Poslovni broj: 73 Pž-209/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 73 Pž-209/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja GRAD S., S., OIB ..., protiv tuženika R. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 93.000,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-452/2019-22 od 3. prosinca 2020., 21. travnja 2022.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-452/2019-22 od 3. prosinca 2020. i sudi:

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-53/2017 od 8. studenog 2017. javnog bilježnika D. P. iz S. kojim se nalaže tuženiku R. d.o.o., Z., OIB ..., da tužitelju Grad S., S., OIB ..., u roku od osam dana namiri tražbinu u ukupnom iznosu od 93.000,00 kn (devedesettritisuće kune) sa zateznim kamatama kako slijedi: - na iznos od 93.000,00 kn od 12. ožujka 2015. do plaćanja po stopi od 12% do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate sa zateznim kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.637,50 kn (tisućušestotridesetsedam kuna i pedeset lipa) sa zateznim kamatama koje na iznos tih troškova teku od dana donošenja rješenja o ovrsi od 8. studenog 2017. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od osam dana nakon primitka tog rješenja.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi iznos od 2.500,00 kn (dvijetisućepetsto kuna) na ime troškova parničnog postupka u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj
Povrv-452/2019-22 od 3. prosinca 2020. u točki 1. njene izreke održan je na snazi
platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-53/2017 od 8. studenog 2017. donesen po javnom bilježniku D. P. iz S. koji glasi: „Nalaže se ovršeniku R. d.o.o., Z., OIB: ..., da ovrhovoditelju GRAD S., S., OIB: ..., u roku od osam dana namiri tražbinu u ukupnom iznosu od 93.000,00 kn sa zateznim kamatama kako slijedi: - na iznos od 93.000,00 kuna od 12.3.2015. godine do plaćanja po stopi od 12% do 31.7.2015. godine, a od 1.8.2015. godine do isplate sa zateznim kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te da mu naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.637,50 kn sa zateznim kamatama koje na iznos tih troškova teku od dana donošenja ovog rješenja o ovrsi 08.11.2017. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od osam dana nakon primitka ovog rješenja.“
Točkom 2. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.280,00 kn na ime troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, obračunatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od osam dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je uložio tuženik zbog bitne povrede
odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne
primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine. Ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13 i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je pobijanom odlukom pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmetni postupak započet je prijedlogom za ovrhu povodom kojeg je javni bilježnik donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (računa broj 15- 01/0010 u iznosu od 93.000,00 kn za koncesijsko odobrenje za „pripadajuća terasa objekta 80 m2 3 modula (do 12 M2) svaki“ s datumom dospijeća 11. ožujka 2015.)

7. Tuženik se suprotstavlja tužbenom zahtjevu potvrđujući da je 2015. godine podnio zahtjev za izdavanje koncesijskog odobrenja za područje Ž. platoa u S., ali da je tuženik odustao od svog poslovnog poduhvata i nikada na Ž. nije niti postavio kioske za koje je zatražio izdavanje odobrenja. Tvrdi da mu odobrenje nije nikad niti izdano. Ističe da nikada nije ništa postavio na pomorskom dobru, te da nije bilo osnove da bilo što plaća tužitelju i da tužitelj nema pravo potraživati utuženi iznos.

8. Tužitelj tvrdi da je tuženik koristio površinu pomorskog dobra na temelju izdanog koncesijskog odobrenja i da je dužan platiti naknadu za 2015. godinu u visini utuženog računa.

9. Prvostupanjski sud na temelju utvrđenja da je tuženik podnio zahtjev za
koncesiju za 2015. godinu, a da bi tek na kraju 2015. godine podnio zamolbu tužitelju da ga oslobodi plaćanja prihvaća u cijelosti tužbeni zahtjev.

10. Ovaj sud zauzima suprotno stajalište.

11. Pravna priroda odnosa između stranaka uređena je odredbama Zakona o
pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19; dalje: ZPDML) te Uredbom o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru („Narodne novine“ broj: 36/04, 63/08, 133/13 i 63/14; dalje: Uredba) i Pravilnik o načinu, uvjetima i visini naknade za izdavanje koncesijskog odobrenja („Narodne novine“ broj: 51/96 i 18/99; dalje: Pravilnik).

12. Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama u uvodnom dijelu i to u čl. 2. daje značenje pojedinih izraza te čini razliku između pojmova koncesija i koncesijsko odobrenje, pa u točki 5. istog članka definira koncesiju kao pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje fizičkim i pravnim osobama, sukladno prostornim planovima, dok u točki 6. određuje koncesijsko odobrenje kao akt na temelju kojeg se fizičkim i pravnim osobama daje na korištenje pomorsko dobro za obavljanje djelatnosti koje ne isključuju niti ograničuju opću upotrebu pomorskog dobra. Razlika između koncesije i koncesijskog odobrenja uočljiva je i sukladno odredbi čl. 12. st. 1. koja propisuje da, između ostalog, sredstva za upravljanje pomorskim dobrom čine sredstva od naknada za koncesiju i naknada za koncesijsko odobrenje.

13. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je riječ o institutima javnopravnog karaktera, odnosno da je riječ o dvostranom pravnom odnosu između davatelja koncesije/koncesijskog odobrenja i primatelja koncesije/koncesijskog odobrenja koji instituti omogućavaju korištenje pomorskog dobra za obavljanje djelatnosti kojima se iskorištava pomorsko dobro.

14. Normativni okvir kojim je uređeno davanje koncesijskih odobrenja čine Ustav Republike Hrvatske, odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama te Uredbe. Davanje koncesijskih odobrenja uređeno je specijalnim odredbama Zakona
o pomorskom dobru i morskim lukama, a podzakonski je davanje koncesija na pomorskom dobru uređeno Uredbom. Njome se propisuju djelatnosti za koje se može dati koncesijsko odobrenje, detaljnije postupak davanja koncesijskog odobrenja i visina naknade za davanje koncesijskog odobrenja. Odredbom čl. 2. st. 4. Uredbe propisano je da je odobrenje za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru upravni akt na čije donošenje se primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku, ako odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i odredbama ove Uredbe nije drugačije propisano.

15. Međutim, na postupak davanja koncesijskih odobrenja na pomorskom dobru primjenom općih načela prava (lex specialis derogat legi generali i lex superior derogat legi inferior) primarno se primjenjuju odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kao specijalnog zakonskog propisa u pogledu koncesijskih odobrenja na pomorskom dobru, a supsidijarno odredbe Zakona o općem upravnom postupku, kao općeg zakonskog propisa koji uređuje upravni postupak te posljednje odredbe Uredbe, budući da je riječ o propisu niže podzakonske pravne snage.

16. Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama je u odredbama čl. 38. i 39. uredio postupak davanja koncesijskog odobrenja na općenit način dok je detaljniji postupak uređen Uredbom. Odredbama čl. 6. i 7. Uredbe uređena su pitanja postupka davanja koncesijskog odobrenja pa je tako određeno da se zahtjev za davanje koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru podnosi Vijeću za koncesiju putem grada/općine te su uređene i naknade za davanje koncesijskog odobrenja.

17. Odredbom čl. 18. Pravilnika o načinu, uvjetima i visini naknade za izdavanje koncesijskih odobrenja („Narodne novine“ broj 51/96, 18/99 i 23/03) propisano je da će Vijeće za koncesiju izdati odobrenje podnositelju zahtjeva po predočenju dokaza o izvršenoj uplati naknade za odobrenje.

18. Pitanje kako prestaje koncesijsko odobrenje nije uređeno samom
Uredbom, kao što to primjerice uređuje Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama za slučaj koncesije u odredbi čl. 31. Tom odredbom propisano je da koncesija prestaje istekom vremena za koje je dana, odreknućem ovlaštenika koncesije prije isteka vremena određenog u odluci o koncesiji, smrću ovlaštenika koncesije, odnosno prestankom pravne osobe ako nasljednici, odnosno pravni slijednici ne zatraže pravodobno potvrdu koncesije, oduzimanjem koncesije od strane davatelja, sporazumnim raskidom ugovora o koncesiji. Odluku o prestanku koncesije donosi davatelj koncesije.

19. Iz provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio:

- da je tuženik podnio zahtjev za davanje koncesijskog odobrenja za obavljanje djelatnosti na morskoj obali, unutrašnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske od 14. siječnja 2015. za razdoblje od pet godina za ugostiteljstvo i trgovinu, u gradu S., na plaži Ž., na sredstvima kako je to označeno u zahtjevu,

- da je tužitelj izdao tuženiku račun broj 15-01/0010 u iznosu od 93.000,00 kn za koncesijsko odobrenje za „pripadajuća terasa objekta 80 m2 3 modula (do12 M2) svaki“ s datumom dospijeća 11. ožujka 2015., dakle za 2015. godinu (list 3.a spisa),
- da se tuženik dopisom od 23. prosinca 2015. obratio Vijeću za davanje
koncesijskih odobrenja na pomorskom dobru (list 21. spisa) s molbom da ga se
oslobodi plaćanja koncesijskog odobrenja budući da tuženik ne obavlja djelatnosti za
koje su mu koncesijska odobrenja izdana („nije u mogućnosti postaviti i koristit
štekat“),

- da tuženik nije koristio predporez na račun broj 15-01/0010, i nije ga uveo u svoje knjige godini (dopis Porezne uprave od 23. srpnja 2020. na listu 74. spisa),
- da tuženik nema fiskaliziranih računa u 2015. godini (dopis Porezne uprave
od 16. srpnja 2020. na listu 71. spisa),

- da iz očitovanja komunalnog redara Upravnog odjela za komunalno
gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu od 19. travnja 2018 (list 41. spisa) proizlazi da obilaskom Pomorskog dobra – Platoa Ž. nije zatečen ugostiteljski objekt tvrtke R. d.o.o. iz P. te da nije bilo postupanja prema tom trgovačkom društvu u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015.

20. Ovaj sud smatra kako nije za zanemariti činjenice utvrđene u ovom postupku o tome da ovlaštenik zatraženog koncesijskog odobrenja (tuženik za djelatnosti u 2015. godini) predmetnu djelatnosti nije obavljao kao i činjenice da se obratio Vijeću za davanje koncesijskih odobrenja na pomorskom dobru sa zahtjevom za ukidanjem plaćanja naknada prije isteka vremena na koje su navodna odobrenja izdana, pa da bi tuženik samo na osnovu činjenice zatraženog izdavanja koncesijskih odobrenja bio dužan platiti naknadu, a da na takvu obvezu tuženik nije bio upoznat od strane tužitelja kojemu se sa zahtjevom obratio (iako odobrenje izdaje Vijeće za dodjelu koncesijskih odobrenja, a zahtjev se podnosi putem tužitelja) budući da su naknade za davanje koncesijskih odobrenja prihod proračuna tužitelja.

21. Tim više što tužitelj u spis nije dostavio odobrenje za koje tvrdi da je izdano iako je bio dužan dostaviti ispravu na koju se poziva u smislu odredbe čl. 232 ZPP-a. Okolnost da tuženik u obraćanju Vijeću (list 21. spisa) navodi da mu je Vijeće odobrilo koncesiju ne oslobađa tužitelja na obvezu dostavljanja predmetne isprave na koju se poziva i koja je osnova za izdavanje predmetnog računa.

22. Stoga, adekvatnom primjenom odredbe čl. 31. ZPDML-a, kao propisa više pravne snage u odnosu na Uredbu i Pravilnika (kojom pitanje prestanka koncesijskog odobrenja uopće nije uređeno) proizlazi kako je koncesijsko odobrenje, ako je uopće izdano, svakako prestalo odreknućem ovlaštenika koncesijskih odobrenja prije isteka vremena određenog u koncesijskim odobrenjima (odnosno prije 31. prosinca 2015.), iako davatelj koncesijskog odobrenja nije o tome donio formalnu odluku.

23. Tužitelj je naveo kako takvom zahtjevu tuženika nije bilo udovoljeno, no o tome u spis nije dostavio odgovarajuću ispravu niti je predlagao izvođenje dokaza u cilju dokazivanja te činjenice.

24. Zaključno, sama činjenica da je tuženik zatražio izdavanje koncesijskog odobrenja, a uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, ovom sudu nisu dostatna da bi tuženika obvezao na plaćanje naknade po utuženom računu.

25. Naime, račun kao jednostrana isprava izdatnika sam za sebe ne čini valjanu dokaznu osnovu za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u pobijanom dijelu. Iako je račun samo jednostrana isprava kojom vjerovnik poziva dužnika na ispunjenje novčane obveze, u slučaju kada tuženik osporava postojanje te obveze kao u ovom parničnom predmetu, vjerovnik (tužitelj) mora dokazati osnovanost i visinu novčanog potraživanja navedenog u tom računu.

26. Dakle, navedene bitne činjenice ovog spora tužitelj, na kojem je teret dokaza, nije dokazao, a tuženik ne može dokazivati negativne činjenice (da tužitelj nije izdao koncesijsko odobrenje) pored činjenice da tuženik nije koristio odbitak pretporeza po ovom računu, da nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost proizlazi da provedeni dokazi svojom snagom ne pružaju osnovu za utvrđenje da tuženik obveznik plaćanja koncesijske naknade za 2015. godinu. Okolnost da je tuženik zatražio izdavanje koncesijskog odobrenja ne osporavaju navedeno stajalište.

27. Pravilnom ocjenom tuženikova prigovora za zaključiti je da je tuženik u cijelosti osporio tužiteljevo potraživanje po predmetnom računu, kako u osnovi tako i u visini, a tužitelj nije dokazao ni postojanje koncesijskog odobrenja niti visinu zatražene naknade, to je pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava nadalje valjalo zaključiti da tužitelj nije dokazao osnovanost svog potraživanja.

28. S obzirom na to da je ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu uslijed čega je tuženik u cijelosti uspio u sporu, to mu je sukladno odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a valjalo priznati trošak postupka prema zahtjevu na listu 77. spisa, a koji se sastoji od troška zastupanja na ročištu održanom 23. siječnja 2020., 6. srpnja 2020., u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) te obračunati PDV 25%, dakle ukupno u iznosu od 2.500,00 kn. Osim ovih troškova postupka, tuženik neosnovano potražuje trošak pristupa na ročišta od 12. prosinca 2019. i 23. ožujka 2020. koji nisu održani i ročišta od 4. listopada 2019. i 8. studenog 2019. na koja tuženik niti njegov punomoćnik nije pristupio. U pogledu zahtjeva za plaćanje pristojbe zahtjev nije određen.

29. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu protiv prvostupanjske presude je valjalo uvažiti te pobijanu presudu preinačiti primjenom odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a.

Zagreb, 21. travnja 2022.

Sudac

Gorana Aralica Martinović