Broj: Gž-1062/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Nade Krnjak kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tanje Novak-Premec kao članice vijeća, na prijedlog više sudske savjetnice Dragane Đula, u pravnoj stvari tužiteljice A. Ž., pok. A., OIB: …, iz S., zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., protiv tuženika T. B., OIB: …, iz G., O. Š., zastupanog po punomoćniku T. T., odvjetniku u G., radi utvrđenja, povodom žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pst-828/11 od 8. veljače 2016., dana 16. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pst-828/11 od 8. veljače 2016. u toč. I. i III. izreke.

 

U nepobijanom  dijelu u toč. II. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u toč.I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da na strani tužiteljice A. Ž., p. A., ne postoje razlozi nedostojnosti za nasljeđivanje ostavitelja p. V. B., p. A., i da ista ima pravo nasljeđivanja ostavitelja.

 

    Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate p kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05), primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja  je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo prethodnom polugodištu za 5% poena.“

 

U toč. II. izreke utvrđeno je da ½ dijela radnog stroja marke "Mio Osijek" tip "P-402L", br. šasije 1820, god. proizvodnje 1989. predstavlja posebnu imovinu tužiteljice A. Ž., p. A., a toč. III određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak.

 

Navedenu presudu u točci I. izreke, pravovremeno podnijetom žalbom pobija tužiteljica iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr. 57/11, 148/11 –  pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH - dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev i tuženika obveže na naknadu parničnih troškova.

 

Pravovremeno podnijetom žalbom prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke pobija i tuženik bez navođenja zakonskih žalbenih razloga s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na parnični trošak te da cjelokupni trošak dosudi tuženiku.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi da kod nje ne postoje razlozi nedostojnosti za nasljeđivanje ostavitelja pok. V. B. i da ima pravo nasljeđivanja ostavitelja te da ½ dijela radnog stroja "MIO OSIJEK" tip P-402 L, broj šasije 1820, godina proizvodnje 1989. predstavlja njezinu posebnu imovinu.

 

Na temelju ocjene svih provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenično stanje:

 

- da se pred istim sudom vodi ostavinski postupak u predmetu broj O-291/08 iza smrti V. B., p. A., koji je preminuo 7. 4. 2004. te da je ostavitelj od zakonskih nasljednika ostavio izvanbračnu suprugu A. Ž. (dalje u tekstu tužiteljica), kćerku A. B. (sada D.) te sinove J. B. i T. B., (dalje u tekstu tuženik)

- da je tužiteljica sa ostaviteljem, pok. V. B. živjela u izvanbračnoj zajednici od 1970.-ih godina, u kojoj zajednici je rođeno dvoje zajedničke djece i to A. D., r. B. i J. B.

- da iz spisa br. O-834/04 proizlazi da je 3. 6. 2004. tužiteljica javnom bilježniku I. B. u S. predala pisanu oporuku pred svjedocima koja je bila u plastičnom omotu na bijelom papiru, bez datuma, pisana mehaničkim putem te je sadržavala potpise svjedoka i potpis ostavitelja te je javni bilježnik utvrdio da se radi o pisanoj oporuci pred svjedocima prema kojoj je univerzalna nasljednica tužiteljica,

- da je tužiteljica kao oporučna nasljednica dala nasljedničku izjavu kojom je priznala oporuku ostavitelja kao istinitu i pravno valjanu i prihvatila se nasljedstva, dok su djeca ostavitelja A. B. i J. B. u nasljedničkim izjavama priznali oporuku ostavitelja kao istinitu i pravno valjanu,  izjavljujući da nemaju zahtjeva prema ostavini

- da je tuženik osporio istinitost i pravnu valjanost oporuke, navodeći da sumnja u autentičnost same oporuke, kao i potpis ostavitelja na istoj te je postavio  zahtjev za nužnim dijelom iz ostavine,  zbog čega je rješenjem od 15. ožujka 2005. prekinut ostavinski postupak te je tuženik upućen na pokretanje radi poništenja iste oporuke,

- da je u predmetu broj P-721/05 u kojem se vodio parnični postupka pokrenut od strane ovdje tuženika sukladno navedenoj uputi danoj u rješenju broj O-834/04 od 15. ožujka 2005. donijeta presuda broj P-721/05 od 14.10.2009. na temelju priznanja tuženice jer je ovdje tužiteljica priznala tužbeni zahtjev tužitelja da navedena pisana oporuka pred svjedocima ostavitelja V. B. nije istinita ni pravno valjana, pa kao ništavna ne proizvodi nikakve pravne učinke

- da je takvo priznanje ovdje tužiteljice uslijedilo nakon što su saslušani kao svjedoci S. R. i D. G. koji su potpisani kao svjedoci oporuke a koji su  suglasno izjavili da ih je tužiteljica nakon smrti ostavitelja V. B. zamolila da se potpišu na njegovoj oporuci te nakon što je tuženik tijekom tog postupka dostavio dokaz o podnošenju kaznene prijave protiv tužiteljice zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. KZ/97 i o tome dostavio dokaz

- da je tužiteljica sa tuženikom prije priznanja o ništavosti oporuke u istom postupku sklopila i djelomičnu sudsku nagodbu prema kojoj su se suglasili o diobi nekretnine označene kao 5183/10365 dijela čest. zem. 1752/773 k.o. D. S., na način da je ovdje tuženik postao suvlasnik ¼ dijela označene nekretnine, a ovdje tužiteljica ¾ dijela.

- da je nakon sklopljene djelomične sudske nagodbe donijeto i djelomično rješenje o nasljeđivanju broj O-291/08 od 12. ožujka 2008.

-da su nakon nastavka ostavinskog postupka tužiteljica te njezina djeca A. i J. B. na ročištu 11.3.2010. povukli ranije dane nasljedničke izjave (13.10.2004. i 06.12.2004.) navodeći da su ih dali u zabludi u uvjerenju da je predana pisana oporuka ostavitelja valjana te je u skladu s njihovim prijedlogom sud iste oglasio ništavnim 

- da je nakon toga tužiteljica postavila zahtjev za izdvajanje ½ dijela cjelokupne ostavinske imovine na ime bračne stečevine, a u daljnjem tijeku postupka taj zahtjev je ograničila na stan u Splitu te gospodarsko vozilo – radni stroj "MIO OSIJEK" tip P-402 L, broj šasije 1820, godina proizvodnje 1989.

- da su se s njezinim zahtjevom suglasili A. B. D. i J. B., dok je tuženik priznao zahtjev za izdvajanje u odnosu na stan u S., a osporio u odnosu na 1/2 radnog stroja koji da je njegovo vlasništvo te u odnosu na ostale nekretnine s tvrdnjom da je nekretnine ostavitelj stekao prije zasnivanja izvanbračne zajednice sa tužiteljicom

- da su potom svi nasljednici dali nasljedničke izjave kojima se prihvaćaju dijela nasljedstva koji ih pripada temeljem zakona

- da je tuženik istaknuo prigovor nedostojnosti tužiteljice za nasljeđivanje ostavitelja jer da je ista krivotvorila oporuku ostavitelja

- da su nakon toga ovdje tužiteljica i tuženik zatražili odgodu ročišta radi mirne diobe ostavinske mase, no do čega nije došlo pa je postupak prekinut rješenjem O-291/08 od 19.4.2011. i tužiteljica upućena da pokrene parnicu, što je ista i učinila

- da je tijekom predmetnog parničnog postupka pokrenutom od strane tužiteljice određeno izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice na okolnosti da nije krivotvorila ostaviteljevu oporuku, nego da je ista sačinjena sukladno ostaviteljevoj posljednjoj volji, no tijekom saslušanja tužiteljica se uopće nije očitovala o toj odlučnoj činjenici, već je opet predložila tuženiku da spor riješe mirnim putem, što je isti prihvatio, ali do realizacije dogovora ipak nije došlo

- da tužiteljica nije predložila nikakve dokaze na okolnost ne postojanja razloga njezine nedostojnosti za nasljeđivanje

- da je tuženik 21.6.2004. podnio kaznenu prijavu protiv N.N. osobe radi krivotvorenja oporuke ostavitelja u kojoj je predloženo saslušanje tužiteljice i svjedoka oporuke, koja kaznena prijava je zaprimljena pod br. Kn-DO-1253/04, a nadopunjena podneskom tuženika od 15.10. 2009. u kojem je kao osumnjičena označena tužiteljica, te je priložen zapisnik s rasprave od 10.9.2009. u predmetu Općinskog suda u Splitu pod brojem P-721/05 s iskazima oporučnih svjedoka.

- da iz dopisa ODO-a Split od 4.11.2009. proizlazi da se u kaznenoj prijavi tuženika i dopuni kaznene prijave navodi da je tužiteljica osoba koja je krivotvorila oporuku pok. V. B. i predala je javnom bilježniku I. B. na zapisniku od 3.6.2004, ali da se po istoj dalje neće postupati jer je za počinjeno kazneno djelo krivotvorenja isprave nastupila relativna zastara kaznenog progona.

 

Temeljem navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključio je da tužiteljica nema pravo nasljeđivanja ostavitelja jer je svojim ponašanjem postala nedostojna za nasljeđivanje  u smislu odredbe čl. 125. toč. 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 48/03; 163/03; 35/05; 127/13; 33/15, dalje u tekstu:ZN). Takav zaključak prvostupanjski sud obrazlaže navodeći da je tužiteljica znala da tekst pisane oporuke bez potpisa dva svjedoka nije pravno valjana oporuka bez obzira tko je istu napisao na stroju, jer da u protivnom ne bi dostavljala oporuku svjedocima na potpis nakon smrti ostavitelja, već bi takvu oporuku, ako je njome raspolagala, predala javnom bilježniku, kako je to učinila sa oporukom koju su naknadno potpisali svjedoci. Sud prvog stupnja se nije upuštao u raspravljanje tko je oporuku napisao na stroju oporuku i da li je potpis ostavitelja krivotvoren jer stranke te dokaze nisu ni predlagale. Pritom prvostupanjski sud smatra da je tužiteljica time što je tekst oporuke dala svjedocima oporuke na potpis nakon smrti ostavitelja, znajući da bez njihovih potpisa imovina neće biti raspoređena onako kako piše u oporuci, odnosno da ona neće postati vlasnicom ukupne imovine pok. izvanbračnog supruga V. B., ista krivotvorila oporuku, te je potom istu i upotrijebila predajući je kao valjanu i temeljem takve lažne krivotvorene oporuke dala i nasljedničku izjavu priznajući oporuku ostavitelja kao istinitu i pravno valjanu i prihvatila se nasljedstva. Uslijed navedenog sud smatra irelevantnim to što je tužiteljica kasnije tu nasljedničku izjavu povukla pravdajući se da je istu dala u zabludi uvjerena da je oporuka istinita i pravno valjana. Kao dodatni razlog koji govori u prilog nedostojnosti tužiteljice za nasljeđivanje u pobijanoj presudi ukazuje se da je tužiteljica priznala tužbeni zahtjev tuženika o pravnoj nevaljanosti oporuke tek nakon što su svjedoci oporuke suglasno iskazivali da im je oporuku donijela na potpis nakon smrti ostavitelja, te nakon što je tuženik protiv nje podnio kaznenu prijavu zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave. Također sud prvog stupnja ističe da je pok. ostavitelj bio diplomirani pravnik i radio u pravnoj službi državne ustanove pa je znao da pisana oporuka na stroju mora biti potpisana od strane dva svjedoka kako bi ista imala pravno valjanu snagu pisane oporuke pred svjedocima. S obzirom da tekst oporuke svjedoci nisu potpisali za života ostavitelja, mišljenje je suda prvog stupnja da stvarna volja ostavitelja, čak i da je on sačinio spornu oporuku, ne bi bila da ga naslijedi tužiteljica za cijelo, već da se ostavina rasporedi po zakonskom osnovu nasljeđivanja pa da se na opisani način tužiteljica zapravo ogriješila u posljednju volju ostavitelja.

 

Osporavajući pravilnost zaključaka suda prvog stupnja tužiteljica u žalbi u bitnom iznosi stav da zakonodavac pod sintagmom „krivotvorio ostaviteljevu oporuku“ smatra da bi trebala postojati pravomoćna osuđujuća kaznena presuda protiv osobe koja bi sastavila lažnu javnu ispravu te da samo osuđujuća presuda predstavlja temelj za postojanje razloga nedostojnosti za nasljeđivanje normiran pod tim oblikom u čl. 215. st. 1. toč. 3. ZN, a da se u predmetnom slučaju ne zna ni tko je sastavljač oporuke te protiv nje čak nije ni pokrenut kazneni postupak. Nadalje tvrdi da to što je donijela oporuku svojim susjedima na potpis nakon smrti ostavitelja ne znači da je krivotvorila i njegovu posljednju volju te smatra neshvatljivim zaključak suda prvog stupnja da nije bitno tko je pisao predmetnu oporuku. Obrazlaže da je sud prvog stupnja pogrešno cijenio i njezino priznanje u parničnom postupku broj P-721/05 jer suprotno pobijanom obrazloženju upravo to priznanje ide u prilog činjenici njezine savjesnosti i poštenja budući da je tužbeni zahtjev priznala odmah po saznanju da se radi o pravno nevaljanoj oporuci te se s ostalim zakonskim nasljednicima dogovorila oko podjele dijela ostavinske imovine. Ujedno tužiteljica ističe da je teret dokaza njezine nedostojnosti za nasljeđivanje trebao biti na tuženiku, a koji tijekom postupka nije predlagao nikakvo izvođenje dokaza u smislu osnovanosti da bi predmetna oporuka bila falsificirana, niti je predlagao provođenja grafološkog vještačenja obzirom da je isticao da potpis na oporuci nije potpis njegovog oca te smatra da tijekom postupka ničim nije dokazano da bi na njezinoj strani postojala bilo kakva namjera da posljednju volju ostavitelja iskaže na pogrešan način.

 

Iznijetim žalbenim obrazloženjem tužiteljica nije dovela u sumnju pravilnost pobijane presude. Prije svega pogrešan je stav tužiteljice da je u ovom postupku teret dokaza bio na tuženiku. Naime, upravo je ona ta koja je rješenjem prvostupanjskog suda broj O-291/09 od 19. travnja 2011. bila upućena da pokrene parnicu protiv tuženika radi utvrđenja  da ne postoje razlozi za njezinu nedostojnost propisani odredbom čl. 125. toč. 3. ZN da naslijedi ostavitelja te da u ostavinu ne ulazi ½ dijela radnog stroja marke „MIO-OSIJEK“, TIP „P-402 L“, broj šasije 1820, god. proizvodnje 1989. Dakle, s obzirom na takvu izreku rješenja ostavinskog suda, a na koje nije bilo žalbe, upravo je na njoj bio teret dokaza o tome da nije nedostojna za nasljeđivanje. Međutim tužiteljica na tu okolnost nije predložila niti jedan jedini dokaz već se tijekom prvostupanjskog postupka zajedno s tuženikom isključivo bavila pitanjem kako na najjednostavniji način podijeliti imovinu ostavitelja izbjegavajući konkretna utvrđenja glede pitanja krivotvorenja oporuke, iako je mogla predložiti grafološko vještačenje i time otkloniti svaku sumnju da je potpisala ostavitelja i manipulirala njegovom posljednjom voljom.

 

Također je pogrešan stav tužiteljice da je za postojanje zaključka o krivotvorenju oporuke potrebna pravomoćna osuđujuća kaznena presuda zbog kaznenog djela krivotvorenja. Odredba čl. 125 st. 3. ZN nigdje ne propisuje da bi samo kaznena osuđujuća presuda bila ta koja bi definirala nekog kao krivotvoritelja oporuke, odnosno kao osobu koja bi iz tog razloga bila nedostojna za nasljeđivanje. Kao što se sud prvog stupnja pravilno pozvao na komentar odredbe čl. 125 toč. 3. ZN-a (Kreč-Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju, 1964.), nedostojna za nasljeđivanje je i svaka druga osoba koja na bilo koji drugi način sudjeluje u uništavanju, sakrivanju i krivotvorenju oporuke ili druge isprave koja sadrži izjavu posljednje volje, a to uključuje i slučajeve ako određeni nasljednik nije krivotvorio oporuku niti osobno sudjelovao kod krivotvorenja, ali je znajući da je oporuka krivotvorena dao nasljedničku izjavu na temelju te oporuke. I prema stavu ovog suda drugog stupnja, a imajući u vidu sve prezentirane dokaze, tužiteljica je nedvojbeno bila svjesna da bez potpisa dva svjedoka ima ispravu koja nema svojstvo pravovaljane oporuke te je pribavila potpise svjedoka oporuke nakon smrti ostavitelja kako bi u ostavinskom postupku mogla predati oporuku podobnu da temeljem nje postane nasljednica. U prilog takvog stava doista govori i činjenica da je do priznanja tuženice da je oporuka pravno nevaljana u parničnom postupku broj P-721/05 došlo tek nakon iskaza svjedoka oporuke, a suprotno njezinim navodima, to priznanje nije dala odmah po saznanju o nevaljanosti. Naime, da je oporuka nevaljana, za nju je postalo nesporno već u trenutku upućivanja ovdje tuženika na parnicu s obzirom da je bila svjesna kada je dala oporuku na potpis svjedocima, a ona je tužbeni zahtjev priznala tek nakon što je postalo jasno da će tužbeni zahtjev biti usvojen s obzirom na iskaze svjedoka oporuke te nakon što je tuženik protiv nje podnio i kaznenu prijavu. Nadalje, u predmetnom postupku tužiteljica se uopće o činjenici nastanka oporuke nije izjašnjavala već se bavila pitanjem što brže podjele imovine. Pritom su njezini žalbeni prigovori o tome da sud presudu temelji na iskazima svjedoka danim u drugom postupku neosnovani, budući da su se stranke na ročištu od 17. rujna 2015. (list 12 spisa) suglasile da se u dokazne svrhe pročitaju iskazi svjedoka D. G. i S. R. koje su dali u predmetu II P-721/05 10. rujna 2009. te je priložena preslika zapisnika iz tog spisa (list 14-15 spisa), a pritom tužiteljica tijekom postupka nije prigovorila niti jednom provedenom dokazu. Dakle, prema svemu navedenom pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica namjerno pogrešno prezentirala pravu volju ostavitelja i postala nedostojna za nasljeđivanje u smislu odredbe čl. 125. st. 3. ZN.

 

Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u toč. I izreke.

 

Nije u pravu ni tuženik kada se žali protiv toč. III. izreke pobijane presude s tvrdnjom da je pogrešna odluka o troškovima postupka jer je tužiteljica uspjela u sporu samo s neznatnim djelom tužbenog zahtjeva. Obrazlaže da je radni stroj MIO Osijek, konkretno motokultivator kolokvijalno zvan „Agria“ u vrijeme kada je kupljen koštao cca 1.000,00 DM dok danas vrijedi cca 6.000,00 kn, a s obzirom da je predmet utuženja danas star 27 godina vrijedio bi manje od 500,00 kn. S druge strane tuženik ističe da se imovina na koja se odnosi toč. I sastoji od stana u S. od 54 m2 koji vrijedi cca 100.000,00 eura te obiteljske kuće u D. S., parcela u M. i u uvali Š. gdje se cijene zemljišta kreću od 20 do 200 eura po m2 zbog čega smatra da je uspjeh tužiteljice u postupku minoran te je ista trebala biti obvezana na naknadu parničnih troškova u cijelosti.

 

Takvim žalbenim navodima tuženik zapravo prigovara utvrđenoj vrijednosti spora i to iznoseći nove činjenice, a što nije dopušteno u žalbenom postupku. Naime, tijekom postupka vrijednost spora naznačena je od strane tužiteljice u iznosu od 10.100,00 kn, čemu tuženik tijekom postupku nije prigovarao, odnosno nije postupio u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a pa stoga takav prigovor ne može sada isticati u žalbi. S obzirom na naznačenu vrijednost spora te da je tužiteljica uspjela s jednim djelom tužbenog zahtjeva dok s drugim nije, sud prvog stupnja pravilno je odlučio o troškovima postupka.

 

S obzirom na sve navedeno, žalbeni razlozi stranaka nisu osnovani, a kako nije utvrđeno postojanje bilo kojeg žalbenog razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl. 365. st. 2 ZPP-a, valjalo je žalbe odbiti te potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I i toč. III temeljem čl. 368. st. 1 ZPP-a i čl. 380. st. 2 ZPP-a kao u izreci. Nepobijana toč. II. izreke ostaje neizmijenjena.

 

U Varaždinu 16. listopada 2018.