Broj: Gž-2772/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, po sucu Marijanu Miletiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. M. OIB:…, iz K., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkom odvjetničkom uredu P.–K.–K., u Č., protiv tužene J. H. OIB:…, iz P., zastupane po punomoćnici A. F. R., odvjetnici u Č., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene, protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, pod poslovnim brojem 9 P-93/18-12 od 30. listopada 2018., 31. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Uvažavaju se žalba tužitelja S. M. i žalba tužene J. H. kao osnovane i u pobijanim dijelovima po žalbama stranaka, preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, pod poslovnim brojem 9 P-93/18-12 od 30. listopada 2018., te se sudi:

 

„I. Nalaže se tuženoj J. H. iz P., OIB :…, da tužitelju M. S., OIB:…isplati iznos od 25.202,98 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, tekućim od:

 

-          10. 12. 2009. godine pa do isplate na iznos od 2.372,00 kn

-          11. 12. 2009. godine pa do isplate na iznos od 2.390,57 kn

-          21. 05. 2010. godine pa do isplate na iznos od 2.104,40 kn

-          29. 09. 2010. godine pa do isplate na iznos od 2.968,29 kn

-          04. 03. 2011. godine pa do isplate na iznos od 3.078,24 kn

-          10. 05. 2011. godine pa do isplate na iznos od 2.465,68 kn

-          22. 02. 2012. godine pa do isplate na iznos od 5.308,27 kn

-          02. 03. 2012. godine pa do isplate na iznos od 77,81 kn

-          09. 03. 2012. godine pa do isplate na iznos od 1.074,00 kn

12. 11. 2012. godine pa do isplate na iznos od 1.686,00 kn

-          11. 12. 2012. godine pa do isplate na iznos od 1.677,72 kn.

 

II. Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od iznosi 10.591,30 kuna, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužene za naknadu parničnog troška odbije kao neosnovan.“

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              I. Nalaže se tuženiku H. J. iz P., OIB:…, da tužitelju M. S., OIB:…isplati iznos od 3.363,72 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, tekućim od:

 

-          12.11.2012. godine pa do isplate na iznos od 1.686,00 kn

-          11.12.2012. godine pa do isplate na iznos od 1.677,72 kn,

 

kao i da mu naknadi parnični trošak, sve to u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Iznad dosuđenog tužitelj se odbija.

 

III. Tužitelj je dužan tuženoj naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.393,09 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Žali se tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u odluci o troškovima postupka (točka III. izreke presude), kako proizlazi iz činjeničnih navoda žalbe, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, u smislu članka 353. stavak 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima.

 

Žali se i tužena, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom I. izreke usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u odluci o troškovima postupka (točka III. izreke presude), zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavak 1. ZPP-a, Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08 123/08 i 157/11 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

              Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tužene.

 

              Tužena je u svom odgovoru na žalbu tužitelja, predložila da se ista žalba odbije kao neosnovana.

 

              Žalbe stranaka su osnovane.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 25.202,98 kuna, koji iznos je tužitelj, kao jamac platac, platio H. A. A. B. d.d., a iz osnova Ugovora o kreditu, kojim je tuženoj od strane H. A. A. B. d.d. odobren nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 7.800,00 CHF.

 

Iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da su dana 14. studenog 2005., H. A. A. B. d.d. Podružnica Č., kao davatelj kredita, tužena, kao korisnica kredita i tužitelj, kao jamac platac, zaključili Ugovor o kreditu, kojim je tuženoj odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 7.800 CHF, te da je istim ugovorom, tužitelj, kao jamac platac, preuzeo odgovornost za sve obveze tužene, kao korisnice kredita, a koje da su preuzete ugovorom, uz uvjete i na način kao što da ih je preuzela i sama korisnica kredita, te da je pristao da banka može zahtijevati ispunjenje ugovornih obveza ili od korisnika kredita ili od tužitelja, kao jamca platca.

 

Kada je našao da je tužitelj, kao jamac platac, za tuženu, kao korisnicu kredita, u vremenskom razdoblju od 10. prosinca 2009. do 11. prosinca 2012., davatelju kredita, plaćao anuitete na ime predmetnog kredita, u ukupnom iznosu od 25.202,98 kuna, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je tužena dužna isplatiti tužitelju iznos koji je on za nju davatelju kredita platio, kao jamac platac, ali je pogrešno zaključio da je potraživanje tužitelja zastarjelo za iznos od ukupno 21.839,26 kuna, kada je točkom II. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja, iznad dosuđenog mu dijelom točke I. izreke prvostupanjske presude.

 

Naime, člankom 120. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), propisano je da jamac koji je isplatio vjerovniku njegovu tražbinu može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, a i kamate od dana isplate.

 

Nadalje, pogrešno prvostupanjski sud obrazloženjem svoje presude zaključuje, da se u konkretnom slučaju, na potraživanje tužitelja prema tuženoj, radi o povremenom potraživanju, te da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok, iz članka 226. stavka 1. ZOO-a, pa da je potraživanje tužitelja, koji svoju tužbu sudu da je predao 22. rujna 2015. zastarjelo za potraživanja iznosa, koja da je davatelju kredita za račun tužene platio poslije dana 26. listopada 2015, kojeg dana tužena da je opozvala priznanje tužbe od 5. listopada 2015. i istakla prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

 

To stoga, što se u konkretnom slučaju ne radi o povremenim potraživanju, kako to pogrešno obrazloženjem svoje presude smatra prvostupanjski sud, već se u konkretnom slučaju primjenjuje petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZZO-a, kojim člankom je propisano, da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi zastarni rok.

 

Kako iz stanja spisa predmeta proizlazi, da ja tužitelj sudu tužbu predao dana 22. rujna 2015. (listovi 1 i 2 spisa), kojom je utužio potraživanje prema tuženoj, za iznose koje je davatelju kredita, kao jamac platac, platio za tuženu na ime neplaćenih anuiteta, u vremenskom razdoblju od 10. prosinca 2009. do 11. prosinca 2012., to proizlazi da potraživanje tužitelja za plaćene anuitete od 22. rujna 2010. nije zastarjelo, već su se samo u zastari mogla naći potraživanja tužitelja za anuitete koje je platio do 22. rujna 2010., a to bi bilo potraživanje za anuitete koje je tužitelj platio 10. 12. 2009. u iznosu od 2.372,00 kuna, 11. 12. 2009. u iznosu od 2.390,57 kuna i 21. 05. 2010. u iznosu od 2.104,40 kuna.

 

Međutim, kako je tužena svojim podneskom od dana 5. listopada 2015. (list 14 spisa), navela da priznaje tužbeni zahtjev, jer da postoji dugovanje, te da se htjela dogovoriti za otplatu dugovanja, to je tužena tog dana, neovisno o njezinom kasnijem opozivu priznanja tužbenog zahtjeva, pisano priznala i zastarjele obveze, na koji način se odrekla od zastare, slijedom čega se odrekla prigovora zastare i na potraživanja tužitelja za anuitete koje je platio do 22. rujna 2010., a to bi bilo potraživanje za anuitete koje je tužitelj platio 10. 12. 2009. u iznosu od 2.372,00 kuna, 11. 12. 2009. u iznosu od 2.390,57 kuna i 21. 05. 2010. u iznosu od 2.104,40 kuna.

 

Naime, člankom 220. stavkom 1. ZOO-a propisano je da pisano priznanje zastarjele obveze smatra se odricanjem od zastare.

 

Prema tome, kako je tužitelj, kao jamac platac, za tuženu, kao korisnicu kredita, u vremenskom razdoblju od 10. prosinca 2009. do 11. prosinca 2012., davatelju kredita, plaćao anuitete na ime predmetnog kredita, u ukupnom iznosu od 25.202,98 kuna, što tužena tijekom prvostupanjskog postupka nije niti opovrgavala, a niti je dokazala, a niti isticala da je utuženi iznos tužitelju isplatila, to je, a imajući u vidu i od strane tužene pismeno priznanje zastarjele obveze, pravilnom primjenom materijalnog prava, članka 120. stavka 1. ZOO-a, valjalo tuženoj naložiti da tužitelju isplati iznos od 25.202,98 kuna, zajedno, a temeljem odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedinačne uplate anuiteta od strane tužitelja, u skladu s specifikacijom uplata (list 8 spisa), koje uplate tužena tijekom prvostupanjskog postupka nije niti opovrgavala, pa do konačne isplate tužitelju od strane tužene, slijedom čega je presuđeno kao u točci I. izreke.

 

Obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku, to mu je, temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a, tužena dužna isplatiti parnični trošak, koji, sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a, kada se pravilno izračunatom trošku tužitelja po prvostupanjskom sudu u iznosu od 9.028,80 kuna, dodaju troškovi sastava žalbe uvećani za iznos od 25% PDV-a u iznosu od 1.562,50 kuna (Tbr. 10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 144/14), ukupno iznosi 10.591,30 kuna, slijedom čega je odlučeno kao u točci II. izreke.

 

Slijedom svega navedenog, prihvaćanjem žalbi tužitelja i tužena kao osnovanih, valjalo je prvostupanjsku presudu preinačiti, slijedom čega je, temeljem članka 373. točke 3. ZPP-a, presuđeno je kao izreci.

 

Split, 31. srpnja 2019.