vrijednosti nabave i da je navedenu stopu ispravka potrebno  primijeniti za slučaj bitnih izmjena ugovora.

 

 

41. Što se tiče navoda tužitelja da SAFU u svojoj Odluci nigdje ne navodi kako je utvrdio da je uslijed pogreške došlo do štete proračunu Unije ili da bi moglo doći do štete, pravilno navodi tuženik da iz sadržaja definicije nepravilnosti članka 2. točke 36. Uredba (EU) br. 1303/2013 ne proizlazi isključivo zahtjev za nastankom iznosom točno određenog financijskog učinka na proračun Unije, već da je sadržajem definicije nepravilnosti obuhvaćena kako stvarna šteta, tako i potencijalna šteta u situacijama kada nije moguće količinski točno odrediti financijske posljedice za određeni ugovor o nabavi.

 

42. Uredba (EU) 1303/2013 u članku 2. točka 36. definira „nepravilnost“ kao svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom.

 

43. Za izračunavanje nepravilnog iznosa primjenjuju se Smjernice za utvrđivanje financijskih ispravaka koje u slučaju nepoštovanja pravila o javnoj nabavi Komisija primjenjuje na izdatke koje u okviru podijeljenog upravljanja financira Unija. Trošak predmetne javne nabave u većem dijelu je bio prijavljen prema Europskoj komisiji za nadoknadu, pa u slučaju da nije otkrivena navedena nepravilnost nastala bi šteta za proračun Unije.

 

44. Slijedom svega gore izloženog, Sud nalazi da prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, a na koje (prigovore) se tuženik opširno očitovao u obrazloženju svoje odluke kao i u odgovoru na tužbu, te na održanoj raspravi pred Sudom, davši pritom jasne, precizne i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih je iste ocijenio neosnovanima, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud.

 

45. Slijedom iznijetog, sud utvrđuje da osporavanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke.

 

46. Tuženik je zatražio i naknadu putnog troška nastalog u vezi dolaska na ročišta (24. siječnja i 16. svibnja 2022) u visini 1.060,00 kn, a kojeg čini trošak cijene goriva 780,00 kn, te trošak cestarine 280,00 (2 x140,00 kn). Međutim, primjenom Pravilnika i to članka 6. stavak 1. putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa, izvršeno najkraćim putem i najekonomičnijim prijevoznim sredstvom (članak 7. stavak 1. Pravilnika), a samo na relacijama na kojima ne prometuju sredstva javnog prometa pripala bi naknada troškova u vidu kilometraže (članak 8. stavak 1. Pravilnika).  Stoga, kako je na internetskim stranicama Autobusnog kolodvora Zagreb dostupan podatak da je cijena povratne autobusne karte na relaciji Zagreb-Rijeka s jutarnjim polaskom (6,00 h) 156,00 kn, to je putni trošak tuženiku priznat u iznosu 312,00 kn (2 x 167,00 kn). Međutim, obzirom da je službena osoba tuženika istog dana neprekidno obavljala dužnost u više predmeta (Us I-789/2021, Us I-292/2021), navedena naknada je podijeljena na sve predmete u jednakim dijelovima, tako da po svakom predmetu tuženiku pripada trošak u iznosu od 156,00 kn, sukladno članku 4. Pravilnika, dok je u preostalom dijelu, tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora (točka II. i III. izreke).

 

              47. Budući da tužitelj nije uspio u ovome sporu, to je zahtjev za naknadu troškova, na temelju članak 79. stavak 4. ZUS.-a valjalo odbiti kao neosnovan (točka IV. izreke).

 

U Rijeci 23. svibnja 2022.

 

 

Sutkinja

            Danica Vučinić, dipl. iur.

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

              Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a)