Broj: P-122/15-29

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja K. M., Č., D. V. M. 12, zastupanog po punomoćnicima G. R. i M. S. G., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. R. i M. S. G. iz Čakovca, protiv 1. tuženice K. I., Z., B. 49, 2. tuženice S. V., S., J. K. 2,, zastupane po punomoćnicima M. D., S. G., R. B. Z. i J. D. B., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. D., S. G., R. B. Z. i J. D. B. iz Č., 3. tuženice K. Đ., Z., J. L. 6, zastupane po punomoćnicima M. D., S. G., R. B. Z. i J. D. B., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. D., S.G., R. B. Z. i J. D. B. iz Č., 4. tuženice S. T., S, I. R. S. 28 (ranije J. K. 2), 5. tuženika S. V., V., B. R. 26, , 6. tuženice S. M., Č., J. G. 3, zastupane po punomoćnicima M. D., S. G., R. B. Z. i J. D. B., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. D., S. G., R. B. Z. i J. D. B. iz Čakovca, i 7. tuženika H. Z., Č., I. S.13, zastupanog po punomoćnicima M. D., S. G., R. B. Z.. i J. D. B., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. D., S. G., R. B. Z. i J. D. B. iz Č., radi utvrđenja ništavosti oporuke, nakon dovršene glavne rasprave održane 23. rujna 2019. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, 3. tuženice, 6. tuženice, 7. tuženika i punomoćnice 2., 3. 6. i 7. tuženika, 6. studenog 2019. objavio je i

 

p r e s u d i o   j e

 

1.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              "I.               Utvrđuje se da je vlastoručna oporuka ostaviteljice K. K. sastavljena dana 27. prosinca 2012. godine ništava i pravno nevaljana.

              II.               Tuženici K. I., Z., B. 49, S. V., S., J. K. 2, K. Đ., Z., J. L. 6, S. T., S., J. K. 2, S. V., V., B. R. 26, S. M., Č., J. G. 3, i H. Z., Č., I. S. 13, dužni su solidarno naknaditi tužitelju K. M., Č., D. V. M. 12, trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje računatom od dana presuđenja do isplate, a u slučaju promjene ove stope po stopi koja se određuje za svako polugodište povećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2.               Nalaže se tužitelju da 2. tuženici, 3. tuženici, 6. tuženici i 7. tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 11.375,00 kuna, u roku od petnaest dana.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je protiv 1.-7. tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti vlastoručne oporuke pokojne ostaviteljice K. K. od 27. prosinca 2012., u tužbi navodeći kako smatra da navedena vlastoručna oporuka nije valjana jer u vrijeme sastavljanja sporne oporuke ostaviteljica zbog starosti i demencije nije bila sposobna za rasuđivanje te nije bila sposobna shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice, da nedugo prije nego li je ostaviteljica sastavila spornu vlastoručnu oporuku, neki od tuženika doveli su ostaviteljicu javnom bilježniku J. C. radi sastavljanja oporuke, ali javni je bilježnik J. C. odbila sastaviti oporuku iz razlog što je nakon razgovora s ostaviteljicom, utvrdila da ista nije mentalno sposobna za raspolaganje svojom imovinom pravnim poslom oporuke. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom iz tužbe traži utvrđenje navedene vlastoručne oporuke ostaviteljice K. K. od 27. prosinca 2012. ništavom i pravno nevaljanom, te traži da mu tuženici solidarno naknade trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

U danom odgovoru na tužbu 2. tuženica S. V., 3. tuženica K. Đ., 6. tuženica S. M. i 7. tuženik Z. H. u cijelosti se protive tužbenom zahtjevu tužitelja. Isti u cijelosti osporavaju činjenična utvrđenja i ocjene tužitelja u svezi sposobnosti za rasuđivanje ostaviteljice u vrijeme sastavljanja vlastoručne oporuke od 27.12.2012., te navode da nije točno da ostaviteljica K. K. zbog starosti i demencije nije bila sposobna za rasuđivanje kao i da nije bila sposobna shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice, da naime, pok. ostaviteljica je sukladno odredbama čl. 167. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine broj 48/2003, 163/2003, 35/2005 i 127/13, dalje: ZN), svoju vlastoručnu oporuku od 27.12.2012. predala na čuvanje Općinskom sudu u Čakovcu, a prema odredbama čl. 167. ZN-a, na zahtjev oporučitelja, njegovu će oporuku primiti na čuvanje u Republici Hrvatskoj sud ili javni bilježnik, a u inozemstvu hrvatskim državljanima konzularno, odnosno diplomatsko-konzularno predstavništvo Republike Hrvatske, i da prije primanja oporuke na čuvanje utvrdit će se istovjetnost osobe koja oporuku predaje na čuvanje po pravilima za utvrđivanje istovjetnosti oporučitelja, osim kada je ta osoba poznata osobno ili po imenu, te da osoba koja u ime suda, javnog bilježnika, odnosno konzularnog ili diplomatsko-konzularnog predstavništva Republike Hrvatske prima oporuku na čuvanje, sastavit će o tome zapisnik, u kojem će navesti kako je utvrđena istovjetnost osobe koja je oporuku predala na čuvanje i u njega unijeti podatke, saznanja i zapažanja o svim okolnostima koje bi mogle biti važne za ocjenu valjanosti oporuke, te da povodom zahtjeva ostaviteljice za pohranu oporuke, dana 25,01.2013. održano je ročište kod Općinskog suda u Čakovcu, u izvanparničnom predmetu broj: 14 R2-28/13, i da sud je na predmetnom ročištu utvrdio identitet pok. ostaviteljice te se uvjerio da je oporuka, koja je predana na čuvanje, upravo vlastoručna oporuka ostaviteljice K. K., a u zapisniku s predmetnog ročišta nisu konstatirana nikakva saznanja ili pak zapažanja suda koja bi mogla biti od utjecaja za ocjenu valjanosti oporuke. Navedeni tuženici nadalje ističu da ostaviteljica u vrijeme sastavljanja oporuke nije bila dementna već je u potpunosti bila sposobna za rasuđivanje i sposobna shvatiti značenje svog očitovanja i njegove pravne posljedice, da naime, pok. ostaviteljica je po sastavu oporuke od 27.12.2012. podnijela zahtjev za smještaj u dom umirovljenika zbog čega je pregledana od strane liječnika i tijekom liječničkih pregleda kod pok. ostaviteljice nije utvrđeno prisustvo demencije te je konstatirano da ista ne boluje od niti jedne zarazne ili pak psihičke bolesti i da u psihičkom statusu nema kontraindikacija za smještaj u dom umirovljenika, a da izneseno je vidljivo iz liječničke dokumentacije koja se dostavlja u prilogu. Dalje navode da navodi tužitelja o tome da je javna bilježnica utvrdila da ostaviteljica "nije mentalno sposobna za raspolaganje svojom imovinom pravnim poslom oporuke" pravno su irelevantni u cijelosti, da naime, javna bilježnica, kao osoba bez ikakvog liječničkog obrazovanja, potpuno je neovlaštena za procjenu "mentalne sposobnosti" pojedinca, pa se stoga izneseni navodi tužitelja ukazuju bespredmetni u cijelosti. Zaključno, 2., 3. 6. i 7. tuženici osporavaju zakonitost tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu kojim tužitelj potražuje od suda da tuženicima naloži da mu solidarno naknade trošak parničnog postupka, navodeći da sukladno odredbi čl. 161. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/17, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP), suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove, a da suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnom strani, dok je u konkretnom predmetu glavni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje pravne valjanosti oporuke u kojem zahtjevu tuženici ne odgovaraju solidarno budući da takav zahtjev nema prirodu djeljive obveze, već se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu i isti zahtjev ne predstavlja zahtjev u kojem bi mogla postojati solidarna odgovornost stranaka, pa je tužbeni zahtjev kojim se potražuje od tuženika solidarna naknada parničnog troška neosnovan u cijelosti i u protivnosti s odredbom čl. 161. st. 3. ZPP-a. Slijedom svega navedenog ovi tuženici predlažu sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i naloži tužitelju da im naknadi parnični trošak.

              Odgovor na tužbu podnijela je i 4. tuženica T. S., koja u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer nije u rješenju naslovnog suda broj: 13 O-1496/14/11 od 23. siječnja 2015. naznačena u točki 2. kao osoba protiv koje tužitelj može pokrenuti parnicu radi utvrđenja pravne nevaljanosti vlastoručne oporuke ostaviteljice od 27. prosinca 2012., a podredno, opreza radi, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu jer nisu osnovani.

1. tuženica I. K. i 5. tuženik V. S. nisu dali odgovor na tužbu, s time da se 1. tuženica naknadno, u tijeku postupka pisanim podneskom očitovala da navodi iz tužbe tužitelja su točni, navodeći da smatra da sporna oporuka nije valjana jer ostaviteljica K. K. u to vrijeme doista nije više bila sposobna za samostalno donašanje odluka zbog starosti, a da protivi se snašanju bilo kakvih troškova postupka jer nije dala povoda za pokretanje ovog postupka.  

U tijeku postupka tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

2., 3., 6. i 7. tuženici su ostali kod danog odgovora na tužbu.

Ostali tuženici, iako uredno pozivani, u provođenju radnji i dokaza u ovom postupku  nisu aktivno sudjelovali.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu i to: presliku Zapisnika sastavljenog dana 25. siječnja 2013. u predmetu Općinskog suda u Čakovcu broj 14 R2-28/13-2, sa prilogom: Potvrdom od 25. siječnja 2013. (listovi br. 17-19 spisa), Specijalistički nalaz Županijske bolnice Čakovec, Djelatnost psihijatrije od 02.02.2013. (list br. 20 spisa), Liječničku potvrdu Ordinacije opće medicine dr. D. L. iz Č. od 22.01.2013. (list br. 21 spisa), Sentencu odluke Županijskog suda u Varaždinu broj Gž.351/09-2 od 23.3.2009. (list br. 22 spisa) i rukom pisani tekst (list br. 24 spisa), te u priključeni spis predmeta ovog Općinskog suda u Čakovcu broj O-1496/14.

Nadalje je provedeno saslušanje svjedokinja S. S. i J. C., te saslušanje tužitelja M. K., 3. tuženice Đ. K., 6. tuženice M. S. i 7. tuženika Z. H. u svrhu dokazivanja.

Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je neosnovanim.

Držanje 5. tuženika V. S. u ovoj parnici, koji nije dao odgovor na tužbu, odnosno nije osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, kao ni naknadno dano očitovanje 1. tuženice I. K. u kojem je navela da su navodi tužitelja iz tužbe točni, nije dokaz osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, obzirom da se o deklaratorno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti oporuke može odlučiti jednako u odnosu na sve tuženike, i to nakon provedenog dokaznog postupka. Glede spomenutog očitovanja 1. tuženice I. K., sud dodatno ističe da je to i takvo očitovanje 1. tuženice posve u suprotnosti sa njezinim izjašnjenjem iz ostavinskog postupka, obzirom da ista u ostavinskom postupku valjanost predmetne vlastoručne oporuke ostaviteljice nije ničime dovela u pitanje, već upravo suprotno, dala je nasljedničku izjavu kojom je navedenu oporuku priznala istinitom i pravovaljanom te se i prihvatila nasljedstva temeljem te oporuke.

Nedvojbeno je da se kod javnog bilježnika J. C. iz Č., kao povjerenika ovog Općinskog suda u Čakovcu, vodi ostavinski postupak pod br. O-1496/14 iza pok. K. K. iz Č., u kojem su ostavinskom postupku na ročištu održanom dana 12. siječnja 2015. utvrđeni nasljednici pokojne ostaviteljice, zatim utvrđena njezina ostavinska imovina, te proglašene dvije pisane oporuke ostaviteljice i to oporuka od 28.04.2010. sačinjena kod javnog bilježnika J. C. iz Čakovca (uložena u preslici na listovima br. 37-38 spisa predmeta ovog suda broj O-1496/14) i vlastoručna oporuka ostaviteljice od 27.12.2012. godina, koja je bila pohranjena kod Općinskog suda u Čakovcu, predana na čuvanje u predmetu broj R2-28/13 i pohranjena pod brojem Pi-4/13 (uložena u preslici na listu br. 44 spisa predmeta ovog suda broj O-1496/14).

Uvidom u navedeni ostavinski spis predmeta ovog suda broj O-1496/14 sud utvrđuje da su ovdje 1. tuženica I. K. i 2. tuženica V. S., sestre pokojne ostaviteljice, a 3. tuženica Đ. K., 4. tuženica T. S., 5. tuženik V. S., 6. tuženica M. S. i 7. tuženik Z. H., te i ovdje tužitelj M. K., nećaci ostaviteljice, kao i da su svi oni zakonski nasljednici pokojne ostaviteljice K. K., a prema sada spornoj vlastoručnoj oporuci pokojne ostaviteljice od 27. prosinca 2017. tužitelj M. K. te 1. tuženica I. K., 2. tuženica V. S., 3. tuženica Đ. K., 6. tuženica M. S. i 7. tuženik Z. H. ujedno su i oporučni nasljednici pokojne ostaviteljice.

              Nasljedničkim izjavama danima na navedenom ročištu od 12. siječnja 2015. svi ovdje tuženici prihvatili su navedenu oporuku od 27. prosinca 2012. istinitom i pravovaljanom, s time da su I. K., V. S. Đ. K., M. S. i Z. H. ujedno prihvatili se nasljedstva koje im na temelju navedene oporuke pripada, a T. tj. T. S. i V. S. izjasnili su se da ne traže ništa iz ostavinske imovine temeljem navedene oporuke, dok je ovdje tužitelj izjavio da ne priznaje tu oporuku od 27. prosinca 2012. istinitom i pravovaljanom jer je ista pisana pod pritiskom i ne predstavlja volju ostaviteljice.

              Rješenjem ostavinskog suda broj O-1496/14-11 od 23. siječnja 2015., pravomoćnim 7. travnja 2015., ostavinski postupak iza pokojne ostaviteljice K. K. je prekinut, te tužitelj kao nasljednik iste upućen na pokretanje parnice protiv nasljednika, a ovdje tuženih I. K., V. odnosno V. S., Đ. K., M. S. i Z. H., radi utvrđenja pravne valjanosti navedene vlastoručne oporuke ostaviteljice od 27. prosinca 2012.

              Tužbom podnesenom u ovom predmetu tužitelj je na tuženoj strani osim prednje navedenih zakonskih i oporučnih nasljednika I. K., V. S., Đ. K., M. S. i Z. H., osnovano tužbom obuhvatio i ostale zakonske nasljednike tj. T. S. i V. S., a budući su i isti navedenu vlastoručnu oporuku pokojne ostaviteljice priznali istinitom i pravovaljanom.

              Stoga je po 4. tuženici T. S. istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan.

              Kao što je iz dosad iznesenog razvidno tužitelj je u ostavinskom postupku predmetnu vlastoručnu oporuku pokojne ostaviteljice K. K. od 27. prosinca 2012. osporio navodeći da je ista pisana pod pritiskom i ne predstavlja volju ostaviteljice, dok tužbom u ovom predmetu tužitelj tu oporuku osporava pozivajući se na nesposobnost ostaviteljice za sačinjenje ove oporuke.

Odredbama čl. 26. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19 – dalje: ZN), a glede sposobnosti oporučivanja kao pretpostavke valjanosti oporuke, propisano je da oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđiva­­nje koja je navršila 16 godina života (st. 1.); te da oporuka je ništava ako u vrijeme sastav­­lja­­nja oporučite­­lj nije imao 16 godina života ili nije bio sposoban za rasuđiva­­nje,  s time  da ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je oporučite­­lj u trenutku sastav­­lja­­nja oporuke bio sposoban za rasuđiva­­nje, a da oporu­čite­­lj nije bio sposoban za rasuđiva­­nje ako u tom trenutku nije bio u sta­­nju shvatiti znače­­nje svoje­g očitova­­nja i ­­nje­gove pos­­ljedice, ili nije bio u sta­­nju vladati svojom vo­­ljom toliko da postupa u skladu s tim zna­­njem (st. 2.); da gubitak sposobnosti za rasuđiva­­nje koji bi nastupio pošto je oporuka naprav­­ljena ne utječe na ­­njezinu va­­ljanost (st. 3.).

Tužitelj svoj stav o nesposobnosti tužiteljice za rasuđivanje u vrijeme sačinjenja predmetne vlastoručne oporuke te nesposobnosti iste za shvaćanje svojeg očitovanja i njegovih pravnih posljedice, temelji na tvrdnji da je prije sastavljanja te oporuke ostaviteljica bila kod javnog bilježnika J. C. radi sastavljana oporuke, a da je javni bilježnik J. C. odbila oporuku sastaviti zato što ostaviteljica nije bila mentalno sposobna za raspolaganje svojom imovinom oporukom. U iskazu danom u ovom postupku tužitelj je iskazao da on uopće ne bi dovodio u pitanje tu oporuku da mu navedena g. C. nije u razgovoru rekla da je njegova teta K. bila kod nje da sastavi drugu oporuku, da doveli su je njegov brat i sestrična, pri čemu tužitelj misli na ovdje tužene Z. H. i M. S., ali da teta nije znala kome bi šta ostavila i da se nije sjetila svoje daljnje rodbine, i da zato g. C. nije željela oporuku promijenit, te da uz njegovo saznanje o tetinom duševnom stanju i stanju odnosa u familiji temeljem toga što mu je J., pri čemu se misli na javnog bilježnika J. C., rekla, se odlučio opovrgnuti tu drugu oporuku.

Nedvojbeno je, kako to proizlazi iz danog iskaza 6. tuženice M. S. i svjedokinje J. C., da je ostaviteljica K. K. bila kod javnog bilježnika J. C.

6. tuženica M. S. saslušana u svojstvu stranke iskazala je da je ostaviteljica iskazala namjeru da izmjeni prvobitnu oporuku iz 2010. godine, sačinjenu kod javnog bilježnika J. C. iz Čakovca, jer je ostaviteljicu mučilo što tom tzv. prvom oporukom nije obuhvatila svoju sestru V. tj. V. S., dok je iz sadržaja oporuke navedene prve oporuke od 28. travnja 2010. vidljivo da doista tom oporukom sestra ostaviteljice, ovdje 2. tuženica V. S., nije bila obuhvaćena, te je prema iskazu 6. tuženice ostaviteljica htjela to ispraviti, te da je ostaviteljica glede toga išla naknadno kod javnog bilježnika J. C., a nakon čega je ostaviteljica 6. tuženici rekla da nije ništa riješila.    

Međutim, iskaz svjedokinje J. C. ne potvrđuje tvrdnju tužitelja da bi J. C. kao javni bilježnik odbila zahtjev ostaviteljice za sastav tzv. druge oporuke a iz razloga što bi utvrdila da ostaviteljica nije bila sposobna za oporučivanje. Naime, ova je svjedokinja potvrdila da je nakon određenog vremena od sastava prve oporuke sačinjene u njenom javnobilježničkom uredu 2010., ostaviteljica naknadno bila kod nje, te iskazala da se sjeća da je ostaviteljica došla, da je bila sama, ali da u njezinom uredu druga oporuka nije sastavljena, da koliko se sada može sjetiti gospođa je pitala dal može izmijeniti oporuku koju je kod nje sastavila, te svjedokinja pretpostavlja da joj je dala sve upute vezano za to, dakle sve što može napraviti, ali da ona tad od nje nije tražila sastav nikakve oporuke, nikakve upute nije dala kakvu oporuku bi trebala sastaviti. Dalje je svjedokinja J. C. iskazala da se sjeća da je gospođi rekla da ako želi nešto mijenjati, da može doći kad god želi, međutim ona nije došla. Na pitanje suda da li je primijetila nešto posebno u ponašanju gđe. K., svjedokinja je odgovorila da ne, nije joj poznato ništa posebno, da ona je bila malo uzbuđena već samim time što je starija osoba i što je došla to pitati, to joj je u sjećanju, a na pitanje punomoćnika tužitelja da li je tom prilikom uopće utvrđivala njezinu sposobnost za sastavljanje oporuke, svjedokinja je odgovorila da ne, jer ona joj nije dala nikakve upute oko sastava oporuke. Nadalje je na pitanje tužitelja iskazala da se razgovora sa njim o tom dolasku gđe. K. u njezin ured ne sjeća, a na daljnje pitanje da li to znači da se ne sjeća da mu je rekla tko je bio s njom i da je rekla da ona nije znala kome bi što ostavila, svjedokinja je odgovorila da koliko se sjeća bila je sama, da detalja toga njezina dolaska ona se ne sjeća pa tako ne može odgovoriti na to da li joj je tada rekla da ona ne zna kome bi šta ostavila, no da dozvoljava mogućnost da ona tada nije znala, jer da joj je rekla kome bi šta ostavila svjedokinja bi uzela te upute i vjerojatno bi utvrđivala njenu sposobnost za rasuđivanje, da znači ona je došla, raspitivala se, i poslije nikad više nije došla, da svjedokinja joj je rekla "Vi razmislite" i ona je otišla, da nije svjedokinji  nikakve upute dala, nije se više vratila.

                Nedvojbeno je da je ostaviteljica K. K. otišla živjeti u dom umirovljenika u veljači 2014., a iz medicinske dokumentacije dostavljene po 2., 3., 6. i 7. tuženicima, koja je pribavljena u svrhu smještaja u dom umirovljenika i to godinu dana prije navedenog smještaja ostaviteljice u dom umirovljenika tj. Specijalističkog nalaza Županijske bolnice Čakovec, Djelatnost psihijatrije od 02.02.2013. (list br. 20 spisa) i Liječničke potvrde Ordinacije opće medicine dr. D. L. iz Čakovca od 22.01.2013. (list br. 21 spisa), nije razvidno da bi kod ostaviteljice postojali bilo kakvi problemi koji bi ukazivali na demenciju odnosno nesposobnost rasuđivanja.

I sam tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje psihijatrijskog vještačenja na okolnost sposobnosti ostaviteljice u vrijeme sačinjenja predmetne vlastoručne oporuke, navodeći da naime ostaviteljica K. K., prema njegovim saznanjima, nije bolovala ni od kakve bolesti već se radi o tome da je ona zbog svoje dobi, dakle zbog starosti, bila dementna (senilna) uslijed čega su joj intelektualne sposobnosti bile smanjene i to u tolikoj mjeri da nije mogla shvatiti značaj pravnog posla oporuke.

Glede te svoje tvrdnje da je pokojna ostaviteljica K. K. u vrijeme sačinjenja predmetne vlastoručne oporuke bila dementna (senilna), tužitelj nije ponudio nikakve relevantne dokaze, već se radi o paušalnom navodu iz tužbe i iskazu tužitelja da je njegova teta K. K. bila zaboravljiva i da je na momente bila dementna, a kao primjer čega tužitelj navodi situaciju vezanu uz posjet sestre ostaviteljice, ovdje 1. tuženice I. K. godinu dana – godinu i pol prije ostaviteljičine smrti, znači iz razdoblja nakon sastava sporne vlastoručne oporuke iz 2012. godine.

Vezano uz tvrdnju tužitelja o pravnoj nevaljanosti predmetne  vlastoručne oporuke ostaviteljice od 27. prosinca 2012. uslijed nesposobnosti tužiteljice za rasuđivanje u vrijeme sastava te oporuke, valja navesti i da iz danog iskaza tužitelja nedvojbeno je da je nakon sačinjenja te sporne vlastoručne oporuke ostaviteljice od 27. prosinca 2012., tužitelj sa ostaviteljicom, i to u lipnju 2013., sklopio pravni posao temeljem kojeg je od ostaviteljice primio novčani iznos od 43.000,00 švicarskih franaka, a valjanost kojeg pravnog posla tužitelj ne osporava odnosno glede istog se ne poziva na nesposobnost tužiteljice za sklapanje tog pravnog posla.

Tužitelj ne spori navode tuženika glede rukom pisanog teksta priloženog na listu br. 24 spisa, da se radi o tekstu napisanom od strane ostaviteljice K. K., a iz sadržaja kojeg je teksta razvidno da ostaviteljica K. K. obraćajući se svojim sestrama I. i V,, te nećacima M., Z., M. i Đ., navodi da njezina je želja da se nitko ne svađa, i da zato svima daje isto, a na koji je način ostaviteljica i raspolagala predmetnom vlastoručnom oporukom od 27. prosinca 2012.

Nadalje, vezano uz tu vlastoručnu oporuku ostaviteljice od 27. prosinca 2012. iz Zapisnika sastavljenog dana 25. siječnja 2013. u predmetu ovog suda broj 14 R2-28/13-2, sa prilogom: Potvrdom od 25. siječnja 2013. (listovi br. 17-19 spisa), nedvojbeno je razvidno da je ostaviteljica osobno navedenog dana 25. siječnja 2013. nazočila ročištu radi pohrane oporuke, te da je nakon utvrđenja identiteta iste sud zaprimio na čuvanje predmetnu vlastoručnu oporuku ostaviteljice od 27. prosinca 2012., kojom je prilikom ostaviteljica potvrdila da je upravo to njena vlastoručna oporuka koju je napisala 27.12.2012. a kojom raspolaže svojom pokretnom i nepokretnom imovinom za slučaj svoje smrti, te da je navedena vlastoručna oporuka ostaviteljice pohranjena kod ovog suda pod brojem Pi-4/13. Iz iskaza uređujuće sutkinje iz navedenog predmeta ovog suda broj R2-28/13, S. S., saslušane u ovom postupku u svojstvu svjedokinje, ne proizlazi da bi prilikom preuzimanja navedene oporuke ostaviteljice K. K. bilo uočeno nekakvo odstupanje u ponašanju ostaviteljice koje bi se moglo dovesti u vezu sa eventualnom nesposobnošću iste za sačinjenje oporuke. Naime, iako je svjedokinja S. S. iskazala da se zbog velikog broja predmeta i zbog proteka vremena uopće ne sjeća konkretnog predmeta, niti pok. K. K., tako da uopće ne može iskazati ništa o konkretnom predmetu niti o psihičkom stanju pokojne, svjedokinja je na postavljena joj posebna pitanja da li bi primijetila načelno u bilo kojem slučaju u ovakvom predmetu pohrane oporuke da je stranka izgubljena u vremenu i prostoru, da zapravo ne zna zašto je došla ili da nisu ispunjene zakonske pretpostavke načelno, odgovorila da bi svakako konstatirala u zapisnik ukoliko bi vidjela da se stranka ne snalazi u vremenu i prostoru, a da ne zna zašto je zapravo stranka pristupila sudu da u tom slučaju ne bi niti došlo do pohrane oporuke.

Slijedom svega navedenoga, sud utvrđuje da tužitelj u ovoj parnici nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetne vlastoručne oporuke ostaviteljice/oporučiteljice K. K. od 27. prosinca 2012., slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen. 

O  naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje: Tarifa).

              2.. 3., 6. i 7. tuženicima su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu od 15.12.2015. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 10.3.2016. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 30.6.2016. u iznosu od 250,00 kuna (Tbr. 9. t. 5. Tarife), zastupanja na ročištu 29.9.2016. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 7.3.2018. u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 9. t. 2. Tarife), zastupanja na ročištu 15.5.2018. u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 9. t. 2. Tarife), zastupanja na ročištu 9.1.2019. u iznosu od 250,00 kuna (Tbr. 9. t. 5. Tarife), zastupanja na ročištu 27.2.2019. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 23.9.2019. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 6.11.2019. u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 9. t. 3. Tarife), uvećanja nagrade za zastupanje više osoba, od 30%, u iznosu od 2.100,00 kuna (Tbr. 36. st. 1. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na iznos od ukupno 9.100,00 kuna, po stopi od 25%, u iznosu od 2.275,50 kuna (Tbr. 42. Tarife), ukupno 11.375,00 kuna, dok im nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu, iz razloga što im takav trošak u ovoj parnici nije ni nastao.

              Ostali tuženici naknadu troškova ne traže.

 

Čakovec, 6. studenog 2019.