Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-370/17-2 Županijski sud u Varaždinu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-370/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. M., OIB:… iz M. S., zastupane po punomoćnicima O. U. u V., protiv tuženice D. M., OIB:…, iz Č., zastupane po punomoćniku S. M., odvjetniku u Č., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj P-519/12-43 od 29. travnja 2015., dana 15. veljače 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se žalba tuženice, te se ukida presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-519/12-43 od 29. travnja 2015. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

             

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom pod toč. I. izreke tuženica je obvezana isplatiti tužiteljici iznos od 24.717,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose od dospjelosti do isplate i trošak parničnog postupka u iznosu od 15.634,00 kn.

 

Navedenu presudu u cijelosti, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovome sudu da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu tuženice nije odgovoreno.

 

              Žalba tuženice je osnovana.

 

              Predmet postupka je zahtjev za isplatu iznosa od 24.717,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose koji su ustegnuti tužiteljici, kao jamcu po ugovoru o kreditu M. d.d. Č. broj …, temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-1540/01 od 7. lipnja 2001. radi namirenja obveze glavnog dužnika pok. Š. J. koji je pravni prednik tuženice.

 

              Pravno stajalište o osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

 

-          da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu s M. d.d. Č. zajedno s J. Š. kao glavnim dužnikom i L. V. kao jamcem, te da je temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-1540/01 od 7. lipnja 2001. s njezine mirovine ustegnut iznos od 24.717,00 kn radi namirenja tražbine M. d.d. Č. po navedenom ugovoru o kreditu;

 

-          da je tuženica rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika J. C. iz Č. broj O-327/06 od 26. svibnja 2006. utvrđena zakonskom nasljednicom iza pok. Š. J., te je naslijedila njegovu cjelokupnu ostavinsku imovinu;

 

-          da je u postupku utvrđena vrijednost naslijeđene imovine koja se sastoji - od neisplaćene mirovine pok. Š. J. za razdoblje od 1. siječnja do 27. siječnja 2006. prema podacima H. P. V. od 3. prosinca 2012. u iznosu od 1.869,85 kn, od isplaćene naknade vrijednosti s osnova udjela u umirovljeničkom fondu prema podacima H. I. od 4. veljače 2013. u iznosu od 10.155,34 kn, od naknade vrijednosti za dodjelu grobnog mjesta na korištenje na neodređeno vrijeme prema podacima G. Č. d.o.o. Č. od 13. veljače 2015. u iznosu od 1.610,00 kn i vrijednosti nadgrobnog spomenika u iznosu od 5.800,00 kn, od vrijednosti osobnog automobila Z. Y. prema podacima Porezne uprave Čakovec od 3. prosinca 2012. u iznosu od 1.221,00 kn i tržišne vrijednosti naslijeđenih nekretnina prema provedenom građevinskom vještačenju u iznosu od 8.226,50 kn, odnosno da je vrijednost naslijeđene imovine tuženice iza pok. Š. J. u ukupnom iznosu od 28.882,69 kn;

 

-          da je prema potvrdi M. d.d. od 30. travnja 2012. tužiteljici po kreditu glavnog dužnika Š. J. broj … izvršeno ustezanje mirovine u razdoblju od 14. kolovoza 2009. do 16. travnja 2012. u dosuđenim iznosima.

 

Na temelju navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da je vrijednost naslijeđene imovine viša od visine utuženog potraživanja i da je tuženica odgovorna tužiteljici za namirenje cjelokupne tražbine primjenom čl. 139. st. 3. Zakona o nasljeđivanju, te da tužiteljica primjenom čl. 120. Zakona o obveznim odnosima ima pravo zahtijevati kao jamac koji je isplatio vjerovnikovu tražbinu od dužnika sve što je isplatila za njegov račun uključujući i kamate od dana isplate. Ujedno je utvrdio da prigovor zastare tuženice nije osnovan obzirom na razdoblje izvršenog ustezanja mirovine tužiteljice kada je i nastalo regresno pravo, slijedom čega je usvojio zahtjev i obvezao tuženicu isplatiti iznos od 24.717,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose navedene u izreci pobijane presude.

 

              U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud protivno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske obvezao je isplatiti zateznu kamatu koja se ne može obračunavati u situaciji kada glavnica nije plaćena. Osporava utvrđenje visine vrijednosti naslijeđene imovine jer u vrijednost nije smjela biti obračunata vrijednost nadgrobnog spomenika i naknade za dodjelu grobnog mjesta u iznosu od 7.410,00 kn. Ustraje kod prigovora zastare obzirom je J. Š. umro 27. siječnja 2006. i navodi da je tužiteljica primjenom čl. 122. Zakona o obveznim odnosima bila ovlaštena tražiti osiguranje za eventualne zahtjeve i primjenom čl. 140. istog zakona odvajanje ostavine od imovine nasljednika. Ističe da joj je u ovršnom postupku od P. d.d. Z. do 16. rujna 2013. naplaćeno 35.800,00 kn, te da prvostupanjski sud tu činjenicu "nije razmotrio" slijedom čega činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica nije pravilno utvrđeno.

             

              Žalba tuženice osnovana je u dijelu kojim pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je posljedica pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda, radi čega ovaj sud nije u mogućnosti ocijeniti zakonitost pobijane presude.

 

Iako se prvostupanjski sud nije određeno izjasnio u obrazloženju presude o tvrdnjama tuženice da je podmirila dug pok. oca, čime tuženica otklanja odgovornost za ispunjenje obveze prema tužiteljici, pozivajući se na ovršni predmet Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-136/11 (Ovr-1540/01), ovaj sud utvrđuje da je u tom predmetu na prijedlog ovrhovoditelja M. d.d. Č. od 10. veljače 2012. doneseno rješenje o ovrsi 29. svibnja 2012. kojim je određena ovrha na plaći ovršenice radi namirenja tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 15.108,71 kn sa zateznom kamatom i troškova ovršnog postupka određenih rješenjem o ovrsi broj I-1044/97 sa zateznom kamatom i rješenjem o ovrsi broj Ovr-1540/01 od 7. lipnja 2001. Kako je protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženica izjavila žalbu o kojoj nije odlučeno, što znači da rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno, a rješenjem istoga suda broj Ovr-136/11-17 od 19. kolovoza 2013. je obustavljena ovrha, te kako se isplata zaplijenjenog dijela plaće kod poslodavca ne provodi prije nego što rješenje o ovrsi postane pravomoćno, to iz stanja u spisu na koji se tuženica poziva ne proizlazi da je podmirila dug pok. prednika. Kada se to poveže s potvrdom M. d.d. Čakovec od 30. travnja 2012. koja potvrđuje da banka nema nikakvih potraživanja prema tužiteljici temeljem jamstva po kreditu glavnog dužnika i s podacima o uplatama tužiteljice u razdoblju od 14. kolovoza 2009. do 16. travnja 2012., to očito tuženica ni u kojem dijelu nije podmirila dug po kreditu pok. J. Š.

 

Obzirom tuženica ustraje kod prigovora zastare u žalbi, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno prigovor ocijenio neosnovanim. Kako se pritom nije pozvao na primjenu materijalnog prava valja istaći da rok zastare počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze primjenom čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br.: 33/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO), te nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena primjenom čl. 362. ZOO-a. Obzirom se zastarni rok za regresno potraživanje jamca procjenjuje primjenom čl. 372. st. 1. ZOO-a, te uzimajući u obzir da je tužiteljica najstariju tražbinu podmirila 14. kolovoza 2009. i da je tužba podnesena 21. lipnja 2012., to tužiteljici nije prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

Međutim, kako je tužiteljica tijekom postupka osporavala vrijednost naslijeđene imovine, te isto osporava i žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud u pogledu te činjenice pogrešno utvrdio činjenično stanje.

 

Prema čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne Novine br.: 48/03., 163/03., 35/05., u daljnjem tekstu: ZN) nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove, a prema st. 3. nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.

 

Dakle, tuženica odgovara za dugove pok. Š. J. do visine vrijednosti naslijeđene imovine koju je imovina imala u trenutku prijelaza na tuženicu kao nasljednicu. Stoga se vrijednost naslijeđene imovine procjenjuje prema tržišnoj vrijednosti stvari koje predstavljaju ostavinsku imovinu u vrijeme smrti pok. prednika tuženice.

 

Prema stanju u spisu ovaj sud utvrđuje da je rješenjem prvostupanjskog suda broj P-519/12-30 od 18. travnja 2014. određeno građevinsko vještačenje tržišne vrijednosti suvlasničkih dijelova nekretnina koje je naslijedila tuženica, time da nalogom nije određeno vještačenje vrijednosti na dan smrti pok. Š. J.. Iz nalaza i mišljenja M. d.o.o. Č. od 22. srpnja 2014. nije vidljivo na koji dan je izvršen izračun tržišne vrijednosti nekretnina. Isto tako prema podacima G. Č. d.o.o. od 12. veljače 2015. nije vidljivo da se podaci o naknadi za dodjelu grobnog mjesta na korištenje te o vrijednosti nadgrobnog spomenika odnose na datum smrti pok. Š. J.

 

Kako očito vrijednost naslijeđene imovine nije procjenjivana u odnosu na trenutak prijelaza te imovine na tuženicu, a o pravilno utvrđenoj vrijednosti ostavinske imovine ovisi njezina odgovornost za dugove pok. Š. J. primjenom čl. 139. st. 3. ZN-a i to u visini podmirene obveze tužiteljice kao jamca-platca na koje ima pravo primjenom čl. 1013. st. 1. ZOO-a, to je valjalo prihvatiti žalbu tuženice i primjenom čl. 370. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud je dužan provođenjem predloženih dokaza, te eventualno novih dokaza u okviru dispozicije stranaka, utvrditi vrijednost naslijeđene imovine tuženice na dan smrti pok. Š. J., te će potom novom odlukom ocijeniti osnovanost zahtjeva tužiteljice, koju će obrazložiti jasnim i određenim razlozima u pogledu činjenice ukazane ovim rješenjem i koji će ovome sudu omogućiti provjeru njezine zakonitosti u eventualno ponovnom žalbenom postupku. Ujedno će novom odlukom odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

 

U Varaždinu 15. veljače 2018.

Copyright © Ante Borić