Broj: Gž Ob-217/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić, kao članice vijeća i izvjestiteljice te dr. sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. D., odvjetniku u N., protiv prvotuženika E. C. iz F. i drugotuženika A. E. C. iz F., OIB: …, oba tuženika zastupana po punomoćnici I. B. A., odvjetnici u G., radi utvrđenja izvanbračne zajednice, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P Ob-214/2017 od 25. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P Ob-214/2017 od 25. veljače 2019.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da su tužitelj B. K. i pok. A. Đ. M. Č. rođ. M. živjeli u izvanbračnoj zajednici što su tuženici dužni priznati (točka I. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tužitelju nadoknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 13.468,75 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Neutemeljeno tuženici ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Neutemeljeno žalitelj ističe bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a jer je prvostupanjski su za činjenično utvrđenje koje se tiče nepostojanja izvanbračne zajednice tužitelja i prednice tuženika u obrazloženju prvostupanjske presude izneseni logični, uvjerljivi i iscrpni razlozi u kojima je dana brižljiva i savjesna ocjena svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Prvostupanjski je sud detaljno analizirao iskaze saslušanih svjedoka i parničnih stranaka te je logičkim zaključivanjem, po svom slobodnom uvjerenju, svoju ocjenu dokaza opravdao iscrpnim i uvjerljivim razlozima te obrazložio kojem iskazu i u kojem dijelu poklanja vjeru.

 

Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet je postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tužitelj i pokojna majka prvo i drugo tuženika A. Đ. M. Č. rođena M. živjeli u izvanbračnoj zajednici, uz zahtjev za trpljenje te činjenice.

 

Sud je u postupku utvrdio da su tužitelj i majka tuženika živjeli u zajedničkom kućanstvu u njezinoj kući u P. od kraja 2007. do njezine smrti 23. listopada 2016., ali da se njihov odnos u bitnom svodio na prijateljstvo i na poslovni dogovor oko brige za kuću i okućnicu, iako tek u počecima zajedničkog stanovanja i na odnos višeg stupnja bliskosti.

 

Međutim, utvrđeno je također da taj stupanj bliskosti nije postojao u kontinuitetu sve do njezine smrti, već upravo suprotno, njihovi su se odnosi s vremenom pogoršavali, što se očitovalo kroz nezadovoljstvo majke tuženika tužiteljevim odbijanjem da obavlja poslove održavanja kuće, čestim izbivanje tužitelja iz kuće, konzumacijom alkohola i kartanjem, te naposljetku kroz formalno uređenje njihovih odnosa Ugovorom o korištenju stana - dijela kuće od 26. rujna 2016.

 

U takvim je okolnostima sud zaključio da je odnos između  tužitelja i pokojne majke tuženika, usprkos višem stupnju bliskosti u početku veze koja se bliskost nije nastavila pa nije trajala u kontinuitetu, u svojoj ukupnosti ipak u bitnom predstavljao interesni ugovorni odnos s uzajamnim obvezama, a ne životnu zajednicu koja bi sukladno zakonskim propisima predstavljala izvanbračnu zajednicu.

 

Ovakvo je činjenično utvrđenje sud pravog stupnja, kako je naprijed kazano, obrazložio logičnim, uvjerljivim i iscrpnim razlozima u kojima je dao brižljivu i savjesnu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, pri čemu je sud detaljno analizirao iskaze saslušanih svjedoka i parničnih stranaka, te je logičkim zaključivanjem po svom slobodnom uvjerenju svoju ocjenu dokaza opravdao iscrpnim i uvjerljivim razlozima i obrazložio kojem iskazu i u kojem dijelu poklanja svoju vjeru.

 

Žalbeni se navodi tuženika u bitnom svode na osporavanje ocjene dokaza prvostupanjskog suda i činjeničnih utvrđenja tog suda utemeljenih na ocjeni izvedenih dokaza, ali ne sadrže argumentirane i vjerodostojne tvrdnje koje bi činjeničnu podlogu na kojoj je utemeljena prvostupanjska presuda u dijelu koji se tiče nepostojanja izvanbračne zajednice tužitelja i prednice tuženika mogle dovesti u sumnju.

 

Domaći se procesni sustav temelji na načelu slobodne ocjene dokaza koja znači da sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, već su osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih prilika, njegovo iskustvo u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, dakle, njegove perciptivne i intelektualne sposobnosti te životno iskustvo odlučujuća osnova za utvrđivanje istine.

 

Zato upravo osobnom dojmu suca o vjerodostojnosti saslušane osobe koji je stečen prilikom raspravljanja prirodno pripada veliko značenje, pa prigovori na sučevo uvjerenje mogu biti osnovani tek ukoliko se navedu uvjerljivi razlozi koji dovode u sumnju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda.

 

Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila moguća i druga utvrđenja ili da pojedini rezultati dokazivanja govore u prilog žalitelja, nisu dovoljni da bi ukazali na nepravilnu i dvojbenu ocjenu dokaza. Upravu suprotno, bit je slobodne ocjene dokaza da se u danom slučaju ocjenjuje više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se u svakom pojedinom slučaju ocijeni pripadajuća dokazna snaga odnosno vrijednost.

 

Kako je sud prvog stupnja upravo tako i postupio, to žalbeni sud prihvaća kao pravilnu ocjenu dokaza prvostupanjskog suda.

 

U opisanim je okolnostima sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev jer je odbijanje tužbenog zahtjeva rezultat pravilne primjene materijalnog prava, odnosno odredbe članka 8. stavka 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13 i 33/15 dalje: ZN) u vezi s odredbom članka 3. i članka 280. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/03, 1704, 136/04, 107/07 i 61/11, dalje: ObZ) čija je primjena utemeljena na odredbi članka 551. stavka 2. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/15, dalje: ObZ/15) te članka 11. ObZ/15.

 

Neutemeljeno tužitelj prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva.

 

Zajednica života neudane žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici, a zajedno žive dulje od tri godine, koja je utemeljena na međusobnom poštovanju i pomaganju partnera, njihovoj ravnopravnosti i emotivnoj povezanosti te upućenosti jednog na drugog ima sve elemente izvanbračne zajednice čiji pravni učinak domaće pravo priznaje.

 

U okolnostima konkretnog slučaja sud je izveo pravilan zaključak da volja tužitelja i pokojne prednice tuženika u razdoblju duljem od tri godine nije bila takva da oni ostvaruju sadržaj braka koji se očituje u međusobnom dijeljenju životnih sadržaja, tako visokom stupnju povezanosti koji bi bio uvjetovan intenzitetom njihovih odnosa zato što oni sadržaje u kojima su i jedan i drugi sudjelovali nisu međusobno dijelili niti su svojim ponašanjem pokazivali volju za zajedničkim životnim partnerstvom i namjeru da njihova zajednica bude trajna ni inače, a posebno ne kod činjenice postojanja formalnog uređenja njihovih odnosa Ugovorom o korištenju stana - dijela kuće od 26. rujna 2016.

 

Kada sud u postupku radi utvrđenja izvanbračne zajednice na temelju izvedenih dokaza utvrdi da  zajednica života neudane žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici nije takva da oni ostvaruju sadržaj braka u smislu međusobnog dijeljenja bitnih životnih sadržaja, kada kod njih nije uočljiva jasno izražena volja za zajedničkim trajnim životnim partnerstvom, a uz činjenicu reguliranja uzajamnih obveza putem ugovora, tada je pravilan zaključak o nepostojanju izvanbračne zajednice između takvih partnera, pa je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

Pravilna je također i odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, s obzirom na cjelovit uspjeh tuženika u postupku, ako i zbog toga što je parnični trošak obračunat u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj  142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tužitelja valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Split, 18. travnja 2019.