Broj: Rev 2286/2016-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. M. iz P., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici D. Š. i D. A., odvjetnici u P., protiv tuženika: 1. P. P. iz P., OIB: …, 2. P. M. iz Z., OIB: …, koje zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u P., 3. R. M. iz M., OIB: …, 4. A. P. iz Ž., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u P. i 5. M. P. iz S., OIB: …, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž - 2894/14-2 od 25. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola broj 6 P - 2760/10-95 od 17. srpnja 2014., u sjednici održanoj 17. travnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev na utvrđenje da je pravno valjana usmena oporuka pok. I. P. pok. M. iz P., rođenog … a umrlog …, OIB: …, proglašena pred Općinskim sudom u Puli – Pola u postupku pod brojem R2 – 27/10. Odlukom o troškovima postupka tužiteljica je obvezana naknaditi tuženicima pod 1., 2. i 4. iznos od 61.962,50 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prije ostalog valja naglasiti da je tužiteljica reviziji podnijela zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, premda se revizijski razlozi pretežito odnose na činjenična utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova koje tužiteljica smatra pogrešnim. Treba međutim imati na umu da u revizijskom postupku Vrhovni sud polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP).

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužiteljica. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja kao i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidentice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je pravno valjana usmena oporuka pok. I. P. pok. M. iz P., rođenog ... a umrlog … OIB: …, proglašena pred Općinskim sudom u Puli – Pola u postupku pod brojem R2 – 27/10.

Nižestupanjski sudovi u provedenom postupku utvrdili su: - da je 31. prosinca 2009. javna bilježnica M. P. Č. po iskazanoj volji sad pok. I. P. sastavila javnu oporuku kojom je I. P. rasporedio svoju imovinu za slučaj smrti, - da sad pok. I. P. nije dana 9. siječnja 2010. očitovao svoju posljednju volju usmenom oporukom u nazočnosti K. S., N. Š., M. T. i tužiteljice, a na način da je za slučaj smrti stan u P., ostavio u vlasništvo tužiteljici, te - da je I. P. u navedenom razdoblju zbog bolesti bio u bolnici i preminuo 13. siječnja 2010.

Navodi kojima revidentica dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

Na prethodno navedeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužiteljice. Naime, prema odredbi čl. 37. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 - dalje: ZN), oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku. Usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne trideset dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena. Dakle, u smislu navedene odredbe usmena oporuka je privatan i usmen oblik oporuke, koji nije redovit, nego izvanredan i valjana je ako su ispunjene pretpostavke: - da je oporučitelj svoju volju očitovao usmeno, - da su tom očitovanju bila nazočna najmanje dva svjedoka koja su sposobna da budu svjedoci usmene oporuke (prema odredbi čl. 38. ZN-a, sposobni da budu svjedoci usmene oporuke su oni koji su apsolutno i relativno sposobni i za svjedoke javne oporuke, s tim da svjedoci usmene oporuke mogu biti i oni koji ne znaju, ili ne mogu čitati i pisati), - da se pritom oporučitelj nalazio u takvim izvanrednim okolnostima zbog kojih nije mogao valjano oporučiti niti u jednom drugom obliku, te – da ovaj oblik oporuke nije izgubio valjanost protekom vremena.

U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, sad pok. I. P. nije dana 9. siječnja 2010. očitovao svoju posljednju volju usmenom oporukom u nazočnosti K. S., N. Š., M. T. i tužiteljice, a na način da je za slučaj smrti stan u P., ostavio u vlasništvo tužiteljici. Dakle, nije ispunjena niti prva od prethodno navedenih pretpostavki valjanog oblika ove oporuke koje moraju biti ispunjene kumulativno, pa nisu od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari revizijski navodi tužiteljice koji se odnose na postojanje izvanrednih okolnosti zbog kojih oporučitelj nije mogao valjano oporučiti ni u jednom od pisanih oblika.

Slijedom izloženog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 17. travnja 2019.