Broj: Gž-599/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, te sutkinje Marine Parać Garma kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u  pravnoj stvari tužitelja A. P. iz V., OIB:…, zastupanog po punomoćniku V. R, odvjetniku u Z., protiv tuženika N. P. iz S., OIB:…, zastupanog po punomoćniku V. Č., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, broj P-1955/2018 od 3. rujna 2018., u sjednici vijeća održanoj 31. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje  se presuda Općinskog suda  u Splitu broj P-1955/2018 od 3. rujna 2018.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom presuđeno je tako da izreka glasi:

 

" Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 45.000 EUR-a protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, a koji iznos predstavlja 1/3 kupoprodajne cijene nekretnine opisane kao stan koji se nalazi u zgradi u S., sagrađena na čest. zgr. …(kat. čest. …), koji stan je položen na visokom prizemlju, označen brojem 2, površine 78,51 m2, koji se sastoji od dvije sobe, stepenica, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe, upisan u knjigu položenih ugovora Split, poduložak broj…, zemljišnoknjižnog odjela Split, Općinskog suda u Splitu, iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine, ovjerenog od strane javne bilježnice iz Splita Nevenke Kekez broj Ov-6725/16 od dana 13. listopada 2016. godine, u roku od 15 dana, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate, a obračunava se po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate, a obračunava se po stopi koja je određena čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.",

 

              a istom odlukom je riješeno tako da izreka glasi:

 

1. " Odbija se prijedlog za donošenje privremene mjere koja glasi:

 

"1. Zabranjuje se protivniku osiguranja N. P. da otuđi ili optereti nekretninu opisanu kao stan položen na visokom prizemlju, označen brojem 2, površine 78,51 m2, koji se sastoji od dvije sobe, stepenica, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe, upisan u knjigu položenih ugovora S., poduložak broj… , zemljišnoknjižnog odjela Split, Općinskog suda u Splitu, uz zabilježbu ove zabrane u zemljišnim knjigama zemljišnoknjižnog odjela Split, Općinskog suda u Splitu.

 

2. Privremena mjera koja se određuje ovim rješenjem ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja parnice u ovom predmetu."

 

2. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 23.437,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

 

              Protiv prvostupanjske presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj radi svih zakonom propisanih razloga, a posebice radi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl.353. st.1 toč. 3 Zakona o parničnom postupku. Predlaže da sud pobijanu presudu ukine predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno da se pobijanu presudu preinači sukladno navodima žalbe.

 

              Odgovor  na žalbu nije podnijet.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“,  br. 148/11  - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) jer se, suprotno navodima žalbe pobijana presuda može ispitati te ista nije nerazumljiva i sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučujućim činjenicama koji su suglasni sadržajem isprava i zapisnika tijekom prvostupanjskog postupka.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 45.000 EUR-a, koji iznos predstavlja 1/3 kupoprodajne cijene koju je tuženi ostvario prodajom stana u S., sagrađen na čest.zgr…. (kat.čest….), koji stan je položen u visokom prizemlju, označen brojem 2, površine 78,51 čm2, koji se sastoji od dvije sobe, stepenica, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe, upisan u knjigu položenih ugovora Split, poduložak broj…, zemljišnoknjižnog odjela Split, Općinskog suda u Splitu. Opisani stan tuženik je stekao darovanjem od svoje majke, a tužiteljeve bake  sada pokojne M. P. Ugovor o darovanju dana stana zaključen je  3. siječnja 1994. Tužitelj tvrdi da mu je učinjenim darovanjem povrijeđeno pravo na nužni dio iza bake M. P. je iza koje nije vođen ostavinski postupak, ali i time što je baka učinjenim darovanjem raspolagala i dijelom stana koji je bračna stečevina nje i njenog muža A. P.

 

              Na temelju izvedenih dokaza  sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

 

              - tužitelj je sin pokojnog D. P., tuženikovog brata. Otac tužitelja poginuo je 1992., a tuženik je rođen 1988. M. P. bila je majka tuženika i tužiteljeva oca, a A. P. im je bio otac;

 

              - M. P. je premetni stan kupila Kupoprodajnim ugovorom  od 20. prosinca 1993. za vrijeme trajanja braka sa A. P.  Dana 3. siječnja 1994. kao vlasnica stana zaključila je Ugovor o darovanju sa tuženikom, svojim sinom i darovala mu premetni stan. Tuženik se kao vlasnik stana upisao u zemljišne knjige. U to vrijeme otac tužitelja već je bio pokojni, M. P. umrla je 3. siječnja 1997., te su u smrtovnici  navedeni kao nasljednici A. P. suprug, N. P. sin i A. P. sin pokojnoj D. P. Rješenjem Općinskog suda u Splitu broj O-256/97 od 17. ožujka 1997. odlučeno je da se ostavina iza umrle M. P. neće raspraviti  jer ona nije ostavila nepokretnu imovinu;

 

              - A. P. tužiteljev djed i tuženikov otac preminuo je 2009. i iza njegove smrti vođen je ostavinski postupak pod brojem O-1514/09 u kojem su sudjelovali tužitelj i tuženik. U tom postupku utvrđena je ostavinska imovina u koju nije ušao predmetni stan, a nasljednici su se sporazumjeli o diobi i načinu diobe ostavinske imovine. Tužitelj je u tom postupku sudjelovao kao punoljetna osoba i kao takav je znao i morao  je znati da se ne raspravlja o predmetnom stanu kao djedovoj ostavini i da taj stan niti za ½ dijela nije ušao u ostavinu iza smrti A. P. Dakle to je bio trenutak saznanja tužitelja da njegov djed nije vlasnik ni suvlasnik stana, sve i da do tog trenutka nije znao da je baka Ugovorom o darovanju taj stan otuđila;

 

              -u ostavinskom postupku iza djeda u kojem je sudjelovao kao punoljetna i poslovno sposobna osoba tužitelj nije postavljao pitanje što je sa stanom te tvrdi da  nije znao pravni status toga stane sve dok neposredno prije podnošenja tužbe u ovom postupku nije vidio na Njuškalu  (oglasnik) da tuženik prodaje stan;

 

              -tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je dana 30. prosinca 2016., dakle 7 godina nakon smrti A. P.

 

              Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              U odnosu na M. P. valja primijeniti odredbu čl.46. Zakona o nasljeđivanju (»Narodne novine«, br. 52/71., 47/78. i 56/00.), a u odnosu na A.  P. čl.84. Zakon o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj:  48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015) sve na temelju čl. 253.st.1 važećeg Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano da se prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđuju po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva. Oba navedena zakona propisuju da se  umanjenje raspolaganja oporukom može zahtijevati u roku od tri godine od proglašenja oporuke, a povrat dara - u roku od tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana pravomoćnosti rješenja o proglašenju ostavitelja umrlim, odnosno o utvrđenju njegove smrti.  M. P. umrla je 1997., A. P. 2009., a tužba u ovaj pravnoj stvari podnijeta je 30. prosinca 2016.

 

              U odnosu na smrt M. P. prvostupanjski sud je razmotrio i nastupanje zastare u odnosu na činjenicu da je tužitelj u vrijeme bakine smrti bio maloljetan pa nije mogao samostalno u zakonskom roku tražiti povrat dara, te je izračunao nastupanje zastare cijeneći moment kad je tužitelj postao punoljetan i  utvrdio da je i u tom slučaju nastupila zastara, koje utvrđenje prihvaća i ova sud.  Premda valja reći i da odredbom čl.84. Zakona o nasljeđivanju, nije propisan u pogledu računanja rokova nikakav izuzetak za maloljetne osobe. Nadalje sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbe čl.232. i čl.237. Zakona o nasljeđivanju pri čemu je za naglasiti da iza M. P. nije vođen ostavinski postupak i nije donijeto rješenje o nasljeđivanju.

 

              Upravo u ovom parničnom postupku prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio da je u odnosu na učinjeno darovanje, smrt bake 1997., nastupanje punoljetnosti tužitelja 2006 i  smrt djeda 2009., te okolnost da je tužitelj u ostavinskom postupku iza djeda sudjelovao, u svakom slučaju nastupila zastara prava na traženje povrata dara radi povede prava na nužni dio.

 

              U odnosu na smrt A. P. valja reći  i to da je tužitelj kao punoljetna i poslovno sposobna osoba sudjelovao u ostavinskom postupku u kojem je utvrđena ostavinska imovina u koju nije ušao predmetni stan, a tužitelj nije isticao da je taj stan bračna stečevina njegova djeda niti je u roku od 3 godine od djedove smrti tražio vraćanje dara. Osim toga, pravilno ukazuje sud prvog stupnja tužitelju da ni njegov djed A. P. nije nakon smrti svoje žene M. P. stavljao prigovor da bi taj stan bio njegova bračna stečevine i razvidno je da se sa učinjenim darovanjem suglasio. Stoga  i u slučaj da je stan bio njegova bračna stečevina, on je na taj način je njome raspolagao.

 

Stoga je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni  tužitelja.

 

Slijedom navedenog valjalo je na temelju čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužitelja  kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

Bjelovar,  31. svibnja 2019.