Broj: Gž-459/19-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Franki Zenić, u pravnoj stvari tužitelja H. P. p. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. i. P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika J. G. iz S., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3012/2018-10 od 12. veljače 2019., dana 27. kolovoza 2019.,

p r e s u d i o   j e

              1. Odbija se djelomično žalba tužitelja H. P. p. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3012/2018-10 od 12. veljače 2019. u dijelu pod toč. I. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. L. iz S., poslovni broj Ovrv-171/18 od 26. ožujka 2018. i to u dijelu koji se odnosi na trošak ovršnog postupka preko iznosa 187,50 kuna pa do iznosa od 350,00 kuna, odnosno za iznos od 162,50 kuna, te u dijelu pod toč. II. izreke.

              2. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3012/2018-10 od 12. veljače 2019. u dijelu pod toč I. izreke na način da se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. L. iz S., poslovni broj Ovrv-171/18 od 26. ožujka 2018. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. veljače 2017. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 187,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. ožujka 2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana, održava na snazi.

3. Nalaže se tuženiku J. G. da tužitelju H. P. p. d.o.o. podmiri troškove žalbenog postupka u visini od 575,00 kuna, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Uvodno označenom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

''I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. L. iz S., poslovni broj Ovrv-171/18 od 26. ožujka 2018. godine kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. veljače 2017. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.''

Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da činjenicom putovanja tuženika bez valjane prijevozne karte od Dugog sela do Sesveta ispunjene su pretpostavke iz Tarife za prijevoz putnika u domaćem prijevozu 103. toč. 3. 4. koja jasno određuje slučajeve u kojima se naplaćuje tarifni dodatak u iznosu od 500,00 kuna i to u slučaju nedostatka prijevozne isprave bez prijave kondukteru. Sud prvog stupnja je u potpunosti zanemario činjenicu da se tužitelj smatra javnom službom te da su isprave koje izdaje u obavljanju javne službe javne isprave, slijedom čega je i izvješće uz K-56 broj 11-2 javna isprava te se smatra dokazanim ono što je njime određeno, a sve u smislu čl. 230. Zakona o parničnom postupku. Stoga je na tuženiku bio teret dokazivanja kako su činjenice u navedenim ispravama tužitelja neistinito utvrđene. Navodi tuženika da je propustio izaći na stanici u Dugom selu u potpunosti su paušalni ničim potkrijepljeni. Navodi kako je stav suda prvog stupnja da je tuženiku trebao biti naplaćen i dodatak u iznosu od 15,00 kuna odnosno prijevozna karta od stanice u Dugom selu do prve iduće stanice, u potpunosti suprotan sadržaju dijela odredbe Tarife 103. toč. 3. 4. Predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da predmetni platni nalog održi na snazi u cijelosti te naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka, podredno da ukine pobijanu presudu u cijelosti te predmet vrati sudu prvog suda na ponovno suđenje.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

              U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).

              Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se tužitelj poziva u žalbi, s obzirom da pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama, koji su jasni i neproturječni.

              Također, sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 500,00 kuna i to temeljem tzv. Tarifnog dodatka iz toč. 3. 4. stavak 1. Tarife 103 za prijevoz putnika u domaćem prijevozu od 1. siječnja 2013. (- dalje Tarifa) jer je tuženik zatečen u vlaku bez valjane prijevozne karte.

              Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi da je na izdano rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda tuženik izjavio prigovor kojim pobija kako osnovu tako i visinu tražbine tužitelja. U prigovoru je naveo da je imao i pokazao kondukteru kartu za relaciju Dugo Selo - Kutina i natrag, međutim da propustio izaći na stanici u Dugom Selu zbog nepažnje. Navodi kako za daljnju relaciju nije imao voznu kartu ali je istu ponudio platiti kada ga je zatekao kondukter.

              Dakle, nije bilo sporno u ovom postupku da je tuženik zatečen u vlaku bez odgovarajuće vozne karte. Odredbom toč. 3. 4. st. 1. Tarife propisano je između ostalog da za nedostatak prijevozne isprave bez prijave kondukteru osim odgovarajuće doplate se plaća i dodatak u iznosu od 500,00 kuna.

              Prema odredbi čl. 3. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu ("Narodne novine", broj 87/96), koji zakon se primjenjuje na odnose koji nastanu iz ugovora o prijevozu putnika i stvari u unutarnjem željezničkom prometu i u međunarodnom željezničkom prometu, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno, Tarifa sadrži odredbe o općim prijevoznim uvjetima, donosi je Uprava prijevoznika te se ista javno objavljuje.

              Odredbom čl. 4. toč. 12. istog Zakona određeno je da Tarifa predstavlja skup podzakonskih propisa, odredaba, pokazatelja uvjeta i cjenika koji zajedno sa zakonom čine jedinstveni materijalni propis u području željezničkog prijevoza. Prema tome, dodatak iz toč. 3. 4. Tarife  je zakonom određena naknada u smislu odredbe čl. 356. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), koja se plaća u slučajevima određenim Tarifom, a kako Tarifa zajedno sa zakonom predstavlja jedinstveni materijalni propis u području željezničkog prijevoza, sukladno odredbi čl. 4. toč. 12. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu, to se navedeni tarifni dodatak smatra zakonom određenom naknadom.

              Osim navedenog valja reći da se prema čl. 5. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu, Ugovorom o prijevozu putnika prijevoznik se obvezuje putnika prevesti do određenog kolodvora, a putnik se obvezuje prijevozniku platiti odgovarajuću naknadu za prijevoz, dok prema čl. 8. st. 2. istog Zakona vozna karta je dokaz da je sklopljen ugovor o prijevozu putnika. U konkretnom slučaju nije sporno da tuženik za relaciju od Dugog Sela do Sesveta nije imao voznu kartu prilikom provođenja kontrole pa u konkretnom slučaju se ne može niti smatrati da je između parničnih stranaka bio zaključen ugovor o prijevozu.

              Za istaknuti je i da iz zapisnika sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su IV-148/2018 od 21. studenoga 2018. slijedi da je na navedenoj sjednici zauzeto pravno shvaćanje da željeznički prijevoznik ima pravo na dodatak po toč. 3.4. Tarife za prijevoz putnika u domaćem prijevozu (Tarifa 103).

              Prema tome, tužitelj je ovlašten naplatiti naknadu od 500,00 kuna, obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik zatečen u vlaku na relaciji Dugo Selo - Sesvete, bez odgovarajuće prijevozne isprave, a bez prijave o tome kondukteru, pa je prvostupanjski sud, odbivši zahtjev tužitelja, pogrešno primijenio materijalno pravo.

Kako je tužitelj uspio u ovom sporu tuženik mu je dužan nadoknaditi zatraženi ovršni trošak sastava prijedloga za ovrhu u visini od 187,50 kuna. Što se tiče troška javnobilježničke nagrade, poštarine te paušalnih troškova za istaknuti je da su takvi troškovi neodređeni, nisu dokumentirani, odnosno tužitelj nije dostavio dokaze o tome da ih je podmirio iz čega proizlazi da mu ti troškovi nisu ni nastali, slijedom čega ih pravilnom primjenom odredbe čl. 151. st. 1. ZPP nije trebalo priznati. Nadalje, što se tiče parničnog troška, iako je tužitelj uspio u predmetnom sporu isti je do zaključenja glavne rasprave propustio specificirati navedeni trošak, odnosno navesti troškove za koje traži naknadu, slijedom čega mu sukladno odredbi čl. 164. ZPP nisu dosuđeni.

Slijedom navedenog, valjalo je sukladno čl. 368. st. 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i u dijelu koji se odnosi na trošak ovršnog postupku u iznosu od 162,50 kuna i parnični trošak potvrditi prvostupanjsku presudu, a sukladno čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na tražbinu tužitelja u iznosu od 500,00 kuna i trošak ovršnog postupka u iznosu od 187,50 kuna, slijedom čega je odlučeno kao u toč. 1. i 2. izreke ove drugostupanjske presude. 

              Osnovan je zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u visini od 300,00 kuna prema Tbr. 10. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), što uvećano za PDV iznosi 375,00 kuna, kao i trošak sudske pristojbe na žalbu u zatraženoj visini od 200,00 kuna, odnosno ukupno 575,00 kuna.

U Zadru 27. kolovoza 2019.