Broj: Gž-266/18-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Franke Zenić, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S. iz J.,  OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. G., odvjetniku iz P., protiv tuženika: 1) N. B. iz P., OIB: …, 2) D. S. iz J., OIB: …, zastupanih po punomoćnici M. G.-B., odvjetnici iz P., i 3) M. S. iz C. G., , sada odsutan i nepoznatog prebivališta i boravišta, zastupanog po privremenom zastupniku I. D., odvjetniku iz P., odlučujući o žalbama tuženika pod 1) i 2) protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-57/16 od 6. studenoga 2017., u sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2019.,

 

   p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika pod 1) N. B. i 2) D. S. te potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-57/16 od 6. studenoga 2017.  pod točkom I i II izreke, te u dijelu pod točkom III izreke kojim je naloženo tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 9.531,25 kn.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "I Utvrđuje da je tužitelj G. S. iz J., suvlasnik u 5/16 dijela nekretnine upisane u z. k. ul. br. 586 k.o. J., a koja se sastoji od k. č. br. 1319/1, oranice u mjestu od 991 m2 što su tuženici B. N. iz P., D. S. iz J., i M. S. iz Z., C. G. dužni priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva u 5/16 dijela, a koju će u slučaju neizdavanja zamijeniti ova presuda.

             

              II Utvrđuje se da u ostavinu iza pokojne T. S. iz J., ne ulazi 5/16 dijela nekretnine upisane u z. k. ul. br. 586 k.o. J., a koja se sastoji od k. č. br. 1319/1, oranice u mjestu od 991 m2 u naravi kuća i dvorište u J.

             

              III Nalaže se tuženima da tužitelju naknade parnični trošak  u iznosu od 9.531,25 kn sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija."

 

Protiv citirane presude, pod toč. I, II i u dijelu pod toč. III izreke kojim su obvezani platiti parnični trošak, žalbe su izjavili tuženici pod 1) N. B. i 2) D. S. (dalje: tuženici pod 1) i 2)) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine u tom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

U žalbama ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer da pobijana presuda nema jasnih razloga niti su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Osim toga, da prvostupanjski sud nije postupio u skladu s odredbom čl. 8. istog Zakona jer nije cijenio dokaze na način kako je propisano tom odredbom. Zanemario je prvostupanjski sud nespornu činjenicu nepostojanja nikakve pisane dokumentacije o suglasnosti pokojnih roditelja tužitelja te tuženika o tome da se izvrši dogradnja (nadogradnja) na njihovoj kući te da se izvrše poslovi adaptacije iste jer u tom pravcu ne postoji nikakav sporazum. Posebno ne u pravcu toga da tužitelj adaptacijom i dogradnjom stekne određenu veličinu suvlasničkog dijela po osnovi ulaganja sredstava u zajedničku nekretninu. To je jedina suštinski relevantna činjenica za razrješenje ovog spora, ali ju je sud propustio utvrditi i cijeniti je. Osim toga, prvostupanjski sud zanemaruje i činjenicu kako tužitelj nikada nije sam ulagao u sve te poslove adaptacije i dogradnje već zajedno s tuženikom pod 2) i pokojnim roditeljima pa se u obrazloženju presude nigdje ne pojašnjava zbog kojeg objektivnog razloga to ne bi bilo odlučno. U odnosu na iskaze svjedoka i samog tužitelja ističu da je tužitelj pristran i ima pravni interes da sud presudi u njegovu korist, kao i da postoje svjedoci čiji iskazi ne idu u prilog tužiteljevim tvrdnjama. Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da s obzirom da nitko nije sprječavao tužitelja da izvrši dogradnju, nadogradnju i adaptaciju da su mu na taj način roditelji i tuženik pod 2), kao suvlasnici, dali pristanak i suglasnost da tim poslovima stekne pravo suvlasništva određenog dijela prijeporne nekretnine. Po žaliteljima, ta činjenica uopće nije bitna za konkretnu pravnu situaciju jer da bi tužitelj mogao steći pravo suvlasništva na takav način nužno je postojanje izričitog sporazuma/dogovora vlasnika ili suvlasnika. Osim toga, iskaz tužitelja nije potkrijepljen nikakvim materijalnim dokazima, a iskazi svjedoka koje je predložio tužitelj u cijelosti su kontradiktorni, posebno s iskazima svjedoka koji su predloženi od strane tuženika. Niti jedan od svjedoka na čijim iskazima sud temelji svoju presudu nije na konkretan i apsolutno nedvojben način znao reći i pojasniti da li je postojao takav dogovor. S druge strane, svjedoci predloženi od strane tuženika decidirano su iskazali da nikakav takav sporazum nije postojao. U odnosu na tumačenje nalaza i mišljenja vještaka sud prvog stupnja je počinio određene manjkavosti jer je, kao i vještak, marginalizirao činjenicu da je tuženik pod 2), kao i tužitelj, aktivno sudjelovao u izvođenju i obavljanju većeg dijela građevinskih radova i to u podjednakom omjeru, a iz toga jasno slijedi da tužitelj nije ulaganjima izvršio takvu dogradnju, nadogradnju ili preuređenje kuće da bi po toj osnovi stekao pravo suvlasništva. Osporava se i odluka o troškovima postupka, kao i pogrešna primjena materijalnog prava jer tužitelj eventualno ima pravo na obvezno-pravni zahtjev, a nikako ne na stvarno-pravni zahtjev. Ovo stoga što tuženik pod 2) jedino nije sudjelovao u nabavi i ugradnji sanitarija, izradi drvene krovne konstrukcije, letvanju krovišta, pokrovu bojanim limom te nabavi drvenih stupova kao nosača, dok je u svim ostalim građevinskim radovima sudjelovao više nego aktivno i u podjednakom omjeru kao i tužitelj. Stoga se novčani iznos od ukupno 167.088,57 kuna koliko prema procjeni vještaka iznosi cjelokupno ulaganje treba podijeliti između tužitelja i tuženika pod 2) tako da bi tužitelju pripao iznos od 94.106,86 kuna, a žalitelju 72.981,70 kuna. Ovo stoga što su sva navedena ulaganja rađena zajednički i sve je bilo dovršeno dok je tuženik pod 2) živio u istoj kući zajedno s tužiteljem. Što se tiče pomoćnih objekata i ulaganja u njih tuženik pod 2) kategorički ističe da je cjelokupno ulaganje učinio upravo on, a ne tužitelj te se ta ulaganja u visini od 2.563,20 kuna trebaju računati njemu, a ne tužitelju. Međutim, vještak je propustio utvrditi tu bitnu činjenicu. Kad se uzme u obzir tržišna vrijednost kuće i pomoćnih objekata od 298.695,60 kuna te da tužiteljevo ulaganje nije veće od 100.000,00 kuna jasno proizlazi kako isti svojim osobnim ulaganjem nije povećao cjelokupnu vrijednost nekretnine pa ne može ni steći pravo suvlasništva na istom.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

              Suprotno navodima žalitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) jer je izvedene dokaze sud prvog stupnja prosudio po slobodnom uvjerenju te je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima za koje se može provjeriti da imaju pravnu i činjeničnu osnovu.

 

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka iste nije nerazumljiva te da ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, kao i da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni što znači da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuju žalbe tuženika pod 1) i 2).

 

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

Stoga žalbe tuženika pod 1) i 2) zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovane.

 

Prvenstveno valja istaći da se tužba i tužbeni zahtjev temelje na odredbi čl. 75. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13, dalje ZN) koja glasi:

 

- stavak 1.- neovisno o svom nasljednom pravu ostaviteljev potomak koji je s ostaviteljem živio u zajednici te je svojim radom ili davanjima pridonio da se njegova imovina poveća, časom njegove smrti stječe pravo na onoliki dio ostavine koji odgovara vrijednosti za koju se njegovim doprinosom imovina povećala dok su živjeli u zajednici,

 

- stavak 2. - tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu te se ne uzima u račun pri izračunavanju nužnog dijela niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio i

 

- stavak 3. - pravo iz stavka 1. ostvaruje se samo na zahtjev ovlaštenika, a pravo na podnošenje zahtjeva prestaje pet godina od dana otvaranja nasljedstva.

 

S obzirom na činjenicu da je prvostupanjski sud tijekom postupka pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica tj. da je tužitelj potomak pok. T. S., da je s njom živio u zajednici (iskazi svjedoka Z. B. i M. D., kao i stranački iskaz tuženika pod 2)), da je svojim radom ili davanjima pridonio da se poveća imovina ostaviteljice, što znači da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 75. st. 1. ZN te da je pogrešno stajalište žalitelja kada smatraju da je za primjenu ove odredbe bitno i da postoji sporazum (izjava) kao dokaz postojanja suglasnosti volja i dogovora suvlasnika o tome da tužitelj na takav način stekne suvlasništvo određenog dijela.

 

Naime, za primjenu odredbe čl. 75. st. 1. ZN nije nužna pretpostavka postojanje sporazuma kojim se dokazuje suglasnost volja i dogovor suvlasnika.

 

U konkretnom slučaju, pored saslušanja svjedoka, tužitelja te tuženika pod 1) i 2), proveden je i očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke A. B., koji je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 7. lipnja 2017. (list spisa 74-110) te u iskazu na ročištu od 25. listopada 2017. (list spisa 122 i 123), naveo kolika je vrijednost građevina i to tržišna vrijednost izražena u kunama i eurima, kolika je jedinična cijena izgradnje građevine, koji je koeficijent dovršenosti i koliko iznosi nova tržišna vrijednost cijele nekretnine tj. 40.364,27 EUR-a ili 298.695,60 kn te da vrijednost ulaganja umanjena za koeficijent prilagodbe tržištu nekretnina za ulaganja u stambeni objekt iznosi 167.088,57 kn, a ulaganje u pomoćne objekte iznosi 2.563,20 kn tj. sveukupno 169.651,77 kn, kao i da je vrijednost nekretnine prije izvedenih radova iznosila 129.043,90 kn.

 

Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je ulaganjem tužitelj sa svojom obitelji u dograđeni i adaptirani dio kuće pridonio da se poveća vrijednost kuće koja je prije takvih ulaganja bila 129.043,90 kn, kao i da je tužitelj živio u zajednici sa svojom majkom, u kuću ulagao i uredio potkrovlje te time povećao vrijednost i imovine ostaviteljice, tako da je njezin suvlasnički dio uvećan za polovinu pa kako je ista bila suvlasnica za 10/16 dijela navedene nekretnine, to da tužitelju pripada 5/16 dijela imovine njegove majke, sve temeljem odredbe čl. 75. st. 1. ZN.

 

Svojim žalbenim navodima tuženici pod 1) i 2) nisu doveli u pitanje pravilnost i potpunost zaključaka prvostupanjskog suda, kao i pravilnu primjenu materijalnog prava i to stoga što je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da su, u konkretnom slučaju, ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu odredbe čl. 75. st. 1. ZN.

 

Što se tiče dijela žalbi tuženika pod 1) i 2) kojima preocjenjuju iskaze saslušanih svjedoka, istima je odgovoriti da je ocjena iskaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP, rezervirana isključivo za sud, a ne i za druge sudionike u postupku.

 

Naime, svjedok G. B., između ostalog, navodi da je ujak G. financirao radove, a svjedok M. D. iskazuje da je postavljao krovište na spornoj kući, kao i da ga je angažirao G. S. i platio mu za te radove, da nije primijetio da je bilo tko sprječavao da se postavi skrovište, iako su tada u kući s majkom živjeli i D. i G., a zna da je kuća uređivana kako bi se uredio stambeni prostor.

 

Nadalje, svjedok M. Š. iskazuje da je njega angažirao G. S. da mu na gornjoj deki kuće napravi zidove, da je posao prihvatio i kada je došao zidati tamo da je već bio građevinski materijal, da je radi otprilike 10-tak dana i da mu je G. za taj rad i platio.

 

Prema tome, suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je osnovano i s razlogom prihvatio iskaze prethodno navedenih svjedoka, s tim što valja istaći da su ovi žalbeni navodi uopćeni i paušalni te da ničim nisu potkrijepljeni.

 

Osim toga, i tuženik pod 2) D. S. u svom iskazu ističe da je do 2014. živio u kući u J., zajedno s G. i njegovom obitelji, koji da je uređivao kat kuće, a radovi da su trajali možda tri godine, tada su bili živi i otac i majka, taj prostor je potpuno uređen i G. je plaćao uređenje potkrovlja i to majstore te kupovao građevinski materijal.

 

Dakle, upravo tuženik pod 2) svojim iskazom osporava žalbene navode da tužitelj nikada nije ulagao u poslove adaptacije i dogradnje, već da je to radio zajedno s njim i pokojnim roditeljima, kao i da je aktivno sudjelovao u izvođenju i obavljanju većeg dijela građevinskih radova i to u podjednakom omjeru pa da tužitelj nije ulaganjima izvršio takvu dogradnju, nadogradnju ili preuređenje kuće da bi po toj osnovi stekao pravo suvlasništva.

 

Konačno, žalitelji ne mogu u ovoj fazi postupka isticati prigovor na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, jer je iz spisa predmeta razvidno da, nakon što je vještak A. B. saslušan na ročištu od 25. listopada 2017., tuženici nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga.

 

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovane žalbe tuženika pod 1) i 2) i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I i II izreke.

 

Također je, po odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona), valjalo odbiti žalbe tuženika pod 1) i 2) kao neosnovane i potvrditi odluku o troškovima postupka, jer je prvostupanjski sud u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. ZPP, koji se ovdje primjenjuje odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19) u svezi s čl. 155. istog Zakona kada je tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), te trošak građevinskog vještačenja obistinio parnični trošak u visini od 9.531,25 kn.

 

U nepobijanom dijelu, pod točkom III izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko iznosa od 9.531,25 kn, kao i u odnosu na tuženika pod 3) M. S., prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Zadar, 26. rujna 2019.