Broj: Gž-1343/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Helene Randić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice M. K. iz M., OIB: ..., zastupane po punomoćniku Z. Š., odvjetniku iz R., protiv tuženice-protutužiteljice C. K. Č. iz K., OIB:..., zastupane po punomoćniku G. K., odvjetniku iz R., radi utvrđenja prava vlasništva i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice-protutuženice i tuženice-protutužiteljice izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj 82-P-1868/2016-22 od 07. ožujka 2017. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 17. srpnja 2019. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba tužiteljice-protutuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj 82-P-1868/2016-22 od 07. ožujka 2017. godine u dijelu točke I izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice radi utvrđenja da postoji ugovor o kupoprodaji između tuženice-protutužiteljice i tužiteljice-protutuženice kojim je tuženica-protutužiteljica prodala svoje pravo vlasništva na 1/6 idealnog dijela nekretnine kat. čest. br. 128/1, iz zk. ul. br. 35, k. o. B., u naravi kuća i dvorište tužiteljici-protutuženici, pa da je tužiteljica-protutuženica ovlaštena po pravomoćnosti presude, a osnovnom iste, zatražiti upis prava vlasništva 1/6 idealnog dijela nekretnine kat. čest. br. 128/1, iz zk. ul. br. 35, k. o. B., u naravi kuća i dvorište na ime tužiteljice-protutuženice kod Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe Krk, uz istovremeni izbris upisa sa imena tuženice-protutužiteljice, jer će u protivnom pravni osnov i upis prava vlasništva zamijeniti presuda.

 

II              Odbija se žalba tuženice-protutužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj 82-P-1868/2016-22 od 07. ožujka 2017. godine u točki III izreke, te u dijelu točke IV izreke u kojem je odbijen njezin zahtjev za naknadu preostalog dijela zatraženog parničnog troška.

 

III              Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice-protutuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj 82-P-1868/2016-22 od 07. ožujka 2017. godine u dijelu točke I izreke u kojem je odbijen njezin zahtjev za naknadu parničnih troškova, zatim u točki II izreke, te u dijelu točke IV izreke u kojem je naloženo tužiteljici-protutuženici da u roku od 15 dana naknadi tuženici-protutužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 19.666,59 kuna, uvećan za zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice koji glasi:

 

“Nalaže se tužiteljici-protutuženici M. K. iz M., OIB: ... da tuženici-protutužiteljici C. K. Č. isplati iznos od 25.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a koja kamata teče na iznos od 25.000,00 eura od 25. studenoga 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine, a počev od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.”

 

Odbija se zahtjev tuženice-protutužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 19.666,59 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata teče od dana presuđenja tj. od 07. ožujka 2017. godine pa do isplate.

 

Nalaže se tuženici-protutužiteljici da naknadi tužiteljici-protutuženici parnične troškove u iznosu od 7.275,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 07. ožujka 2017. godine do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

IV              Nalaže se tuženici-protutužiteljici da naknadi tužiteljici-protutuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

V              Odbija se zahtjev tuženice-protutužiteljice za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice (u nastavku teksta: tužiteljica) u odnosu na tuženicu-protutužiteljicu (u nastavku teksta: tuženica), a koji glasi:

 

“Utvrđuje se da postoji ugovor o kupoprodaji između tuženice i tužiteljice kojim je tuženica prodala svoje pravo vlasništva na 1/6 idealnog dijela nekretnine kat. čest. br. 128/1, iz zk. ul. br. 35, k. o. B. tužiteljici, u naravi kuća i dvorište, te je tužiteljica ovlaštena po pravomoćnosti ove presude, a osnovom ove presude, zatražiti upis prava vlasništva 1/6 idealnog dijela nekretnine kat. čest. br. 128/1, iz zk. ul. br. 35, k. o. B., u naravi kuća i dvorište, na ime tužiteljice, kod Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba Krk, uz istovremeni izbris upisa sa imena tuženice, a u protivnom će pravni osnov, te upis prava vlasništva zamijeniti ova presuda.

 

              Dužna je tuženica platiti trošak ovog parničnog postupka tužiteljici zajedno sa zateznom kamatom.”

 

              U točki II izreke usvojen je tužbeni zahtjev tuženice, te je naloženo tužiteljici da isplati tuženici iznos od 25.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a koja kamata teče na iznos od 25.000,00 eura od 25. studenoga 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine, a počev od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

 

              U točki III izreke odbijen je tužbeni zahtjev tuženice radi isplate iznosa od 60.000,00 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže opisano u izreci.

 

              U točki IV izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 19.666,59 kuna, uvećan za zakonske zatezne kamate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata teče od dana presuđenja tj. od 07. ožujka 2017. godine do isplate, sve u roku od 15 dana, pri čemu je istovremeno odbijen zahtjev tuženice za naknadu preostalog dijela zatraženog parničnog troška.

 

              Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužiteljica i tuženica.

 

              Tužiteljica pobija presudu u točkama I, II i IV izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi u bitnome navodi da je obrazloženje pobijane presude u pretežitom dijelu nejasno i proturječno, te u suprotnosti sa sadržajem isprava i zapisnika koji prileže spisu, kao i da ne sadrži valjane i argumentirano obrazložene razloge na kojima je utemeljena navedena odluka, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

              Nadalje ističe da je tuženica u protutužbi postavila zahtjev radi isplate iznosa od 25.000,00 eura na ime naknade štete i izmakle koristi, a ne po osnovi isplate dijela cijene osnovom usmene prodaje svojeg suvlasničkog dijela od 1/6 kat. čest. br. 128/1, k. o. B., pa da je usvajanjem tog dijela protutužbenog zahtjeva počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, jer da je na taj način prekoračen protutužbeni zahtjev.

 

              Tužiteljica navodi kako je u uvodu pobijane presude pogrešno naznačeno da se predmetna parnica vodila radi utvrđenja prava vlasništva i isplate, jer da suprotno proizlazi iz njezinog tužbenog zahtjeva opisanog u točki I izreke te odluke, te da je iz navedenih razloga presuda u tom dijelu proturječna.

 

              Tužiteljica navodi da je sud prvog stupnja unatoč njezinom prigovoru nepostojanja veze između tužbe i protutužbe, u smislu odredbe članka 189. ZPP-a, spojio raspravljanje po tim tužbama, pri čemu nije obrazložio takvu odluku, pa da je time ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 189. ZPP-a, koja povreda da je počinjena i time što je sud odlučio o protutužbi koju je tuženica podnijela pod uvjetom da se utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

              Nadalje ističe da pobijanom presudom nije utvrđena vrijednost predmeta spora, niti se ona može utvrditi iz podataka u toj odluci, a da prvostupanjski sud nije odlučio o njezinom prigovoru pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora.

             

              U nastavku žalbe iznosi činjenice na temelju kojih smatra da je donošenjem pobijane presude ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao i preostali žalbeni razlozi, sve pobliže navedeno u žalbi, pri čemu ukazuje na odredbe članaka 294. i 376. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO).

 

              Osim toga, osporava kao nezakonitu i odluku o parničnim troškovima.

 

              Iz navedenih razloga predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, te potražuje troškove žalbenog postupka.

 

              Tuženica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe, te podnosi zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

              Ista žalbom pobija presudu u točki III izreke, te u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke IV izreke, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. ZPP-a.

 

              U žalbi u glavnome osporava utvrđenje suda da istoj ne pripada pravo na naknadu u utuženom iznosu od 60.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, iz razloga koje pobliže navodi u žalbi, u vezi čega ukazuje na odredbu članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u nastavku teksta: ZV), te odredbu članka 1111. ZOO-a, pri čemu u prilog žalbenim navodima dostavlja dopis Policijske postaje K. od 04. lipnja 2012. godine.

 

              Slijedom navedenog, predlaže da se pobijani dio presude ukine i predmet u tom dijelu vrati istom sudu na ponovno suđenje, pri čemu podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženice i predlaže da se njezina žalba odbije kao neosnovana, a da se tužiteljici dosudi trošak sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok žalba protivne stranke (tuženice) nije osnovana.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uvida u spis Prekršajnog suda u Krku broj 23/07, iskaza tužiteljice i tuženice, te iskaza svjedoka K. K., I. Č. i A. M., u bitnome utvrđuje da su tužiteljica i tuženice bile suvlasnice nekretnine označene kao kat. čest. br. 128/1, zgrada, dvor i voćnjak površine 1.270 m², k. o. B., i to tužiteljica u 4/6 dijela, a tuženica u 1/6 dijela.

 

              Nadalje utvrđuje da su navedene parnične stranke sada suvlasnice kat. čest. br. 128/1, kuća i dvorište od 603 m², upisane u zk. ul. br. 35, k. o. B., u naznačenim suvlasničkim omjerima.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da su tužiteljica i tuženica (majka i kćer) zajedno sa K. K. (kćerka tužiteljice i sestra tuženice) sklopile kao prodavateljice dana 06. ožujka 2008. godine predugovor o kupoprodaji nekretnine sa trgovačkim društvom D. k. d. o. o. iz R. kao kupcem (u nastavku teksta: Predugovor), kojim su potonjem kupcu prodale kat. čest. br. 128/1, k. o. B. u površini od 1.270 m², za iznos od 400.000,00 eura, a da je tuženica prema sadržaju Predugovora iz tako ugovorene kupoprodajne cijene trebala dobiti iznos od 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, tj. više od njezinog suvlasničkog udjela od 1/6 dijela.

 

              Nadalje utvrđuje da su iste stranke Predugovora dana 02. studenoga 2011. godine zaključile aneks Predugovoru (u nastavku teksta: Aneks) koji je u bitnim dijelovima izmijenio odredbe Predugovora, jer da je njime ugovoren drugi predmet kupoprodaje, tj. novoosnovana kat. čest. br. 128/6, maslinik od 667 m², pri čemu se izmijenila i kupoprodajna cijena, tako da je za potonju nekretninu iznosila 130.000,00 eura u protuvrijednosti kuna, a da je prema sadržaju Aneksa tuženica na ime prodajne cijene trebala dobiti iznos od 75.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, što je znatno više od dijela koji bi joj pripao da se cijena raspoređivala prema postojećim suvlasničkim omjerima.

 

              Pri tome utvrđuje da se tuženica u Aneksu obvezala da će nakon sklapanja glavnog ugovora s kupcem, a odmah nakon što se provede parcelacija, bezuvjetno izdati tužiteljici tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na kat. čest. br. 128/1, kuća i dvorište površine 603 m², k. o. B. za svoj suvlasnički dio od 1/6 dijela.

 

              Nastavno utvrđuje da su spomenute prodavateljice dana 15. veljače 2011. godine zaključile s navedenim kupcem glavni kupoprodajni ugovor za prodaju kat. čest. br. 128/6, k. o. B. po cijeni od 130.000,00 eura, s time da se kupac obvezao da će tuženici odmah po provedbi parcelacije kat. čest. br. 128/1, k. o. B. isplatiti iznos od 40.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženica dana 25. studenoga 2011. godine ispunila svoju obvezu iz Aneksa tako što je izdala tabularnu izjavu kojom dozvoljava tužiteljici da se u cijelosti uknjiži vlasnicom u 1/6 suvlasničkog dijela tuženice na kat. čest. br. 128/1, k. o. B., bez ikakve njezine daljnje suglasnosti.

 

              Stoga utvrđuje kako je tuženica na navedeni način ispunila svoju obvezu iz zaključenog pravnog posla sa tužiteljicom koja je bila sadržana u Aneksu.

 

              U vezi toga utvrđuje da se tužiteljica nakon izdavanja gornje tabularne isprave pokušala uknjižiti na suvlasničkom dijelu tuženice na kat. čest. br. 128/1, k. o. B., ali da je zemljišnoknjižni sud odbacio njezin prijedlog rješenjem od 05. srpnja 2013. godine, jer uz prijedlog za uknjižbu nije bila priložena isprava koja predstavlja temelj upisa.

 

              Pri tome utvrđuje kako u Aneksu nije ugovorena obveza tužiteljice i tuženice da zaključe još nekakav ugovor koji bi predstavljao pravni osnov za stjecanje prava suvlasništva tužiteljice na potonjoj nekretnini, odnosno da nije postojao takav njihov dogovor.

 

              Nastavno tome, utvrđuje kako su predmetni Aneks i tabularna isprava koju je tuženica izdala tužiteljici isprave iz kojih se može utvrditi pravni temelj zatraženog upisa, u smislu odredaba članaka 43. i 44. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08), te da je pravni posao kojeg su zaključile parnične stranke sačinjen u skladu s odredbama članaka 115., 119. stavak 1. i 120. ZV-a.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da je između tužiteljice i tuženice postignut usmeni sporazum prema kojem je tuženica trebala otuđiti tužiteljici svoj suvlasnički dio od 1/6 dijela kat. čest. br. 128/1, k. o. B., i to za iznos od ukupno 100.000,00 eura, slijedom čega utvrđuje neosnovanim tvrdnje tužiteljice da je tuženica po navedenoj osnovi trebala primiti novčani iznos od ukupno 75.000,00 kuna, pa da bi primitkom tog iznosa od strane tuženice bio osnovan tužbeni zahtjev, jer da bi na taj način došlo do konvalidacije navedenog usmenog dogovora.

 

              Naime, u vezi toga utvrđuje da tužiteljica nije isplatila tuženici razliku ugovorene cijene od 25.000,00 eura, pa da stoga nije ispunila svoju obvezu prema tuženici niti u pretežitom dijelu, dok je potonja stranka ispunila svoju obvezu zaključenja ugovora kojim prenosi svoj suvlasnički dio potonje nekretnine na tužiteljicu, te je istoj izdala tabularnu ispravu.

 

              Osim toga, utvrđuje kako se u smislu odredaba članaka 114. i 126. stavak 1. ZV-a ne može tužbenim zahtjevom tražiti da se utvrdi kako je vlasništvo stečeno na temelju presude, te da ista zamjenjuje pravni osnov, pa da se na temelju toga može izvršiti uknjižba.

 

              Iz navedenih razloga odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude.

 

              Nadalje utvrđuje kako je tužiteljica nakon što joj je tuženica dana 25. studenoga 2011. godine izdala tabularnu ispravu u odnosu na gornju nekretninu, trebala isplatiti istoj iznos od 25.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na ime razlike kupoprodajne cijene, što nije učinila, pa pozivom na odredbu članka 29. ZOO-a usvaja protutužbeni zahtjev u dijelu opisanom u točki II izreke pobijane presude.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženica tijekom postupka nije dokazala osnovanost zahtjeva za isplatu iznosa od 60.000,00 kuna na ime stjecanja bez osnove i izmakle koristi zbog navodnog iznajmljivanja bez njezine suglasnosti njezinog suvlasničkog dijela na kat. čest. br. 128/1, k. o. B. od strane tužiteljice, niti je dokazala visinu svoje tražbine po tim osnovama, pa u tom dijelu odbija njezin protutužbeni zahtjev.

 

              Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa dakle niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tužiteljica, te se u svemu može ispitati.

 

              Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, a to stoga jer je tuženica svoj protutužbeni zahtjev sadržajno utemeljila i na tvrdnjama da joj tužiteljica nije isplatila razliku kupoprodajne cijene u utuženom iznosu od 25.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, pa odlučivanjem o tom zahtjevu isti nije prekoračen.

 

              Neosnovane su i tvrdnje tužiteljice o počinjenoj bitnoj postupovnoj povredi iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 189. ZPP-a, a to stoga jer je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, pa je pravilnom primjenom potonje odredbe ZPP-a o tim zahtjevima odlučeno pobijanom presudom.

 

              Točni su navodi tužiteljice da odredbama ZPP-a nije predviđena mogućnost “uvjetnog” podnošenja tužbe ili protutužbe, ali je kraj činjenice da je tuženica podnijela protutužbu bilo potrebno o istoj donijeti odgovarajuću odluku, što je i učinjeno pobijanom presudom.

 

              Na tvrdnje tužiteljice da tijekom postupka nije utvrđena vrijednost predmeta spora, odnosno da sud prvog stupnja nije u tom pogledu odlučio o njezinom prigovoru, valja odgovoriti kako je iz cjeline obrazloženja ožalbene odluke razvidno da je sud prvog stupnja tu vrijednost utvrdio tako da je zbrojio vrijednost predmeta spora po tužbi u naznačenom iznosu od 10.001,00 kuna sa u protutužbi navedenom vrijednošću predmeta spora od 247.500,00 kuna.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice opisan u točki I izreke pobijane presude, ali ne iz razloga na kojima se temelji ta odluka.

 

              Naime, odredbom članka 286. stavak 1. ZOO-a propisano je da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno, u vezi čega odredba članka 290. stavak 1. ZOO-a propisuje da ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo.

 

              Nastavno tome, odredbom članka 294. ZOO-a propisano je kako se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

 

              Nadalje, odredba članka 376. stavak 1. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu, dok je odredbom članka 389. stavak 1. ZOO-a propisano da je prodavatelj dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovorom.

 

              Isto tako, odredba članka 377. ZOO-a propisuje da ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku.

 

              U konkretnom slučaju nije sporno da između tužiteljice kao kupca i tuženice kao prodavateljice nije zaključen pisani ugovor o kupoprodaji suvlasničkog udjela tuženice od 1/6 dijela na kat. čest. br. 128/1, k. o. B., već da su u tom pogledu navedene parnične stranke zaključile usmeni sporazum, pri čemu je između njih sporna visina odnosno iznos ukupno ugovorene kupoprodajne cijene koju je tužiteljica po naznačenoj osnovi trebala isplatiti tuženici, tj. da li se radilo o iznosu od 75.000,00 eura ili 100.000,00 eura, sve u kunskoj protuvrijednosti.

 

              Budući se, dakle, radi samo o usmeno dogovorenoj kupoprodajnoj pogodbi (ugovoru), to je u smislu odredbe članka 294. ZOO-a za valjanost tako zaključenog pravnog posla bilo potrebno da su i tužiteljica i tuženica barem u pretežitom dijelu dobrovoljno ispunile obveze koje proizlaze iz takvog usmenog ugovora, što u odnosu na tuženicu znači da je dobrovoljno predala tužiteljici u posjed njezin suvlasnički dio gore navedene nekretnine (1/6 dijela), u smislu odredaba članaka 376. stavak 1. i 389. stavak 1. ZOO-a.

 

              U vezi toga tužiteljica je u svojem stranačkom iskazu sa ročišta od 11. listopada 2016. godine iskazala da joj tuženica nije predala u posjed svoj dio kat. čest. br. 128/1, k. o. B., već da je tužiteljica nakon što joj je tuženica izdala tabularnu ispravu promijenila brave na kući, nakon čega nije dozvolila tuženici da uđe u kuću, iz čega proizlazi da je tužiteljica samovoljno stupila u posjed suvlasničkog dijela tuženice na gornjoj nekretnini, pa budući da tuženica nije dobrovoljno predala tužiteljici u posjed svoj idealni suvlasnički dio na prijeporu, dakle da nije ispunila takvu svoju obvezu, to se u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a radi o nevaljanom odnosno ništetnom usmenom kupoprodajnom ugovoru koji takav nema pravni učinak, jer je protivan odredbi članka 377. ZOO-a kao prisilnom propisu.

 

              Stoga je već iz tog razloga pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice opisan u točki I izreke pobijane presude, jer tužiteljica na temelju naznačenog nevaljanog pravnog posla ne može ostvarivati nikakva prava u odnosu na tuženicu, pa dakle niti ona sadržana u opisanom tužbenom zahtjevu, već bi uslijed navedenog mogla u slučaju da su za to ispunjene propisane pretpostavke tražiti od tuženice povrat cijene koju je isplatila istoj za njezin suvlasnički dio kat. čest. br. 128/1, k. o. B., u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a, što je predmet nekog drugog postupka.

 

              Posljedično tome, trebalo je odbiti kao neosnovan i zahtjev tuženice radi isplate iznosa od 25.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na ime razlike kupoprodajne cijene, kao i njezin zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na taj iznos, jer niti ona ne može na temelju ništetnog pravnog posla ostvarivati takva prava.

 

              Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da ista nije dokazala visinu novčanog iznosa koji bi joj eventualno pripadao po osnovi korištenja njezinog suvlasničkog dijela na potonjoj nekretnini od strane tužiteljice i/ili trećih osoba, u smislu odredbe članka 165. ZV-a i članka 1111. ZOO-a, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio protutužbeni zahtjev opisan u točki III izreke pobijane presude.

 

              Pri tome valja navesti da se u smislu odredbe članka 299. stavak 3. ZPP-a ne mogu koristiti kao dokazi isprave (oglasi) o najmu stanova koje je tuženica priložila u spis uz podnesak od 10. siječnja 2017. godine (list 97-100 spisa), jer se radi o dokazima koji su predloženi nakon što je u ovom predmetu na ročištu od 11. srpnja 2016. godine zaključen prethodni postupak, a nije riječ o dokazima koje tuženica bez svoje krivnje nije mogla predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

 

              Što se tiče pozivanja tuženice na sadržaj uz žalbu priloženog dopisa Policijske postaje K. od 04. lipnja 2012. godine, isto je u smislu odredbe članka 352. stavak 1. ZPP-a nedopušteno, jer se radi o dokazu kojeg tuženica nije priložila u spis tijekom prvostupanjskog postupka, a ne odnosi se na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

 

              Budući su s obzirom na navedeno obje parnične stranke djelomično uspjele u sporu, to im u smislu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a i odgovarajućih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa) pravo na naknadu razmjernog parničnog troška.

 

              Tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u odnosu na protutužbeni zahtjev pripada pravo na naknadu troškova za radnje njezinog punomoćnika-odvjetnika, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora po protutužbi u iznosu od 247.500,00 kuna, i to u iznosu od 1.000,00 kuna za zastupanje na ročištu od 15. srpnja 2014. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zatim u ukupnom iznosu od 12.500,00 kuna za zastupanje na ročištima od 12. svibnja 2016. godine, 11. srpnja 2016. godine, 11. listopada 2016. godine, 29. studenoga 2016. godine i 07. veljače 2017. godine (iznos od 2.500,00 kuna po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), te u iznosu od 2.750,00 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife), što zajedno sa plaćenom sudskom pristojbom za tužbu u iznosu od 400,00 kuna daje iznos od 16.650,00 kuna.

 

              S druge strane, tuženici za radnje poduzete po punomoćniku-odvjetniku i s obzirom na vrijednost predmeta spora po tužbi u iznosu od 10.001,00 kuna pripada pravo na naknadu u iznosu od 1.000,00 kuna za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zatim u ukupnom iznosu od 6.000,00 kuna za zastupanje na ročištima od 15. srpnja 2014. godine, 12. svibnja 2016. godine, 11. srpnja 2016. godine, 11. listopada 2016. godine, 29. studenoga 2016. godine i 07. veljače 2017. godine (iznos od 1.000,00 kuna po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), potom u iznosu od ukupno 500,00 kuna za sastav podnesaka od 19. listopada 2016. godine i 11. siječnja 2017. godine (iznos od 250,00 kuna po podnesku-Tbr. 8. toč. 3. Tarife), te u iznosu od 1.875,00 kuna s naslova poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife), tj. sveukupno 9.375,00 kuna.

 

              Tuženica nema pravo na naknadu zatraženih troškova na ime sudskih pristojbi, jer nije dokazala da je imala te troškove (članak 151. stavak 1. ZPP-a).

 

              Stoga je tužiteljičin trošak u iznosu od 16.650,00 kuna trebalo umanjiti (prebiti) sa troškovima tuženice u iznosu od 9.375,00 kuna, te dobivenu razliku od 7.275,00 kuna dosuditi na ime troška tužiteljici, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos od donošenja pobijane presude do isplate, u skladu s odredbom članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), te odredbom članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, a u preostalom dijelu odbiti njezin zahtjev po toj osnovi, te u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točki I izreke ove presude, u skladu s odredbom članka 373.a stavak 1. ZPP-a, a pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a na jednaki način odlučiti o žalbi tuženice izjavljenoj protiv točke III izreke pobijane presude, te dijela točke IV izreke te odluke u kojem je odbijen njezin zahtjev za naknadu preostalog dijela zatraženog parničnog troška.

 

              U skladu s odredbom članka 373.a stavak 1. ZPP-a uvažena je žalba tužiteljice u dijelu pobijane odluke opisanom u točki III izreke ove presude.

 

              Budući je tužiteljica uspjela sa žalbom u odnosu na točku II izreke pobijane presude, to joj u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a pripada pravo na naknadu u iznosu od 2.500,00 kuna za sastav žalbe po punomoćniku-odvjetniku (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), pa je odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

 

              Pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka po žalbi, jer ista nije uspjela u žalbenom postupku.

 

              Isto tako, odbijeni su zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troškova u vezi odgovora na žalbe, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

 

U Rijeci, 17. srpnja 2019. godine.